Svašta, ali nek je uzbudljivo!

srijeda, 21.03.2012.

Doviđenja.....

Dragi moji prijatelji, posebno prijateljice, prvo vam se želim zahvaliti na pažnji koju ste polagali na moje umotvorine ovih godina. Drugo, hvala na strpljenju u komunikaciji kada sam znao biti zadrt, isključiv i neargumentirano presiguran, što je vjerojatno pogrešno po defaultu. Mada sam nekada to bio namjerno, tek da isprovociram jasnije odgovore, a i da potaknem diskusiju. Naime, mada vam se kadikad moglo učiniti i drugačije, nisam toliko narcisoidan da je svha ovoga bloga pretežno bila da ga čitate, da se hvalim čime, nego upravo razgovor, diskusija, s vama. A svojim sam pričicama pokušavao usmjeravati tu diskusiju na područja i detalje koji su me zanimali, gdje sam osjetio potrebu nešto razjasniti i potvrditi, ili možda ne. Kako su moja zapravo jedina prava tema, zanimacija i zabava, međuljudski odnosi, a unutar njih muško-ženski odnosi, tako sam i koristio upravo takve sličice. Uz ponešto politike, koja je, ako ju svedemo na osnovu, opet zapravo struktura izrasla iz pokušaja formaliziranja, organiziranja, međuljudskih odnosa, ukrštanja životnih stavova i vrijednosti, odnosno pokušaj uređenja istih u skladu s ljudskim vrijednostima.
Ovakvo je mjesto sigurno jedna od boljih prilika da se upoznaju zanimljivi ljudi, zanimljive logike i stajališta, da se, rječju, doista prošire vidici, odnosno nekako standardiziraju općenita stajališta. Dakako, zbog puno lakšeg širenja kruga "ispitanika", mogućnodti diskusije s različitijim ljudima nego li je to moguće vani. Pa i s manje maski, kočnica i siguronosnih bravica. Iskrenije!
Hoću reći, kako mi je komunikacija putem bloga svakako lijep doživljaj, osobito s neokolicinom dragih blogerica kroz dulje vrijeme, ali i nekim drugim, kroz dulje ili kraće epizode. Pa sve do jedne koju sam davno počeo zvati Princezom, zbog jedne interne šale, a koja je ispala iznimno draga iznimka po nekoliko kriterija, pa time čak postala dio prilično uskog kruga žena koje držim važnim za svoj život u esencijalnom smislu!
Zbog velikih životnih promjena koje su mi na vidiku, promjene posla koji mi je ostavljao puno vremena i za ovu djelatnost, mjesta rada i života, pa i skoro svih drugih okolnosti, mom blogu je ipak došao kraj. Ionako sam u posljednje vrijeme stekao dojam da sam uglavnom rekao sve što sam imao oko tema koje su ovdje dominirale, da se počinjem ponavljati, a što je besmisleno trošenje vašeg i mog vremena.
Svakako ću i dalje, kada mi okolnosti dopuste, zaviriti ovuda, provjeriti što se dešava sa svima vama, kako napredujete i tako to, ali, bar za jedno duže vrijeme, niti približno tako aktivno. Stoga vas sve skupa lijepo pozdravljam, želim vam svako dobro i da svakako i dalje pokušavate održati na životu, ili oživiti, dijete u sebi, dijete sposobno za istinsko veselje, bezgraničnu i bezuvjetnu ljubav, te svaku lijepu šansu koja već naiđe, ukrsti svoju putanju s vašom! Pa makar rezultat bio i "samo" izniman sexualni doživljaj, bez ikakvih konzekvenci na daljnje gibanje Svemira....
Naravno, i da još dugo tipkate.....

Do viđenja, dakle....kako bi Pjesnik rekao, u nekom drugom gradu i u nekom drugom cirkusu.....
S poštovanjem, vaš Karmelo!

21.03.2012. u 08:53 • 44 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 12.03.2012.

Divljač.... i još neke divlje stvari

Znate onaj osjećaj kada ste na čas baš zadovoljni sobom, svejedno je li to, primjerice, nakon odrađenog posla, kakvog uratka, riješene enigme, poentiranja u kakvoj raspravi...svejedno, onaj zapravo kratki osjećaj baš zadovoljstva, neovisno o svim i koliko god zapetljanim stvarima u realnosti. Ono kada kažete, glasno ili u sebi, YES !!!!
E, pa tako sam se osjećao te večeri dok je koračala prema meni u uskoj, pedalj kraćoj suknji nego jučer, upletenih crveno-ljubićastih niti i crnim lakiranim cipelama s petom i crvenim detaljima Te bordo sakoiću po rubovima optočenom ljubičastim, dovoljno strukiranom da sam mogao jasno potvrditi ono što sam i pretpostavljao oko njezinih atributa. Još mi je malo više raširila osmjeh kada je ušla i kada je kratkotrajno svjetlo otkrilo pažljivu šminku oko očiju i na usnama.. Sasvim nesvjesno mi je pogled po inerciji provjerio učinak dubokih sjedala i to joj, vjerojatno u kombinaciji sa spomenutim osmjehom, naravno nije promaklo!
Zapanjen? Ha,ha,ha...pa niti ja ne nosim onu uniformu po cijele dane, nisi znao?!? I pokuša povući suknju do koljena, što naravno nije moguće kada se tako upadne u ovakvo sjedalo.....
Božjom rukom vođen, iznenda je poljubim u obraz!
Baš lijepo! Nisam zapanjen, ali iznenađen jesam! Lijepo iznenađen! Prekrasna si mi!
Naglo pocrveni, gricne usnu i kao da sam mogao čuti kako joj se vrte kotačići u mozgu u pokušaju da odgovori nešto dovoljno pametno i vrckasto....da se sakupi na hrpu.
Pomognem, odmakavši se sasvim i paleći auto!
Da malo ne žuriš ipak, ha?! Ja sam mislila da poslije "samo ručka" dolazi samo večera....da ti je, kako ono, sasvim svejedno....ha?!?
A, pa znaš da ne možeš baš doslovno vjerovati muškarcu u društvu lijepe žene, nisi od jučer, ha,ha,ha....
Nisam, da i baš sam se toga bojala. Svi ste dakle isti...ipak!
Niti slučajno ne, ali lijepim ženama teško odolijevamo svi, to je točno! Da sam te pozvao van i iz najpraktičnijeg mogućeg razloga, bez i jedne primisli, a znaš dobro da nije bilo tako, zar ne, sada bih morao biti oduševljen i pokrenute mašte...Tu nema pomoći. Pa kao da sama ne znaš kako djeluješ na muške....Niti ti je ovaj look pao s neba!
Mašte, je li? Mogu štogod čuti naglas....od maštanja, mislim?
A, prvo ću još malo uživati samo u pogledu....baš pašeš u, kako si ono rekla, u ovu klasičnu raskoš! Kao da je rađen za tebe...skupocjen, poseban! Mda, dakle divljač... može?
Očito je da može, zar ne...tek malo nagnu glavu i pogleda me iskosa malo dulje od slučajnog.
Znaš, još uvijek se malo glupo osjećam...i nemoj ponavljati fraze o odraslima i 21. stoljeću....ja jesam odrasla i sve razumijem....valjda. I da, očito želim izaći s tobom, ali se svejedno osjećam nekako nesigurno, neobično. Možda kao da netko vuče konce, a ja sam samo lutka na njima. Baš bi se mogao ponašati malo iskrenije....Ma, ne znam....
To uopće ne moraš misliti, kakva lutka na koncu, nemam nikakvih zadnjih misli, pogotovo loših, bar ne dalje od onih koje si ionako sasvim lako protumačila. Želim te ....upoznati prvo, pa tako, valjda sve po redu, ako bude u redu....Ali prvo želim, kao i jučer, nekoliko ugodnih sati. I to neovisno koliko će ih biti....E, da, ha,ha,ha...tamo kuda idemo imaju gore sobe, ali da unaprijed kažem kako je to sasvim slučajno.....naravno!
Ne moraš zbilja pretjerivati s ovim, s ovom ulogom, tvrdio si da misliš kako sam pametna....a, iskreno, i ja to mislim, pa daj malo popusti. Sasvim sam svjesna da su sobe sasvim logičan nastavak u nekom od raspleta ovoga. Kao i da ti se doista nešto svidjelo na meni....samo se nadam da nije neka dječačka fantazija sa strogim tetama...i to sam već prošla.
Ha,ha,ha...stroga teta s neopozivim naredbama...i kaznama...ha,ha,ha...nije mi palo na pamet, ali uopće ne zvuči loše, ha,ha,ha....Oprosti, šalim se...ma, samo se daj opusti, ja sam sasvim običan muškarac željan lijepog ženskog društva...ovo zbilja nema veze s tvojim poslom, niti načinom odjevanja tamo. Dapače, baš si me večeras oduševila!!!

Toliko da preskočimo divljač?

