ponedjeljak, 02.04.2007.

Začini

Koji je ovo tjedan bio, jedva preživjesmo strku i šušur!
I ne samo zbog medijske razgrabljenosti, ne, ne, ne...

Da rezimiramo. Bile smo, dakle, do sada već na radiju, u Slobodnoj, u Jutarnjem, u Viti, kontaktirali su nas još neki, i mi smo same napravile dosta kontakata, o čemu ćete uskoro i čitati, ali mogu valjda i ja jednom biti onako ženstveno zagonetna (bit ću samozatajna i misteriozna i samo malo natuknuti, jer kažu mi da je to tako «in» na blogu u zadnje vrijeme: samo natukneš, pa staneš).

Dobro je biti i zagonetan ponekad.
Onda se ljudi zaintrigiraju. I onda još malo, pa još, pa još.... U najvećem broju slučajeva, ispadne da vas ti što glume Joza Misterijoza samo «cimaju». Da li će tako biti i sa vašim Karakterkama pokazat će vrijeme.
Stay tuned... reču one samozatajno.
Bit ćemo još neko vrijeme Jozo Misterijozo.

Za one koji to još ne znaju, Karakter Club odabrat će UN recepte za Uskršnje izdanje časopisa Tena, koji je, vjerujem, već u prodaji na kioscima.

Danas ćemo malo o začinima. Onima životnima i onima u vašoj kuhinji.




O ZAČINIMA ŽIVOTA

Jedan život živiš. Na kraju, kad se sve zbroji, neće ti nitko gledati KOLIKO si ga poživio, nego KAKO. U onoj konačnici, zbrojeni «punti» idu na kvalitet i intezitet življenja.

Kako živiš svoj život i kako se odnosiš prema njemu, vrlo često je uzročno-posljedična spona onog što te okružuje, ali jako često je ona najveća odgovornost ipak na tebi. Ako i uspiješ uvjeriti druge da je tvoj život bajan, mada je on daleko od toga, na tvoju dušu idu sve te laži... jer sebi ih upućuješ najviše.

Kada počneš cijeniti život? Gdje je onaj «the klik» o kojem govori naša Angie, u kojem spoznaš i shvatiš one prave vrijednosti? Kada se to dogodi?

Jamačno ne onda kada kao mali klinjo divljaš po kamenjarima, pentraš se po stablu, ludiraš na rolama, voziš 200 na sat, ločeš nesvjesan opasnosti od trovanja… ne. Tada ne.

Duboko vjerujem u postojanje «the klika» u kojem posložiš kockice i odlučiš možda ne kako ćeš dalje, ali definitvino kako nećeš. Kada spoznaš svoje granice, kada se naučiš zanemariti nevažno i fokusirati se na bitne stvari. Kada počneš vidjeti ljepotu u onim malim stvarima koje život i dobre ljude čine lijepima i važnima u vašem postojanju.

Nažalost, ponekad se ljudima «the klik» desi nakon teške bolesti ili nesreće, njihove ili njihovih najmilijih. Bolest i one naoko svemoguće nauči da spoznaju svoje granice u trenucima i to onda kada ti se život okrene upside down i kad shvate da ipak nisu Supermeni. Da ponekad treba i «stati na balun», razmisliti i krenuti dalje, možda ne uvijek pozitivnije, ali drugačije i bolje.

Život je tako prokleto kratak i prolazan.

Bog... ili neka druga sila usuda, koja revno posloži kockice... daruje nam po genetskom defaultu onaj najveći dar u našem životu… zdravlje. Većeg poklona od zdravlja nema. Znaju oni koji ga nemaju. Dvije stvari prezirem kada je zdravlje u pitanju. Jedna je hipohondrija. Druga je nemar prema vlastitom zdravlju. Živi i zdravi ljudi koji lažu o svom zdravlju ili oni bahati koji se nemarno odnose prema njemu, pored svih onih uistinu bolesnih ljudi... najveća su sramota.

