PROFESORICA I MAMA

srijeda, 21.11.2007.

AVANGARDA

AVANGARDA, MODERNISTIČKI POKRETI I SOCIJALNA KNJIŽEVNOST U I. RAZDOBLJU (1914 - 1929.)
Vlado Pandžić i Josip Kekez, Hrvatski 4, Zagreb 2000, str90-100
1 dio


Prva desetljeća 20. stoljeća prošla su u oštru suprotstavljanju umjetnosti završnice 19. stoljeća, odbacivanju realizma, pa simbolizma, naturalizma, impresionizma. Širina, raznolikost i raznorodnost umjetničkih smjerova otežava tradiciji imenovanje. Nema jedinstvena stila u tom razdoblju, ali jedinstveno je - odbacivanje tradicije. Suprotstavljene su tradicija i modernost, pa zato i nazivanje toga razdoblja modernizmom ili modernističkim pokretima, te avangardom - u značenju prethodnice novog vremena. U nekim zemljama ustalili su se ili pretežu pojedinačni nazivi tih pokreta jer je umjetnost, književnost poglavito bila u znaku tih pokreta.
Naglost, žestina odbacivanja tradicije potječe iz općeg nemira prijelomnoga vremena kao prirodnog odgovora na stanje koje nije nudilo nade. Umjetnici su nezadovoljni postojećom umjetnošću. Moćan je utjecaj filozofskih strujanja na početku 20. stoljeća. Iako se poziva na zbilju, istinu, umjetnost je po mišljenju modernističkih predvodnika daleko od "istinske zbilje", zatajuje najveće čovjekove brige, vrši nedostojnu ulogu prikrivača vremena koje nudi beznađe. Potrebna je preobrazba čovjeka, preobrazba duha. Čovjek, pojedinac, sve je nemoćniji u nošenju teškog bremena koje mu je nametnulo vrijeme. Zaplašen je u očekivanju vremena koje dolazi. Otuđenje čovjeka biva sve veće. Tehnika napreduje i mijenja životne prostore; gradovi rastu, a čovjek gubi podlogu koja mu je davala sigurnost. Ambicije nacija i naroda pomiču granice starih vidika; postaju preuski dotadašnji prostori. Porastao je broj država koje žele odlučivati o cijelom svijetu; nema dvojbi o budućim velikim sudarima, neizbježnim sukobima u kojima će stradati slabašan čovjek. Umjetnici osjećaju svoju odgovornost. Nametnula im se obveza utjecaja na vrijeme. U takvim okolnostima misao njemačkog filozofa Friedricha Nietzschea (1844 1900.) o potrebi rušenja postojećeg svijeta i uspostavljanju uvjeta za stvaranje novog čovjeka ostvaruje značajan utjecaj. Suprotstavljanje tradiciji očituje se na različite načine, bira različite putove.
FUTURIZAM
Futurizam kao umjetnički pokret utemeljen je 1909. Filippo Tomaso Marinetti (Filipo Tomazo Marineti, 1876 - 1944), objavljuje Futuristički manifest (Manifesto futurista u Parizu. Nakon toga manifesta pojavilo ih se još nekoliko s ostalih područja umjetnosti.
Pokret je bio izrazito usmjeren protiv tradicije. U Italiji se futurizam razvija kao žestoko protivljenje pristaša industrijalizacije i tehničkog napretka starim umjetničkim vrijednostima, Italiji muzeja, galerija, starina. Slavi se dinamika, grad, tehnički strojevi, nacionalna snaga, pozdravlja talijanski rat protiv Libije kao "veliki futuristički trenutak". Marinetti je na vijest o osvojenju Tripolija napisao da su pojedincu i narodu dopuštene sve slobode osim da bude kukavica, a riječ Italija mora nadjačati riječ "Sloboda". Potiče nacionalne osvajačke ambicije, zahvaljuje talijanskoj vladi na osvajanjima. '1`akav pokret bivao je sve manje umjetnički, a sve više politički, koji će se izroditi u fašizam.
Najvažnije su odrednice futurističke književnosti: bezobzirnost, visok stupanj zanosa, ushićenosti i sna. U pjesništvu su promicali slobodan stih, vrlo jezgrovit izričaj. Odbacivali su sintaksu. Ispuštali su glagole jer su usporavali njihove poruke. Potpuno su zanemarivali pravopisna pravila. Skromni su njihovi književni rezultati. Gabriele D'Annunzio (Gabrijele Danuncio, 1863 - 1938.), sljedbenik Carduccijeva pjesničkog klasicizma i Vergina pripovjedaštva, iskazao je zanimanje za futurizam, upravo za slavljenje i poticanje rata, pa će 1919. voditi i talijansko vojno zaposjednuće Rijeke.