Molim???
Uopće ne volim motele i tako to....smiješno je možda, ali imaju mi neku lošu konotaciju. Jednostavno, rekao si da smo dvoje odraslih kojima nitko neće zamjeriti....ne volim niti značajne poglede uokolo, a nas dvoje baš nismo anonimni ovdje....zašto se jednostavno ne bi okrenuo i vratimo se k meni?
Mislim...mogu na brzinu složiti neku finu mesnu salatu...tako nešto....Isuse, ovo sam baš loše izvela, ha?!? Samo ti daj...vozi....
Ma ne! Genijalno si izvela....evo, već se okrećem, na zapovijed...i cmoknem je opet u obraz kada se auto zaustavio pored ceste, na sporednom poljskom putu!
Okrene se prema meni i bez riječi me poljubi, obuhvativši mi glavu s obje ruke, zapravo, dugo, mada očito i sasvim nervozno! Prenervozno zapravo....
Eto, učinjeno.....ne leže mi ove tvoje igrice i zaobilazni razgovori. Sada me možeš ostaviti pred zgradom ili poći samnom gore sasvim mirno. Sve je jasno....da, hoću te i ako pođeš gore očito je, POSLIJE ćemo raditi salatu...jelo.....Isuse, ovo se ne događa....Nisam te šokirala previše? Malo, vidim, jesam!
E, sada je osmjeh već malo više ženski, sigurniji, s nekim drugim prizvukom, bojom....
Jesi, naravno, ali neopisivo ugodno...
Sada su moji kotačići zvrndali naočigled punom brzinom, dok sam je ponovo privlačio jednom rukom, dok je druga nestajala pod sakoom, dohvatila se pune sise tako prirodno, kao da je oduvijek tamo. Zadrhtala je, ali se nije povukla niti milimetra, samo se zagledala duboko u moje oči, časak prije nego je nagnula glavu, zažmirila i ponudila mi poluotvorene usne...Dobro se, sve sigurnije ljubila, okretala glavu, puštala da je ljubim niz vrat, otkopčam dva gumbića na bluzi, kliznem prstima u čipkasti, paučinasti grudnjak, osjetim njezinu toplinu, poigram se na čas nabreklom bradavicom, zatim kliznem istom rukom uz svilenkaste čarape između blago raširena bedra, istražim malo pravi vulkan tamo...Nije ništa posebno učinila niti kada se naslon pod njezinim leđima sasvim spustio, nije me prestala ljubiti, raširila je noge koliko je mogla od suknje da je mogu zajašiti, uglaviti svoju među njih, pa i pomogla dizanjem guze kada sam joj povlačio suknju gore da stanem kako sam želio, da se mogu protrljati kako sam želio, pokazati joj koliko je želim. Samo je pritisnula moju glavu k sebi kada sam joj usnama obuhvatio bradavicu i izvila se prema meni....
Sada te hoću, odmah...moram.....izludila si me...znaš...izludila..... iznendila i izludila!
Ludost...promrlja tiho i sasvim neuvjerljivo dok se poslušno okretala s mojim rukama oko struka, naglo oslobođena moje pune težine i dopuštala da je na sjedalu namjestim na koljena, kako obožavam........
Obožavam kada me žena tako iznenadi, kada sve krene i bez osobitog razloga ubrzano, kao u najljepšim snovima....silno jako, nekako posve autonomno, iatinski, bilo prije toga primisli ili ne! Silna energija sužena tada u puku, jednostavnu, želju od koje naočigled pucaju tolike granice i ograde, je upravo čarobna nagrada, osjećaj od kojeg se nadimaju grudi! Puka, sirova, istinska želja za mnom, za onim što slijedi, je bez sumnje najčarobniji osjećaj uopće...
Prtljam u uskom prostoru, ruku uzdrhtalih kao tinejđer koji je u strahu da će se u posljednji trenutka što loše desiti, dok otkopčavam remen, oslobađam ga i njoj povlačim hulahopke i gaćice dolje, do pola bedara. Napeta guza joj je tek s jedne strane osvjetljenja plavkastom mjesečinom, dok je druga u dubokoj sjeni, kao i ostatak njezina tijela. Sasvim je polegla po sjedalu i nazirem joj tek dlanove što obuhvaćaju rubove naslona pod njom...udahnem, pokušavam se smiriti, prelazim joj dlanom po leđima blagim stiskom i poslušno se još uvija posve tiho, bez i najmanjeg glasa...možda tek zadrhti, kao da ju protrese neka struja dok joj s oba dlana obuhvaćam guzove, mijesim ih, kliznem palčevima među nih, igram se svime usput....
Ali sve se mijenja kada je napokon uzmem, pokreće se brzo, spremno i u sve bržim valovima, prestaje biti tiha, prede, frkće, kao prava mačka, možda i što nerazumljivo govori, pruža ruke ispred sebe, upire se o stražnje sjedalo, podiže i spušta čitava, prkosno i željno mi kreće u susret, tek na čas popušta naletu, pa se opet napinje, klizi mi iz ruku, ponovo je grčevito hvatam...kao da se vulkan otvorio predamnom, kao da se miče istovremeno u bar tri smjera.....vau...jedna od jako dobrih večeri, noći...baš je!!!
I neće se izvući samo tako...uspijevam se vratiti kontroli...puštam je da se tek malo smiri poslije jednog posebnog, drugačijeg, grča, napinjanja prema meni, kliznem iz nje, spustim se na koljena i zaronim u nju, raširenu, vrelu, posve mokru. Treperi bedrima, pokušava se ispraviti na sve četiri, ali joj ne dam, čvrsto joj, s obje ruke grleći guzu, privlačim je još k sebi, lomeći ju u struku najviše moguće.Ne može se više niti pomaknuti...tek podrhtava u mojim rukama svaki puta malo drugačije, kada mi je jezik duboko u njoj, dok joj istražujem guzu, kada mi nabrekli klitoris nestane među usnama, a kažiprst istovremeno sve dublje i lakše širi guzu...i svaki joj puta treba sve manje, sve dok niti ne prestaja samo drhturiti i glasati se jednolično, grleno, poput nekog posebnog plača, poluglasnog niza jauka, dok joj moji prste istovremeno ritmično probijaju oba ulaza, glatko, nesmetano, tek nekoliko centimetara od mojih očiju... Hvatam zrak, dah, i još joj ne dam, drugom rukom, niti da se pomakne. Sludio sam je, znam, osjećam, čujem...vjerojatno se smješkam u polumraku u kojemu sve bolje vidim......malo se još uvijek nećkam, ali ipak u sekundi odlučujem...dobiti će cijli paket...odmah!
Još mi je sva na ispruženim prstima dok zubima otvaram prezervativ, povlačim joj hulalopke preko koljena, podižem se.....ne mogu odoljeti, puštam ju, pljusnem po guzi otvorenim dlanom, zvučno, desnom, pa lijevom rukom....podiže se na sve četiri, strese iznenađeno, istovremeno zbog šamara i napinjanja u guzi. Osjećam je na svakom milimetru, zategnutu oko njega, kako popušta tek pomalo. Nešto govori, zadihano, nevezano....nemoj..... nisam... možda....prvo je napeta kao puška, onda kao da se odjednom opušta. Širim joj guzove objema rukama, gledam kako ju nezaustavljivo probada, kako drhturi oko njega...laktovi joj ponovo popuštaju...još nešto mrmlja i več ju posve osjećam naslonjenu na moje krilo. Polako uspostavljam ritam uboda...silim se da usporim, produžim, koncentriram se, oduprem sili što mi divlje raste u trbuhu, u bedrima. Do pola, pa sasvim, naizmjenično......polagano....trudim se skrenuti misli...i ona se sada već ritmično miče naprijed-nazad, dolazi mi u susret, povećava ritam sama, lomi me, vuče nezaustavljivo, silno. Ne uspijevam više držati kontrolu, zakopavam joj prvo nokte u guzu, zatim se naginjem preko nje, grabim je objama rukama za ramena, navlačim još.... i gasi mi se svijest. Ostaje samo divlja želja...ubosti još jednom, još jednom, jednom.....najsilnije što uski prostor uopće dopušta, probiti je konačno, raspoloviti......
Traži i ona cigaretu, još je malo zadihana, suknja je na mjestu, tek dva otkopčana dugmeta na bluzi i posve zamagljena stakla na autu podsjećaju na to što se desilo. Apsolutna tišina naglašava naše šumno disanje. Volio bih da je više svjetla, da bolje vidim to opušteno lice, meki smješak koji je zasigurno tamo, koji nazirem. Onu natruhu zahvalnosti i obožavanja u očima, čarobne veze između dvoje ljubavnika....netom poslije. Prevrijednu, koliko god varljivu i prolaznu, kako razum ponovo preuzima kontrolu. Iskonsku i najljepšu nagradu ljubavniku, Onu poruku, tvoja sam posve, jedino tvoja...sada i ovdje!!! Trenutak posvemašnjeg ignoriranja Svijeta uokolo, osjećaja nečijeg fokusa na sebi, toliko jakog da naprosto pali, grije srce i um.....

12.03.2012. u 11:56 • 42 KomentaraPrint#

srijeda, 07.03.2012.