Nažalost, uglavnom zdravlje cijene više oni koji su prošli neku bolest, svoju ili onu njihovih najmilijih. Bolest ti okrene život naopačke, nekad i preko noći, bolest ti promijeni mjerila i vrednovanja, bolest te učini puno spremnijim na to da učiš voljeti život i živjeti ga onako kako ga treba živjeti. Dostojno njegovoj vrijednosti. Dostojno neprocjenjivosti. A nikome nije potrebno doći do drastičnih momenata u životu da bi spoznali one bitne i uistinu vrijedne.

Možda neće Guiness zabilježiti podatke o tvojim životnim dostignućima, možda neće ni grad pričati o tome (ne'š ti grada), možda nećeš biti ni zvijezda bloga (hm, da, to je od osobite važnosti, kao), ali sebi na savjest šalješ ono kako živiš svoj život. A ne može te uvijek pratiti samo sreća (reče žena koja se uvijek u zadnji tren izvuče iz govanaca).

Život nije instant proizvod kojeg spremaš prema uputama. Odvojiti poklopac od kartonskog pakovanja, probiti foliju na par mjesta i zapeći 45 minuta na 180 stupnjeva. A, ne.
Život sačinjavaju… začini.

Važan je začin obitelj. Obitelj te određuje inicijalno bar i poklanja ti one prve vrijednosti. Nažalost (ili nasreću) ne baš uvijek i najispravnije i najbolje. Ljubav, sigurnost i utočište koje će ti ta obitelj eventualno biti, to je začin kojim ćeš odisati od djetinjstva do… dokad ti to želiš.

Važan je začin i tvoj posao. I prije njega i odabir odgovarajuće škole. Zapravo jako malo sretnika radi ono što voli. Nadam se iskreno da cijene tu činjenicu i da su svjesni kakva je većina suprotnoh slučajeva. Frustracije, stres i nezadovoljstvo češći su pratioci modernog čovjeka. No valjda je on barem u stanju, ako već nema sreće na poslu, organizirat svoje slobodno vrijeme (bar ono malo što ga ima) na način da mu ono pruži bar neko zadovoljstvo.

Važna je prije svega i iznad svega ljubav. Ljubav je sve. Ljubav je onaj najveći pokretač. Ljubav prema svojoj djeci, prema partneru, prema svojim bližnjima… Tko ima ljubavi, ima sve. Sve je ljepše kad voliš, kad dijeliš tu ljubav, kad je dobijaš natrag, sve je lakše, sve je ravnije, sve jednostavnije. Sve se u ljubavi rješava. Manja je bol, manji su problemi, manji je stres od života. Hormoni, hormoni… blaženi hormoni.

Sposobnost da se percipira ljepota u malim stvarima… ona nije životni začin , ali je umijeće vezano za pravilno zahvaćanje «prstohvata sreće i šakohvata mira i zadovoljstva».

Kažu neki da je u svemu skupa važna i sreća.
Oni na Titaniku skužili su to jako dobro.
Jer imali su i novaca, i ljubavi i posao (bar većina njih, a oni drugi su mu se nadali tamo negdje preko bare)… ali sreće... a bome nisu.

Moj je najveći i najvažniji životni začin mir.

Način na koji ćete začiniti vaš život.... odraz je vaše maštovitosti, sposobnosti preživljavanja i opstanka, ali najviše od svega cijelog niza kockica koje se jednostavno moraju posložiti na putu do mira. A ne poslože se baš uvijek.

Od onog pećinskog čovjeka, koji bi rastrgao zubima tamo neku beštiju i onda podrignuo kao prasac, odapeo vihor dostojan pustinjske oluje, pa onda mlatnuo toljagom svoju ženicu i odvukao je u špilju na seksić ili kako li se već ta kopulacija može nazvati, a trajala je otprilike toliko koliko ti treba dok rečeš a-a-a!.... ipak smo napredovali . Hm, da...bar većina nas.

U smislu da je pećinski čovjek napredovao i shvatio da joj ga ne može samo “meknit” i bog, jer vjerujem da su se već i one njegove ženke emancipirale, nakon šta su sto puta toljagom dobile po ćupici i onda dobile tri ipo sekunde seksa, od kojeg je netko možda i uživao (njen iskonski partner omotan krznom i slučajni promatrači), ali ona definitivno ne.