U slikarstvu se futurizam očitovao u nemirnim linijama, prožimanjem oblika i isticanjem dinamike modernog življenja, razbijanjem oblika i oštrim suprotstavljanjem jarkih boja. Najdjelatniji je slikar Umberto Boccioni (Umberto Bočoni, 1882-1916). U zanosu slavljenja talijanskih osvajanja, postaje ratnik, a završit će život nakon pada s konja.
Futurizam u Rusiji začeo se kao zagovaranje čovjekove slobode bez svih tradicionalnih stega. Najpoznatiji su futuristi pjesnici Vladimir Majakovski (1893 - 1930.), Velimir Hljebnikov (1885 - 1922.) i Boris Pasternak (1890 - 1960.). Majakovski je uveo u pjesništvo gradsku tematiku, gradski žargonizam, pa i vulgarne riječi. Lomi tradicionalni stih i nastoji postići što više patetike.
Dok je talijanski futurizam zastranjivao "udesno", ruski je zastranio "ulijevo". Većina se ruskih futurista priključila Lenjinovim boljševicima.
EKSPRESIONIZAM
Ekspresionizmu je kao vrlo široku pokretu teško oblikovati nedvojbeno određenje. Opsežan je i raznorodan prosvjed protiv dotadašnje umjetnosti, žestoka kritika pozitivizma, naturalizma i impresionizma. Pobunjenici, mladi ekspresionisti, odbacivali su umjetnost koju su imenovali jednostavnim odrazom zbilje. Zagovarali su unutarnje traženje zbilje jer zbilja nije izvan čovjeka, nego je u čovjeku.
Ustaljeni naziv ekspresionizam proizašao je iz nastojanja kritičara za zaključkom kada je pokret već bio dobro ukorijenjen u slikarstvu i književnosti, glazbi pa i kazalištu. Posebice su taj naziv širili njemački časopisi "Der Sturm" ("Juriš") i "Die Aktion", ali potrebno je spomenuti da su ta dva časopisa "u svojoj selekciji moderne poezije polazila od teorijskih predodžbi koje se u znatnoj mjeri razlikuju" (V Žmegač).
Početak ekspresionizma povjesničari nalaze u Francuskoj, posebice u njezinu slikarstvu. Suvremeni istraživači ekspresionizma ` ističu da su na njegovu pojavu utjecali slikari Vincent van Gogh (Vensan van Gog), Edvard Munch i Paul Gauguin (Pol Gogen). Posebno se ističe Gauguinova uloga u pouku, primjerice da se i stablo može obojiti jarko crvenom bojom ako se umjetnik tako želi izraziti, prihvatili su "fovisti" na Jesenskom salonu u Parizu 1905. Predstavili su svoju koncepciju o slici koja nije dekoracija, ni kompozicija ni red, nego izraz.
Ekspresionizam se najsnažnije očitovao u Njemačkoj, a najjači utjecaj su na njemačke ekspresioniste izvršili doseljeni slikari Van Gogh i Munch.
Na ekspresioniste je velik utjecaj izvršio i filozof Friedrich Nietzsche. Prva skupina njemačkih ekspresionista organizirala se 1905. i nazvana je "Die Brucke" ("Most"). Imala je dobre veze s francuskim fovistima. Ta se skupina održala do 1913. Drugo ekspresionističko društvo osnovano je 1911. pod nazivom "Blaue Reiter" ("Plavi jahač"). Glavni su osnivači Vasilij Kandinski i Franz Marc.
Za tu se skupinu tvrdi da je izrazito misaono usmjerena, a obojica istaknutih predstavnika voljela su plavu boju. Unatoč razlikama između tih dvaju ekspresionističkih slikarskih društava zajedničko im je odbacivanje naturalističkog i impresionističkoga gledanja "izvana". Zanimalo ih je "iznutra". Impresionistima su predbacivali njihovo preveliko povjerenje u oči.
U književnosti se ekspresionizam razmahao u drugom desetljeću 20. stoljeća, na tragu ekspresionizma u slikarstvu.