Riba

Zbilja pretjerujete...tko još otvara vrata auta, osim na filmu?
Ja, stalno, mislim da se zapravo sviđa ženama uza sve poze u svezi feminizma...pa se onda sviđa i meni!
Lijep auto, klasična raskoš....treba poslati poruku o vlasniku?
Ha,ha,ha....kao ono auto je produženi penis svojega vlasnika, mislite? Pa bilo bi super ako je usporedivo na bilo koji način, ha,ha,ha...
Nisam baš tako mislila...mislila sam na pričice u gradu oko toga što bi ovaj auto mogao ispričati da može govoriti.
Šalim se....možda je uvijek najjednostavnije objašnjenje najbolje. Ugodan je, kako sami vidite, brz, moćan, pouzdan....ili je bar bio dugo vremena, a i mogao sam si ga tada priuštiti....
Valjda....nego, kopka me ipak cijelo vrijeme, zašto ovaj poziv tako odjednom. Oko postupka nema smisla, znam. Što je onda?
Ne razumijem baš što znači odjednom. Sve je uvijek odjednom, kada se steknu uvjeti, okolnosti, slučajnosti. Ovoga puta poziv u restoran, preskakanje gableca i privlačna, zanimljiva žena . Što bi bio logičniji rasplet?
Da, posebno privlačna žena....vidjeli ste me bar nekoliko stotina puta do sada....
Jesam i tko zna što sam svaki puta mislio...he,he,he..I samo se nemojte praviti kako ne znate da jeste privlačni, previše ste pametni za to. To što imate pozu Ice Quin uopće nije neprivlačno, bar ne svima. Ali, pa rekao sam, stjecaj okolnosti prije svega. Gladan satima i promatram Vas to isto vrijeme...naprosto logičan zaključak. I zbilja je stari prijatelj iz rata zvao već dva puta....Kada god mogu ne jedem sam...
Ma dobro...nije više niti važno, već sam pristala....Što ćemo jesti?
Fiš za predjelo, to je tamo neka vrsta svetinje, zatim smuđ sa roštilja s tajnim preljevom, umakom.....probao više puta u njegovim amaterskim danima i jamčim da je to vrhunac ribljeg kulinarstva uopće....ubrojivši i more.
Fiš....neću valjda morati nositi onu presmiješnu pregaču, gigantsku partiklu, je li?!
Ha,ha,ha...ne, mada mislim da bi Vam dobro stajala, malo vas omekšala...ha,ha,ha...oprostite ne mogu si pomoći dok zamišljam tu modnu kombinaciju. Pregača oko vrata je samo za nestrpljive, prave gurmane, kojima ništa osim jela nije važno. Mi ćemo valjda, nadam se, polakše, uz razgovor. Lijepo je s Vama razgovarati, nadmudrivati se...zanimljivo.
Znate li da je ovo treći puta za sve ove godine da sam otišla ranije s posla. A jednom od ta dva puta mi je umro otac....
Je li....to ću dakle shvatiti kao veliki kompliment!

Dakle ipak si došao! I to s tako šarmantnom i važnom damom! Dvostruko zadovoljstvo Predsjednice! Uživati ćete, nadam se.... Njemu ne uzimate baš svaku za ozbiljno, nadam se, ha....he,he,he...Mada mu se mora priznati istančan ukus...izvolite samo, dajte, baš se veselim!
Morao sam, takve se bajke šire Gradom o ovome mjestu da sam već posumnjao da je to to, tvoj restoran...
Šaljivđija je on gospođo i uopće se ne popravlja niti će se ikada uozbiljiti....Ali zbog Vas ćemo se posebno potruditi, izvolite jelovnik!
Ne treba....fiš ćemo dok čekamo smuđa !!!Što se pije ovih dana?
Domaće bijelo, tu iz susjedstva, nema imena, a i ne treba mu, samo se predstavlja.....
Možda bih ja ipak prije samo obične vode, baš nisam navikla piti alkohol u podne. Možda kasnije....
Pametno....dobro je biti sasvim bistre glave u njegovom društvu, za čas mu svašta padne na pamet! Odmah ću....
I vi mislite tako? Mislila sam da sam samo ja pretjerano sumnjičava, ha,ha,ha...
Ma šalim se ja, dobar je on...ali je, i ja sam načuo da je prema ženama malo drugačiji, pa ne znam što bih Vam savjetovao. Možda pola-pola za početak, dok vidite što zapravo hoće, ha?!
Jesti hoću! Inače bih otišao na tržnicu, ne u restoran, jesti u miru i u dobrom društvu. Što je tu tako čudno i sumnjivo? Brbljav im je personal u ovom restoranu, moram primjetiti....

Kako su uspjeli tako munjeviti skuhati fiš? Imaju u velikoj posudi, pa samo za ukras izliju u kotlić?
Djelomično da, riba se skuha ranije napola, a temeljac zbilja imaju u velikom kotlu, pa samo promiješaju i puste da provri...tako nekako mislim.
Kada završimo ovaj ručak, mislite me pozvati nekuda dalje ili što? Kako to ide danas? Trebala bi to željeti?
Ništa ne bi trebali željeti, zašto bi?!? Ako poželite danas kasnije, ili ikada, bio bih počašćen, mada o sebi nemam tako visoko mišljenje...da samo pogledam ženu i da joj se zavrti. Ali mi je baš ugodno s Vama....ako je i Vama...pa mi smo dvoje odraslih, slobodnih ljudi u 21. stoljeću...što ja znam, dešava se valjda stalno. Ništa neobično! Ili se ne desi, svejedno mi je, ovaj ručak će svejedno biti ugodan doživljaj. A što, učinilo Vam se zanimljivim nastaviti se družiti?
Pa....ma, samo sam pitala, rekla sam već da mi je sve ovo novo, čas se čudim u sebi, čas se smijem svojim postupcima. Zbilja smo mi žene podložne lijepoj riječi...nekada vam tako malo treba....vi to znate vrlo dobro, koliko čujem, ha?!
Pustite to, znate i sami kakv je mali grad...što, o Vama nisu ništa pričali?
Da sam lezbijka, mislim, najčešće, ha,ha,ha....niste se prestrašili vidim?
Ovako ćemo, prelazimo na književnost i film, može?! A sutra ćemo na večeru a la wild, na još jedno mjesto čarobne gastronomije, ako mi se pridružite, ako to budete željeli nakon što prespavate, može?!? Ili nećemo....A smuđ, je li da je čaroban? Iznimno je rijetka riba, ne isplati se uzgajati ga, tek se ponešto ulovi uzgred i treba Vam doista poznavati prave ljude da dođete do njega...ili vrlo uspješan ribolovac! Može sada i čaša vina.....kada nema rizika da ću Vam još danas pomutiti pamet?
Pa....dobro...Vi me zezate, nije fer, odmah sam Vam rekla što možete očekivati.
Podcijenili ste se očito, jer sam već vrlo zadovoljan svojom idejom. Niti to nije tako često za kratko vrijeme....evo Petra!
I? Dovesti ćeš damu opet kod nas? Prošli smo?
Tako-tako, nije loše za početnika......uz nekoliko pametnih savjeta biti će OK, ha,ha,ha....
Drago mi je vidjeti te tako dobro raspoloženog, zbilja si me obradovao. Stižu još palačinke u wein šatou....naravno za tebe s orasima, he,he,he...
Joj, nemojte više, raspuknuti ću se, ne sjećam se kada sam toliko jela, Zbilja Vam je hrana izvrsna. I vino....nije jedino malo prejako?
Probajte samo makar! Znači nagovorio Vas je na čisto ipak na kraju? A, rekao sam Vam da budete oprezni s njim, ha,ha,ha.....nije, vino je sasvim obično, možda što drugo nije...ha?!? Uživajte samo, bez žurbe, ovdje ne volimo žurbu!
Čuj, voljela bih platiti svoj dio....ili još bolje sve, može?!
Pa ne može! Prvo bi se Petar smrtno uvrijedio da uopće spomenemo plaćanje ovaj puta, a drugo bi me se odrekao preko novina da vidi da Vi plaćate, kada bi i dolazilo u obzir. Mi smo još ostatci neke starije škole...anakronizmi...svejedno, dakle ne možete platiti i kraj priče.
Ali ja sam ipak sutkinja, tu imam neke vrlo čvrste principe....koliko god Vam se možda sada opravdano čini da su moji principi samo lijepa priča, ha?!
To mi se uopće ne čini, naprosto nemate veze s ovim ručkom, rekao sam Vam, poziv starog prijatelja i suborca....Isuse, pa daj se malo opustite, zar bi Vas netko unaprijed htio potkupiti jednim ručkom i buteljom vina???
Dobro...ali ne volim to, ja čovjeka niti ne poznajem, što ako se sutra pojavi u mojoj sudnici?
Neće niti trepnuti da Vas poznaje, jamčim to....imam prilično malo prijatelja i za njih jamčim posve i bez ostatka, vjerujte....Nego, trebate mi dati broj mobitela za sutra, ha?!?
Trebam li? Baš dobro pitanje! Nego....malo mi je već glupo ovo naše Vi, izvještačeno, nadala sam se da ćete predložiti da to promijenimo. Ali kada niste.....
Biti će mi drago, baš mi je drago...i puno ugodnije, he,he,he, samo nisam želio pritiskati, forsirati....ničim. Dogovoreno ! I drago mi je, ponavljam!

07.03.2012. u 13:06 • 28 KomentaraPrint#

petak, 02.03.2012.

