PROFESORICA I MAMA

srijeda, 31.10.2007.

MOJA PREOBRAŽENJA.

MOJA PREOBRAŽENJA.

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
Iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
I pogledima plivam preko polja livada i voda.
Ja pjevam sebe koji umirem na dan bezbroj puta
I bezbroj puta uskrsnem
O Bože daj me umorna od mijena
Preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
Što s dalekog će neba noću sjati
U crne muke noćnih očajnika...

Preobraženja su, gotovo sva, čuvstvena.Pjesme o tijelu su čuvstveno misaone; mi-
sao pjesnika o sveopćoj nemoći čovjeka udruštvu i svijetu, o tomu da je u njima bez ikakve pomoći od njih i bez zbiljskoga saznanja o njima. Nemoć siromaha: ne čekaju
ni odakle ništa; njihovo tijelo jede strpljenje. Siromaštvo je predstavljeno kao
svoja najgora i osnovna pojava, u primitiv-
nom izrazu, kao gladovanje i nestajanje ti-
jela; bogatstvo kao debljanje. Takvo druš-
tvovno zbivanje pjesniku je – konac čovje-
čanstva. Nemoć nezakonito zatrudnjele da
izbjegne sramotu i glad. Nemoć siromaš-
nih žena koje čekaju pred uredima.
Nemoć majke Isusove, Marije, te se u ča-
su dok su joj raspinjali sina, smjerno pri-
gnula pred zakonom.(...) Nemoć pjesnika
da išta saznaju o smislu svijeta; pred ništa-
vilom su, te šute. Nemoć čovjeka da poslije
smrti išta bude nego da ostane na zemlji,
to jest u zemlji. Nemoć čovjeka da sazna
gdje se sastaje smisao njega i brijega. Ne-
moć čovjeka da se opre bolesti. Nemoć
čovjeka da se opre smrti

Molitva na putu



Molitva na putu

Bože
koj si me do ovog časa doveo nevidljiv
vodi me i dlje koncu mojih želja

Ne ostavi me
umorna i sama nasred puta

Obrazi su moji blijedi
i moje misli nemočno ko moje ruke vise

Bože
daj da novo plavo jutro
iz umora digne moje misli
da kroz blijede ruke prođe mlaz crvene sviježe krvi

Budi
nad mojom glavom moja pratilica zvijezda


Antun Branko Šimić


Ako bolje pogledate vidjet ćete da su sve kitice napisane u trokut čiji vrh pokazuje prema naslovu. To je stil Antuna Branka Šimića. Nije li savršen? Antun Branko Šimić je bolovao od tuberkuloze od koje je i umro vrlo mlad. Imao je savršen način pisanja pjesama meni je osobno “molitva na putu” među naj dražim pjesmama od Antuna Branka Šimića, a i općenito. Mislim da bi nam Antun Branko Šimić trebao biti idol. Jer se on ne dere na Boga, on se ne ljuti na Boga, on Mu ne zapovijeda...
On ga moli, čak i u bolesti u kojoj se našao on se i dalje ne ljuti.
On moli da ostane na životu...
Na neki način mu je Bog uslišio molitve...
Antun Branko Šimić i dalje živi...
Živi u svojim pjsmama...

o zbirkama

• Šimić dobro poznaje modernističke avangardne stilove u Europi, poglavito francusko pjesništvo. Šimić nastupa samosvjesno, unosi modernizam. Za razliku od Donadinija koji u potpunosti negira tradicionalno pjesništvo, Šimić kaže kako je umjetnost vječna te ne može ostarjeti niti zastarjeti.

• Šimić ističe da je umjetnost izraz umjetnikove unutrašnjosti u zvucima, bojama, linijama, riječima, dakle ekspresiji. Zbirka pjesama «Preobraženja»

• Pjesničke zbirke: Šimić «Preobraženja», Krleža «Simfonije», Krklec «Lirika» August Cesarec « Stihovi» - u ovim se pjesničkim zbirkama, u četiri različite stvaralačke osobnosti povezuju zajedničke stilske karakteristike – ekspresionizam: napuštanje vezanog i uvođenje slobodnog stiha, nove tehnike oblikovanja pjesme ( novi grafički izgled pjesme), novi pjesnički jezik. Postoje i dodirne točke u izboru motiva i raspoloženja.

• Ekspresionizam u hrvatskoj prozi najavio je još Matoš svojim novelama u kojima se pojavljuju halucinacije, snovi, priviđenja i vizije. Ulderiko Donadini nastavlja Matošev prozni ekspresionizam u pripovijetkama i i romanima. U toj se prozi pojavljuju neobični, nestvarni, poremećeni likovi u neobičnim situacijama i odnosima.

• Izražajna ekspresionističke subjektivizacije vremena, naglasak na retrospektivi i razbijanju slijeda događaja nalazimo u prvoj zbirci pripovijedaka Augusta Cesarca «za novim putem. Vrhunac hrvatske ekspresionističke proze, koja skreće prema konstruktivizmu s naglaskom na kumulaciju ekspresija predstavlja Krležina novelistička zbirka «Hrvatski bog Mars»

• Naglašeni elementi ekspresionističkog konstruktivizma mogu se tražiti i u proznom opusu Ivana Gorana Kovačića «Dani gnjeva»

• Prvi hrvatski moderni roman s naglašenim ekspresionističkim epizodama je Krležin «Povratak Filipa Latinovicza». Razbijena konstrukcija romana prati duševno raslojavanje pojedinca koji prolazi kroz vrijeme u potrazi za sobom.

• Ekspresionistička drama – prve naznake nalazimo u dramama Janka Polića Kamova 1914. Na rođenoj grudi, Tragedija mozgova i drama Josipa Kosora Požar strasti. Rane Krležine drame iz ciklusa Legende (Kraljevo, Kristofer Kolumbo itd. )pripadaju ekspresionističkim dramama.

• Ekspresionističku dramu karakterizira program rušenja kulturnih i društvenih kalupa, pobuna protiv tradicije i traženje rješenja u hermetičkom unutarnjem svijetu pojedinca.

• Antun Branko Šimić: glavni je predstavnik i najznačajniji pjesnik ekspresionističke faze hrvatske književnosti. Objavio je jednu zbirku pjesama 1920. preobraženja. U kojoj progovara na posve originalan način uvevši u hrvatsku književnost slobodan stih, izostavljajući interpunkciju dajući i vizualnu snagu svojim lirskim motivima. Neobično sažetim izrazom progovorio je o ljubavi, smrti, pobunivši se protiv neizbježnosti prolaznosti koju shvaća kao nepravdu u najširem smislu. Ostale teme koje ga zaokupljaju su teme o ljudskom tijelu i socijalna tematika (ciklus o siromasima). Bio je i književni kritičar i urednik časopisa «Vijavica», «Književnik», «Juriš».
Antologijske pjesme su mu : Pjesnici, Opomena, Moja preobraženja, Smrt, Povratak, Siromasi koji jedu od podne do podne i dr.