Nikada neće biti zajedničkoga ekspresionističkog programa, ali istaknuti su kritičari iznosili svoje ekspresionističke smjernice i očekivanja od književnosti. Mnogi su ekspresionisti isticali da vrijeme u kojemu žive potiče krik, prosvjed protiv očaja. Hermann Bahr (1863. - 1934.) napisao je 1916.: "I evo očajničkog krika: čovjek vičući traži svoju dušu, iz našeg vremena otima se samo krik očaja. Čak i umjetnost viče u tmini, zaziva u pomoć, priziva duh: to je ekspresionizam." Uspoređuje ekspresionizam i impresionizam: "Impresionizam je odvajanje čovjeka od duha; impresionizam je spuštanje čovjeka na razinu gramofona vanjskog svijeta. I evo ekspresionista da čovjeku ponovo otvori usta: čovjek je odviše dugo šutke slušao; sada hoće govor duha."
Dok je to Bahr pisao, bjesnio je u Europi Prvi svjetski rat. Osim u Njemačkoj i Austriji, uz začeće u Francuskoj, ekspresionizam je imao odjeka - u Belgiji, nordijskim zemljama, Madarskoj, Češkoj, Italiji (melodični ekspresionizam), Rusiji i dr.
Ni u jednoj drugoj zemlji ekspresionizam nije bio t ko širok i različit pokret kao u Njemačkoj. Opće je mišljenje da je najbolje uspjehe postigao u prvoj razvojnoj fazi. Više se ekspresionista u završnici drugoga desetljeća 20. stoljeća oglasilo tekstovima (manifestima) koji su obrazlagali pjesnička ekspresionistička postignuća i otkrića. Kasimir Edschmid u tekstu o ekspresionizmu u književnosti i novo pjesništvo zabilježio je:
Cijelo područje bavljenja ekspresionističkog umjetnika postaje vizija (viđenje). Umjetnik ne gleda, on vidi. Ne prikazuje, nego doživljava. Ne ponavlja, nego oblikuje. Ne uzima, nego traži. Nema više lanca činjenica: tvornica, kuća, bolest, vika i glad. Postoji o tome sada samo vizija. Značenje se te činjenice iscrpljuje čim umjetnikova ruka, prodrijevši kroz njih, dokuči ono što je iza njih.
Suprostavljeni impresionizmu, ekspresionisti su nadahnuće za svoje stvaralaštvo nalazili ondje gdje nije bilo tradicionalne ljepote. Umjesto prirode i drugih ljepota, njih zanimaju "ružni" motivi: bučni gradovi, sirotinjska predgrada, bolnički odjeli za najteže, neizlječive bolesti, ulični metež, ratna stradanja, dimljivost gostionica i kojekakvih ružnih svratišta, prostori onečišćeni ispustima tvorničkih dimnjaka i sl. Ekspresionizam ne dopušta nikakve stege u oblikovanju književnoga teksta. Ruše se potpuno pravila pjesničkoga stvaranja. S povjerenjem u veliku preobrazbenu snagu duha ne štuju nikakvu prirodnu logiku zbivanja, nikakvu prirodnu "istinu". Ostvaruju nizanje, brzi prolaz dojmova. Ne zanima ih sustavna psihološka raščlamba, ni u dramskom stvaralaštvu koje je u razdoblju ekspresionizma ostvarilo izvanredna djela.
Dvije su prekretničke zbirke u njemačkom ekspresionističkom pjesništvu: Vječni dan (1911.) Georga Heyma (Geork Hajm, 18871912.) i Prijatelj svijeta (1911.) Franza Werfela (Franc Verfel, 1890-1945.). Uz tu dvojicu najistaknutiji su pjesnici Ernst Stadler (Ernst Štadler, 1883 - 1914), Georg Trakl (Geork Trakl, 1887 - 1914.) i dr.
Najpoznatiji su ekspresionistički dramatičari Georg Kaiser (Geork Kajzer, 1878. - 1945.) i Ernst Toller (Ernst Toler, 1893-1939.).
Ekspresionistički pokret u književnosti počeo je gubiti dah u godinama nakon Prvoga svjetskog rata, a u završnici trećega desetljeća potpuno će smalaksati. Uslijedila su umjetnička razočaranja, gubitak povjerenja u očekivane promjene. Velik je broj ekspresionista izgubio život u ratu, mnogi su u znakovitim okolnostima poumirali mladi. Neki su u novim, opasnim životnim okolnostima zašutjeli, a na koncu pred nacističkim valom u Njemačkoj raspršili su se po svijetu preostali njemački ekspresionisti.
Slično se događalo i s ekspresionistima-likovnim umjetnicima te s ekspresionističkim glazbenicima i kazališnim redateljima. U glazbi se ekspresionizam očitovao odstupanjem od uobičajenih melodijskih, harmonijskih, ritmičnih i formalnih pravila skladanja.
