PROFESORICA I MAMA

nedjelja, 11.11.2007.

tko je bio A.B ŠIMIĆ

Pjesnik, kritičar i izdavač književnih listova.

U povijesti hrvatske književnosti Antun Branko Šimić (1892-1925) svrstava se u književnike koji su ostvarili vrhunske domete u našem književnom stvaralaštvu Južnih Slovena. U okviru hrvatske književnosti Šimić se pridružuje veličinama pera od Ivana Mažuranića, Kranjčevića i Matoša do Tina Ujevića i Miro­slava Krleže.

Šimić se u književnosti javio tri godine poslije smrti Matoševe vlastitim književnim časopisom Vijavica (1917) u kome otvoreno istupa protiv dotadašnje literarne tradicije i traži novu umjetnost inspiriranu evropskim ekspresionističkim pritom se oslanjajući na domete nje­mačke književnosti. Nakon časopisa Vijavice u Juriš, časopisu kojeg je izdavao 1919. godine, on pokazuje maksimalan zahtjev za radikalizaciju književnog stvaranja. "Treba jedanput da bacimo sa sebe svu tu laž, 'otmjenost', dekorativnost, pa ako je potrebno i odijelo sa sebe, kragne, manšete, kravate, šalove, i sve ono drugo, da bacimo iz sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse, sve ono što je ukus, što je retorika i 'ljepota', to će reći, sve ono što je suvišno – i da govorimo istinu."

Po Šimiću umjetnost predstavlja najintimnije i suštinsko poimanje svijeta koji se kao takav jedino i ostvaruje u umjetnosti. Svijet je onakav kakvim ga vidi umjetnik čulo. Umjetnost je duboko ljudska i ne pripada nijednom vijeku, pokretu, vlasti ili politici. Umjetnost i postoji da bi bila umjetnost, neotuđivo ljudska, neotuđiv unutrašnji doživljaj i iskaz, i tu nema ništa izmišljeno.

Njegova poezija mogla bi se podijeliti na dva razvojna perioda: onaj u koji ulaze njegovi početnički radovi nastali do 1917. godine, i drugi koji predstavlja ostatak njegovog pjesništa, njegovog sukoba sa bolešću i urbanom gradskom sredinom.

U prvom periodu su vidni utjecaji na formiranje mladog pjesnika, poezija čiste impre­sije, opisna, vezanog stiha i određena prirodnom okolinom. Susret s gradom, sukob svijeta prirode bez primjesa sa svijetom racija, strojeva, eksploatacije, uveliko preokreće pjesnikov duh. U gradu je osjetio i klice tuberkuloze, tada neizlječive bolesti, i to još više doprinosi pjesnikovi preobražaju, insistiranjem na novim u svijetu već ustaljenim formama, njegovom okretanju slobodnom stihu.

Napisao je: "Bolest čini da čovjek otkrije u sebi nekog drugog, različitog od onog 'zdravog' čovjeka. "

Tu su klice i korijeni Šimićeva prodora u dubinu, prijelaza sa impresije na ekspresiju, u vlastite traume i opsesije: u pitanja koja se kreću od doživljaja ljubavi i osjećaja prisutnosti smrti, do sukoba duha i tijela, do fiksiranja u pjesniku samom mračnih strana stvarnoga života i njegova poistovjećivanja s tim životom.

Šimićev doživljaj svijeta i života započinje i završava upravo na spoznaji vlastitog nestajanja: nestajanja tijela i narastanja duše. Ljubav i smrt postat će dominantni motivi njegove lirike, jer se u njima i kroz njih i očituje početak i krajk.

Upravo u stiho­vima ljubavi, žudnje, neugasle želje naspram spoznaje vlasitotg svršetka i neumitnog skorog kraja pjesnik uspijeva ostvariti najmoćniju poetsku ekspresiju i najjači umjetnički doživljaj. U njemu se spaja ljubav kao naplodotvornija sila života, s jedne, i smrt kao njena negacija, s druge strane, i upravo sudarom ova dva kosmička elementa, oslobođena svake nadnaravnosti i mistike, realna, neminovna i sveprisutna, jedan koji iz ništa stvara i u ništa vodi, i obratno, u Šimićevom kratkom životu rađaju moćnu pjesničku riječ: "Svemir pjesniku može biti tema, ali ne problem koji mu treba riješiti. Ja pjevam o smrti, ali ne rješavam problem smrti".