Šimićev slobodni stih - modernističko (p)osvajanje tradicije
Sa Šimićevim opusom hrvatski slobodni stih ulazi u fazu kad počinje funkcionirati kao uobičajen medij poetskoga izraza. Zato se u pjesnikovoj poetici, kako smo vidjeli, polemika protiv metra stišava, a razlika između mehaničkoga i ekspresivnog ritma dolazi u prednji plan. Dok je u kontekstu opće europske i svjetske diskusije o slobodnom stihu ta distinkcija - nasuprot onoj između ritma i metra - ukazivala na početak prevlasti novih stihotvornih načela i, sukladno tome, na opušteniji odnos (viši stupanj tolerancije) prema vezanom stihu,[1] ovdje treba pobliže razotkriti njezinu imanentnu autopotetičku dimenziju. To znači da treba ustanoviti koliko je zapravo Šimićeva verlibristička praksa pomirljiva prema vezanom stihu, i na koji način, te kako se na praktičnom planu ostvaruje »ekspresivni ritam«.
1.
Upravo se oko pitanja o mjestu tradicionalnih oblika u slobodnom stihu svojedobno kretala rasprava o Šimićevim versifikacijskim postupcima. Dok su Jure Kaštelan i Marin Franičević zapažali prisutnost tradicionalnih stihova - ponajviše epskih deseteraca - u Šimićevim pjesmama,[2] Svetozar Petrović tu je mogućnost otklonio, jasno razgraničivši metričku i metametričku funkciju stihovnih oblika, a samim tim i razinu opisa kojoj tradicionalni stihovi pripadaju. Svaki razgovor o Šimićevu, i ne samo njegovu, slobodnom stihu mora započeti s jasnom sviješću o toj dvostrukoj ulozi stihovnih oblika:
Nije riječ ovdje samo o tome što (...) epskih deseteraca i jampskih jedanaesteraca na planu metričkom uopće nema (jer te grupe od po deset ili jedanaest slogova ne učestvuju u ritmičkoj organizaciji pjesme po osobinama po kojima bismo ih mogli nazvati epskim desetercima i jampskim jedanaestercima), dok su na planu metametričkom ti isti oblici i brojni i za razumijevanje pjesme u više slučajeva bitni.[3]
Postoje i dva novija osvrta na Šimićevu oblikovnu praksu (oba u okviru sumarnih pregleda ranoga verlibrizma), ali se oni, iz različitih razloga, neadekvatno postavljaju prema pravim problemima opisa.[4] Studija Mirjane Stefanović, istina, preglednoga je karaktera te u njoj nema odviše prostora za nijanse, ali ograničenja sintaktičke teorije koju autorica zastupa, a i mehanički primjenjuje, izlaze na vidjelo s osobitom jasnoćom u ophođenju sa Šimićevim stihom. Spornom mi se prvenstveno čini njezina sklonost da presudnu ulogu pripiše sintaktičkim granicama, dok se jedva obazire na događaje u unutrašnjosti stiha. Tako se pri opisu stiha u Preobraženjima ni ne spominje važna uloga akcenta u formiranju ritma,[5] različite vrste ponavljanja nabrajaju se bez napomene o njihovoj stihotvornoj funkciji, ali se istodobno donose statistički podaci o distribuciji sintaktičkih granica na kraju retka i to tako što se uvažavaju znaci interpunkcije kojih je, znamo, u Šimića iznimno malo.[6] Tako nam statistika naprosto potvrđuje podatak do kojega smo mogli doći »prostim okom«.
Izostavljanje interpunkcije u slobodnom stihu ne znači da se razlika u dubini sintaktičkih granica gubi, nego da je ona namjerno učinjena nejasnom i dvosmislenom. Ne možemo poistovjetiti, recimo, jaku sintaktičku granicu među recima Na obale je došao stanovnik s neke nove zvijezde // i šumi svojom divljom radošću i onu znatno slabiju u recima (Kad koracajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne) staneš / preplašena krikom čudne tice. Upravo se napetošću između grafičke segmentacije retka i plitke sintaktičke granice (staneš preplašena...) u Šimića nerijetko postižu važni semantički efekti.
Za razliku od opisa Mirjane Stefanović, čije slabosti proistječu iz dogmatične teorije i zanemarivanja ritmičke problematike u Šimića, pogreške Cvjetka Milanje u knjizi Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma nastaju usprkos težnji za empiričnošću i (deklarativnu) uvažavanju spoznaja do kojih je stigla domaća stručna literatura. Naime, nakon što je tobože usvojio Petrovićeve uvide o metametričkoj prisutnosti tradicionalnih oblika, autor izlaže »ritmičku« analizu pjesama Ljubav i Vampir, koje vidi kao »dva ekstrema« (prva bi bila »ritmički uređenija«, a druga »neuređenija«).
Zaveden vjerojatno pogrešno shvaćenom Petrovićevom konstatacijom o ulozi »silabičkih grupa«, Milanja podrobno navodi broj slogova u pojedinim recima, način fraziranja i strofiku, previđajući sistemski položaj svih tih elemenata. Iako su pojedinačna zapažanja točna, pravi odgovor o Šimićevoj ritmotvornoj strategiji izostaje, budući da se analiza svodi na niz nepovezanih podataka (zastupljenost dvosložnica i trosložnica, odnosno »daktila« i »troheja« koji su ovdje shvaćeni kao izolirane pojave vezane uz granice pojedinih akcenatskih cjelina), a niži ili viši stupanj ritmičnosti u konkretnoj pjesmi mjeri se nižim ili višim stupnjem silabičke (ne)podudarnosti, jer se ne uočava u kojim je slučajevima (i je li uopće) broj slogova relevantna činjenica u Šimićevim pjesmama. Ni ispravan uvid o konstantnoj naglašenosti pretposljednjega sloga u pjesmi Ljubav nije Milanji otvorio pogled u pravu narav Šimićeva ritma.
Spoznajni deficit u Milanjinim analizama Šimićeva stiha proistječe zapravo iz širega stihološkog okvira koji u toga autora vidljivo počiva na nizu pojmovnih i terminoloških neodređenosti, pa čak i elementarnih nesnalaženja na području teorije stiha. »Izomeričnost« se brka s »izometrijom«, »izosilabizam« i »izometrizam«, koji bi morali prvenstveno služiti opisu cjeline retka, rabe se kao oznaka za metrička podudaranja na razini pojedinih jedinica u retku, »metrička norma« (nejasno definirana) uvodi se u razgovor o slobodnom stihu itd. Sve to neizbježno vodi nezadovoljavajućem opisu i zaključku o vrlo različitoj ritmičkoj strukturi dviju pjesama (Ljubav, Vampir), iako je njihova ritmotvorna tehnika, kao što ćemo pokazati, rezultat u osnovi jedinstvenih Šimićevih načelâ u gradnji stiha.
2.
Kako su oba novija rada o Šimićevoj versifikaciji korak unatrag u odnosu na nešto stariju stručnu literaturu, za plodniji pristup i odgovor na naša početna pitanja valja se vratiti prvenstveno Petrovićevim razmatranjima. Naime, polazeći od spomenutih konstatacija o metametričkoj zastupljenosti tradicionalnih stihova u Šimićevoj verlibrističkoj poeziji Petrović postavlja i prava pitanja o budućem opisu sustava (iako ostaje samo na načelnim uputama, budući da u svom radu načinje i probleme znatno šire od pjesnikove stihovne prakse).
Prvo pitanje koje nas na ovoj razini opisa zanima jest ono o tipu tradicije na koju se A. B. Šimić oslanja, odnosno pitanje o izboru stihovnih oblika koji metametrički ulaze u njegov slobodni stih. Da bi se na nj uspješno odgovorilo potrebno je promotriti pjesnikov versifikacijski program u cjelini, kao i širi stihovnopovijesni kontekst u kojem je nastao.
I slabije upućenima u Šimićevo poetsko djelo poznato je da se ono u desetak godina, koliko je pjesnik stvarao, značajnije mijenjalo, što je u suglasju i s njegovim poetičkim zaokretima. Upravo je tretman stihovne forme jedan od najvažnijih pokazatelja različitih faza kroz koje je mladi autor prolazio. Obično se i razlikuju tri faze njegova pjesnikovanja:[7] prva (od 1913. do 1917) tzv. matoševsko-vidrićevska ili artistička, kad piše vezanim stihom; druga (od 1917. do 1919) obilježena ekspresionističkim programima i uredničkim angažmanom, kad prelazi na slobodni stih, i treća (od 1919. do 1925) tzv. klasična ili kanonska faza, na početku koje nastaju Preobraženja. Nakon Preobraženja Šimić je napisao veći broj pjesama, ali pomaci u njegovoj poetici i pjesničkoj praksi nisu takve prirode da bi ih bilo potrebno klasificirati kao posebnu fazu.
Stoga je najprirodnije polazište za objašnjenje Šimićeve versifikacije u srednjoj i završnoj fazi ono koje uzima u obzir njegova iskustva s vezanim stihom. Koja je od tih iskustava pjesnik iskoristio i »uklopio« u novu formu, a što pak nestaje s pojavom slobodnoga stiha, bit će prva stepenica u razumijevanju njegovih ritmotvornih postupaka. U tom svjetlu valja razmotriti njegovu versifikaciju iz prve faze.[8] Kako i sugerira gornja (»matoševsko - vidrićevska«) etiketa, Šimićev je metrički repertoar dosta tipičan (čak i umjereno »konzervativan«) izdanak hrvatske moderne. Do prelaska na slobodni stih (do 1918) A. B. Šimić napisao je četrdeset pjesama u vezanom stihu, od čega je 29 izometričnih sastava, a ostatak čine dimetrične kompozicije.
U ranijim pjesmama prve faze dimetrijom se služi u predvidljive svrhe. Prvi se pokušaji (Zimska pjesma, U krilu proljetne noći) u hrvatskim prilikama doimaju kao rudimentarni postupci, jer ti tekstovi donose alternaciju trohejskih metara, karakterističnu već za Šenou ili Kranjčevića. U pjesmama Žeteoci i Ivanje susrećemo kombinaciju četveroiktičnoga i troiktičnoga čistoakcenatskoga stiha kakva je bila vrlo popularna početkom 20. stoljeća (u Vidrića, Domjanića i Nikolića),[9] a ponekad (Himnos) i druge kombinacije stihova s trodobnom mjerom. Ni kasniji dimetrični sastavi ne odstupaju odviše od uhodanih shema, ali se u njima izmjenjuju stihovi dvodobne mjere (trohejski dvanaesterac i jampski jedanaesterac) na način na koji je to činio Antun Gustav Matoš.
Pregled izometričnih tekstova također pokazuje očekivanu sliku: najviše je (13) pjesama u trohejskom heksametru (dvanaestercu), pet u jampskom pentametru (jedanaestercu) a, tri su pjesme, što je nešto manje uobičajeno, ispjevane u jampskom heksametru (trinaestercu) koji je ujedno, u kombinaciji s trohejskim heksametrom ili s jampskim pentametrom, stih ostalih dimetričnih kompozicija. Pribroje li se k tome još i Šimićevi rjeđi metri kao što su jampski deveterac i kratki čistoakcenatski stihovi (s dva i tri jaka vremena po retku) proizlazi da je pjesnik iskušao i usvojio gotovo sve što mu je bilo na raspolaganju u tadašnjem sustavu hrvatske akcenatske versifikacije. Osobito je jasno da je Šimić već u vezanom stihu iskoristio puni potencijal akcenatskoga načela koje je tada neupitno vladalo u hrvatskom stihu.
Zato su svi pokušaji koji Šimićevu slobodnom stihu žele pristupiti isključivo iz obzora silabičke versifikacije unaprijed osuđeni na neuspjeh.[10] Ritam koji je Šimić najbolje poznavao bio je ritam akcenatskoga stiha, a silabička komponenta (broj slogova i člankovitost, odnosno egzistencija cezure u statistički predvidljivu položaju) u njegovu novom sustavu uglavnom funkcioniraju kao (konvencionalne tj. metametričke) upute na akcenatsko-silabički stih kao dominantnu normu modernoga hrvatskog pjesništva.
3.
Kad se Šimićev novi stihovni program, slobodni stih prije Preobraženja, usporedi s prethodećom tradicijom vezanoga stiha, mogu se prepoznati i precizno izdvojiti komponente starije versifikacije koje je pjesnik metametrički »preselio« u novi sustav. One su smještene na više razina (na razini cjelokupnoga retka ili skupine redaka uklopljeni su tradicionalni metri, a na nižim razinama pojedine stilističke »finese« koje pripadaju fakultativnim sadržajima vezanoga stiha). Popis načelnih pravila kojima se rukovodio otkriva i koji izbor iz tradicije Šimić unosi u sustav slobodnoga stiha. Tradicionalne elemente razvrstat ćemo prema tipu vezanoga stiha iz kojega potječu, a zatim objasniti vrste odnosa u koji elementi pojedinih tipova ulaze:
1. akcenatsko načelo; osnovna jedinica mjere u Šimićevu slobodnom stihu je akcenatski takt (naglašeni slog i slabina), dok broj taktova (a time i broj slogova) uglavnom nepredvidljivo oscilira; drugim riječima duljina retka podvrgava se logici iskaza (»ekspresivnosti«) i/ili (nerijetko) broju taktova koji odgovara nekom poznatom metru. Neka za primjer posluži drugi strofoid iz pjesme Bakterije:
Neke noći neka vina
neko cvijeće ruke oči mračne oči
Sada: propast mesa bolest
bakterije
Ništa
Bože!
Ne samo što na ritmičkom planu uočavamo jasnu ritmičku inerciju (trohejsku), nego i prisutnost prepoznatljivih stihovnih uzoraka (prvi i treći redak formalno odgovaraju trohejskom tetrametru, a drugi je redak uređen kao trohejski heksametar). Zato se u literaturi pojavila i formulacija o Šimićevim »slobodnim jambima i trohejima«, po uzoru na slične ruske stihove.[11] Rekao bih, međutim, da taj termin Šimićevu praksu odviše približava jampskoj i trohejskoj polimetriji koja je, kako smo ustanovili, funkcionirala u bitno različitim uvjetima, i počivala na znatno drugačijim poetičkim načelima. Iznova se formalno srodne pojave pokazuju vrlo udaljenima, kad se sagledaju u književnopovijesnim okvirima.