Seks… seks je totalno precijenjena stvar, a shodno tome je i vrlo precijenjen životni začin, osobito ako ga olako i neumjereno koriste oni koji ne znaju da je bez ljepote, ljubavi, topline i emocija vrlo... vrlo bljutavog okusa. S pravilnom upotrebom je... najbolja delicija. Carstvo čula. Nirvana na nepcu. I ne samo tu.

Kad se žena emancipirala zapravo… to ne znam.
Vrag će ga znati.
Kladim se da je emancipacija nastala možda već i onda kad je mlatnula natrag onog svog macho grbavca, odvukla ga u brlog i osim kazana iznad vatre, preuzela i inicijativu u brlogu.
Kažu povjesničari da je već od tad muškićima drago kad žene bar povremeno preuzmu inicijativu.
Dakle, samo naprijed!
Može i bez toljage.


O ZAČINIMA U KUHINJI

Još su nešto shvatili ti s toljagama, a nije vezano za three-second-sex... ukus sirove mesine poboljšao se kuhanjem ili pečenjem, a s vremenom se otkrila i sol, a priroda je ponudila i druge začine.

Začini su u Europu iz Indije, a osobito sa otoka začina, Molučkih otoka, stigli negdje odmah iza velikih portugalskih pomorskih otkrića, a najintezivnije negdje u 15. i 16. stoljeću. Ukratko o Putu začina pročitajte OVDJE.

Mi u Dalmaciji imamo fantastičnu, mediteransku kuhinju, usudila bih se reći da naginje najviše na talijansku, ali otvorenu najrazličitijim utjecajima sa svih strana svijeta. S druge strane, kako sam često putovala uzduž i poprijeko Italije, a tamošnji su me prijatelji i "vodiči" proveli zaista kroz vrlo originalna, specifična i tipična okupljališta ljubitelja dobrog zalogaja, opet ću vam reći da jednostavno morate napraviti takva putovanja da biste shvatili da je originalna talijanska kuhinja ipak priča za sebe, jedna i jedina. I da su sve ono što mi nazivamo kod nas talijanskom kuhinjom, bar kada su u pitanju tjestenine, neusporediva usporedba koja ne drži vodu.

Imamo li mi hrvati našu, tipičnu nacionalnu kuhinju i da li je ona nadmašila čevape i pljeskavice, o tome ćemo nekom drugom prigodom. Daleko od tog da se kod nas loše jede! Ali su nacionalni specijaliteti na trpezama sve veća rijetkost. Moderne hrvatske žene sklone su isprobavanju novih, egzotičnih recepata, vole eksperimentirati i isprobavati najraznovrsnije svjetske specijalitete, ali u konačnici teže hrani koja je ukusna, zdrava, a jednostavno se i brzo sprema.

Osnovne namirnice su uvijek iste, ali ono što ih razlikuje zapravo je umješnost i način korištenja začina u njima. Začini jela nacionalnih kuhinja čine prepoznatljivima, te ih obogaćuju svojim mirisom i okusom. Njima vrlo često ukrašavamo i gotova jela, a mnogi od njih posjeduju i specifična ljekovita svojstava: aseptička, antibiotička itd. U našem podneblju najčešće upotrebljavani prirodni antibiotici su: češnjak, origano, majčina dušica, metvica, kadulja i lovor. Antibiotik, makar i ovaj prirodni, uništava mikroorganizme i da okolinu čini aseptičnom, nezagađenom stranim organizmima. Aktivne tvari u biljkama koje uništavaju mikroorganizme su fitoncidi. Otkriveni su u zadnje vrijeme iako su ljudi već odavno znali da si primjenom nekih biljka mogu pomoći kad obole ili kad im prijeti bolest.

Tek posljednjih nekoliko desteljeća pojedini stručnjaci su se počeli intenzivnije baviti istraživanjem o biološkom djelovanju začina. Prema istraživanjima na Max - Plank institutu za prehrambenu fiziologiju u Dortmundu na temu veze između začina i izlučivanja pljuvačke, ustanovljeno je da konzumiranje jela u koje su dodani paprika, papar, estragon, curry ili đumbir dovodi do jačeg lučenja pljuvačke, nego kad je u pitanju nezačinjeno jelo. A što je veće lučenje pljuvačke to je i više probavnih fermenata. Prema tome, mnogi začini preko pljuvačke ubrzavaju probavu škroba u želucu, a time i pražnjenje želuca, tako da skraćuju probavni proces.