Ovom, dakle, svijetu materijalnom, stvarnom, demitologizi-ranom i demistificiranom okrenut će se licem potpuno pjesnik, i taj će svijet on pjesnički oslikati kroz samoga sebe. Stih "I pjevam život svoj i život vaš i život sviju stvari, jer ja sam srce" – postat će tako na neki način motto cjelokupnoj njegovoj poeziji i njeno određenje. Iz vlastitog života i patnje on će se vremenom posvetiti problemu siromaštva i socijalne bijede. "U stvari, kao što je neobično sažetim izrazom u temama o ljubavi i smrti pokušao naslutiti neke osnovne ljudske tajne, pro­drijeti u dubinu, u kako to on kaže "beskrajno unutra" ljudskog bića, i u nemogućnosti da dokuči srž, pobunio se protiv svega sputanog i nedorečenog u čovjeku – tako je isto taj svoj bunt, zapravo nemoćni revolt pred neumitnošću prolaženja, koje je on shvatio kao nepravdu u najvišem smislu prenio i u svoje teme o tijelu, prije svega o vlastitom tijelu i na ciklus pjesama o siroma­sima čime je duboko prodro u socijalnu problematiku svog vremena."

Antun Branko Šimić je uveo u poeziju slobodni stih. Osnov toga predstavlja pjesnička sloboda, jer umjetnik drugačije i ne umije da se iskaže, sve drugo je izmišljotina i šminka. Nažalost, mnogi pjesnici ni do danas nisu shvatili značaj ovakvog shvatanja slobode pjesničkog iskaza i još uvijek robujući rimi dosežu tek polovična misaona ostvarenja. Šimić je prije sto godina shvatio da je vezani stih, njegova rima i pjevljivost, samo smetnja istinskom doživljavanju svijeta i njegovom pretakanju u umjetnost. Nastojeći da umjetnost prevaziđe svakodnevne banalne i surovo materijalne pojave, koje u krajnjem predstavljaju samo golo tijelo, vegetativni sistem života, Šimić je, u svojoj pjesničkoj jedinstvenosti, nastojao proniknuti ispod površine u u svem pojavnom pronaći neki dublji smisao, odgrnuti neku vremenom i neznanjem zapretanu zagonetku.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

">

MOJ HRVATSKI
zaplakao sam hrvatski
progovorio hrvatski
hrvatskim govorim
šapućem hrvatski
šutim hrvatski
sanjam hrvatski
i na javi sanjam hrvatski
volim na hrvatskom
volim hrvatski
pišem hrvatski
kad ne pišem ne pišem hrvatski
sve mi je na hrvatskom
hrvatski mi je sve
Pajo Kanižaj

free image hosting

Naučio sam... da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti život zahtijeva od tebe, uvijek potreban prijatelj s kojim se možeš glupirati.

Naučio sam... da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.

Naučio sam... da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.

Naučio sam... da svatko koga sretneš, zaslužuje da ga pozdraviš s osmjehom.

Naučio sam... da dobre prilike nikada nisu izgubljene; netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.

Naučio sam... kada se naučiš živjeti u luci gorčine, sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.

Naučio sam... da treba dijeliti riječi koje su nježne i mekane, jer češ ih sutra možda morati pojesti.

Naučio sam... da je osmjeh jedan jeftin način da popraviš svoj izgled.

Naučio sam... da ne mogu odabrati kako se osjećam, ali da mogu odabrati što ću napraviti u vezi toga.

Naučio sam... da svi žele živjeti na planini, ali da se sva sreća i rast događaju dok se uspinješ.

Naučio sam... da je dobro davati savjet samo u dva slučaja: kada ga netko traži ili kada je pitanje života i smrti.

Naučio sam... kada planiraš osvetiti se nekome, time samo dozvoljavaš sebi da te ta osoba nastavi vrijeđati.

Naučio sam... što imam manje vremena, više stvari mogu napraviti.
Andy Rooney

image hosting for myspace

Sve što treba znati o tome kako valja živjeti, što činiti i kakav biti, naučio sam u vrtiću. Mudrost me nije čekala na vrhu planine, na kraju dugog uspona školovanja, nego se krila u pješčaniku dječjeg igrališta.
Evo što sam ondje naučio:
Sve podijeli s drugima.
Igraj pošteno.
Ne tuci ljude.
Svaku stvar vrati gdje si je našao.
Počisti za sobom.
Ne uzimaj što nije tvoje.
Kad nekog povrijediš, ispričaj se.
Peri ruke prije jela.
Pusti vodu u zahod.
Topli keksi i hladno mlijeko su zdravi.
Živi uravnoteženo: malo uči, malo razmišljaj, crtaj, slikaj, pjevaj i pleši, igraj se i radi - svaki dan od svega pomalo.
Svakog poslijepodneva odspavaj.
Kad izađeš u svijet, budi oprezan u prometu, drži se za ruke i ne udaljavaj od svog prijatelja.
Ne zaboravi da čudo postoji. Robert Fulghum