1.1. početak je retka fakultativan - redak u Šimića može početi s »uzmahom« ili bez »uzmaha«, te (uvjetno) govorimo o jambima ili trohejima, s obzirom na dominantnu inerciju.[12] Kako je akcenatsko načelo primarno (na ritmičkoj razini), svi su ostali elementi subordinirani; drugim riječima, čuva se samo (binarni) ritam, te naglasci padaju na parne ili neparne slogove, ovisno o početku retka, dok je tip ritmičke inercije varijabilan. Dakako, hoće li u pojedinim pjesmama reci počinjati isključivo/dominantno naglašenim ili isključivo/dominantno nenaglašenim slogom, ili će se reci s uzmahom i oni bez njega nepredvidljivo izmjenjivati, stvar je stilskoga izbora i, eventualno, posebne motivacije ritma ili stihovnoga znaka u konkretnom tekstu. Ritmički gledano, međutim, reci će funkcionirati besprijekorno u svim tim slučajevima. Navodimo primjer s fakultativnim uzmahom:
Ja sam mlad
Ja hoću život pun i olujan
Ja hoću život sav ko Bog
Sve je moje
U krilo mojih misli sve se ruši (20 godina)
1.2. promjenljiva klauzula - kako se u akcenatskom stihu broje samo naglašeni slogovi, kraj retka može bit raznoliko uobličen, a da stihovni identitet i ritam uspostavljen u unutrašnjosti retka ostane neizmijenjen. Još u iliraca je alternacija klauzule (rime) postala uobičajenim postupkom, a s pojavom akcenatsko-silabičkoga stiha ta se pojava potpuno udomaćila u hrvatskom pjesništvu. U Šimića rima kao organizacijsko načelo nestaje, ali se prenose pravila akcenatske klauzule. To znači da se jedinica ternarne mjere u unutrašnjosti retka pojavljuje vrlo rijetko, ali se na kraju retka ne izbjegava (»Ja hoću život pun i olujan«; »Ruka mu je mala topla mekana«, »Oči mame prazne plave vodene«).
Slično je s tretmanom naglašenih jednosložnica; dok za njima u unutrašnjosti retka gotovo obavezno slijedi jednosložna slabina (»U mom snu su žive samo Tvoje ruke«; »Uho čuje iza sebe Grad ko ubicu«), da bi se uspostavio binarni ritam, na kraju retka one su adekvat za mušku rimu (signal završetka i pauze, ojačan i vizualnom granicom) pa nije bitno počinje li sljedeći redak naglašenim ili nenaglašenim slogom (»Svaki moj je jednak dan/ Nebo povrh glave«; »Ja se gubim crn/ i koraci se moji ruše«).
Iz rečenoga slijedi da u ovom sustavu izolirane riječi ili akcenatske cjeline kao samostalni reci bez problema ritmički funkcioniraju. Budući da su one ujedno i početak i kraj retka (klauzula), naglasak na bilo kojem slogu rezultirat će zadovoljavajućim izborom (»Ne!/Ja ne idem/Stojim/I k meni besprekidno dani dolaze/ I k meni...«). Ipak, kao grafički osamostaljeni reci, najčešće se pojavljuju riječi ili akcenatske cjeline s naglaskom na prvom slogu (»On. / Taman. /Svirep. / Nepoznat«); (»Sam na uglu /zebem. /Žalost. /Umor.«). Dvosložnice, koje su u hrvatskom jeziku uvijek baritone, adekvati su za žensku rimu, te su i u Šimićevu stihu standard koji uvjerljivo brojčano preteže. Redovito su posrijedi i autosemantične riječi, što Šimićev slobodni stih u još većoj mjeri približava tradicionalnome.
1. 3. podnaglašenost - Kako reci ni u vezanom stihu nikad u potpunosti ne ispunjavaju metričku shemu, uvedene su konvencije koje »olakšavaju« održavanje potrebne ritmičke inercije. Tako se u hrvatskom pjesništvu baritone četverosložnice tradicionalno čitaju kao ditroheji (-U-U). Iako u slobodnom stihu nema metričke sheme kojoj valja podvrgnuti konkretni redak, u Šimića se i ta konvencija podrazumijeva (»Ujutro se moje svijetle oči rasprsnu«; »kroz ulice noći pune zločinaca«. U recima ili skupinama redaka u kojima je razaznatljiva jampska inercija, računa se na drugu konvenciju, proisteklu iz nešto težega oblikovanja jampskoga stiha u štokavskom standardu: naglašena jednosložnica atonira se na početku retka (»On grli moje tijelo/i pije pije moje usne«; »Naš oblak lebdi/i sad je blizu, sad daleko nebu/Naš oblak sja se plav uznesen na visini/Naš oblak gori zapaljen«).
1.4. sinkopa - Udar u slabom vremenu stiha u vezanom se stihu promatra kao »prevareno očekivanje«. Ili je semantički posebno motivirano, ili se čestom upotrebom pretvara u prepoznatljivu stihovnu varijantu. U Šimićevu slobodnom stihu, sinkopa je nešto kompleksnije naravi. Ona može biti metrička - ukoliko se udar dogodi na neočekivanom mjestu, kad je konkretnim stihovnim kontekstom istom uspostavljen standard u neposrednom susjedstvu, odnosno vrijeme u stihu kad očekujemo iktus - ili metametrička - kad se udar u slabom vremenu podudara s onim položajem na kojem se pojavljuje i u vezanom stihu. Neke od uobičajenih varijanti hrvatskoga jampskog pentametra (tzv. »naša« varijanta »4 - 10«) ima često naglašen prvi slog i, shodno tome odljev naglasaka s drugoga sloga.[13] Šimićevi reci s pet naglašenih - uglavnom parnih - slogova i jampskom inercijom,[14] pri čemu se dakako računa s čitateljevom stihovnom kompetencijom, nerijetko su oblikovani upravo kao tipični redak »naše« varijante pentametra. Tako su, na primjer, »sinkopirani« prvi, treći, četvrti i šesti redak u prvom strofoidu pjesme Bog i gradsko popodne:
Cijelo popodne mladić u kavani
misli o Bogu
Konobar vječno kruži oko stolova
Piccolo - šepav - nudi cigarete
i kadšto rukom hladi užareno uho
Lica su siva dosadna i prazna
1.5. fakultativna primjena standardnoga ili nestandardnoga naglaska - Opet, radi potrebe koju uvjetuje metrička shema, ali i zbog neriješenih pitanja akcentuacije, hrvatski su pjesnici od uvođenja akcenatskoga stiha svjesno kršili pravila štokavskoga naglašavanja (osobito kad je posrijedi tretman proklitike) i povremeno se ispomagali urbanim izgovorom. Iako u Šimića uvjerljivo prevladava ortoepija, i on se povremeno zbog ritmičkih potreba služi urbanim naglaskom, ovisno o tome želi li u retku ili skupini redaka dosljedno realizirati jampsku ili trohejsku inerciju. U takvim slučajevima, međutim, često presuđuje čitateljeva intuicija, budući da, s jedne strane, slobodni stih, općenito govoreći, nema obavezu poštivati jako i slabo vrijeme stiha, te da, s druge strane, u Šimićevoj praksi, među »jambima« i »trohejima« nema načelne razlike. K tome, vidjeli smo, da je na početku retka s jampskom inercijom sinkopa uobičajena te početke s proklitikom možemo čitati i štokavski i urbano.[15] Ipak, u onim pjesmama u kojima je početak stiha ujednačen, ili je pozivanje na koji tradicionalni oblik izvjesno, ili pak ritam stiha to izričito zahtijeva, s priličnom se sigurnošću može konstatirati spomenuta pojava. Zato bih, recimo, u pjesmi 20 godina pojedine retke čitao urbanim naglaskom (»Kroz plavo veče nebo žute zvijezde/Kroz plavo veče zelenkaste lampe/iz noćnih kuća prosiplje se muzika/u ulice i u mene.«; ili »Ja ne mogu noću biti sam/Oko mene moji prijatelji/Ispred mene šumi crven alkohol.«), ali drugi reci u istoj pjesmi zahtijevaju pravilno štokavsko prebacivanje naglaska na proklitiku (»Ja se u noć zavijem: u crn i težak plašt«; »Moju sestru strah je od noći i od mene«; »Vani vrijeme kroz noć tiho protiče«).
2. silabičko načelo - U Šimićevu slobodnom stihu metametrički su prisutni i tradicionalni silabički stihovi kao reci s određenim brojem slogova. Na tome je posebno inzistirao Marin Franičević, ali bez svijesti o razini na kojoj se ti stihovi pojavljuju. Silabička je komponenta nedvojbeno prisutna na spomenuti način, ali ćemo konačni sud o tome postoje li u Šimića »simetrični osmerci«, »epski deseterci«, »simetrični dvanaesterci« (»Moje lice nije| za sunce i ljude/Mene nikad neće| ljubit lijepe žene«;) i oni trojno segmentirani (»neko cvijeće| ruke oči| mračne oči«; »mojoj smrti| ne će sjati| žute svijeće«),[16] čak i u metametričkoj funkciji, donijeti u narednom dijelu ovoga poglavlja.
2.1. člankovitost - S prethodnim je zapažanjima u suglasju i pojava »cezure« (zapravo sintaktičke granice) na predviđenim mjestima.[17] U Šimića doista veliki broj redaka ne samo da brojem slogova evocira tradicionalni stih, nego to čini i svojom sintaktičkom artikulacijom, kao što pokazuju i netom navedeni primjeri. Postoji, međutim, i nemali broj redaka koji brojem slogova zadovoljava kriterije tradicionalnih silabičkih oblika, ali ne poštuju pravila njihove sintaktičke organizacije, ili je položaj najdublje sintaktičke granice prilično neodređen, što u silabičkom stihu nije slučaj (»Mi smo ples | i glazba njemu«; »Svjetiljke | i zvijezde || redom gasnu«; »Zar još kakva ruka | traži mene«; »beskrajnog | i tajnog tamnog zastora«). Nasuprot tome, postoji veliki broj redaka u kojima je položaj najdublje sintaktičke granice očekivan, ali se zbog licencije o promjenljivoj klauzuli reci krate ili dulje za slog u odnosu na očekivanu shemu. Zbog takvih redaka potrebno je definitivno razriješiti odnos između silabičkoga i akcenatskog sustava, odnosno definirati način njihove uklopljenosti u Šimićev slobodni stih. To, međutim, nije moguće učiniti na temelju sinkronijskoga opisa kakav je ovdje prezentiran, nego se cjelokupni sustav mora sagledati iz dijakronijske perspektive.
Prije nego što pođemo korak dalje, još jednom valja podsjetiti da zakonitosti koje su dosad uočene ne bi smjele zamagliti pravo stanje stvari. Ako se s tim zakonitostima računa, to ne znači da je Šimićev stih u osnovi tradicionalan. Sve navedeno pojavljuje se samo uvjetno, nepotpuno realizirano, a nikako kao obilježje metričkoga sistema. Vratit ćemo se Petrovićevim zaključnim razmatranjima:
Jasno je (...) da se on (Šimićev slobodni stih, m. o.) tradicionalnim oblicima služi samo kao izoliranim segmentima, čiji je raspored, metrički gledano, slučajan, nesistemski, bez tendencije da prisvoji sebi neku značajnu periodičnost; jasno je, drugim riječima, da se segmenti tradicionalnih oblika mogu ovdje ostvariti samo metametrički, da nemamo tu posla sa slobodnim stihom (kakav bismo također mogli zamisliti) koji svoj odnos prema tradiciji ostvaruje kroz sistem pojedinačnih upućivanja na neki određeni tradicionalni oblik...[18]
Ako, dakle, Šimić svoj odnos prema tradiciji ne gradi »kroz sistem pojedinačnih upućivanja«, nego, kako smo vidjeli, kroz sistem pravila koja vrijede u određenim tipovima vezanoga stiha, onda moramo točno ustanoviti u kojem se segmentu tradicije podrazumijeva takav skup pravila, pa će i odgovori na pitanja o karakteru njegova slobodnog stiha, pa i ona o odnosu između »europskoga« i »hrvatskoga« u toj poeziji dobiti oštriji obris.
4.
Pređemo li sa sinkronijskoga presjeka na dijakronijski opis postaje jasnije koji izbor iz tradicije A. B. Šimić preuzima kao svoj metametrički oslonac. Usporedimo li sve navedene postupke karakteristične za vezani stih što ih Šimić na opisani način rabi, s njegovim vlastitim metričkim stihovima, primjećuje se izostanak čistoakcenatskoga ritma ternarne mjere. Cjelokupni njegov verlibristički opus obilježen je binarnim ritmom. Akcenatsko-silabički stih binarne mjere dominantan je tip stiha u hrvatskom pjesništvu od uvođenja akcenatskoga stiha, u drugoj polovici 19. stoljeća, do kraja moderne. Hrvatski pjesnici većinom su poštivali uobičajeni način na koji se u tom tipu stiha uspostavlja korespondentni ritam: svi reci pjesme podvrgavaju se ili jampskoj ili trohejskoj inerciji (izoritmiji). Čak i u polimetričnim kompozicijama to se pravilo poštuje sve do potkraj 19. stoljeća.
U versifikaciji Antuna Gustava Matoša, međutim, relativira se načelna razlika među trohejskim i jampskim ritmom,[19] iako akcenatsko silabički stih - dominantno binarnoga ritma - ostaje temeljni okvir u kojem prvak hrvatske moderne ostvaruje svoj artistički oblikotvorni program. Matoš, dobar poznavatelj hrvatskoga kasnoromantičkoga pjesništva, dolazi nakon dovršene akcenatske reforme te u punoj mjeri koristi mogućnosti koje dotadašnji akcenatski stih nudi, a k tome ih na inovativan način proširuje. Sve postupke u oblikovanju stihovnih redaka koje smo opazili u Šimića, Matoš je učinio zaštitnim znakom svoga, artistički zasnovana metričkoga sustava. Ritmici Matoševa vezanoga stiha i Šimićeva slobodnoga zajedničko je i ono što iz akcenatskoga sustava ne ulazi u selekciju. I u jednoga i u drugog pjesnika vidljivo izostaju pjesme u kojima bi nosilac ritma bili taktovi s dvosložnim slabinama.
Da Šimićeve ritmotvorne strategije ponajviše duguju rješenjima što ih je stariji pjesnik već realizirao u svojim polimetričnim pjesmama, može se uvjerljivo pokazati na primjeru Matoševe More. Višekratno se u stručnoj literaturi o Matošu pojavljivala tvrdnja da je Mora kompozicija koja zalazi onkraj područja vezanoga stiha, a nerijetko i konstatacija o Matoševu punokrvnom verlibrizmu. Hrvatski stiholozi, međutim, s pravom su situirali poemu u područje akcenatsko silabičke polimetrije.[20] Kako ni Franičević ni Kravar u svojim radovima o Matoševu stihu svoje spoznaje nisu specificirali, učinit ćemo to ovdje, donoseći metričku analizu jednoga strofoida:[21]