The Game

Sretali smo se već u protokolarnim prilikama, upoznali službeno, jednom i podijelili bliske političke i socijalne stavove. Doduše u širem društvu, indirektno. Pozdravimo se obavezno, ljubazno, ali i sasvim u okvirima službenog. Sutkinja je, na glasu kao pretjerano kruta, ali stručna i neovisna. Kruta toliko da ju je to bar dva puta koštalo i zasluženog promaknuća s ovog malog suda.
Mda...., raspitao sam se detaljnije. Dugo već živi sama, nikada se nije udavala, a tek najzlobniji se sjećaju poneke ničim nepotvrđene pričice s kakvim muškarcem u glavnoj ulozi. Dok većina razmišlja o njoj u rasponu od prikrivene lezbijke do prejake žene po čijemu obavezno mora biti, pa ako ne može, kao što ne može, radije je namjerno sama. Mogla bi biti prilično zgodna, da bar ne radi sa svojim izgledom suprotno od poželjnog u tom smjeru. Stroga frizura tek onoliko centimetara duža od tipično muške da naznači razliku, jednobojna, tamna, odijela, ili s hlačama, ili sa suknjama preko koljena, cipele dizajna polovine prošlog stolječa, minimalna šminka i nakit, ali, okladio bih se, pravi dijamanti i pravi sat, kosa crna kao gavranovo krilo. Vrlo pravilne, klasično lijepe crte lica, prodorne, pametne, zelnkaste oči.
Na stolici za tužene sam, niti kriv, niti dužan, u okviru službe, u jednoj od tipično slavonskih parnica oko zemlje i pravde. Svima je, uvjeren sam, sve jasno i nedvojbeno i prije početka. Zakon o prodaji državnog zemljišta je daleko od dobroga, ali je važeći! Osim tužitelju, naravno. Možda umišljam, ali da ja sudim, presudio bih nakon 5 minuta. Ona ne! Protokol, beskrajne tirade o osjećajima, pravdi i gladnim kravama. Sve kasni i dosadno je, a mora se tamo sjediti. Pa se pokušavam zabavljati na svoj račun. A ona je očiti izbor, u konkurenciji s davno ocvalom, debelom, daktilografkinjom, dosadnim odvjetnicima i koleričlnom, muškobanjastom, zamjenicom državne tužibabe.
Vrlo dobro i brzo je i ona shvatila, ili osjetila po mom pogledu, da se nešto dešava. Pogled joj počinje bježati prema meni, potkrao se i mali, nespretni smješak. Promatram ju, zamišljam kako je svlačim baš tamo iza povišenog stola, raskopčavam joj košulju, vadim pune grudi, što mi raskošno ispunjavaju šake, ljubeći je niz vrat, mjerkam joj struk, povijam je naprijed dok joj se grudi ne raspu po hladnoj ploči stola.....zamišljam da joj podižem strogu suknju iznad struka, kakve gaćice nosi, kako joj izgleda napeta, gola guza, bedra s gaćicama spuštenim do koljena....., kako bi se trznula kada ga osjeti u sebi, bi li što rekla kada ga premjestim....koliko bi ju zatim iznendila koja vruća, širom raširenim dlanom. Bi li sama kliznula na koljena, prije nego je okrenem, bi li ga samo liznula, ili uzela sasvim u usta..., pogurnula me da joj ga zabijam u grlo...ili bi sve prepustila meni za prvi puta?!? I sve mi se više čini da bi to bilo vrlo zanimljivo iskustvo! Grudi su joj prilično zanimljive, koliko god ih skrivala, struk uzak, noge lijepo oblikovane i poprilično duge. Mislim da zapravo sasvim malo šepa, ali trudeći se valjda to izbjeći, ili zbog toga, guza joj zanosno leluja u hodu.
Šalim se koliko je pristojno, ili tek mrvicu više, kada sam došao na red i ona mi to dopušta, čak se povremeno nastavlja na moje šale na užas i iznenađenje odvjetnika i tužitelja. Naprosto nešto je frcnulo među nama, mislim da je svima jasno, nama dvoma osobito. Mada do tada kruto vraćajući sve u okvire formalnog, meni dopušta lamentacije i vrlo osebujnu verziju priče. Čak ušutkava državnu tužibabu koja je formalno na mojoj strani, i zgroženo se buni, nešto petlja, kada primjetim da je tužitelj po meni u pravu, samo što nema zakon na svojoj strani.
Par minuta nakon završetka kucam na vrata njezina ureda, s prilično lošom, na brzinu smišljenjonom isprikom! Ali nije bila potrebna, dočekala me ljubazno i ponudila kavom što je njoj upravo servirala tajnica. Uobičajena kurtoazija, prelet po lokalnim političkim temama, stranci, izborima, govorkanjima. Kao da časkamo svakodnevno.
Zapričali smo se...a Vi ste me trebali zapravo zbog čega? Znate da oko predmeta ne smijem?
Ma naravno, baš me niti ne zanima. Nego, imam poziv u novotvoreni riblji restoran tu blizu, pa sam Vas mislio pozvati na ručak?
Trznula se očigledno, osmjeh je nestao u trenu, kao da se sva malo napela!
Vi mene ??! Hu....pa Vi baš jeste pomalo drski, kao što sam načula....Zašto biste Vi mene zvali na ručak ?
Obožavam jesti s lijepim i pametnim ženama, a vrijeme je ručka.....što bi više trebalo?
Je li.....hm...ja, prvo, imam radno vrijeme, kao što znate ja nisam političarka....Drugo, ne običavam jesti, ići na ručkove s nepoznatima!
Ma dajte, kako sam ja to Vama nepoznat? A i tko to kontrolira predsjednicu suda? Na koncu, pa svi moraju jesti, ne zovem Vas kod sebe, nego na javno mjesto.
Ha,ha,ha...samo još to treba, da! A što biste Vi to recimo željeli a da me pozovete kod sebe?
He,he,he...razmislite još jednom želite li to baš izravno saznati....mogao bih doći u napast da Vam i odgovorim....?!? Oprostite, molim Vas, to je bila šala! Ako ne možete, poziv vrijedi i za večeru, nešto između ručka i večere....ili za koji drugi dan. Doista bez ikakvih loših misli ! Ručak, čaša vina, ugodan razgovor..........samo sam mislio da i suci trebaju jesti redovito, a navodno je tamo riba izuzetna i imam poziv. Znamo se ipak godinama......
Pa da...iz viđenja, a sada odjednom ručak.....???
Nije odjednom, samo slučajno nisam nikada imao priliku, sreću, slušati Vas, razgovarati s Vama dulje. A svidjelo mi se, pa..... Ma dajte, pa oboje smo davno odrasli, nitko nas neće prozivati doma, a valjda niti gradu više nismo nešto osobito zanimljivi. Ha???
Doista ne znam....za Vas baš ne bih rekla da niste Gradu zanimljivi, a ja to uopće ne želim postati....niti sam ikada željela, niti želim.
Malo pretjerujete sada, pa nije baš tako...dvoje ručaju zajedno u pol bijela dana...pa ipak smo u 21. stoljeću. Baš biste mi mogli učiniti takvo malo zadovoljstvo....da se ovaj naš razgovor nastavi. Baš mislim da ste izuzetna, krasna žena!
Nema potrebe.....samo mi je neugodno....no dobro, hajde, neka Vam bude! Bar kao nagrada za drskost, još nisam nešto slično doživjela ovdje. Da se tko samo tako ušeta..... Za sat?
Čim je krenula prstima iza uha zataći kosu, za što uopće nije bilo potrebe,znao sam da sam na konju, da je počela kombinirati u svojoj lijepoj glavici, zamišljati svašta..........
Izvrsno, doći ću po Vas ! Baš se radujem!
Ne treba, znam naći izlaz i sama...i nisam baš toliko zastarjela...ha,ha,ha...doći ću na parkiralište!

02.03.2012. u 09:26 • 14 KomentaraPrint#

petak, 10.02.2012.