Ekspresionizam se u kazalištu, posebice u Njemačkoj i Rusiji, očitovao odstupanjem od tradicionalne scenografije, uključivanjem mnoštva te u glumačkom prenaglašenom gestikuliranju, izravnom oponašanju životnoga nemira, izrazitoj patetici. Sve je praćeno velikom igrom svjetlosti i zvuka: ljudskih artikuliranih i neartikuliranih glasova, krikova, zvukova izazvanih novim tehničkim napravama. Na pozornicu se uključuje i film. Nastoje se ostvariti fantastične dekoracije.
Kratko je trajao ekspresionizam. Tek koja dva desetljeća: u književnosti i kraće. Ipak, označio je umjetničku prekretnicu, plodonosan udar na tradiciju. Značajan je utjecaj ekspresionizma na umjetnički, književni razvoj u 20. stoljeću. Tako je i u hrvatskoj književnosti koja se u taj književni pokret prvi put uključila bez kašnjenja, gotovo istodobno, u ekspresionističkoj širini i raznovrsnosti
KUBIZAM
Kubizam je umjetnički pokret koji se izravno nastavlja na Cezanneove postavke o mogućnostima likovnih ostvarenja svega što u prirodi postoji prema osnovnim oblicima kugle, valjka i stošca. Kubisti su za svoj osnovni oblik izabrali kocku. Prvi su kubisti, Georges Braque (Žorž Brak, 1882. - 1963.) i Pablo Picasso (Pablo Pikaso, 1881-1973.), predstavili svoju kubističku koncepciju 1907. Opseg i struktura prve su dvije preokupacije kubista. Odbacili su atmosferu, iznijansiranu boju i valovitu crtu i nastojali stvoriti vrlo strogo slikarstvo.
Picassu i Braqueu prvi se priklonio Leger, a njihova se skupina od 1909. do 1911. ubrzano povećavala.
Prva je razvojna dionica kubizma nazvana analitički kubizam, a druga sintetički kubizam. Kubizam je svjesno ukidao optičku iluziju. Racionalnom raščlambom zbiljskih elemenata uspostavlja se autonoman lik, poredak na slici pa uvodi neke poslije često rabljene likovne postupke, posebice apstrakciju.
Blizak je kubistima istaknuti francuski pjesnik Guillaume Apollinaire (Gijom Apoliner, 1880-1918.). Pjesnički eksperimentator povezuje klasično sa suvremenim, uzvišeno sa svagdašnjim, a posebno ga je zanimao grafički izgled pjesme (Krasopisi). S velikim štovanjem pratio je kubističku umjetnost i napisao poticajne kritike (Slikari kubisti).
IMAGIZAM (IMAŽINIZAM)
Javio se kao književni pokret u Engleskoj (1912.). Utemeljitelj mu je američki pjesnik Ezra Loomis Pound (Ezra Paund, 1885.-1972), koji je od 1907. uglavnom živio u Europi, a bio posebno poznat i po svojoj političkoj prevrtljivosti. Najznačajniji mu je suradnik bio pjesnik Richard Aldington, 1892 - 1962.
Imagisti su zagovarali slikovnost pjesničkog izraza. Nastojali su dojmljivo utjecati na čitatelje bojom i ritmom. Izražavali su se vrlo jezgrovito te su nerijetko odstupali i od gramatičkih pravila. Uključivali su u pjesme razgovorni jezik. Štedjeli su na stilskim sredstvima; nije im se sviđala složena simbolika.
Iz Engleske se imagizam proširio u Ameriku i Rusiju. U Americi mu je glavna promicateljica pjesnikinja Amy Lowel (1874 1925.), a u Rusiji pjesnik Sergej Jesenjin (1895 - 1925.) pod nazivom imažinizam. On je 1919. u časopisima "Sirena" i "Sovjetska zemlja" objavio imažinistički proglas. Imažinizam se u Rusiji pojavio upravo kada je uznapredovao socijalistički realizam, a splašnjavao futurizam. Jesenjin je zabilježio da imažinizam kao "škola" nije imao temelja pa se ugasio sam po sebi.
DADAIZAM
Dadaizam je nastao vrlo burno 1916. u Zurichu u Švicarskoj, gdje se bio sklonio velik broj umjetnika tijekom Prvoga svjetskog rata. Tristan Tzara (Tristan Dzara, 1896 - 1963), osnivač i pisac prvog manifesta, izjavio je u jednoj prigodi, nekoliko desetljeća poslije:
Da bi se razumjelo kako je nastao dadaizam, valja zamisliti s jedne strane duhovno stanje skupine mladih ljudi koji su se nalazili u nekoj vrsti zatvora, kakav je bila Švicarska u vrijeme Prvoga svjetskog rata, i s druge strane intelektualnu razinu umjetnosti i književnosti u to doba. Dakako, ratu je morao doći kraj, a poslije smo vidjeli i druge. Sve to zbivalo se u poluzaboravu koji se po navici naziva poviješću. No, oko 1916 - 1917. činilo se da rat nikada neće završiti.
To je bio razlog za dadaističku pobunu, zagovaranje apsurda, promidžbu nihilizma, odbacivanje svih tradicionalnih vrijednosti. Tzara je obrazlagao potrebu osnivanja jednog takvog pokreta riječima:
Dada je nastala iz moralne potrebe, iz neutažive želje da se postigne apsolutni moral, iz dubokog osjećaja da bi čovjek, koji je u središtu svih tvorevina duha, morao potvrditi svoju nadmoć nad osiromašenim spoznajama o ljudskoj bitnosti, nad mrtvim stvarima i loše stečenim dobrima. Dada je nastala iz pobune koja je u to doba bila zajednička svima mladima, iz pobune koja je od pojedinaca tražila posvemašnje prihvaćanje potreba svoje prirode, bez obzira na povijest, na logiku...
Dadaizmu je do rušenja, uništenja starih načela i zakonitosti logike. Ismijava "vječnu ljepotu". Protiv je nepokretnosti misli i određenja pojmova. Dada je i protiv Dade, pa iz toga mnogi izvode zaključak da dadaizam nije toliko protuumjetnički i protuknjiževni smjer "koliko posebno raspoloženje duha, krajnji čin antidogmatizma koji se za svoju borbu služi svim sredstvima" (De Michelli).
Tzara se javio manifestima 1918. i 1920. Odbacuje sve teorije. Izruguje se i kubističkim i futurističkim "akademijama, laboratorijima formalnih ideja". Iz tekstova zrači neobično uznemirenje, nepredvidivost.
Uz Tristana Tzaru osnivači su pokreta Hans Arp, Hugo Ball, Richard Huelsenbeck, Philippe Soupault, Andre Breton i Louis Aragon. Dadaizam se proširio na SAD, Njemačku, Francusku, ali već1922. djelatnost se pokreta naglo smanjuje. Izrazitih dadaističkih književnih djela i nije bilo, ali dadaizam je neprijeporno utjecao na stvaralaštvo mnogih književnika. Dadaističkih elemenata i utjecaja ima kod većeg broja književnika.
SOCIJALISTIČKI REALIZAM
Pojavio se u Rusiji i Francuskoj na početku 20.st., ali ubrzo se javlja u više europskih zemalja i prije nego što je dobio ime. Odredivali su ga kao umjetničku metodu, način izražavanja u likovnim umjetnostima i književnosti, kao sjedinjenje elemenata realizma i socijalističkih idejnih smjernica. Svrha mu je stvaranje umjetničkih djela koja će odgojno (idejno) utjecati na "narodne mase", poglavito na radništvo. Karakteriziralo ga je mnoštvo "parola", "plakata", "zidnih novina", obilje patetike, velike riječi i crno-bijela tehnika. Svodila se umjetnost na promidžbu socijalističke (komunističke) politike. U književnim djelima suprotstavljeni su dobri i loši likovi. Dobri su promicatelji i nositelji borbe za "socijalističku budućnost", a loši su "nazadni", primjeri narodnih neprijatelja, "buržuja".
Glavni predstavnik i oblikovatelj socrealističkih načela umjetničkog stvaranja je Maksim Gorki (1868 - 1936.). Ponajprije ih je sustavno predočio u romanu Mati (1906.). Poslije ih je razrađivao u programskim i ideološkim te s tekstovima najavljujući "pobjedu novoga nad starim", "idejnoga nad bezidejnim", "revolucionarnoga nad društveno nazadnim".