Ali - ne!
Nek se surva sve!
Nek me davi ispolinski mrak
I bogomrak,
Nek budem uzdah čovječanskih muka,
Nek me drobi ona nepoznata ruka,
Nek budem prašak vječnog vremena,
Posljednja suza moga plemena,
Nek mi metnu Prostor mjesto bremena
Nek budem pepel zadnjeg sjemena,
Nek me vrgnu na muke titana,
U dno zaborava, sudnjega bez dana.
Nek mi otmu spas
U duši gnjev i glas:
Ja ću ipak rijet: nisam kriv
Što sam živ!
Vampir je kob i tijelo, što me tišti,
Vampir je Nužda i atomi ništi,
Vampir je Moloh, Jupiter i Buda,
Ćoravi Udes, materija luda
Nijema sila, haos, stvar i tmuša,
A klica, iskra, život - to je duša![22]



Pristanemo li na takvo čitanje, koje je u skladu s Kravarovim nacrtom Matoševa sustava, ali nije neupitno,[23] potvrđuju se teze domaćih stihologa o akcenatsko-silabičkom karakteru stihova iz More, kao i o njihovoj diferencijaciji zasnovanoj na promjeni ritmičke inercije, broju iktusa i promjenljivoj klauzuli.
Nakon obavljene kratke analize i uočenih sličnosti između Matoševa i Šimićeva stiha prirodno se nameće pitanje o načelnim razlikama na planu njihove versifikacije, ili, govoreći zdravorazumskim rječnikom, o tome zašto stihotvornu strategiju More uvrštavamo u slobodnu akcenatsku polimetriju, a Šimićev oblikovni program, u okviru kojega se pojavljuju vrlo slični ritmotvorni postupci, promatramo kao slobodni stih? Na to se pitanje može dati odgovor na koji se čitatelj ove rasprave već pomalo naviknuo: iako formalno bliske pojave, one se odvajaju po nizu svojih obilježja, od kojih samo neka pripadaju neposrednim značajkama konkretnoga teksta.
Prvo, Matoševa je poema dosljedno rimovana, a u tom je razdoblju stalna rima važan signal privrženosti vezanom stihu. Drugo, Mora je iznimka, a ne pravilo u Matoševoj praksi. Matoš, istina, ne izbjegava polimetriju, ali se toliki raspon i stupanj nesumjerljivosti među susjednim recima, kao ni stupanj nepredvidljivosti u njihovoj izmjeni, ne susreće ni u jednoj drugoj njegovoj pjesmi. Štoviše, u Mori je »stihovni nered« nesumnjivo motiviran semantičkim razlozima.[24] I konačno, iz njegovih je teza o versifikaciji suvremenika jasno da on nije prihvaćao čistoakcenatski stih, a, što je ovom prigodom još važnije, ni novost slobodnoga stiha: »Slobodan stih nije pronašao naš futuristički prijatelj Gustav Kahn, jer je poznat najstarijoj ljudskoj poeziji kao i Whitmanu i Heineu«;[25] u kritičkom pak osvrtu na tvrdnju jednoga kritičara da je Janko Polić Kamov »prvi obilnije unio u Hrvatsku slobodni stih«, Matoš navodi Cirakija kao prvoga hrvatskoga verlibrista.[26] I zbog toga Moru, u još većoj mjeri nego Kamovljevu Psovku, valja promatrati kao jednokratni, funkcionalno specijalizirani eksperiment koji ostaje na području vezanoga stiha.
Kad Šimić počinje pisati Matoš je neosporni autoritet, ne samo na području poetskoga izraza, nego i na području stihovne forme. Šimić, kao i većina mladih pjesnika oko I. svjetskog rata, umijeće stiha ponajviše uči na Matoševoj poeziji. Prelaskom na slobodni stih Šimić, istina, gubi povjerenje u vrijednost tradicionalne forme, ali ne i u vrijednost pjesničkoga ritma. Stoga on i dalje nasljeduje matoševske ritmotvorne postupke, ali su oni u novom sustavu, kao što smo već konstatirali, prevrednovani, tj. prebačeni u metametričku sferu.
Preuzimajući od Matoša koncepciju stihovnoga ritma Šimić je, međutim, svjesno ili nesvjesno, preuzeo sve tekovine novijega hrvatskog stiha, jer je Matoš ne samo inovator, nego i sintetičar hrvatske akcenatske reforme. Mnoštvo stihova, alternacija ritmičke inercije, pomicanje cezure, variranje klauzule, sve je to u hrvatskom stihu sporadično postojalo i prije Matoša, ali su u njegovoj poeziji sva ta obilježja postala integralnim dijelom sustava, a mogućnosti akcenatsko-silabičkoga stiha iskorištene gotovo do krajnjih granica. Kad ta načela Šimić prenosi u novi stihovni kontekst, to istodobno znači i da je njegov slobodni stih novi, specifičan način integriranja cjelokupne novije tradicije hrvatskoga stiha. Vjerujem da su onodobni Šimićevi kritičari, i sami neposredni dionici i poznavatelji te tradicije, njegov slobodni stih, racionalno ili intuitivno, baš zbog toga doživljavali kao »pravi«, poželjni, kanonski lik hrvatskoga verlibrizma, kao pravu sintezu domaćega i stranog.
U noviju je tradiciju hrvatskoga stiha neizostavno uklopljeno i silabičko načelo, ali samo kao (subordinirana) sastavnica akcenatsko-silabičkoga stiha. Zato bi tezu o prisutnosti »epskih« i »lirskih« deseteraca, kao i »simetričnih dvanaesteraca« u Šimićevoj poeziji, čak i u metametričkoj funkciji, trebalo uzeti s više opreza. Reci koji uzeti sami za sebe doista podsjećaju na te metre prije su posljedica djelovanja akcenatskoga načela i težnje za oblikovanjem binarnoga ritma, nego što žele evocirati folklorni stih. U Šimićevu vezanom stihu ni trohejski pentametar, a kamoli silabički deseterac ne pojavljuje se kao samostalni stih.[27]
Ako se pjesnik dosljedno drži binarnoga ritma, a redak započne naglašenim slogom, vjerojatnost da se pojavi »silabička skupina« od deset ili dvanaest slogova, sa sintaktičkom granicom na predviđenom mjestu (iza četvrtoga, odnosno šestoga sloga) nije tako mala. Zato retke poput »Mi sa zemlje noćas njemu«, »Oko mene moji prijatelji«, »Mojoj smrti ne će sjati žute svijeće« ili »Vani luta hladna bijela mjesečina«, odreda formalno slične narodnim stihovima, valja prvenstveno čitati kao realizaciju opisanoga (akcenatskoga) načela, a samo u pojedinim situacijama, gdje kontekst i semantički sadržaj retka podupiru pomisao na folklorne asocijacije, tražiti eventualnu pojedinačnu uputu na konkretni metar. Tako bi, recimo, u istoj pjesmi iz koje su uzeti netom navedeni primjeri (20 godina), redak »Vrisnula bi mala sestra prestrašena« budio ideju o tužbaličkom tročlano segmentiranom dvanaestercu.
Slične interpretacije, međutim, više pripadaju razini stilističke analize stihovnih oblika u konkretnom tekstu, nego što otvaraju pogled u njihovu metametričku funkciju. Središnji problem Šimićeve metametrike, koji je Svetozar Petrović pravilno ocrtao, sastoji se u tome što je broj tradicionalnih oblika na toj razini potencijalno toliko velik, da u konkretnim primjerima više nismo sigurni je li asocijacija na oblik intencionalna ili slučajna. U okviru binarne akcenatske periodičnosti koja bdije nad organizacijom stiha, dok duljina retka ovisi o drugim nivoima uređenosti, pojavit će se praktično sve silabičke skupine u određenom rasponu, pa su neke od njih prepoznatljive, a neke nisu. U Šimića je taj raspon iznimno širok, od jednosložnih redaka do onih izrazito dugih (»I gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubine noći«).[28] U svakom slučaju, povjerenje u akcenatski ritam (bilo u akcenatsko-silabičkoj, bilo u čistoakcenatskoj inačici) u razdoblju između 1900. i 1930. toliko je rasprostranjeno, da evokacija isključivo silabičkih stihovnih karakteristika nije odviše vjerojatna. Hrvatskim pjesnicima koji počinju pisati nakon obavljene akcenatske reforme folklorni je stih praktično nepoznat, čak i kad deklarativno slijede osmeračku, deseteračku i dvanaesteračku shemu.
Iako se potpuno slažem s Petrovićevom dijagnozom o nepostojanju dihotomije između »europskoga« i hrvatskoga« u Šimićevoj poeziji, mislim da stihovni uteg na vagi objektivno preteže prema europskoj komponenti. Ne samo što domaći pjesnik prelaskom na slobodni stih, poput svih pjesnika slična usmjerenja, unosi internacionalni versifikacijski sustav u hrvatsko pjesništvo, nego su i metametričke komponente toga sustava rezultat prethodne reforme koja je hrvatskih stihovni repertoar popunila stranim, dotada nepostojećim stihovima. Ukratko, Šimićevo okretanje slobodnom stihu nije vratilo hrvatsku poeziju »pučkim naricaljkama, plaču prosjačke pjesme i ritmu prvobitnih utisaka« (Kaštelan), ni folklornom stihu općenito, ono je samo potvrdilo kontinuirano usklađivanje s internacionalnim procesima koje je započelo s Vrazom, Preradovićem i Šenoom, a nastavljeno s Matošem i Vidrićem.
Mislim da se, barem približno, može odgovoriti i na pitanje o nestanku ternarnoga ritma, kojega je u Šimićevu vezanom stihu bilo, s prelaskom na slobodni stih. Žestoko prosvjedujući protiv samovolje koja se pojavljuje u pojedinih praktičara slobodnoga stiha, a još više protiv predrasuda o pjesničkoj ležernosti i samovolji kakve su vladale u popularnim predodžbama o novoj formi, Šimiću se vjerojatno činilo da će stihovni ritam toga tipa, s raznosložnim slabinama i njihovim nepredvidljivim rasporedom, bez metričkoga oslonca izgubiti prepoznatljivost i čvrstoću. Pri tom, vjerojatno, nije nevažna ni činjenica da se na ritam ternarnoga tipa oslanja slobodni stih njegovih »najozbiljnijih konkurenata«, Krleže i Krkleca, o čijim je pjesmama, pa i o ritmičkim odlikama njihove poezije, Šimić pisao vrlo nepovoljno.[29]
5.
Ni u koncepciji Preobraženja (a ni u lirici iz istih godina koja nije ušla u zbirku) ritmička struktura Šimićeva stiha nije se bitno izmijenila u odnosu na prethodno razdoblje, niti je ritam izgubio primarni položaj u gradnji retka. Dovoljno je navesti one retke u kojima se Šimić služi još jednom od konvencija poetskoga govora u ritmičkoj funkciji; riječ se dulji ili krati za jedan slog kako bi se sačuvala binarnost (naglasak na parnim ili neparnim slogovima): »nekoliko svjetlâ koja gasnu« ili primjer koji nalazimo i u Petrovića: »red stabala visok sam koraca«, ali »Na rubu polja izmeđ crnih stabla«. Čak se u jednoj pjesmi (Povratak) isti glagolski oblik zna pojaviti u kolokvijalnom i standardnom obliku: »Ja sam natrag došo«, ali »Na obale je došao stanovnik s neke nove zvijezde«. Ritmička struktura retka ujedno je i prilično sigurna uputa pri čitanju pojedinih riječi (npr. radi li se o određenim ili neodređenim pridjevima). U Povratku je i ta dvojnost iskorištena:
Daleko gdje se preko šuma i crvenih kuća svijetle obale
sa zelenom se vodom moje tijelo igra
To ne znači da s novim grafičkim aranžmanom pjesme (uvođenjem središnje osi) nisu nastupile i određene promjene. Nabrajanjem zakonitosti akcenatsko-silabičkoga stiha koje se podrazumijevaju u Šimićevu stihu pri sinkronijskom pregledu sustava nije izrečena puna istina o pojedinim oblikovnim rješenjima. Dok je oslonac na binarni ritam svojevrsna konstanta, fakultativni početak stiha ima u Šimića svoju malu povijest. U početnoj verlibrističkoj fazi (do Vijavice, odnosno do kraja 1918) reci su u tom pogledu uglavnom istovrsni, a prevladavaju oni s naglašenim prvim slogom (Tijela, Život, Bakterije, Grad, Oči, Ples itd.). Nakon toga slijedi kratka faza u kojoj se ta dominantna značajka gubi (Ljubomora, Vampir) i kad Šimić prelazi na »jampski početak« (Pjesma pjesnika, Život na oblaku, Ljubav, Bog i moje tijelo, Bog i gradsko popodne itd.), da bi u Preobraženjima razlika između naglašenoga i nenaglašenoga početka načelno nestala, tj. početak retka - a samim tim i pretežita naglašenost parnih ili neparnih slogova - u većini pjesama postaje potpuno nepredvidljiv.
I broj taktova, odnosno duljina redaka, u Preobraženjima podliježe znatnijim oscilacijama u odnosu na Šimićev slobodni stih prije g. 1920. Promjenom grafičkoga aranžmana pjesniku se otvaraju nove mogućnosti koje donosi takav način prezentacije teksta. Dok zadržavanjem binarnoga principa u naglašavanju pjesma čuva ritmičku koherenciju, duljina retka može se prilagoditi ili podvrgnuti logici iskaza (sintaksi) i raznovrsnim semantičkim efektima. Semantički su efekti odviše raznovrsni da bi se ovdje podrobnije prikazali, ali se mogu ocrtati karakteristični tipovi i objasniti njihova motivacija.
Izrazito varijabilna duljina retka prije svega omogućuje punjenje grafički omeđene cjeline različitom količinom leksičkoga materijala (»prilagođavanje ritma onoj stvari koju pjesnik hoće da izrazi«).[30] Paralele s Holzom, uspostavljene na poetičkoj razini, ovdje dobivaju i praktičnu potvrdu. Ako se pažljivije promotri način na koji Šimić grafički lomi retke svojih pjesama, postaje vidljivo da on to čini na sličan način na koji je Holz razlikovao »prozni« i »poetski« prikaz. Grafički odvojeni reci najčešće su ujedno i sukcesivne i relativno samostalne pjesničke slike (sintaktičke cjeline), doslovne ili metaforičke, koje odgovaraju slijedu percepcije lirskoga subjekta (»Kroz noć/kose moje drage duboko šumore/kao more«). Granica je uvijek motivirana, ali ne završetkom ritmičke cjeline, kako vjeruju Holz i Šimić, budući da ritam odviše usko vezuju uz sadržaj, nego nekim tipom diskontinuiteta u verbalnoj prezentaciji teme. Granica je dakle sintaktička i/ili logička i/ili imaginativna.[31]
U još većoj mjeri vrijedi to za strofiku u Preobraženjima. Segmenti pjesme neizostavno su razgraničeni po opisanom ključu. I kad se prividno uvodi prijenos, on je opet motiviran nekom promjenom u imaginativnoj aktivnosti lirskoga subjekta:[32]
Ja slušam s ceste: dolje livadama
bijeli mjesec šeta
i mislim:
zašto noć što vraća stvarima
blago nepokretno lice njinih mladih dana
u nama budi tamne gladne požude
(Molitva za preobraženje)
Donekle poseban slučaj čine zasebne riječi kao samostalni reci. Ukoliko njihovo izdvajanje nije podložno upravo navedenim razlozima, onda su najčešće u funkciji prostornoga ili vremenskog razdvajanja prema prethodnom segmentu iskaza (»U sobu uđe moja majka/sjedne«), ili pojačavaju dojam trajanja prikazanoga događaja (»I dok žena stojeći po strani/čeka/«; »/Idem/«). Šimić je prvi hrvatski pjesnik koji se služi grafičkom pauzom kao tekstualnim signalom što posjeduje semantičku vrijednost. Grafička pauza redovito je i oznaka prostornoga ili vremenskog pomaka u prikazanoj realnosti.
Dakako, u najvećem je broju slučajeva funkcija izdvajanja »da se glavnije riječi u pjesmi naročito naglase«.[33] Dok vezani stih dopušta samo lociranje ključnih riječi na jaki položaj (početak i kraj retka, nakon cezure), slobodni stih omogućuje i njihovo vizualno isticanje. U simetričnom grafičkom aranžmanu taj je postupak još efektniji, budući da izdvojene riječi doslovno dolaze u središte pozornosti te se u njima koncentrira emocionalna ili logička vrijednost iskaza.[34] On se, štoviše, upotrebom većega grafičkoga razmaka može dodatno ojačati. Izdvajanje ključnih riječi dobiva na važnosti i tamo gdje se one ujedno i ponavljaju, ili se među njima uspostavlja neka vrsta paralelizma.[35] Šimićev je vers libre, naime, osim pravilnom distribucijom naglašenih i nenaglašenih slogova, opremljen i drugim vrstama ponavljanja, od kojih su neka povremeno u ritmotvornoj funkciji, dok neka obavljaju druge zadaće u organizaciji pjesme. Ponavljanja se u Preobraženjima, kao i u slobodnom stihu iz prethodnoga razdoblja, pojavljuju na gotovo svim razinama pjesničkoga iskaza, ali u različitom omjeru. Šimićev slobodni stih do 1920. ponajviše je određen čestom upotrebom sintaktičkoga paralelizma, ili čak doslovnim ponavljanjima cijelih sintagmi ili pak dijelova sintagme. Zvukovna ponavljanja u tom su razdoblju naprosto posljedica ponavljanja na višim razinama iskaza.
U Preobraženjima, međutim, frekvencija sintaktičkih paralelizama ili doslovnih ponavljanja skupina riječi razmjerno je niža, ali je teret zvukovne organizacije stiha u većoj mjeri prepušten nižim razinama jezičnoga izraza. Kratkoća Šimićevih pjesama i simetrični grafički aranžman izrazito pogoduju uspostavljanju raznovrsnih zvukovnih veza među segmentima iskazima. Najuočljiviji su dakako postupci leksičkoga ponavljanja. Moguća su načelno tri tipska rješenja: a) kad se leksička ponavljanja dogode u stihovno neutralnu (nepodudarnom) položaju;[36] b) leksička ponavljanja u podudarnom položaju, na kraju retka;[37] c) leksička ponavljanja u središnjem podudarnom položaju, gdje su ponovljene riječi ujedno i grafički izdvojene; simetrični grafički aranžman omogućuje da takve riječi dođu u položaj vertikalne podudarnosti te je njihova veza jasnije uspostavljena, čak i kad se ne nalaze u bliskom susjedstvu. Dok su prethodna dva tipa moguća i u vezanom stihu, ili u grafički konzervativnijem slobodnom stihu, treći tip ponavljanja moguć je jedino u tekstu koji je simetrično oblikovan u odnosu na središnju os. Zato smatram da je taj tip ponavljanja u najvećoj mjeri semantiziran.[38]
Svi nabrojeni tipovi leksičkoga ponavljanja u službi su viših organizacijskih nivoa pjesničkoga iskaza (distantnih paralelizama, kompozicijskoga plana, smisaonih veza) i, strogo govoreći, primarno ne pripadaju stihovnom ustroju, pa samim tim ni području analize koja nas ovdje prvenstveno zanima. Ipak, leksička su ponavljanja pouzdan signal da u Šimićevu stihu zvukovnost igra značajnu ulogu, odnosno da različite vrste tekstualnoga »odražavanja« ili »zrcaljenja«,[39] kako također možemo imenovati određene vrste ponavljanja, postoje i na nižim razinama teksta.
To je svojstvo Šimićeva stiha već uočeno i djelomično proučeno u radu Jasne Melvinger Jedan oblik zvukovne organizacije stiha: duboke aliteracije.[40] Duboke aliteracije, tragom sovjetskih lingvističkih studija, autorica definira kao »vrstu suglasničkoga ponavljanja u zvukovno bliskih riječi različitih korijena«.[41] Pokazuje se da u Šimićevu stihu postoji veliki broj takvih ponavljanja, što na malom tekstualnom prostoru (u istom retku ili uzastopnim recima), što na »distantnim« položajima (u udaljenim recima). Pedantnoj i iscrpnoj autoričinoj analizi, koju ovdje ne moramo ekstenzivno pratiti, nema se što prigovoriti, osim što je gotovo svim vrstama suglasničkih ponavljanja sklona pridati i ritmotvornu funkciju, a ritmičku cjelinu ponekad poistovjetiti s kompozicijskom. U teoretskom dijelu naše rasprave već smo nagovijestili da postoje zvukovne figure koje podupiru i naglašavaju ritmičke događaje u pjesmi i one koji služe isključivo eufonijskom nivou stihovne uređenosti (a, eventualno, i semantizaciji zvuka).[42]
O suglasničkim ponavljanjima u ritmotvornoj funkciji možemo govoriti samo u onim slučajevima kad se ona jave u bliskom susjedstvu te djeluju kao dodatni ritmički orijentiri na mjesnoj razini. U Šimića ima, dakako, i takvih primjera, u kojima se isti suglasnici ili suglasničke skupine podudaraju s ritmičkim udarom (ili s izostankom istoga): »Grdni rat već grmi gruva«; »Buknuše svuda svijetom bijesne bune«; »I pogledom plivam preko polja livada i voda«; »U mraku mnoga slaba srca mru«; Nas nitko nikad otkupio nije.[43]
Za doprinos cjelovitom opisu Šimićeva stiha valjalo bi obaviti isti tip analize, s tim da se u središte pozornosti dovedu samoglasnička ponavljanja, koja u toj poeziji imaju sličnu vrijednost, kako u bliskom, tako i u distantnom položaju. Prema našim konačnim zaključcima o Šimićevoj versifikaciji možemo, međutim, krenuti i uz navođenje nekoliko karakterističnih primjera. U pjesmi Vampir (iz Preobraženja) prvi segment izrazito je obilježen učestalim ponavljanjem samoglasnika »o«:

On vodi mene u noć
Ruka mu je mala topla mekana
On vodi mene u noć
Oči mame prazne plave vodene
On pruža meni iz noći
otrov vina riječi posmijeha

Pritom je u gotovo svim recima semantiziran i položaj fonema. Njegova akumulacija pri početku i kraju retka jasno simbolizira odnos nadljudskoga agensa »vampira« prema lirskom subjektu, iskazan nešto niže u pjesmi (»on grli moje tijelo«). U pjesmi Mjesečar,[44] eufonijska je struktura (asonantsko i aliterativno »zrcaljenje«), protegnuta na cjelinu teksta, opet u službi glasovnoga simbolizma, a povremeno i kao dodatni ritmički orijentir (»on mami mene u noć«; »mene drže meke ruke mjeseca«).[45] Ambivalentna narav nadljudskoga agensa - koji je »san«, »smrt« i, istodobno, »viši život«, put prema »sferama« - ovdje je i glasovno provedena u početnim recima (Bog noći /mjesec). Kao inkarnacija »boga noći«,[46] njegove tamne strane i puta prema »dolje« to nebesko tijelo obilježava prvi dio pjesme (do retka »Ja ustajem... i moje lice bijelo... smiješi se«). U tom se segmentu pjesme ključni fonem ponavlja čak 16 puta. Nasuprot tome, prema drugoj svojoj karakterizaciji, »mj esec« - koji je simbol »bestežinskoga« i na taj način asonancama povezan s »lebdenjem«, »nebesima«, »mekoćom«, a svojim suglasničkim početkom i s lirskim subjektom (»njegovom nezemaljskom biti«), u tom dijelu tekstualno realiziranim u objektnoj, pasivnoj poziciji (»na me«, »mene« »me«) - u prvom je dijelu pjesme potisnut: fonem »e« pojavljuje se 12 puta.