Mračna, ti si kriva....ili primjedbe na žensku sexualnost

Potaknut pisanjem Mračne, Kisele, ili za starije blogere, kako već, vraćam se omiljenoj temi, ženskoj sexualnosti. Mada znam da ću posve vjerojatno navući bijes uobičajene galerije koja jednako tvrdi da su sve žene lijepe, kao i da sve žene vole sex! U smislu stare narodne kako je svaka puška ubojita u rukama Mandušića Vuka! Što naprosto nije točno!
Govoreči iz iskustva kominikacije s preko nekoliko žena različitih backgraunda, a podjednako i vođen životnim pričama mojih prijatelja i poznanika, sklon sam ustvrditi da tek prilčno mali dio žena u životu istinski uživa u sexu. S raspoloživim, izabranim, parterom, ili partnerima.
Držim, iz dva osnovna problema! Prvi je orkestrirani, višestoljetni, pritisak raznih organizacija i interesnih skupina da zatome žensku sexualnost u svome interesu i zbog uskih ciljeva, uglavnom dominacije i kontrole nad njima. Uz razne traume u obitelji i prošlim vezama, što je opet jedna od refleksija navedenog prije.
A drugi je brzopletost, pokušaj da se važan problem, najvažnijni zahtjev, kako pronaći svog osobnog spomenutog Vuka, riješi čistom kockom. Iz nekoliko, a često i jednog jedinog pokušaja! Što je nemoguće, ili vjerojatno poput premije na lutriji.
Sve u svemu, većina žena je nezadovoljna svojim sexom, svjesna kako bi zapravo trebalo biti, ali se pokuša zavarati idejom kako će kao biti bolje i tvrdoglavo nastavi. Pa ispostavlja račun kada se to ne desi, sebi i okolini.
Mračna se pita kako to da joj nije dovoljno sexa 1-2 puta tjedno? Pa logično da nije kada u njemu beskrajno uživa. Čega nam je to, a što obožavamo, dosta 5 od 7 dana u tjednu, a mogli bi bez posebnih prepreka imati više?
Večina žena potpuno okrene logiku, niz pojava, poput "glavobolje, "umora", "preopterećenosti" ili čega već, koje postoje, ali su izuzetci, učine pravilom, a izuzetkom "sretne" dane. Protestirajući protiv onoga što imaju, umjesto da pokušaju naći bolje. Te dolazimo do pojma "oštečenih" žena, za koji sam puno puta već napadnut, mada proizilazi od pozitivnog prema ženama, obožavanja istinski ženskog. Ta zamjena teza, ljutnja na sex, umjesto na vlastiti izbor u životu, s vremenom postane okoštali obrambeni mehanizam. I do tih je žena teško doista prodrijeti, ili nema vremena, ili se cilj čini predalek. U svakom slučaju one, ne doduše sasvim svojom krivnjom, postaju nezanimljive i time silaze za još jednu stepenicu niže od mogućeg užitka. Prestanu se truditi i pokušavati, bilo popravljati ili tražiti dalje.
Prilično malo žena izbjegne sve te zamke i ostane oduševljeno mogućnostima koje pruža sex, otvoreno da pruži i primi sve što je moguće u najmagičnijiem međuljudskom odnosu. I one su dragulji za muškarce, osobita, nesvakidašnja i oduševljavajuća pojava. Već i samo za znati da postoje, da su moguće za pronaći! Da je vječni sukob između nametanog ženi i istinske ženskosti što uvijek tinja ispod nekoliko slojeva, ipak bar donekle neizvjesnog rezultata
Možda srećom, zbog vlastitog mentalnog zdravlja, možda nesrećom, večina ljudi čak teško razumije o čemu sada pričam. Čak je sklona o tome soliti pamet i obrtati vagu normalnog i nenormalnog, pa u nihovoj vizuri postaje normalno da vas žena već za nekoliko mjeseci ne želi stalno i točno takvog, već je dovoljno da vas kadikad upotrijebi kao vibrator, kada joj baš prekipi. Dok je u međuvremenu najprirodnije vrijeme provoditi u ribolovu, ili čisteći prašnu....
A nije tako, nikada nisam sreo zadovoljnu ženu, bila ona predsjednica velike kompanije, moćna političarka ili kućanica, ako prvo nije ŽENA !!! Ženka...ako baš hoćete. A da o njezinom muškarcu niti ne govorim...pardon, mužjaku.
Kao da tvrdite kako je svejedno što jedete i pijete, ili da li uopće, a ipak mislite ostati u vrhunskoj kondiciji!

10.02.2012. u 18:13 • 57 KomentaraPrint#

utorak, 07.02.2012.

E, sada i malo realnosti

Odletjela je tada dakle za Kanadu, u novi život, a ja sam se teška srca vratio u Osijek. Špekulirajući kako sve ne može više dugo trajati, kako ću je brzo potražiti, ili će se ona sigurno vratiti kada se stvari normaliziraju. Tek sam napola shvaćao zašto je morala otići, a napola me to ljutilo. I razočaralo!
Bila je tek završena medicinska sestra iz okolice, dijete oca miješanog porijekla i majke Hrvatice, sama je došla ponuditi svoju pomoć skoro na samu liniju fronta, svakako tamo gdje nisu baš mnogi tada išli dobrovoljno. Osobito ne žene. I pomogla je puno, sasvim realno govoreći spasila neke živote i svoj stavila na kocku, za ono vrijeme ,nevjerojatno dugih pet mjeseci. Do tada su joj spalili kuću jer je bila u srpskom naselju, te grubo napali oca u Gradu, jer je imao pogrešno krsno ime.
Ja sam bio tek nešto stariji i jedan od pomoćnika zapovjednika jedne od jedinica za posebne namjene, ponajviše jer sam došao među prvima i jer sam zahvaljujući očevim problemima onoga Proljeća '71. imao izvrstan pedigre. I kvalitetno oružije što je mi je otac nabavio da lakše obavim što on više nije mogao zbog godina, a što je tako dugo sanjao. Možda i zbog pokoje mladenačke ludosti koja se posve uklapala u to kaotično vrijeme.....Posebne namjene su tada ponajviše podrazumijevale još za nijansu luđe projekte nego li je vrijeme ionako bilo posve ludo!. Pa su mi prijatelji nadprosječno puno trebali i usluge saniteta....koji nisu izravno prešli u nadležnost neke druge službe. A i imali smo neki bolji status, znalo se što sve radimo, nadodavalo u junačkim pričama još i više, pa smo valjda lakše upadali u oči. Nju pak nije bilo teško uočiti, s predivnim kestenjastim uvojcima i jednim od najplavijih pogleda što sam vidio do danas. I osmjehom za koji su se mnogi njezini pacijenti kleli da im je pomogao više od lijekova! Svi smo valjda bili bar po malo zaljubljeni u nju!U situaciji prepunoj adrenalina i sa sasvim bjelodanim dokazima kako nema jamstva da sutra postoji, skoro svakodnevno, naše su se strasti brzo sjedinile i izgradile neku lijepu kulu nedodirljivu svum zlu uokolo. Zajednički su sati postali toliko intenzivni i magični da se činilo kako je to sasvim dovoljna svrha života. Vrijeme smo počeli računati prema mogućnosti da se bar vidimo i dotaknemo, a budućnost, naša budućnost, bila je tako izvjesna da se podrazumijevala, nikada nismo imali niti potrebu razgovarati o njoj drugačije nego kao izvjesnoj! I moja je mama, već kada smo drugi puta došli k njima, počela govoriti, kada se doseliš, kada se oženite, kada budete imali djecu, ne ako.....
I onda je njezin otac dobio ponudu bliskih rođaka iz Kanade da se usele u nekakvu njihovu kuću i budu tamo koliko žele, te da im mogu srediti papire....Mogu zamisliti koliko se jadan straha nauživao zbog nje i bez svoga incidenta i gubitka svega, te kako zapravo uopće i nije mogao odbiti.
No...realnost iz naslova....
Dva tjedna nakon njezina odlaska poslao sam joj pismo puno ljubavi i planova, pa i isprike na neki muški, grubi način. I bio siguran kako je opet sve u redu među nama, kako je samo pitanje dana kada će slično pismo stići u obratnom smjeru. Kako je naša ljubav tako velika da je par tisuća kilometara prava sitnica. Te nastavio raditi što sam već držao da se mora, ne baš rijetko i na način koji danas vidim prilično daleko od razmnog ponašanja. Kaos rata me posve obuzeo, događaji su se smjenjivali filmskom brzinom, a stjecajem okolnosti i pukom srećom što sam uporno preživljavao, penjao sam se hijerarhijom i privid važnosti je postao nova pokretačka sila. Pismo iz Kanade međutim nije nikada stiglo, ne tih mjeseci. Niti telefonski poziv u dom mojih roditelja. Mobiteli još nisu postojali! Čak i dan danas ne znam je li i moje stiglo, je li bila ispravna i kompletna adresa što sam je krišom dobio na Plesu. Nisam provjeravao kada je bilo važno, valjda iz glupavog inata....poslije je bilo bez smisla....Naišle su i neke druge žene, odluka o napuštanju vojske kada su neke stvari tamo prevršile moju mjeru, povratak u Zagreb, završetak studija, zaposlenje, godina u misiji u Njemačkoj, politika...i tako dalje, i tako dalje. Prođe dvadeset godina samo tako!!! Još koju godinu kasnije, na našim "ratnim" sastancima s pokojim praznim stolcem, poneko je znao pitati za nju....a tada je i to prestalo.
Oni su se smjestili izvan očekivanja, dobila je stipendiju, otac posao i papire, postala je socijalni radnik. Pred kraj faksa, tri godine nakon odlaska, udala se za svog profesora, ima četvero djece i za muža kaže da je najbolji čovjek kojega bi mogla zamisliti. Otac joj je ostao tako impresioniran Kanadom da je pred smrt, nakon što je vidio svu svoju unučad, izričito zahtjevao da ga sahrane tamo, i da niti ne pomišljaju da ga vraćaju iz tako bajne zemlje!
Javila se tek osamnaest godina kasnije, da dolazi srediti neke stvari i da bi me voljela vidjeti. Večerali smo i razgovarali dosta dugo dva puta. O svemu, osim o nama. Shvatila je , skoro sam siguran, da je laž kako joj je općina stavila krov na kuću i kako održava dvorište i voćnjak sve ove godine, zbog urednosti mjesta, makar me nije izdao stari susjed koji to rado čini za koju stotinu kuna dodatka na penziju, već godinama. Jedna mala suza u uglu oka, tada, dok sam joj pričao tu izmišljotinu, bila je možda jedini znak slabosti sve to vrijeme. A kakvog je smisla imalo priznati besmislenu rabotu pokrivanja poluizugorene i sada već posve trule kuće i održavanja desetak voćaka za nikoga??!
Eh, da, i prsten od bijelog zlata na ruci, isti kakav i ja nosim već tako dugo da bi ga se jedino moglo prepiliti....Ni njh nismo spominjali, jer također zapravo više ne postoje u realnosti, tek su varavi odsjaj mašte, nostalgije!
Što ostaje dakle? Niz pitanja koja nikada neće biti izrečena, pretpostavki i realnih događaja, teorija u kojima se tako surovo suočavaju iluzije i velike riječi s jedne strane i Život s druge.
Postoje li dakle ljubavi tako velike da ne ovise o ničemu, postoje li ljudi koje vole tako jako da ne poznaju granice ičega? Ne, koliko ja znam ! A vi ?