Takođe se mnogo očekuje i od istraživanja djelovanja začina na krvotok. Poznato je da poslije obroka srce kuca brže i jače, istovremeno se povisuje i krvni pritisak. Ustanovljeno je da začini mogu smanjiti otkucajni volumen, koji se poslije jela povisuje. Oni djeluju tako da srce uz manje rada postiže isti učinak.
A jeste li, recimo, znali da...

ANIS – Pomaže kod nadutosti, reumatskih bolesti i dišnih poteškoća.

KADULJA – Olakšava probavu.

LAVANDA – Djeluje opuštajuće i umirujuće.

LOVOR – Potiču probavu i poboljšavaju tek.

MAJČINA DUŠICA- Djeluje povoljno na dišne organe, želudac, poboljšava tek i umiruje živce. Pomaže kod glavobolje i nesanice.

MAK – Umiruje i pomaže kod nesanice.

METVICA – Pomaže kod mučnine, glavobolje, prehlade, djeluje umirujuće – kaže se da nema bolesti koju metvica ne olakšava.

ORIGANO – Protiv kašlja, probavnih i menstrualnih tegoba, te umora.

PAPAR – Djeluje diuretički, stimulativno, smanjuje nadutost i mučninu.

PAPRIKA – Korisna je kod prehlade, poboljšava probavu, ali nadražuje probavne organe pa s njom treba biti oprezan.

PERŠIN- Popravlja loš zadah, djeluje diuretički, poboljšava probavu i pomaže u borbi protiv celulita.

RUŽMARIN – Potiče probavu, cirkulaciju, pomaže kod prehlada i reumatskih oboljenja.

SPORIŠ – Osvježava i povoljno djeluje na dišni sustav.

STOLISNIK – Koristi se za čišćenje organizma i regulira znojenje.

ŠAFRAN – Poboljšava probavu.

TIMIJAN – Umiruje i olakšava probavu.

VANILIJA – Djeluje opuštajuće.

VLASAC – Potiče tek, olakšava probavu i jača imunitet.

Nešto više o tome, uz korisne savjete za pripremu prirodnih lijekova pročitajte OVDJE.

Začini se u idealnim uvjetima koriste svježi, ali kako je u praksi to vrlo teško, češće se koriste osušeni, zamrznuti i konzervirani. U većini slučajeva svježa je biljka aromatičnija i ima veću količinu eteričnih ulja od sušene, ali ne baš uvijek.

Kod začina eksperimentirajte više nego oni naši pećinski ljubavnici iz gornjeg dijela posta, no ipak upamtite neka osnovna pravila koja jednostavno idu. Ne mo'š šibnut origano ili klinčiće po ribi, pa da ga sad....

Začini su hrani oduvijek davali vrlo poseban okus, a često potpuno pokriju izvorni okus hrane, te promijene njezinu prirodnu boju. Najčešće prirodne načine naći ćete, recimo, OVDJE. Možda ćete se morati igrati malo... khm, khm, khm... prevođenja, ali evo vam jedan zgodan LINK, na kojem ćete daljnjim linkanjem vidjeti kad što koristiti i zašto.

Krenimo od mene.


ŠTO JA KORISTIM

Sol. Malo nas zna da je svojevremeno obična kuhinjska sol bila najskuplji i vrlo rijetki začin.
Valerija Rodek, diplomirani pedagog i stalna suradnica na Coolinarki piše:

Sol je bila tako dragocjena da se stavljala u minijaturne posude i držala na dijelu stola za kojim su sjedili domaćin i gosti najvišeg ranga.

No kako pod začinima podrazumijevamo dijelove biljki koji se zbog svog sadržaja, okusa ili mirisa koriste u pripravljanju svih vrsta hrane kako bi se tim svojstvima jelo "oplemenilo", u tom smislu, kuhinjska sol i nije začin. Ali što je jelo bez soli? Rekla bi moja none: ko muškarac bez brkova...
S tim što ja brkove baš i ne volim.