U posljednjem dijelu pjesme, koji počinje retkom »Ne zovite me: glas sa zemlje«, međutim, »o« se ponavlja 6 puta, dok je »e« više nego dvostruko frekventnije (13 puta). U tom je segmentu put prema »gore«, pobjeda »nezemaljskoga«, »nebeskog« principa obilježena i dominacijom fonema koji taj princip u pjesmi zastupa.

* * *
Sumarno se Šimićev slobodni stih može opisati kao sustav koji je izgrađen bez metričkoga nadzora i rime,[47] ali je izostanak metričke uniformnosti nadoknađen visokim stupnjem uređenosti na različitim razinama (ritmičkoj, sintaktičkoj, eufonijskoj, strofičkoj). Ritmičnost ne izostaje nikada, dok su drugi tipovi uređenosti varijabilni i najčešće podvrgnuti smisaonim aspektima pjesničkoga teksta ili kompozicijskim postupcima. Iako i sintaksa u Šimićevu slobodnom stihu, ponajviše ranome, zna preuzeti teret ritmičke organizacije, raspored naglaska primarni je ritmotvorni faktor. Eufonijske su figure izrazito zastupljene i bitno obilježavaju Šimićevu strukturu pjesme. Uglavnom na različite načine doprinose »ekspresivnosti« i podupiru plan sadržaja, ali povremeno nastupaju, naporedo s konvencionalnijim ritmičkim strategijama (binarni akcenatski ritam, sintaktički paralelizam), i kao posebna ritmotvorna taktika lokalnoga dometa.

Sada se Šimićeva formulacija o »ekspresivnom ritmu« može prevesti i u termine znanstvenoga opisa. Nimalo neočekivano, pojam ekspresivnoga ritma, ne samo što uključuje i elemente aritmije prisutne u njegovu stihu (varijabilna duljina retka, odnosno broj akcenatskih taktova, promjena tipa akcenatske alternacije, sinkopiranje, nepredvidljiva izmjena klauzule itd.), nego i oblike uređenosti (ili intencionalne neuređenosti) teksta koji obavljaju druge zadaće u konstrukciji stiha (leksička i fonemska ponavljanja). Ekspresivni ritam i stih koji je prema pjesnikovim mjerilima »elastičan« nije u tolikoj mjeri izveden kao kombinacija različitih ritmova (kako se u poetici zahtijeva), koliko kao vrlo elastična primjena istih ritmotvornih procedura. Poetički se, pak, zahtjev, za oblikom (manje ritmom, a više drugim vrstama zvukovne ustrojenosti) u službi sadržaja ostvario u punoj mjeri. Interakcija zvuka i smisla u Šimićevoj je poeziji postala središnjim oblikovnim programom. Kako je ta zadaća izvršena uz pomoć niza prethodno već uhodanih postupaka, radikalno prevrednovanima u novom sustavu, Šimićev je slobodni stih najtočnije kvalificirati kao modernističko (p)osvajanje tradicije.


[1] Sličan se proces na poetičkom planu, iako na drugačijim premisama, odvijao i u engleskoj književnosti. Poput Pounda i Eliota, Šimić višekratno napada inflaciju verlibrizma i samovolju pri gradnji takvih stihova. Na sličnu lamentaciju nailazimo i u jednom od prvih prikaza Šimićevih Preobraženja; Nikola Polić već g. 1921. konstatira da je slobodni stih u rukama slabijih pjesnika (izuzima Krkleca, Cesarca, Krležu i, osobito, Šimića) »postao literarna manija, onanija, španjolska groznica, često puta besmislica, zgodna za jeftinu inkarnaciju neukusne dikcije i potpunog siromaštva - ukusa, mjere i osjećanja«. N. Polić, O slobodnom stihu u: Marginalia, Zagreb 1921. nav. prema PSHK, knj. 85, Zagreb 1970. str. 270. Iz Polićeva teksta ne samo da je vidljivo kako nastupa razdoblje u kojem će se slobodni stih ustaliti i kanonizirati, nego i to da će upravo Šimićev slobodni stih postati kanonskim uzorkom.
[2] J. Kaštelan, Vječno treptanje, »Kolo«, I, br. 7. 1963. str. 237-248; M. Franičević, Pjesnik krika i preobraženja u: Književne interpretacije, Zagreb 1964. str. 273-363. Svoja je stajališta Franičević branio i u polemičkom tekstu Nesporazumi u »razmišljanju« i divno neznanje Divne Zečević, »Kolo«, V, br. 7-8. 1967. str. 93-103.
[3] CB8E A. . (8<8[0 8 ?8B0Z5 o :>X a=0;878 A;>1>4=>3 AB8E0, str. 440.
[4] Mirjana Stefanović Slobodni stih u hrvatskoj i srpskoj poeziji dvadesetih godina XX. stoleća, u: Wiersz wolny, Geneza i evolucja do roku 1939, Warszawa 1998. str. 171-204. Drugi pokušaj opisa nalazi se u knjizi Cvjetka Milanje, Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma, u poglavlju »Formalni sloj« str. 245-251.
[5] O pogrešnim nazorima na ritmičke karakteristike slobodnoga stiha u zastupnika »sintaktičke teorije« pisao sam u tekstu Suvremene teorije slobodnoga stiha - mitovi i mogućnosti teoretskoga pristupa koji je u pripremi za objavljivanje u časopisu »Umjetnost riječi«.
U Mirjane Stefanović oni se manifestiraju u neselektivnom pripisivanju ritmotvornosti pojedinim vrstama ponavljanja, dok o ritmu koji se proizvodi pravilnom distribucijom suprasegmentalnih fonema nema ni spomena: »Iako u pesmama slobodnog stiha nema provodnog faktora ritma osim segmentacije na stihove, ipak postoje lokalni faktori ritma. To bi bili rima i različita ponavljanja (glasova, reči ili istih modela sintagme ili rečenice).« Nav. djelo, str. 200.
[6] Po autoričinoj statistici tako u Preobraženjima ima samo 42 »potpune« sintaktičke granice, a 682 retka su »bez granica«. nav. djelo str. 191.
[7] Tako i Milanja, Pjesništvo hrvatskog ekspresionizma, v. poglavlje »Šimićeve poetike«, str. 48-91. Slična podjela može se razaznati i u Franičevićevu eseju Pjesnik krika i preobraženja. Nešto drugačiju podjelu, ali opet tročlanu, prihvatio je Krešimir Bagić u tekstu Antun Branko Šimić. Mogući portret pjesnika, »Quorum« XIII (1997), br. 4. str. 33-47.
[8] Svi navodi i podaci donose se na temelju Šimićevih Sabranih djela I. (Pjesme, proza I), prir. N. Mihanović, Zagreb 1998. U obzir su uzete samo pjesme objavljene za života. S jedne strane, one su za analitičku svrhu najpouzdaniji dio opusa, dok su, istodobno, više nego reprezentativan uzorak kad je riječ o statističkim pokazateljima ili naznakama promjena koje su vidljive u pojedinim momentima Šimićeve karijere.
[9] V. o tome šire u I. Slamnig, Hrvatska versifikacija, str. 79-80. i S. Jurić, Čistoakcenatski stih u hrvatskoj moderni u: Moderna, »Komparativna povijest hrvatske književnosti«, Zbornik radova II, Split, 2000. str. 115-122.
[10] Misli se na Franičevićev, Kaštelanov, a djelomično i na Milanjin opis.
[11] U Žarka Ružića, Srpskohrvatska versifikacija, »Opšta enciklopedija Larousse«. Nav. prema C. eB@>28[, CB8E A. . (8<8[0... str. 451.
[12] To je uočio već I. Slamnig, opisujući pojavu binarne ritmičnosti u Šimića kao »dvodijelnu kadencu«. V. Disciplina mašte, Zagreb 1965. str. 116.
[13] O varijantama hrvatskoga jampskoga pentametra (jedanaesterca) v. V. Nazor, O hrvatskom jedanaestercu u: Eseji, članci i polemike, Zagreb 1950. str. 191-242. Statistički potkrijepljene analize donose K. Taranovski, O Krklečevu prevodu Puškinova »Mocarta i Salijerija«, »Južnoslovenski filolog«, 1951-52, knj. XIX, str. 47-86. i Z. Kravar, »O jedanaestercu (Augus)Tina Ujevića i O prijevodnom jedanaestercu Mirka Tomasovića i šire u: Tema »stih«, str. 121-216. Isti je autor o drugoj varijanti jampskoga pentametra pisao u članku »Njemački« jedanaesterac u hrvatskom pjesništvu u: Stih i kontekst, str. 147-158.
[14] U kontekstu kakav je slobodni stih ne može se govoriti o »jedanaestercu«, kad redak može, rekli smo, završiti jednosložnicom ili proparoksitonom trosložnicom te, shodno tome ima deset ili dvanaest slogova. Metametrički takve silabičke grupe, naravno, također pripadaju obliku »jampski pentametar«.
[15] Tako, na primjer, prvi redak Kombolova prijevoda Božanstvene komedije (»Na pola našeg životnoga puta«) možemo legitimno pročitati i s naglaskom na prvom i s naglaskom na drugom slogu. U Šimića nailazimo na identičan slučaj (»Na svakom uglu stoji jedna Smrt«).
[16] Kao što vidimo iz svih navedenih primjera, silabička je struktura Šimićeva stiha neovisna o ijekavskom ili ekavskom čitanju Preobraženja, budući da pjesnik, kao i većina autora iz toga razdoblja, »je« ili »ije« tretira jednosložno. S ritmičkoga je aspekta verzija teksta koja se danas donosi u izdanjima Šimićeve zbirke pouzdana. Stoga ne stoji ni Milanjina opaska da se »odnos dvanaesteraca i deseteraca« u pjesmi Ljubav (pa ni u bilo kojoj Šimićevoj pjesmi) mijenja u ekavskoj verziji.
[17] U silabičkom je stihu cezura statistički pojam kojim se objašnjava pojava sintaktičke granice nakon određenoga sloga u velikom broju slučajeva. U slobodnom stihu (pa i u Šimićevu) nema naravno takve pravilnosti, osim u rasponu od nekoliko susjednih redaka te tada funkcionira kao mjesni činilac ritma.
[18] CB8E A. . (8<8[0..., str. 442.
[19] O Matoševim versifikacijskim načelima v. radove Z. Kravara, O stihu Matoševa soneta »Jesenje veče « i Matoševa ideja strofe u: Stih i kontekst, str. 97-126. i 163-174. Kravar je u dosada najuvjerljivijem opisu Matoševa stiha ustanovio uvjerljivu prevlast (oko 98%) redaka u binarnom ritmu (oko 67% trohejskih i oko 31 jampskih) te se s pravom može govoriti o »binarnom stihovnom sistemu«. v. osobito str. 110-111 u navedenoj knjizi.
[20] Implicitno je to učinio M. Franičević u radu Versifikacija Antuna Gustava Matoša, u: Rasprave o stihu, Zagreb 1986. str. 403-434. Franičević, doduše, ne analizira Moru kao poseban tekst, ali pri opisu pojedinih stihova napominje i njihovu prisutnost u poemi. Pokazat ćemo zašto u ovom slučaju Franičević s pravom nalazi tradicionalne oblike, dok ih u Šimićevu stihu nema. Z. Kravar također stihovnu formu poeme vidi na taj način: »(...) Mora je i kao stihovni artefakt nisko organizirana. Njezin stih nije, doduše slobodan (svaki redak ima veze s nekim određenim metrom, a diferencijacija se postiže izborom različitih metara i neplaniranom izmjenom muške, ženske i dječje klauzule, ali je u visokoj mjeri nepredvidiv«. Suvremene teme i konzervativni nazori u lirici A. G. Matoša u: Književni protusvjetovi, str. 95.
[21] Radi kompatibilnosti i mogućnosti usporedbe poslužit ću se uglavnom Kravarovim simbolima iz navedenih radova u knjizi Stih i kontekst. Prvo slovo označava tip inercije (trohejsku ili jampsku), zatim slijedi broj iktusa i broj slogova (u zagradi), a naposljetku i oznaka za klauzulu. Strogo govoreći, broj slogova i nije nužno unositi, budući da on proistječe iz ostalih parametara, ali je silabičko određenje naših stihovnih oblika toliko rasprostranjeno da se i stručniji čitatelji vrlo često ugodnije osjećaju pri susretu s terminima tipa »jampski jedanaesterac« ili »trohejski deseterac«. Tu bi praksu, međutim, trebalo reducirati, jer u analizama stiha koji je vođen prvenstveno akcenatskim načelom broj slogova samo ometa uvid u pravu narav stiha. Upravo je Matoševa versifikacija područje na kojem se »deseterci«, »jedanaesterci« i »dvanaesterci« različitih tipova sudaraju na malom prostoru. Uz istu problematiku dodajem još jedan argument. Kao što smo u dobrom dijelu engleske i američke stručne literature konstatirali preveliku vezanost za događaje u okviru jednoga retka (inzistiranje na akcenatskoj alternaciji kao jedinom načinu realizacije ritma), tako se u našoj literaturi identitet stiha prečesto vezuje uz broj slogova.
[22] A. G. Matoš, Sabrana djela I, ur. D. Tadijanović, Zagreb 1953. str. 50.
[23] Svi nabrojeni metri pojavljuju se i drugdje u Matoševoj lirici, što je argument za moju skanziju. Ipak, postoje i reci koji, u najmanju ruku pobuđuju dvojbu. Osobito bi mi se moglo prigovoriti metričko čitanje retka »Posljednja suza moga plemena« kao četveroiktičnoga jamba (s dječjom klauzulom). Alternativnim bi se čitanjem u tom retku prepoznao četveroiktični čistoakcenatski stih s ternarnom mjerom, koji je u nas nastao akcenatskom preobrazbom deseterca 5+5. Da ovakvo čitanje ipak ima više uporišta potvrđuje, rekao bih, prethodni redak (»Nek budem prašak vječnog vremena«), s kojim je problematični redak povezan rimom, a prvi je nedvojbeno jampski. U retku »Ja ću ipak rijet: nisam kriv« »rijet« moramo podvrgnuti arhaičnijem, dvosložnom čitanju (i glagolski je oblik arhaičan), jer u Matoša, kao ni u našem vezanom stihu općenito, nije dopušteno susjedstvo dvaju naglašenih slogova. Niz jampskih pentametara koji počinje retkom »Vampir je kob...« već ssam objasnilona primjerima iz Šimićeve lirike kao »našu« varijantu koja može započeti naglašenim slogom (»daktilskom supstitucijom«).
[24] Usp. Kravarova zapažanja u Književnim protusvjetovima. Autor istu (ikoničku) funkciju pridaje i sintaktičkom planu Matoševe poeme. v. str. 95.
[25] A. G. Matoš, Futurizam (1913), u: Djela, knj. XII, ur. J. Benešić, str. 255. U istoj knjizi nalazi se i članak o Dimitriju Mitrinoviću, jednom od prvih srpskih pjesnika slobodnoga stiha (Panegirik, str. 292-298). Matoš je prema Mitrinovićem stihovima whitmanovskoga tipa vrlo kritičan. On im čak ne priznaje stihovni status i drži da je posrijedi »proza isprekidana kao da su to stihovi«. usp. str. 295.
[26] usp. Apologija Futurizma, Djela, knj. XVII, str. 345.
[27] Posebno je pitanje jesu li onodobni pjesnici uopće razlikovali ta dva metra na način na koji danas to činimo. Ako su svoje znanje o folklornom stihu usvojili iz rasprave Ivana Trnskog ili Šenoine Poetike, gdje se postulira trohejski karakter parnosložnih narodnih stihova, onda načelnu razliku nisu mogli uspostaviti.
[28] Ovaj redak najbolje ilustrira kako u Šimićevu sustavu binarna akcenatska periodičnost bdije nad strukturom retka. Iako ima 19 slogova, te je mogućnost da se prekrši opće pravilo velika (da naglasak »pobjegne« na nepredviđeno mjesto), svi su naglasci na parnim slogovima.
[29] V. članke Prazna retorika Miroslava Krleže i Gustav Krklec u Sabranim djelima I, str. 412-418. i 529-549.
[30] Tehnika pjesme, SD 1, str. 492.
[31] Kad se spomenuto pravilo krši, ono je opet semantički motivirano. Sintaktički i imaginativni »nered« u stihu, odraz je nereda (emocionalne nestabilnosti) u lirskom subjektu/personi. Takvu situaciju nalazimo na početku pjesme Zavedena, gdje je prvi redak ispunjen dvjema sintaktičkim cjelinama, a treća prelazi (opkoračuje) u sljedeći (»Ne, njega nema više. Pobjego je. Vrata / na kući dolje glasno zalupila«).
[32] Vidimo da ulogu granice, odnosno naznake diskontinuiteta mogu preuzeti i (rijetki) znakovi interpunkcije u Preobraženjima.
[33] Tehnika pjesme, str. 491.
[34] Izdvajanje jedne riječi u samostalnu grafičku poziciju u Šimića zna poslužiti i kao ikonički znak. U pjesmi Mučenik početni dvostih (»Iz gomile istupih / sâm«) i svojom formom sugerira odnos kolektivnoga i individualnoga, združenosti i osamljenosti. Još je suptilniji isti postupak u pjesmi Mjesečar. Okomito kretanje (»silazak«) mjesečevih zraka prikazano je trima kratkim recima (»Bog noći /mjesec /sađe s neba«), a vodoravno pomicanje svjetla u dugom retku koji se »proteže« slijeva nadesno (»i dokoraca lagano do moje kuće«). Čak bih rekao da je i upotreba »uzlaznoga» i »silaznoga« ritma u toj pjesmi semantizirana. U recima koji počinju naglašenim slogom (sa »silaznim« ritmom) ujedno su i oni u kojima je prikazan simbolički put prema dolje (prema »zemlji«) ili prestanak kretanja, stabilnost (»- mene drže meke ruke mjeseca -«; »smrt je moga nebeskoga bića«); reci koji počinju nenaglašenim slogom (s »uzlaznim« ritmom), koji su u većini, prikazuju put prema gore (prema »sferama«).
[35] Karakterističan primjer nalazimo u pjesmi Sudbine u ponoć, gdje su grafički izdvojeni »protagonisti« (čovjek, žena, mjesec).
[36] U pjesmi Samoća na vodi, riječ »voda«, u različitim gramatičkim likovima, ponavlja se dvanaest puta, u funkciji leitmotiva, ali je njezin položaj slobodan »neutralan«.
[37] Najpoznatiji je svakako primjer iz pjesme Opomena, gdje se riječ »zvijezde« ponavlja četiri puta u različitim padežima (kao poliptoton), a svaki put dolazi na kraju retka i ujedno na kraju jednoga segmenta pjesme. Takav tip ponavljanja, ne samo što ima funkciju leitmotiva, nego je i nadomjestak za rimu.
[38] Najpoznatiji primjer nalazi se u prvoj od dviju pjesama s naslovom Povratak, gdje se riječ »znaj«, grafički osamostaljena, ponavlja tri puta.
[39] Termin je u nas popularizirao Branko Vuletić u nizu svojih radova o zvukovnim figurama koje, zajedno sa stihovnim ustrojem i sintaktičkim (linearnim) ulančavanjem tvore »prostor pjesme«. »Pjesnički tekst nije linearan, on se razvija u prostoru: on zapravo sam oblikuje svoj vlastiti prostor«. B. Vuletić, Prostor pjesme, Zagreb 1999.
[40] »Govor« III., 1986. br. 1. str.55-64. Opis Jasne Melvinger u načelu je istovrstan Vuletićevim analizama Kaštelanove poezije u navedenoj knjizi, s tim što analize u Vuletićevim proučavanjima asonance i aliteracije uključuju i izračun distribucije pojedinih fonema u cijelom pjesničkom tekstu. U tu svrhu autor donosi i statističke pokazatelje (zastupljenost pojedinoga glasa u konkretnoj pjesmi, u odnosu na njegovu zastupljenost u »glasovno neutralnom kontekstu«, što će reći u svakodnevnom govoru ili proznom tekstu bez sistemske eufonijske uređenosti. Kratki pregled različitih tipova zvukovne semantizacije u Šimića donosi se i u tekstu K. Pranjića, Inventar jezičnih mikrostruktura u pjesništvu Antuna Branka Šimića, Jezikom i stilom kroza književnost, Zagreb 1986. str. 173-183.
[41] Isto, str. 65.
[42] U članku Jasne Melvinger donose se i primjeri u kojima su glasovna ponavljanja u funkciji glasovnoga simbolizma.
[43] Svi su primjeri preneseni iz autoričina članka, osim posljednjega. Neki od njih ujedno mogu poslužiti i kao uzorci različitih zrcalnih struktura. Tako, recimo, reci »Buknuše svuda svijetom bijesne bune« i »U mraku mnoga slaba srca mru« formiraju lik obgrljene ili simetrične aliteracije, u kojoj se jedan suglasnik (»b«) ponavlja na početku i na kraju retka, dok drugi (»s«) zauzima središnji položaj.
[44] Pjesma u cjelini glasi (i izgleda) ovako
MJESEČAR