07.02.2012. u 12:12 • 20 KomentaraPrint#

petak, 03.02.2012.

Uspomene

Pleso, pred gotovo točno 20 godina.
Oči su joj crvene i otečene od suza, a ipak najljepše plave boje koju sam ikada vidio, frizuru čini na brzinu skupljeni konjski rep, mada ja vidim samo najljepše kestenjaste uvojke na svijetu, tijelo joj uopće nije moguće procjeniti u širokim, vrećastim hlačama i zelenoj, muškoj, jakni, bar dva broja prevelikoj, ali ne moram vidjeti, predobro ga poznam i svaki puta me oblije neka čudna toplina kada pomislim na njega. Sitna je, a tako zaplakana izgleda i nekako posebno krhko i nemoćno. Posebno to ističe neki strašno dramatičan i opasno nepopravljiv bljesak u njezinim očima. Velika tuga i razočaranje, čak i neka osuda, možda i tračak ljutnje.
Ne razumijem! Nikada i neću razumjeti o čemu pričaš! To su samo puke parole, gluposti..... Iste gluposti koje svi ponavljaju kao papagaji i isto veliko zlo koje valjate kao grudu snijega...kao slijepci i budale...svi vi! Koliko će krvi biti dosta na vašim rukama da prestanete?
Nemoj tako, kao da sam ja ovo izabrao?!
Jesi, biraš, izabrao si, još i sada možeš promijeniti mišljenje, ali nećeš, zar ne?!?
Znaš da ne mogu, pa to bi bilo dezertiranje. Vjerojatno me ionako ne bi pustili u avion, znaš to. Nemam niti pasoš, a da i imam kod sebe... Osim toga moji starci su tamo, kako bih njima mogao tako što učiniti.
Izgovori...puki izgovori, tvoji su sve ove godine jako dobro mogli sami, što, sada im treba dadilja? A rat, domovina, vojska...ma daj, što, stali bi baš bez tebe, ti si kamenčić bez kojega se ruši čarobna kula? Ili ti se samo čini kako ostvaruješ svoje dječačke snove, možda, ha? Samo, morao si već vidjeti ovih mjeseci da to nisu oni kauboji i indijanci iz tvoje mašte. Sjećaš se, i ja sam bila tamo, ne možeš meni bajati.....to je silno zlo i užas, toliko veliko da nije ničega vrijedno. Ništa više, hrpa muških sranja...
Nemoj tako, pa znamo zašto moramo ovo učiniti....i nismo mi počeli, samo se branimo....
I oni koji su mi staroga iscipelarili u Osijeku samo zbog imena i bez obzira gdje sam ja to tada bila, to je isto čista obrana??? Ili kada su nam zapalili kuću...Divota jedna! Koja sam ja glupača i za čim plačem.....To je tebi važnije od mene, od nas....!!!
Nije mi važnije i ne morate uopće ići, rekao sam ti. Naći ću ti posao ovdje, možete biti u našem stanu. U Zagrebu baš koga briga kako se on zove. I ti si isključiva, pa rat je, ne možeš zbog nekih budala, incidenta, samo tako reći ljutim se i neću se više tako igrati!!!
Lud si, lud si kao i oni...Incident? Pa on više nije noć prespavao, jede kruh dok ima, koliko god star bio, samo da ne mora van. I bolestan je....
Nemoj tako, pa protiv toga, zbog toga, sam se i prijavio. Vjerujem u Tuđmana, rekao sam ti da sam bio kod njega... moramo se izboriti za sebe, svoju Domovinu. Koja pizda bi sada pobjegla...Isuse pa znaš da nije moguće...da ne mogu....Ali tebe jako volim, boli me bar kao i tebe što odlaziš. Potražiti ću te, ovo ne može dugo trajati, prestrašno je...sama kažeš...
Je li, ja sam dakle pizda.....hoćeš reći??!

Opak bljesak joj je promijenio pogled, usnice su joj se zategle, oči nekako potamnile...Ja sam pizda???! Nisam bila pizda tamo u onom blatu i lokvama krvi? Dok jaučete ste malo manje hrabri i ludi! Kada okusite da vam to nisu vaši Indijanci malo manje bacate parole, znaš?!
Nisam ništa tako niti pomislio...kamoli rekao, pa ti si samo djevojčica koja nije tamo niti trebala biti. Nitko ne očekuje da ostaneš, vratiš se u ono ludilo i kaos...i sasvim je u redu da budeš s bolesnim ocem. Ali, zašto prokleta Kanada? Pa to je užasno daleko....Brzo će proći, zašto čak tamo?

Ljutnja se gasi, ponovo kreću suze i griženje usnice. Vadi već mokru maramicu i samo me tužno gleda, možda, ili mi se samo čini, lagano trese glavom.

Jer nam nude kuću...znaš, mi više nemamo kuću ovdje...što je, znam, jedna obična sitnica, incident...je li....neusporediv s tim što ti je Tuđman napričao i prikvačio na tu jebenu uniformu. Tko zna hoće li te ti činovi bolje grijati od mene još dugo...baš me zanima... Isuse...pa kako možeš biti tako glup, to nema veze s tobom, to su luđaci i bolesnici. Vidio si što se sve tamo radi, kako možeš pristati biti dio toga? Pričao si da nikada nisi nikog udario, a sada....Jebo te Tuđman i svi oni, misliš da će jednu jedinu suzu proliti za tobom kada te vrati mami u sanduku...budalo jedna!!!
Nemoj tako, nije radi njega, pa vidiš i sama što se dešava. Moram ostati, svi moramo, pa što bi bilo da se samo tako nakrcamo u neki avion i nestanemo??
Što bi bilo...budalo, budalo obična,...baš ništa ne bi bilo, osim što bi možda bio sretan...i ja bih bila. Ništa neće biti niti ako te ubiju ili unakaze, baš ništa neće biti bolje, niti će ti Hrvatska radi toga biti veća, niti će rat prije završiti, niti ćeš ga baš ti dobiti....kako možeš biti tako glup i zatucan, kako??? A mislila sam da imamo nešto veliko, ti i ja, da imam sve na svijetu....
Pa i imamo, znaš koliko te volim, znaš da ću doći za tobom gdje god bila. Ne može ovo trajati predugo, nisu svi samo idioti i bolesnici. Tuđman....
Daj molim te prestani s njim!!! Samo odi, lijepo se okreni i odi kuda moraš, da ne zakasniš....da slučajno radi MENE ne ostaneš ovdje, pa ti radi MENE propadne stoljetni san.....Isuse, stoljetni san, pa jeste li vi svi hipnotizirani, poludjeli, što??? Zašto ne bacite te proklete puške jedno jutro, neka se stare budale isfrustrirane jer im se više ne diže same potuku.....
Nemoj, znaš da nije tako....i sama si došla jer si mislila da tako treba....
Jesam! Da...i sada sama odlazim jer sam sigurna da ne treba tako, da je to bolesno ludilo koje će vas sve progutati. Valjda ćete biti i s tim sretni....želim ti da budeš, da si najbolje izabrao! I molim te odlazi sada, uopće mi ne treba politička škola...ti mi trebaš i odlazi ako te ne mogu imati. Odlazi, proklet bio...još možda stigneš nekoga ubiti danas. Nekoga ionako već jesi....mrzim te, znaš, baš te mrzim, zbog ovoga što mi činiš. Ubio si ono najljepše u meni, proklet bio...ne diraj me i odlazi. Jebi se s Tuđmanom...ili kime hoćeš, mene više ne moraš zvati. Nemoj me se niti sjećati...ja više ne postojim za tebe. Tamo će se neka druga iksrcati iz aviona, nećete me više, nitko me više od vas neće zajebavati! Ne trebam vas, niti jednog muškarca ne trebam, niti ću trebati...ODLAZI odmah, početi ću vrištati...proklet bio......