Nakon dolaska 1917. boljševika (komunista) na vlast u Rusiji postajao je ubrzano socijalistički realizam službeni (zadani) smjer likovnoga i književnoga izražavanja. Politički život i komunističko klicanje (parole) "o svijetloj budućnosti" bili su u osnovi "socijalističke umjetničke proizvodnje" u (novoimenovanoj državi) Sovjetskom Savezu. S dolaskom Staljina (1922.) na stranačko pa i državno čelno mjesto - postao je socijalistički realizam stroži i zahtjevniji. Posebno je negativnu ulogu u potpunu zastranjivanju socijalističkog realizma imao Andrej Ždanov (1896 - 1948.) koji je u drugoj polovici dvadesetih godina postao glavni sovjetski političar zadužen za kulturu i umjetnost. Prema njegovu imenu nastao je pojam ždanovizam kao oznaka stroge provedbe dogmatskih načela socijalističkog realizma. To je i ozakonjeno 1934. na Prvom saboru sovjetskih pisaca. Socijalistički realizam postao je obvezatna književna metoda, ali i prije toga, više od deset godina, zabranjivana su mnoga umjetnička djela, neprilagođena načelima socijalističkog realizma. Mnogi su pisci završili na robiji i smrtno stradali.
Socijalistički realizam, zahvaljujući državnom socijalizmu, imao je medu modernističkim smjerovima 20. stoljeća, jedan od najduljih vjekova, posebno u zemljama pod sovjetskim utjecajem (vlašću).
NADREALIZAM
Modernistički je pokret koji nastaje u Francuskoj u dvadesetim godinama 20. stoljeća. Moglo bi se reći da je svojevrsni nastavak dadaizma. Oslanja se na rezultate psihoanalize, a nastoji spontano oblikovati tekst smjerajući prema nadrealnom. Talijanski povjesničar umjetnosti De Michelli kaže za nadrealizam:
Ono što dadaizam nije mogao postići zbog svoje prirode, pokušao je napraviti nadrealizam. Dadaizam je slobodu nalazio u neprestanom poricanju; nadrealizam je toj slobodi pokušao dati temeljne "doktrine': To je prijelaz iz negacije u a afirmaciju. Mnoge postavke dadaizma nastavljaju se u nadrealizmu, mnoge geste, mnoga destruktivna stajališta, opći osjećaj pobune čak i provokativne metode, ali sve to poprima drugačije oblike. (...) Naime, ako se čisti anarhizam dadaizma temeljio isključivo na podrugljivoj naravi njegove polemike dostižući u najboljem slučaju poimanje slobode kao neizbježno i životno odbacivanje svake moralne ili društvene konvencije, nadrealizam se javlja s prijedlogom rješenja koje bi čovjeku jamčilo pozitivno ostvarljivu slobodu. Umjesto dadaističkog posvemašnjeg spontanog i primitivnog odbacivanja, nadrealizam nudi eksperimentalno istraživanje oslanjajući se na filozofiju i psihologiju. Drugim riječima, čistom anarhizmu suprotstavlja se spoznajni sustav.
Godine 1924. Andre Breton (Andre Breton, 1896 - 1966.), bivši dadaist, objavljuje prvi manifest nadrealizma. Nadrealizmu pripadaju i istaknuti pisci: Paul Eluard (Pol Elijar, 1895 - 1952.), Antonin Artaud (Antonen Arto, 1896 - 1948.). Nadrealist je barem jedno vrijeme bio čileanski pjesnik Pablo Neruda (1904. - 1973.), a i slavni španjolski pjesnik Federico Garcia Lorca (Federiko Garsia Lorka, 1898 - 1936.).
U likovnoj su umjetnosti najistaknutiji Giorgio de Chirico (Đorđo Kiriko, 1888. - 1978.), Joan Miro (1893. - 1983.), Salvador Dali (1904.- 1989.) te kipar Alberto Giacometti (1901. - 1966.).
U umjetničkoj fotografiji i na filmu nadrealističke metode rabili su Antonin Artaud, Salvador Dali i Luis Bunuel (1900. - 1983).
Nadrealizam nije već od početka ustrajao kao jedinstven, teorijski cjelovit pokret. Očuvanje jedinstvenosti nadrealizma nastojao je ostvariti Breton, ali nije uspijevao ni svojim dodatnim manifestima. Njegovo je najjednostavnije određenje nadrealizma:
Nadrealizam je čisti psihički automatizam kojim se izražava zbiljsko djelovanje misli izražene govorom, pismom ili nekim drugim načinom; nadrealizam je diktat misli u kojemu je izočna svaka kontrola razuma, izvan svih estetskih ili moralnih preokupacija.
Nadrealistički, automatizam, iako je jedna od glavnih riječi nadrealističke poetike; razlikuje se od dadaističkoga. "Manje je psihički, a više mehanički" (De Michelli). Nadrealizam nije uspio stvoriti neka pravila književnoga oblikovanja i estetska mjerila. Određivali su ga oslobađanje unutarnje istine, odnos duha prema zbilji i životu.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