Bog noći
mjesec
sađe s neba
i dokoraca lagano do moje kuće

Polako on se uspne na moj prozor
i spusti pogled na me
On mami mene u noć

Ja ustajem... i moje lice bijelo ... smiješi se

Koracam sanen rubovima krova
i šetam kroz noć u visini
- Mene drže meke ruke mjeseca -

O tako lak sam... nezemaljski... lebdim
i mogu stati na list stabla

Ne zovite me: glas sa zemlje
smrt je moga nebeskoga bića

Visoko iznad zemlje lebdim lagan kroza sfere
45] Eufonijske figure mogu sudjelovati i u ojačanju korespondentnoga ritma na mjesnoj razini:
Polako on se uspne na moj prozor
i spusti pogled na me
[46] Jasno je da oblik slova »o«, koji asocira na mjesečev lik, ovdje također ima simboličku (ikoničku) vrijednost. Mjesec koji promatra ujedno je i nebesko »oko«, zvukovno latentno u svim dijelovima pjesme (polako, dokoraca, visoko, o tako). Sve te riječi ekvivalentne su i po svom vertikalnom položaju (smještene su na početku retka).
[47] Za razliku od Matoševa stiha, koji je, kako smo ustanovili, po mnogo čemu najbliži vezani srodnik Šimićevu slobodnom, u versifikaciji mlađega pjesnika gubi se načelna distinkcija između rime i ostalih eufonijskih podudaranja. Ta je značajka posebno vidljiva u pjesmi Svirač ili preobraženje glasova. Između prvoga retka i posljednjega distiha, koji su grafički izdvojeni te strukturalno funkcioniraju kao uvod i poenta (zaključak), cijeli je središnji dio organiziran uz pomoć zvukovno podudarnih leksičkih parova (kriči - ciči, urliče - riče, ječi -riječi, muca - bunca, ćuti - ćuti, zvone zvona). Gotovo svaki od njih, međutim, zauzima različit položaj u tekstualnom prostoru ili je različite vrste (unutrašnja rima na završetku retka, nečista unutrašnja rima na početku retka dva puta, parna rima, doslovno ponavljanje na kraju retka, paronomazija u unutrašnjosti retka). Svi su ti parovi u pjesmi strukturno ekvivalentni. usp. Šimić, SD I, str. 163.

o pjesništvu a.b.šimića

Pjesništvo A. B. Šimića u svijesti čitatelja umnogome je obilježeno tekstovima/pjesmama koje definiraju pjesnika, pjesništvo i biografskim natuknicama koje sažimaju objavljivanje jedne knjige pjesama, bolest i ranu smrt dajući mu već pomalo mitsku dimenziju. Ponovno čitanje može potvrditi uvriježeni sustav predodžbi, slika ili se u produktivnijem i zahvalnijem odnosu čitatelja i pjesničkoga teksta neprekidno izmjenjuje odnos okvira isredišta. Konkretno bi to značilo pomaknuti se s mjesta koja su već konstanta našega čitanja Šimićevih pjesama, potvrditi životno/čitateljska iskustva i učiniti napor re/aktiviranog istupanja iz teksta. Dvosmjeran odnos teksta i čitatelja, međusobna upućenost, jest proces dvostrukoga otkrivanja: pjesnički tekst nas obuhvaća i mi svojim čitanjem izmičemo tom okviru, zagrljaju, želeći doprijeti do točke s koje će nam pjesma biti podastrijeta u cjelini, sve dok ne dode trenutak naše svjesnosti da smo opet doputovali samo do idućega okvira i da smo, istodobno, bačeni na rub: hoćemo li to nazvati intimnom razmjenom mjesta ili vidjeti u tom metaforu naših sveukupnih nastojanja ovisno je i od našeg uloga u toj igri.

Razmjena uloga čitatelja i teksta, zrcalno obrtanje uloga ozbiljno je koliko je izazovan i kontrast svjetlo / tama ili dovedeno do kraja, koliko su konacni i unaprijed upisani u tijelo, u tekst: život / smrt.
Nedugo poslije izlaska Sabranih djela A. B. Šimića, pročitao sam u novinama da je umro hrvatski pjesnik Josip Sever, pjesnik koji je na svoj način bio predan igri s jezikom, predan "plesu označitelja" (kako bi to naznačio Zvonimir Mrkonjić), ludizmu jezika, koji se uvijek pustolovno i izazovno doticao ruba na kojem se "produžava naša borba/ muževna ili lišena smisla, (jer se vrti vječito) oko smrti." (Pobjednički pohod). Spominjem Severovu smrt jer se dogodila u vrijeme čitanja Šimića, koji je ispunjavanje praznoga prostora hrvatske poezije otpočeo upravo sučeljavajući iskustvo smrti i smisla života s jezikom i stvarima, dakako, Sever ce taj vječni "tematem", problem velikog slova Smisla, Života, Smrti, ispunjavati drukčijim znacima i s drukčijim posljedicama i uvidima.

Čitanja, tumačenje poezije A. B. Šimića počinju i završavaju odgonetanjem smisla, utemeljenjem metafizičkoga u njegovoj poeziji, potvrdeno Šimićevom pjesničkom samosviješću, stradanjem i stvaranjem: "Smrt i ljubav sjedinjuju se kao talasanje, kao plima i oseka istog mora.", ili "Smrt i ljubav javljaju se u svojoj egzistencijalnoj samoći. Bez mita. Bez romantike. Goli oblici nastojanja. Šutnja u se zatvorena." (Jure Kaštelan).
Drama svijeta u pjesničkom tekstu zadobiva samosvojne razine, oblike u kojima čitamo kako nas tekst gleda i kako mi tekst trebamo tekst gledati: zvijezde, nepomična plava brda, tijelo, smrt, žene, siromašni - njegovi su korelativi kojima se pokušava (hoće) imenovati naslućeni smisao ili besmisao, prolaznost ili vječnost, zadobiveno pravo pjesničkog odgovora na konačna pitanja.

Subjekt pjesnički, lirski, posreduje svoje iskustvo u jeziku. U eseju "O muzici formi" Šimić će zapisati: "Duša stvari govori duši čovjeka. Ako svaki čovjek ne čuje ono što govore stvari, zar to znači da stvari ne govore čovjeku?" Retoričko njegovo pitanje, upit o posljednjoj tajni čovjeka, razrješava se u poeziji. Poezija je prostor u kojem će biti dovođenje u vezu riječi jednostavne, punoznacne, nataložene povijesnim i upotrebnim značenjima... Poslije zaključka da je "umjetnikova spoznaja najviša spoznaja" i da "kad doživljavamo forme umjetnosti, spoznajemo ono što je beskrajno, vidimo ono što je drukčije nevidljivo", pjesnik pokušava vratiti djevičanstvo stvarima, otvoriti jedanput zatvorena vrata njihova unutrašnjega života. Time se nedvojbeno upućuje u jezičnu pustolovinu, čini se napor da se vlastita drama, drama svijeta, ovjeri u drami jezika.

Promatrano dijakronijski A. B. Šimić je iscrpljeni pjesnički vokabular "hrvatske mlade lirike", simbolično zaokružene u Wiesnerovoj antologiji, zamijenio i počeo ispunjati novim pjesničkim govorom: otkriće ekspresionizma, berlinskog "Sturma" odvija se u poetskom smislu drugačije od Krleže, upravo za onu mjeru razlike izmedu njihova doživljaja svijeta, ili različite subjektivnosti onih koji su u potpuno drugačijim okvirima i uvjetima stjecali svoje samoostvarenje: "Ako je Krleža bio ponešto djetinjast mladić koji se mogao pomiriti sa sobom tek uz uvjet potpuna nemirenja sa svijetom, Šimić je bio prerano dozrelo dijete koje je prihvaćanje svijeta plaćalo odricanjem od i najmanjeg ugadanja sebi." (Vladimir Biti: Periferija kao pjesnička alternativa)
A. B. Šimić će svoju pobunu, svoj krik, artikulirati akcijom "odstvarivanja", otkrićima izvorna smisla stvari, njihova osluškivanja. Odupiranje automatizmu: pogleda, jezika, dosizanje govora koji je prirodan, posredovan pjesmom - otkrivanje je vječnost. Ulog je znatan: lirski subjekt potpuno je predan svojoj misiji i u njoj je njegov stalni smisao. To znači potpuno odricanje svakodnevnosti, trenutačne radosti, pobjede, dovršenosti i samozadovoljstva: "Naslonivši uho na ćutanje što ih okružuje i muči/ pjesnici su vječno treptanje u svijetu."