Ne misli ona tako sinko moj, samo joj je tako teško, sve joj se srušilo u tri godine, prvo mama, pa kuća, sada ti....baš te jako voli...i meni je teško otići, ali što ću, moram...i radi nje....tako je mlada, a ja još neću dugo...neka ima nešto sigurno, nemamo ovdje više ništa. Valjda je tako najbolje, mislim... valjda je.....Evo uzmi tu adresu da ne vidi, potraži nas ako budeš mogao...već će nju proći. A voli te, baš te voli....čuvaj se i javi bar da si dobro...i ja bih volio znati. I ona će htjeti...proći će ju, vidjeti ćeš, znam ja svoju curicu...
Hvala vam čika Milorade...čuvajte ju!

03.02.2012. u 17:58 • 29 KomentaraPrint#

subota, 17.12.2011.

Užitci...ili sasvim osobna psihološka analiza

Beskrajno meko, sasvim opušteno i, vjerujem, bez ijedne konkretne misli, posve gola leži nepomično na tamnoj svili. Prošlo je več više od pola sata od divljeg zanosa, prenapetih mišića, kapljica znoja, bezglasnih krikova, lica obuzetog nekim sasvim autonomnim reakcijama, očiju raširenih zjenica, kao da žele dopustiti izravan pogled negdje unutra u tom nevjerojatnom trenutku, isukanih noktiju što se streme ukopati bilo gdje, naći uporište za još jedan trzaj, val, pokret čitavim tijelom, jednako izvan granica uobičajenog koliko i sasvim neponovljivo magičan.
Tako bi je kipar isklesao iz bijelog kamena, nestvarno bijelu, podjednako zbog kontrasta s tamnom podlogom, koliko i zbog plavičastih svjetala ulične rasvjete Punu zavodljivih, varljivih, tamnih, mekih, sjena. Na polovini lica u sjeni, ispod raskošno rasutih grudi, između blago raširenih nogu, od ruke čiji se prsti sasvim usporeno igraju čuperkom na jedinom stvarno tamnom mjestu. Smiješi se blago, mislim, ili je i to igra sjenki, promatra me, ili možda samo gleda u mom smjeru, nekuda kroz mene. Mir, opuštenost, neka crta blaženstva, možda i trunčica zahvalnosti, oko usana, valjda i topli pogled koji mogu samo zamisliti, utvaram si rado, i osjetiti, s ove udaljenosti.
Svijet je stao pred sat vremena, naprosto se otkačio, otplovio, ili je ova soba otplovila nekuda, svejedno. I još stoji, ništa se važno sada ne dešava izvan ove sobe. Koliko bih samo želio da tako i ostane, da je moguće. Valjda i ona, valjda se stoga i ne mičemo, ne govorimo, izbjegavamo išta što bi moglo poremetiti tu krhu ravnotežu, osjećaj blaženstva, samodostatnosti. Mogućnost da se stvarnost vrati bilo kojim povodom, pitanjem, rječju, pokretom. Čak se lako odupirem i jakom nagonu da položim ruku na nju, da sasvim lagano vršcima prstiju kliznem nekuda niz baršunastu kožu. Znam, na koncu će ipak završiti nekim, vjerojatno njezinim, pokretom, primjedbom ili pitanjem, koji će pokušati biti duhoviti ili sarkastični, autoironični možda. Svejedno da li u konačnici to bude poziv da se vratimo u vrtlog strasti, spiralu opipljivog tlelesnog zadovoljstva, ili u stvarnost. Svejedno stoga jer će svakako završiti ovaj magični trenutak kada postojimo samo nas dvoje, sasvim ogoljeni ičega, ega, umijeća, namjera, samopropitivanja, ijednog obzira, društvenih normi, osobnih ograničenja. A to je baš ovaj trenutak, kada nitko od nas ne čini ništa, ne namjerava ništa i nema potrebe za ničim. Kada samo blagi pogled i sasvim usporen rad moždanih vijuga, ipak proizvode neslućeno zadovoljstvo, koliko god nestalno i krhko, toliko i nedohvatljivo na ijedan drugi, bar meni poznati, način! I kazaljke sata na zidu idu sasvim polako, puno, puno sporije, zakleo bih se....
Jest ono što gledam i osjećam čista ljepota, neopisiv estetski užitak. Naga, posve rascvjetala žena, meka, sasvim podatna, s oblinama koje izluđuju, koje su naprosto uzor skoro svemu uopće lijepom na ovom svijetu, paradigma svakog pokreta kipara, slikara, diznajera, ikada kroz povijest. Doista sasvim estetska kategorija, čak ako maknem i svaku primisao da mi prsti kliznu tom mekom kožom.
Ipak, bi li bilo tako da ju gledam isto takvu kroz staklenu stjenku, na nekoj bizarnoj izložbi, da si ne utvaram kako je pogled iz sjenke usmjeren samo na mene. Ili, bili bilo isto da joj grudi nisu tako pune, da sam vidio nekada i ljepše zaobljene bokove, da ne razaznajem u polumraku skoro savršen struk, da su njezine crte lice manje zavodljive, da taj smiješak madone ne čine usne kao izmišljenje da ih poljubim, da me ona nije svaki puta već svojom pojavom u stanju, kao nožem, trenutno, odsjeći od pomisli na ljepotu ijedne druge žene? I, na koncu, bi li osjećaj vrhunskog zadovoljstva ostao isti da ispod te razbarušene frizure, što sada tek podsjeća na to koliko je pažljivo slagana, ne pulsira jedan od najoštrijih, najbržih, umova s kojima sam imao prilike ukrstiti svoj. Um koji me jednako često navede na pitanje "zašto ja", kao i usporedba s tim anđeoskim tijelom?!
Ne, ne bi, niti u jednom od tih slučajeva, uvjeren sam! Ne bi bilo tog čistog, nepomućenog zadovoljstva, sobom valjda, prvenstveno. Ženu, svoju ženu, čini mi se ipak zapravo gledamo kao svoj lik u ogledalu, kao realnu nagradu, cijenu, svoje vrijednosti. Nespornu i sve veću s vremenom. Potvrdu vlastitog postojanja. Svaki puta iznova! Znam ja sve moguće sociološke teze o tome kako smo zapravo sami na Svijetu, kako mnogo, skoro sve, činimo u konačnosti zbog sebe i svojih motiva i prioriteta, ali možda baš zbog toga Žena, odnosi s njom, i jesu konačna vrijednost, istinska. Gdje postoji samo dva odgovora, bez šmiranja i različitih tumačenja. Jesi ili nisi. Posve gol, posve razoružan, u osnovi skoro isti kao prije milijun godina, iskonski JA, svaki puta krećem u istu bitku i svaki puta želim "pobijediti", otvoriti je, upiti, ući joj u mozak, posve je vezati, makar računajući u minutama....pročitati taj mirni, opušteni, čisti, pogled što počiva na meni, sasvim poseban smješak u uglovima usana pokrenut negdje iz maloga mozga, nehotičan, mislim, i vrijedan tih čuvenih milijun dolara,,,ili čega već. Svega valjda, jer nešto ljepše nikada nisam vidio, niti mi je itko ikada nešto ljepše uspio učiniti.....

17.12.2011. u 10:51 • 121 KomentaraPrint#

petak, 09.12.2011.