">

MOJ HRVATSKI
zaplakao sam hrvatski
progovorio hrvatski
hrvatskim govorim
šapućem hrvatski
šutim hrvatski
sanjam hrvatski
i na javi sanjam hrvatski
volim na hrvatskom
volim hrvatski
pišem hrvatski
kad ne pišem ne pišem hrvatski
sve mi je na hrvatskom
hrvatski mi je sve
Pajo Kanižaj

free image hosting

Naučio sam... da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti život zahtijeva od tebe, uvijek potreban prijatelj s kojim se možeš glupirati.

Naučio sam... da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.

Naučio sam... da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.

Naučio sam... da svatko koga sretneš, zaslužuje da ga pozdraviš s osmjehom.

Naučio sam... da dobre prilike nikada nisu izgubljene; netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.

Naučio sam... kada se naučiš živjeti u luci gorčine, sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.

Naučio sam... da treba dijeliti riječi koje su nježne i mekane, jer češ ih sutra možda morati pojesti.

Naučio sam... da je osmjeh jedan jeftin način da popraviš svoj izgled.

Naučio sam... da ne mogu odabrati kako se osjećam, ali da mogu odabrati što ću napraviti u vezi toga.

Naučio sam... da svi žele živjeti na planini, ali da se sva sreća i rast događaju dok se uspinješ.

Naučio sam... da je dobro davati savjet samo u dva slučaja: kada ga netko traži ili kada je pitanje života i smrti.

Naučio sam... kada planiraš osvetiti se nekome, time samo dozvoljavaš sebi da te ta osoba nastavi vrijeđati.

Naučio sam... što imam manje vremena, više stvari mogu napraviti.
Andy Rooney

image hosting for myspace

Sve što treba znati o tome kako valja živjeti, što činiti i kakav biti, naučio sam u vrtiću. Mudrost me nije čekala na vrhu planine, na kraju dugog uspona školovanja, nego se krila u pješčaniku dječjeg igrališta.
Evo što sam ondje naučio:
Sve podijeli s drugima.
Igraj pošteno.
Ne tuci ljude.
Svaku stvar vrati gdje si je našao.
Počisti za sobom.
Ne uzimaj što nije tvoje.
Kad nekog povrijediš, ispričaj se.
Peri ruke prije jela.
Pusti vodu u zahod.
Topli keksi i hladno mlijeko su zdravi.
Živi uravnoteženo: malo uči, malo razmišljaj, crtaj, slikaj, pjevaj i pleši, igraj se i radi - svaki dan od svega pomalo.
Svakog poslijepodneva odspavaj.
Kad izađeš u svijet, budi oprezan u prometu, drži se za ruke i ne udaljavaj od svog prijatelja.
Ne zaboravi da čudo postoji. Robert Fulghum