Razina na kojoj pjesnik provjerava svoje sudjelovanje u svijetu jest jezik. Riječ je njegova temeljna kategorija, riječ koja će pjesničkim otkrićem, kreacijom biti ponovo dovedena u stanje slobode, punoće i jednoznačnosti, jednostavnosti. Pjevanje sebe je pjevanje riječi, lirski subjekt upućuje iz svoje duhovnosti prema kristalnosti, jasnoći, tijelu riječi: "Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro i pogledima plivam preko polja livada i voda". (Moja preobraženja)
Uputiti se tijelu riječi, upisati njezinu vječnost kroz pjesničku imaginaciju, proces odvajanja riječi ponajčešće znači dijalog sa samoćom, izdvojenost: "Ja poznam bol mladića/ koji pobjednički pjev iz svog izmučenog srca/ u jutro pjeva/ sa željom da sva srca s njegovim zatrepte/ i da se osluškujući glave prignu/ u ćutanje i slatki zaborav". (Mladić) Treba li reći da je plod mladićeva pjeva osuđenost na izdvojenost, jer otpor je uvijek dvostruk: otpor stvari kojima se hoće proniknuti bit otpor neodredenoga, i, ujedno, otpor svijeta kojem je pjesma, krik, pjev upućen: "Al pjev mladića nečuven od ljudi/padne natrag u njegovu ćutljivu samoću".

Prostor / vrijeme redovite su odrednice kretanja njegova lirskoga subjekta zemlja, cesta uključene su u opreku nebo, zvijezde. Prostor pjesme je prostor izborne slobode i otud težnja da se poništi sve što priječi, zatamnjuje: dokidanje vezanog stiha, interpunkcija, sve ono što bi se moglo nadrediti ekspresivnosti, slobodnom ritmu, disanju pjesme, rasterećivanju i odstranjivanju nagomilanih značenja.
Međutim, to nije značilo prepuštanje, igri, fonemsko/morfološkim kombinacijama, koje bi nesputano poništile uspostavljani red, strogost. Šimića zanimaju punoznačne riječi, koje međusobno dovedene u vezu imaju naglašeno, otkriveno značenje. Napor je to subjekta da se napokon potvrdi u svijetu, prizove Drugoga: "Mi / svatko iz svog mučnog dana dolazeći/ sretamo se na vratima noći". Dakako, pjesnik je u neprekidnu dokidanju ne samo pjesničke govorne prakse nego i željan dokinuti nesporazum sa svijetom oko sebe, pjesma je izlika za pokušaj stupanja u dijalog, ona je obraćanje nijemostima stvari, ali i onoga drugog, ljudskog glasa oko sebe: "Ja stanem nasred ceste (i kriknem) iz svih snaga". Strogost prema sebi Šimiću je značila i strogost stvaranja, stvaranja cjelovite arhitekture pjesme, gdje se napetost i ritam postižu jednostavnim, strogim stihovnim organiziranjem, blagim pomacima i ponavljanjima, izravno postavljenim pitanjima i opisima vlastitih postupaka i namjera.

Bilo bi lijepo misliti da je A. B. Šimić dosegao početnu zadanost i za to bismo brzo našli i potvrdu u njegovoj poeziji i njegovoj smrt: međutim bilo bi to u suprotnosti s naravi jezika, jezika pjesme - jezika utopije. Nikada Šimićeva poezija nije dosegla zadani ideal, ali je bila njegovo ispunjenje, jer "odstvarivanje stvari", dinamizacija jezičnih znakova i pažljivost postupanja s riječima, izbjegavanje vezanosti, prepoznatljivosti, automatizma završilo je novim poretkom, novim modelom, ustrojstvom koje je bilo tipično šimićevsko i doseglo točku s koje će suvremeno hrvatsko pjesništvo krenuti dalje: bilo priznavanjem ili negacijom, bilo prisjećanjem ili obnovom.
Umjetnost (pjesništvo) tako uvijek sudjeluje u procesu prizivanja ne-napisanoga i njegovoj rekonstrukciji: jer, zapisat će Šimić: "Najviša čežnja naših duša je čežnja umjetnosti."

Pisanje je ispunjavanje čežnje, upisivanje ne-napisanoga, možemo to imenovati katahrezom ili labirintom, Derrida to u jednom razgovoru imenuje pisanje utiranjem puta, spisom čiji autor nije čovjek ni Bog ni životinja, jer u najširem smislu označava mjesto gdje se ta klasifikacija - čovjek /Bog/ životinja - tek uobličava: "To pisanje je zaista kao labirint, pošto nema ni početka, ni kraja. Stalno smo u pokretu. Suprotnost između vremena i prostora, između vremena za razgovor i prostora za hram ili kuću gubi svaki smisao. Nastanjujemo se u pisanju. Pisanje način stanovanja."

Ne bih se htio poigravati s mogućim simboličnim značenjima, ali pjesništvo A. B. Šimića potvrdivalo je napor da se život, shvaćen kao kratki izlet, vrati prapočetku, izvornoj točki. Paradoks da "budući već su bili" i sve je bilo već u prvom času poništen je, ili opravdan, samoopomenom da se ne ide malen ispod zvijezda. Pravo prijelaza iz praha u zvijezde htjelo se postići otkrivanjem izvornog jezika. Hoće li taj projekt biti motren u okviru konkretna pjesničkog ostvarenja, povijesti hrvatskoga pjesništva ili će krug stvarati čitateljevim iskustvom, pravo je svakoga od nas pojedinačno.

luko paljetak o a.b. šimiću

A. B. Šimić je pjesnik-Ikar. Na svoje bolno golo tijelo on stavlja krila pjesme ne zato da se krikom i šutnjom uzvine do sunca, on hoće da dopre do najviših zvijezda zato da može, po mjeri pjesme velik, sav prijeći u zvijezde
LUKO PALJETAK

Trajno zagledan u svoj brijeg, ikarovski se smjestivši u os svojih simetričnih stihova, pjesnik Antun Branko Šimić leptirski maše krilima svojih pjesama, stresajući s njih bruševinu zvijezda, a ona pada na Drinovce i Grude, na brijeg što »stoji, plav i visok, susjed neba«, a na taj i na svaki brijeg svijeta pada da bi opet uzletjela i vratila se ponovno u zvijezde. A. B. Šimić je pjesnik-Ikar. Na svoje bolno golo tijelo on stavlja krila pjesme ne zato da se krikom i šutnjom uzvine do sunca, on hoće da dopre do najviših zvijezda zato da može, po mjeri pjesme velik, sav prijeći u zvijezde.

Ukupnim svojim pjesničkim djelom, u kojem ostvaruje sažetu biogenezu filogeneze naše i europske moderne poezije početka 20. stoljeća, od Matoševa simbolizma i impresionizma, preko kratkotrajnih futurističkih hvalospjeva stroju i ekspresionističkih krikova, koji su samo pripremili prostor za onaj izrazito njegov, sve do iznačašća vlastite pjesničke geometrije, nitko tako savršeno i jasno nije pokazao da poezija uvijek, svaki put iznova, svakim novim čitanjem, nadilazi i svijest čitača i svijest o samoj sebi, o načinima i sredstvima kojim se pjesma ostvaruje u riječima i između njih, u jeziku i između jezika.

Začuđujuće, ta sredstva jesu i sredstva iste te svijesti i uporišta plodonosne amneze, bolje rečeno glotofagije koja započinje i završava bjelinom. Ono što se događa između toga jest »završeni poredak jezika« (Jean Rousselot), jest pjesma kojom je još jednom, kao u ljubavi i smrti, obavljen »veliki posao« kojemu nema ni kraja ni početka. A. B. Šimić od samog početka zna da je pjesma onaj zvuk koji se spasonosno javlja nakon što »umukli su davno zvuci cvatnog premaljeća,/zvuci zvonki, zvuci mili« (Zimska pjesma), da će se opet, i zbog toga, vratiti živodajna snaga na zemlju, da će se nastaviti vječni krug umiranja i rađanja iz kojega je moguće izići tako što se treba pretvoriti u zvijezdu, čekajući do tada preobraženja stvari, čekajući i omogućujući ih.
Antun Branko Šimić, treba to jasno reći, jest astralni pjesnik, jest pjesnik zvijezda. Ni u koga kao u njega nema toliko zvijezda. One, od samog početka, od onih »zvjezdica čarnih, sjajnih« (Zimska pjesma), napučuju sav njegov lirski svemir. One su svjetla nepromjenjiva, vječna, ponekad i hladna; one su blijede i dršću, ne javljaju se uvijek, plave su, ali i mrke, ne može ih se doseći, zato za njima čeznu vodoskoci; one koracaju nebom, njihova moć je nevidljiva; one tonu u oči, njihova hladna svjetlost oblijeva tijelo; one su i zadnje zvijezde, padaju, a s njima zaredamo i mi; žene su zvijezde, a zvijezde su žene, gola tijela žena; i zemlja je zvijezda: ona je, međutim, »kratki izlet«, ponovit će Šimić za Shakespeareom, a Šoljan za Šimićem; zvijezde su mjera prostora veličine, one su ono što treba postati, u što treba prijeći, kamo se zapravo treba vratiti, jer one su mjesto ponovnog susreta »kad se opet rastanemo i pođemo na naše putove kroz beskraj«.

A. B. Šimić, kao veliki Mali princ hrvatske poezije, jest »stanovnik s neke nove zvijezde, glas sa zemlje smrt je njegova nebeskoga bića. Suputnik mu je mjesec. Za razliku od zvijezda mjesec koraca po vodi, ponekad ima crvene noge, glavu okruglu, crvenu, ponekad je bijel, najčešće plav, visok, svijetao, mjesečina je zato ponekad plava a ponekad mrtva; mjesec guta sunce, suparnika zvijezda. Sunce zato nije Šimićeva planeta, osim ako to nije zimsko sunce: tada je ono za njega papirnati danji mjesec; noć zato guta sunce, zato je u njega podne plavo, u protivnom: sunce je crveno, mrtvo, obješeno, kad zalazi davi se u rođenoj krvi.

Antun Branko Šimić, onako sav užaren - »Gorio je sav, i samo je zemlja mogla ugasiti taj plamen« (I. G. Kovačić) - ne slaže se sa suncem. Njemu, kao biću vode (rođen 18. XI.), čija gola površina nalik mu je zato na »leđa neke praiskonske silne žene«, draži je mjesec - njega »drže meke ruke mjeseca« - draža mu je noć, ali i ona »proguta se u sunce«. On se stoga neprestano kreće ondje gdje »sve se svršava na rubu vode i na rubu noći«, u prostor u kojemu se zbiva susret onoga unutrašnjeg s onim što omeđuje tijelo, s onim što je omeđeno tijelom. Tim/ takvim prostorom uništenja i obnavljanja suvereno vlada žena, mnoge žene; one šume, one su »jato tica«, one su gole djevojke u čije se oči nije zagladala ljubav, one su najčešće izgubljene, zaključane, s beskrajnim Unutra.

Žene/žena Šimiću je potrebna za preobrazbu, za oslobođenje: »Dok je žena uza me, sa mnom, dakle dok sam o njoj ovisan, ja sam doista neovisan. (...) kad je ona daleko od mene, dakle kad sebe ne dijelim zajedno s njom nego sam sav potpuno svoj, neovisan, ja sam onda zapravo sasvim sav njezin, sasvim ovisan. - Ja trebam ženu pokraj sebe da se oslobodim od - žena; ja trebam ženu da je - ne trebam« (Zapisi 1920. - 1923.). Žena je zato u njega i vrlo konkretna i samo tema - »Žene koje su bile nekad u našem životu, što su one sada i što će biti ubuduće« (Zapisi 1920. - 1923.) - savršeno uobličena u pjesmi »Tužaljka«. Čitavim univerzumom Šimićevim vlada On, Bog. Mi smo njegove želje; sve je samo beskrajni pogled Boga, tamno Božje krilo, bezdano oko Božje. On određuje krajeve u koje ćemo mrtvi poći, on je i mučitelj: »sa nama stoji nevidljivi i svirep (...) / u mraku« (Bog mučitelj; traje: »Naša vječna borba protiv Njemu i Njegova vječna pobjeda« (Zapisi 1920. - 1923.), onda »kad oluja prođe«, kad »samilost reže blag i dubok posmijeh pomirenja«, kad »tamni Bog se obrati u svjetlost /što se vani valja prostorima i na naša okna divlje navire« (Bog mučitelj). On je Bog njegova djetinjstva, »on bijaše svuda i u svakom času/u prostoru, u vremenu/ (...) dokle god je miso dopirala, on je bio/uvijek dalje, dublje/ bez kraja na svakoj strani«. On je, to Šimić dobro zna, onaj koji, pod maskom muze, daje, šapće zametak pjesme, iz kojeg »sve ostalo treba da se tek razvije (...) - dakako po stvaralačkom zakonu toga zametka što ga propisuje osjećaj« (Dnevnik 1920. - 1921.).

Razmišljajući neprestano o tom razvitku, razvijajući svoj izražajni sustav, Antun Branko Šimić osvojio je, oslonivši se na Baudelairea, vlastitu geometriju pjesme. Uspravan, kakav je uvijek bio, svoja preobraženja ustrojio je po novom, potpuno posvojenom načinu. Oko nevidljive osi pjesme, na koju kao na kralježnicu postavlja njene nosive pojmove, organizirao je lirski materijal pjesme, u horizontale, ritmizirane po mjeri vlastitog nemira, polažući »mir, blagost ravnodušnost«, ostavljajući »za uzlaznu liniju uznesenje; za silaznu žalost, očajanje;... za nagli uspon osjećaje uzleta, ushita itd.... itd.« (Geometrija i pjesma), potpuno svjestan da »te razne linije kao simboli za razna osjećanja mogu se očitovati i u slici pjesme i u ritmu ili, što je najbolje, i u slici i u ritmu simultano« (isto). Stihovi Šimićevih pjesama slažu se stoga jedan na drugi nalik na geološke slojeve, od onih primordijalnih, sazdanih od pramaterije, do onih najgornjih - koji su uvijek na dnu pjesme; slažu se kao poetički i kao civilizacijski slojevi, ponekad mirno, slično vodama i ravnicama, ponekad tektonski uzdrmano pod konkavnu visinu nebesa izvijajući kralježnicu brijega stiha kao razvođe svjetlosti i tame, dana i noći koji »preko nas u vječnost se bez konca (...) ruše«.
Poezija, naime, gotovo da i nije ništa drugo nego neprestano, opetovano magično otkrivanje jasnoće tajanstva, tajanstva jasnoće, tajna za tajnu, dar za dar. »Ja pjevam«, kaže Šimić »i pjesme moje u svijet padaju kao zvijezde«. Sve one zajedno tvore neponovljivo blistavo sazviježđe A. B. Šimić.

Antun Branko Šimić

Antun Branko Šimić (Drinovci kod Gruda, 18. studenog 1898. - Zagreb, 2. svibnja 1925.), hrvatski pjesnik i esejist.