Kasna jesen

Promatrao sam je krajičkom oka, zavaljenu na suvozačkom sjedištu, sasvim opuštenu, možda pomalo zamišljenju, ali i sasvim svjesnu da je promatram. Osmjeh s tragom zezancije, lijepi, uzbudljivi, profil, kosa gotovo do ramena, možda stoga što obožavam dugu kosu na ženama. Okrene glavu i sasvim proračunato, polagano, ovlaži gornju usnu vrškom jezika.
Što je, nešto mi se zalijepilo na lice kada tako pažljivo promatraš?
Ne, samo uživam...
Ha,ha,ha...u čemu, nešto novo, što nisi već vidio?
Vidio sam i oduševi me svaki puta više! Kao estetu i kao mušku šovinističku svinju....što mi pripada!
Primitivni Balkanac! Ništa od onoga što gledaš ti ne pripada, nikome ne pripada. A takav pogled će ti samo još udaljiti.
I prekriži noge, što s kostimićem koji nosi, u dubokom sjedištu BMW-a, automatski znači, pokaže pola bedra, zašuškavši svilenim čarapama tako da bi i kamen prošli trnci.
Mda...dobro, ne pripada, ali mogu se koristiti!
Možda možeš...možda, vidjeti ćemo
I skloni mi ruku s koljena, taman kada su mi prsti kliznuli među bedra.
Hej...ruke na volan!
Dobro...hoću, ali onda mi bar pokaži što sam htio dodirnuti...čipku na goloj koži!
Ho, ho, ho...al' smo ambiciozni. Odakle uopće ideja o nekoj čipki? Tko lud hoda po ovoj zimi polugol?
Pa, nadam se ti! Pet metara u garaži i nije neka šetnja. A znaš koliko volim da je dovedeš posve golu, samo za mene...pa se nadam, još od sinoć.
Sigurno ću ti sada pokazati i da jest tako! Pa da me nepoznati ljudi vade iz jarka gole guze kasnije! Mogu zamisliti naslove u novinama....
Ruka mi ponovo krene i gotovo uspijem dotaknuti komadić gole kože. Gotovo!
Hej, jel ti ne čuješ dobro...ruke na volan kao prvo!
Pa moraš mi nešto pokazati, ne mogu čekati.
Nešto??? Pa gledaš mene, to nije dovoljno? Komuniciraš samnom kao osobom...ili sam ja tebi nešto drugo?
Što bi drugo bila?
Ne znam, kada ti moje prekrasne oči nisu dovoljne....ha?!?
Zašto bi bile, to je kao da smijem samo licnuti glazuru s torte. Ti si čitava osoba, dakle me zanima sve. Hajde, bar otkopčaj dva dugmeta..da zavirim što me sve čeka.
Netko je rekao da te sigurno čeka? He,he,he,....
Promijeni noge tako da je sada prekrižena gledala prema meni i da sam u djeliću sekunde mogao shvatiti da se ne nadam uzalud! Što mi se valjda moglo pročitati i na licu....i trebalo, siguran sam!
Što je, imamo još želja?
Glas joj se spustio za nijansu, kao da dolazi negdje dublje iz grla, dok su se prsti igrali prvim dugmetom.
Uf, pa znaš da nema kraja mojim željama!
Mmmm, možda onda bolje da prekinemo odmah....radi sigurnosti prometa
I ruku s dugmeta spusti u moje krilo, dovoljno čvrsto da joj ništa od zbivanja tamo ne promakne.
Pa da...i mislila sam da je vrijeme za prekid ovoga....
Isuse, ne možeš sada prekinuti, pa nisi mi ništa pokazala, ništa ne smijem dirati! Baš sam dobar, a ti tako ! Uvijek mogu okrenuti ploču i skrenuti na neki od ovih puteljaka, znaš?! Kada stanem neću moliti.....
Ufff, sada si me baš prestrašio....ali dobro, dok slušaš, dok si sasvim pristojan....
Otkopča ta dva dugmeta i malko se nagne prema meni.
Eto. Zadovoljan? Vidio što si htio?
I krene kao zakopčavati zelenkaste, svjetlucave ,dugmiće.
Ma da, pa nismo djeca, više su mi cure znale pokazati u osnovnoj !
Tim bolje, onda si odavnmo sve vidio, zar ne?!
Nisam ovakve...jesam zapravo, ali nikada mi nije dovoljno...ma daj!
A što sada, da se vozim tako raskopčana?
Mogla bi jednu izvaditi, da je baš onako detaljno pregledam, ha? Znaš da ih obožavam ! Hajde, molim te, vidiš kako sam dobar...i nigdje nikoga nema.
Nasmiješi se i bez riječi svuče tanku paučinastu čipku, te ju zadrži na dlanu, punu, okruglu, već sasvim napete bradavice, poznate zavodljive tamne boje.
Ovu obožavaš...dobro?
Obje obožavam i najviše obje zajedno...hajde, pokaži ih napokon!
I udovolji mi, svuče čipku i s druge i pusti ih da se zaljuljaju još uvijek donekle ukroćene grudnjakom ispod njih. Zatim proračunato ovlaži prst i zaokruži njime oko jedne bradavice, netremice me promatravši onim suženim pogledom od milijun dolara.
Sada bi i kušao, ha, vidim ti u očima....niti ne pomišljaj, hoću živa stići!
Malo mi je glas promukao, grlo se osušilo.
Ma ne, pa rekao sam da ću biti sasvim dobar dok god mi ispunjavaš želje.....čipka, sjećaš se ????
Čipka? Da je navučem natrag?
Ne zezaj me, zbilja ću skrenuti ako mi ne vrijedi biti dobar!
Aaaa...ova čipka možda?
I povuče rub suknje pedalj višlje.
Još, molim te, podigni je sasvim, da vidim moju najslađu guzu!
Ne skidajući mi pogled s očiju, mačkastim pokretom podigne suknjicu preko struka i zatim se blago okrene od mene i opet promijeni noge, pokazavši je u punoj raskoši, izbezumljujući me posve!
Samo malo, hajde samo malo raširi noge, tek da osjetim koliko je vruća, hajde, molim te.
Sasvim napukao glas i prsti što klize vanjskom stranom bedra, guzom, ovaj puta bez protesta.
Ako ćeš gledati ravno pred sebe....
Kuda god....hajde, daj mi je! Sasvim ih raširi, podigni je naprijed.
Tek je blagim trzajem bedra reagirala kada napokon uronim prste u preslatku vruću vlažnost, kada mi prsti zaigraju kao da sviraju najluđu simfoniju! Kada sam na podlaktici naslonjenoj joj na trbuh osjetio podrhtavanje tek se bezglasno ugrizla za usnu i stisla mi ruku bedrima.
Dok sam skretao s ceste prema sjenci nekoliko stabala u sumraku i istovremeno pritiskao gumb naslona sjedala, tek je tiho prozborila..
Znala sam da ipak nećeš biti dobar.....
I sama se okrenula na koljena spustivši glavu preko naslona svoga sjedišta, duboko na stražnje, oduprijevši se s oba dlana na njegov naslon...

09.12.2011. u 17:14 • 59 KomentaraPrint#

utorak, 08.11.2011.

Sex i politika....ili obratno

Kao jedan od moćnijih afrodizijaka, oduvijek se spominje moć. Kako se pak do moći dolazi, među ostalim i relativno brzo, kroz politiku, logično je pitanje kako bavljenje politikom, ili izbor politike za zanimanje, utječe na sexualni život? Pitanje zanimljivo posebno u ovakva vremena, osobite eksponiranosti političara, odnosno mogućih tektonskih promjena u raspodjeli moći.
Niz argumenata potvrđuje tezu o sprezi raspolaganja moći i nivoa sexualne uspješnosti, i to ne samo moći koja dolazi od političkog uspjeha. Već na prvi pogled, i umjereno uspješan političar, pa čak i na sasvim lokalnom nivou, ima jednu veliku prednost. Vidi ga se! Uvijek je lakše uočiti nekoga u izlogu, nekoga tko je relativno često u fokusu, osobnom, ili onom kamera i mikrofona. Znam da bi se tome moglo prigovoriti na način da se tako ističu i mane, ali s prevelikim manama ionako nema uspjeha.Dok je nemjerljiv doprinos multipliciranju i prezentaciji vrlina, od izgleda, elokventnosti i obrazovanja, pa sve do pameti, inteligencije. Mnogi takvi ljudi svaki dan prolaze kraj vas, ali nikada nisu dobili priliku da vam svoje vrline pokažu. Političari je imaju konstantno! Nadalje, običaji ovoga posla nalažu određeni dres cod, stajling uopće, pa koliko god odijelo ne čini čovjeka, ipak je istina da smo najprivlačniji u reprezentativnim izdanjima, a to je političarima u opisu radnoga mjesta. Zatim raspoloživo slobodno vrijeme i blago rečeno klizno radno vrijeme. Ta povlastica otvara neslućene mogućnosti, o kojima većina može samo sanjati! Mnogo više putovanja je slijedeći benefit, već matematički znatno podiže šansu s porastom broja najrazličitijih ljudi s kojima se komunicira. Jako pomažu i relativno visoki iznosi novca kojima se raspolaže, podjednako onih u plaći, na službenim karticama, kao i društvenog novca kojemu političari prilično mogu mijenjati tok, odnosno usmjeravati ga na temelju vrlo maglovitih prioriteta, pa tako i kupovati naklonost i simpatije u najširem smislu. Učestalo boravljenje na vrlo ugodnim mjestima i u naprosto ugodnim, podsticajnim prilikama, uključujući besplatnu izvrsnu hranu, vrhunaska pića i glazbu, također je nemjerljiv benefit. Na koncu, tu je pitanje s početka, realna, čista, nadprosječna, moć, kao jedan od snažnijih afrodizijaka. Bar za žene!
S druge strane, priču otežava stalna prismotra javnosti, medija, konkurencije i slučajnih prolaznika podjednako. Biti nevidljiv, što je vrlo često prednost kod sexualnih avantura je naime svakako puno teže poznatim licima. Nadalje, određena vrsta "pogrešaka", osobito oženjenim političarima naprosto nije dopuštena, razapeli bi ih mnogi vrlo rado da ih uhvate u drastičnom razmimoilaženju stavova kojima grade karijeru i stvarnosti! Pojedina razdoblja, uglavnom pred i post izborna traže da se apsolutno sve, pa i avanture stave u četvrti plan, tih mjeseci naprosto političari moraju biti u igri 24 sata, ili iz nje ispadaju. Prema jednom se dijelu populacije također može sasvim zatvoriti vrata zbog posve oprečnih svjetonazora, ili konkretnih zamjerki, dok običan čovjek obično nema manje uspjeha zbog bilo kojeg političkog stava.
Eto, na kraju svakako ostaje prilično otvoreno pitanje pomaže li politika u sexualnom životu, odnosno osvajanju suprotnog spola, pomaže li uopće, puno, ili čak smeta????
Nema vam druge već se uključiti u političku utakmicu koja se baš zahuktala i provjeriti....he,he, he......

08.11.2011. u 22:09 • 150 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< ožujak, 2012  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (3)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (2)
Srpanj 2011 (1)
Lipanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (3)
Listopad 2010 (3)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Travanj 2010 (2)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (3)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (2)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (4)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (4)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Istraživanje ženske psihe, logike i navika, uopće tajne znane kao ženska osoba.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se