Ja ne znam za vas, ali ja bez Vegete kuhat ne znam. Jest, štetna je, jest ima puno onih svakakvih nekakvih opasnih E o kojima nam je pisala naša Ledena, ali ja bez Vegete kuhat ne znam i gotovo. Od nedavno koristim onu prirodnu, home-made Vegetu, bez štetnih sastojaka.

Eeeeee… kad smo već kod Vegete.... nedavna anegdota.
Da, tiče se mene.
Da, opet sam bila tupsić.
Da, vrhunski tupsić.

Kulturna, gospodarska i ina razmjena iskustava, dojmova, dobara, dobre volje, pozitivne energije među prpošnim urednicama Karakter Cluba... stigla je za vrijeme zadnjeg sajma Gast u vidu muža jedne urednice, kojem smo našli povoljni smještaj blizu sajma i pokazali mu put do sajma.

Jako zgodan, simpatičan i šarmantan čovjek, koji me definitivno uvjerio u moj inicijalni instinkt da nema šanse da je ni ona imalo lošija od onog što mi je moj instinkt govorio. A taj je gotovo uvijek nepogrešiv.

I tako, smjestimo mi uredničinog muža, čekam ga ja ispred apartmana dok se malo osvježi i, kao, idemo ga Mali Pas i ja otpratiti do sajma.

A on mi se pojavi sa… kesicom na cvjetiće.

Bokte, di će mi ovaj s ovom pederastom kesicom na pastelno rozaste cvjetiće preko cijelog Žnjana, 'ko će s njim od srama šetat, svi će me poznati vidjeti… pomislim u sebi. Kad, on mi pruži kesu.

- To je za tebe, Ona mi je poslala!

Tuko! Tuko! Tuko!... rekoh sama sebi i uzmem kesicu nenadano crvenih obraza.

I dođem doma, a u kesici svega. Za svakog od nas! Djeca oduševljena, a ni ja se bome nisam bunila. Carstvo delicija. Sve gotovi proizvodi, uglavnom, ali među njima i tegla sa bijelo-narančastom smjesom, na kojoj piše: Pekmez od šljiva. Mmmmmmm, ovo su neke bijele, garant… pomisli Wanda sladokusac.

I dan poslije, kao desert u ugljikohidratnom danu, napravi Wanda palačinke. I namažem one neke sa čokoladom, pa neke sa marmeladom, a onda se ja sjetih da imam ja sada i domaćeg pekmeza od šljiva u smočnici! Pomirišem u nadi da će mi miris cimeta i voća taknuti nozdrve, ali vraga. Prehlađena sam bila poprilično. I zagrabim ja fino nožem i lijepo namažem palačinku, savijem je i pospem šećerom. I jasno, zagrizem.

O, Booože… prevalio mi se grkljan od užasa, dig'o mi se želudac, oči mi ispale umalo!
Zajedno sa želucem... i opet i sve.
Bokte, šta joj je ovo?!!! Šljive nisu, slatke nisu, a ni fino nije, garant!
I onda, pljuvajući palačinku u zahod, skužim:
Poslala mi je svoju domaću Vegetu!!!

Tek, kolač za ugljikohidratni dan je izostao.
Al je zato Vegeta mrak.
Pravo iznenađenje
Žicam se već danima za novu teglu.
Ovim putem apeliram i na druge članove da i oni posreduju u mojoj zamolbi:

(Pst! Oj! A baš si go’no, jesi neka, a mogla si mi poslat još jednu teglu, ne bi ti ruka usahla!!!E.)

U skoroj budućnosti možda organiziramo i proizvodnju i bacimo se u cijeli biznis s njenom Vegetom i obogatimo se svi uz nju od toga. Ne, ne zna Ona još da ćemo je proslaviti. Ali bude već saznala uskoro.

Policu moje kuhinje krasi tegla s crvenim «peperoncinom». Mala ljuta papričica, s kojom trebate jako oprezno. A zanese se čovjek... onako male, lijepe na oku... pomisliš: što mi može bit, stavit ću još koju, a onda ujutro...plamen iz svih tjelesnih šupljina. I pri tim doslovno mislim: SVIH. No u umjerenim količinama, one su zaista odličan začin. I dokazano izgaraju kalorije. I štošta drugog, ako se s njima pretjera.

Peršin mi je obavezan. Nikad nisam na čistu koliko on zapravo daje okusa, ali volim ga staviti baš u sva jela, i baš mi se sviđa ukus i miris, on mi uvijek predstavlja dašak svježine. Najčešće ga stavim pri kraju. Od prije par godina koristim i onaj sušeni.

Klinčići su mi postali obavezni kod mesnih umaka. Imaju bogati i pun okus i zaista znaju znatno izmijeniti okus mesa. I s njima treba umjereno!Svega njih par treba staviti.

Muskatni oraščić koristim kako za kolače, tako i za umake od mesa. Vrlo je specifičnog ukusa i zaista daje posebnu aromu. Koristim onaj u komadu, i ribam ga direktno u hranu, draži mi je nego onaj već izribani, u prahu.

Malo cimeta čak i u umaku dat će poseban «touch». Koristim ga i u kolačima, kompotima i pjenama od voća.

Slatka crvena paprika dat će ne samo puniji okus umaku, već će i vizualno popraviti njegov izgled. Ja je osobno koristim samo za mesne umake, ali moja susjeda radi, primjerice, izvrstan fish-paprikaš s njom. U mom brudetu ona ući neće, sve da mi sad Karapandža to naredi.

Lovor, ako su u pitanju jela od divljači, je izvrstan. Miris mu je intezivan i zaista njime možete zakamuflirati i neka mesa koja su u sirovom stanju izuzetno smrdljiva (tripice, npr), ali list lovora će fino ići i u bilo kojem umaku od mesa, rajčica i povrća općenito, mada sam isključiva kad je u kombinaciji sa bosiljkom. Ili jedan ili drugi.

Papar u zrnu mi je puno ukusniji nego onaj u prahu, a i bezbolnije je staviti ga više, jer se lakše ukloni «višak». U malim količinama volim ga u svim jelima. Umjerenost je osnovno pravilo u svemu, pa tako i ovdje.

Bosiljak. Onaj svježi je isto jako dekorativan, i nezamjenjivog okusa i mirisa, neusporediv sa sušenim. Izvrstan mi je u tjesteninama, složencima, definitivno sa rajčicama i mozarelom.

Ružmarin je izvrstan kako u marinadama, tako i po pečenom mesu i ribi. Ponekad ga čak dodam u nekom povrtnom složencu.

Vlasac je odličan u svježim salatama, ali i pred kraj kuhanja, u mnogim jelima od mesa, ribe i povrća. Općenito je blažeg ukusa nego kapula. U sezoni kapule ljutike, sklonija sam i nju češće koristiti za umake nego običnu kapulu.

Origano moje prijateljice stavljaju svugdje, i u umacima, i po pečenjima, čak i u čaj, ali u mojoj kući ide samo na pizzu.

I to je to. Bar što se mene tiče. «Teška konzerva», ha?

Bila je, doduše, jedna epizoda sa curryjem koje se nekako nerado prisjećam. Pitate se zašto? Ne želite znati.

I jedna sa timijanom (‘bemu, baš kad sam imala važne goste!!!), o kojoj isto ne bih na ovim stranicama, gdje svi misle, unatoč tome što sam «truba» za kolače, da sam ja uzor-kuharica, majka i domaćica.

Ostale “izlete” sa začinima nisam imala.


A VI?

Što mi vi koristite, baš me zanima? Jeste li i vi “konzerva” po pitanju začina, poput mene, ili ste skloni nekim novim okusima i eksperimentiranjima, da vas čujem?

Lijepo mi kuhajte ovih dana.
Svojim najmilijima, ali i sebi!

Prstohvat ovog, šakohvat onog, ali i puno, puno, puno ljubavi, koja... oh, nemojmo to nikad zaboraviti... i na usta ulazi!!!

Na današnji, voćni dan dijete, ugodan početak radnog tjedna uz puno svježeg i na našim tržnicama sve raznovrsnijeg voća i povrća želi vam vaša urednica ponedjeljkom


Wanda