Šimić bijaše pjesnikom izrazite težnje da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Takav je bio i kao esejist i kritik: volio je strogi red, čuvao se razlivenosti i praznine. Rođen u Hercegovini (Drinovci), započeo je pjesmama koje oponašaju A. G. Matoša, ali je naglo izveo dramatski zaokret, napustio sedmi razred zagrebačke gimnazije, pokrenuo časopis, primio ekavski izgovor (u čemu će ga ubrzo kratkotrajno slijediti i mnogi drugi hrvatski pisci) i nastupio kao novi pjesnik i kritičar, nadahnut bečkim ekspresionističkim časopisom "Der Sturm", pa je slijedio i njegov program s uporištem u posvemašnjem negiranju tradicije i osporavanju bilo kakve sveze između književnosti i stvarnosti u kojoj ona nastaje. Prvim svojim časopisom, a zatim i drugim ("Juriš", 1919.), sažeto je označavao svoj književni smjer sadržan u (ekspresionističkom) uvjerenju, da je umjetnost najintenzivniji doživljaj svijeta i da zato ne smije, pa i ne može biti angažirana u službi bilo koje tendencije. Ako to u ono doba i nisu više bile nove misli, jer su ih već zagovarali i hrvatski modernisti, one su sada bile izgovarane načinom koji do tada u nas nije bio poznat.

Donadini je uzvikivao "dolje estetike i dolje ukus", a Šimić, kao da nastavlja na te uzvike, zahtijeva da pisci odbace svu dekorativnost i otmjenost, da skinu, kako on kaže, i odijelo sa sebe, i "kragne, manšete, kravate, šalove i sve ono drugo, da bacimo iz sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, klimakse, sve ono što je ukus, što je retorika i 'lepota', to će reći sve ono što je suvišno - i da govorimo istinu". Iako je polemički intoniranom, matoševski britkom i neumoljivom kritikom znatno utjecao na književna zbivanja i uopće na razmišljanja o književnosti, najdublji trag ostavio je kao pjesnik. Prvi je u nas, poslije kratkotrajnog početništva, načelno otklonio vezani stih i rimu pa progovorio pregnantnim, često i grafički simetričnim slobodnim stihom, te stvorio uzor poezije kreirane "iznutra", kao najintenzivnijeg doživljaja svijeta. Pjesnik tijela, grada i siromaha, nije svoje teme vidio u socijalnom nego isključivo u individualno-psihološkom značenju. Pjesnik ljubavi i smrti, osjećao je trajnu tjeskobu i duhovni nemir, ali i svijest da je pred ključnim pitanjima života i svemira nemoćan kao čovjek, a kao pjesnik može ga samo spoznavati. Reskošću svoga stiha prodirao je kao oštricom noža u dubine ljudskoga bića, u njegovu egzistencijalnu samoću. Zato njegove pjesme, naoko tako hladne i često svedene na gole konstatacije u izravnom iskazu, blistaju dalekim astralnim sjajem.
U tako kratko vrijeme, koje ne ispunjava ni puno desetljeće, prešavši put od matoševsko-wiesnerovskog impresionizma do oslobođenog a formalno stiješnjenog ekspresionizma, postao je virtuoz koji s malo riječi otvara bezdane prostore misli i životnog smisla. Znao je graditi pjesmu, zgušnjavati stih, birati pravu riječ: često jednostavnoj i običnoj, znao je udahnuti punu izražajnost. Bolujući od rane mladosti, nosio je u sebi smrt i bio svjestan da ona u njemu raste te da će ga jednoga skorog dana posve ispuniti - i prerasti. Možda je i zato naglo sazrijevao, što dokazuje i treći njegov časopis "Književnik" (1924-1925). Objavio je tek jednu knjigu pjesama, Preobraženja (1920), ali ona je postala legendarna: kamen temeljac modernog hrvatskog pjesništva. Matica hrvatska u Mostaru postavila je spomenik Antunu Branku Šimiću ispred svoje zgrade 2005. godine. Autor spomenika je hrvatski kipar Josip Ivanović.

U poeziji Antuna Branka Šimića ponajprije stoji riječ kao svetinja, kao snaga stopljena u pregnantnosti, preciznosti i mramornoj čvrstini, riječ koju je cijenio kao malo tko prije njega. Izvanredno obaviješten o kretanjima suvremenih europskih književnosti, umio je oštro, kritički, bez milosti preispitati mnoge vrijednosti i veličine hrvatske književnosti. Njegovi kritički zahvati i danas ostaju primjerom znalačke, vrijedne i valjano pisane kritike. Kao pjesnik nastojao je sublimirati do maksimuma izraz, osloboditi ga svega suvišnog, bez slika i opisa, tražeći jezgru postojanja i kretanja, bez pjevanja i intoniranja, da sve bude govor čist, jasan, sažet i pun. Sve je bez patosa, bez podignuta tona, bez euforije, mirno, fatalistički pomireno i u trenucima i u stihovima smrti. Spoznaja o vlastitoj tragici i taj ledeni mir čovjeka osuđenog na smrt u godinama kada se tek počinje ozbiljno živjeti i stvarati, svojevrstan je i samosvojan obračun ljudskoga duha sa smrću, njezinom neumitnošću. Antunu Branku Šimiću pripada jedno od prvih mjesta u našoj novijoj povijesti. Pjesnik tijela i siromaha, kako ga je nazvao Ivan Goran Kovačić, ostaje, bez dvojbe, prvo ime hrvatskog ekspresionizma te čuđenje u svijetu.

utorak, 23.10.2007.

Nezavisnosložene i Zavisnosložene rečenice

Po načinu slaganja razlikujemo nezavisnosložene i zavisnosložene rečenice.

Nezavisnosložene rečenice su:
1. Sastavne (kopulativne), na primjer: Sve je zamrlo, pa kasaba spava, (veznici: i,pa, te, ni, niti);
2. 2. Suprotne (adverzativne), na primjer: Žao mi je bilo, ali tu se više ništa nije moglo pomoći. (veznici: a, li, već, nego, no);
3. 3.Rastavne (disjunktivne), na primjer: Oni su u bioskopu, ili su u kafani, ili su ostali kod kuće. (veznici: il', ili);
4. 4. Isključne (ekskluzivne), na primjer: Svi su se smijali, samo je Lejla bila tužna, (veznici: samo, samo što);
5. 5. Zaključne (konkluzivne), na primjer: Naučio sam nastavno gradivo, stoga vjerujem u sebe. (veznici: zato, stoga, dakle);
6. 6. Stupnjevite (gradacione), na primjer: On ne samo što je bezobrazan, nego je i strašno odvratan. (veznici: samo što, nego i).

Zavisnosložene rečenice

Zavisnosložene rečenice nastaju kao rezultat zavisnog slaganja prostih rečenica što zovemo uvrštavanjem.
Rečenicu u koju se uvrštava zovemo glavnom, a onu koja se uvrštava zovemo zavisnom rečenicom.
Po funkciji razlikujemo sljedeće zavisnosložene rečenice:
1. 1. Predikatske, na primjer: Hasan je kao i njegov brat.
2. 2.Obiekatske, na primjer: Pričao mije kako je otišao na fudbalsku utakmicu.
3. 3. Atributske, na primjer: Nigdje ne mogu naći knjigu koji si mi preporučio za čitanje.
4. 4. Apozitivne, na primjer: Sakrili su se iza jednoga drveta, iza kojeg su imali dobar pregled ulice.
5. 5. Adverbijalne, na primjer: Naći ćemo se tamo gdje smo se uvijek sastajali.
5.1. 5.1 Vremenske (temporalne), na primjer: Kad se priprema za utakmicu, vrlo je motiviran.
5.2. 5.2 Mjesne (lokalne), na primjer: Proći ćeš kuda prolaze sva ostala djeca.
5.3. 5.3 Načinske (poredbene), na primjer: Prema fudbalerima se odnosi korektno kao što i dolikuje iskusnom treneru.
5.4. 5.4 Uzročne (kauzalne), na primjer: Salem je teško prešao ulicu jer je bila puna automobila.
5.5. 5.5 Posljedične (konsekutivne), na primjer: Takva je kiša jesenas padala da su ulice bile pune lokvi.
5.6. 5.6 Namjerne (finalne), na primjer: Pošao je na selo da kupi sijeno.
5.7. 5.7 Pogodbene (kondicionalne), na primjer: Ako uradiš domaći zadatak, pustit ću te vani.
5.8. 5.8 Dopusne (koncesivne), na primjer: Danas je loše odigrao utakmicu iako to rijetko čini.

rečenicični članovi

Rečenica je osnovna sintaksička jedinica. Njome govornik prenosi sugovorniku potpunu (zaokruženu) obavijest, npr: Lejla piše pismo. Najjednostavnija definicija rečenice jeste da je ona misao izražena riječima, ali je moderna lingvistika prevazišla takve tradicionalističke definicije.

Samostalni rečenični članovi:

Predikat je jedini rečenični član koji nije zavisan ni od jednog drugog rečeničnog člana. Broj predikata signalizira nam broj rečenica.
Predikati se mogu podijeliti na
a) glagolske (Lejla piše.);
b) neglagolske ili imenske (Lejla je učenica.).

Subjekt je supstantivna (imenička) riječ u nominativu koja se redovito slaže s predikatom u rodu i broju. (Znanje oplemenjuje). Takav subjekt naziva se gramatički, a onaj koji se ne slaže u rodu i broju s predikatom naziva se logički (Žao mi je.)
U rečenici subjekt može biti izostavljen pa se zove i izostavljeni.
U usmenom epskom pjesništvu iz stilskih razloga subjekt može imati i oblik aktiva («Netko bješe Strahinjiću bane»).

Objekt je supstantivni rečenični član u zavisnom padežu s prijedlogom ili bez prijedloga kojem u rečenici najčešće otvara mjesto glagol (Ljekar je pregledao bolesnika).
Objekt može biti:
a) bliži ili izravni (Nije cijenio prijatelje);
b) dalji ili neizravni (E vidiš ti bruke!).
Bližem objektu otvaraju mjesto u rečenici samo prijelazni glagoli, a daljem objektu najčešće neprijelazni glagoli.

Priložna oznakaje neobavezni (fakultativni) rečenični član kojem mjesto u rečenici otvara predikat.
Priložne oznake mogu obilježavati:
1. mjesto (U blizini zatutnja automobil.)
2. vrijeme (Danas naša ekipa nema sreće.)
3. način (Konj ubrzano trči.)
4. uzrok (Radio sam sve iz prkosa.)
5. količina (Suviše je brbljao.)

Atribut je nesamostalni rečenični član koji supstantivnu (imeničku) riječ preko koje se uvodi u rečenicu određuje po nekom svojstvu (Lahak vjetar puše).
Atribut može biti:
a) kongruentni, koji se slaže u rodu, broju i padežu s riječju uz koju stoji (Stigli ste u pogrešno vrijeme.);
b) nekongruentni, koji se ne slaže u rodu, broju i padežu sa riječju uz koju stoje (Svi uglovi u kući bili su prljavi.).

Apozicija je nesamostalni rečenični član koji supstantivnu riječ preko koje se uvodi u rečenicu određuje po kakvu svojstvu, ali ona se uvijek izriče funkcionalno preobraženim supstantivnim riječima prema kojima stoji u odnosu potpunog ili nepotpunog slaganja npr.: Pas pritrča dječaku, miljeniku svome, podvijena repa

Stilske figure

Stil – Podrazumijeva izbor između više jezičnih mogućnosti da se nešto izrazi (pr. „Moraš se požuriti, zakasnit ćeš na brod!“ i „Vjetar na ramenu sjedi jedru tvom!“ – navod iz Shakespeareovog Hamleta).
Odabirom upravo jednih jezičnih jedinica umjesto drugih (npr. „jedro“ umjesto „brod“) pisac nam „govori“ nešto o vlastitom načinu pisanja.
Stoga stil možemo definirati kao način pisanja ili govorenja svojstven nekom piscu, nekoj književnoj školi ili nekoj epohi (npr. Matošev stil, barokni stil…).
Budući da je pisac slobodan izabrati jedinice jezika koje želi (jednako kao što netko bira komade odjeće koje će nositi), on može izabrati one jedinice koje najbolje izražavaju upravo ono što on želi reći, koje najbolje izražavaju njegovu individualnost.
Stoga stil možemo definirati kao izraz individualnosti.
U navedenom primjeru vidimo da je druga, Shakespeareova rečenica manje obična od prve. U njoj je teže dokučiti ono što se želi reći, a opet je sve nekako zgodno rečeno. Razlog tome su stilske figure kojima ona obiluje i koje „ukrašavaju“ tu rečenicu.
Ukrašen govor nekoć se smatrao bitnom osobinom književnosti. Popisivala su se i razvrstavala sredstva lijepog pisanja, koja su se nazivala figurama.
Stil i figure nekoć je proučavala stara retorika, a danas se njima bavi stilistika.

GLASOVNE FIGURE (figure dikcije)
Asonancija – nastaje ponavljanjem istih samoglasnika radi postizanja određenog zvukovnog ugođaja ili efekta (pr. „oko sokolovo“, jesenje veče“).

Aliteracija – ponavljanje istih suglasnika ili glasovnih skupina, ili ponavljanje istih suglasnika ili slogova na početku više riječi (pr. „Vijavica. Vjetar vije.“).

Onomatopeja – figura u kojoj se glasovima oponašaju zvuci iz prirode (pr. „graktati“).

Anafora – znači ponavljanje riječi na početku stihova.

Epifora – figura u kojoj se ponavljaju riječi na kraju stihova.

Simploka – ujedinjenje anafore i epifore; ponavljanje riječi i na kraju i na početku stihova.

Anadiploza – figura u kojoj se jedna ili više riječi s kraja stiha ponavlja na početku idućeg.


FIGURE RIJEČI ILI TROPI

Tropi nastaju promjenom osnovnog značenja pojedinih riječi.

Metafora – naziva se skraćenom poredbom, tj. takvom poredbom u kojoj se ne kazuje što se sa čime uspoređuje nego se jedino izriče drugi član poredbe. Metaforom se značenje jedne riječi prenosi na drugu riječ prema načelu sličnosti.
Primjerice, umjesto da kaže „sok koji je crven kao krv“, pjesnik će reći:


Iz rasprsnutih šipaka u vrtu
krv se cijedi
A. B. Šimić: Gorenje

Metonimija – figura kod koje se značenje prenosi prema nekim stvarnim odnosima. Umjesto jedne riječi koja označava određeni pojam upotrebljava se druga riječ koja je u nekoj stvarnoj vezi s prvim pojmom (pr. „Pero je snažnije od mača“ – misli se kako je pisanje snažnije od ratovanja).

Personifikacija – figura u kojoj se stvarima, pojavama, predmetima, životinjama ili biljkama daju ljudske osobine.

Sinegdoha – figura u kojoj se dio uzima za cjelinu (pr. „Nemam ni kune“ – ne misli se da govornik nema jednu kunu nego da nema uopće novaca).

Eufemizam – označuje zamjenjivanje nekih riječi, koje se smatraju opasnima ili nepristojnima, nekim blažim izrazima (pr. „šepavi“ za vraga, „veseo“ umjesto pijan).

Epitet – riječ koja se dodaje imenici da bi omogućila stvaranje življe, potpunije, jasnije ili u nečemu osobito karakteristične predodžbe neke stvari, pojave, bića ili osobe (pr. „Oni imaju visoka čela, vijorne kose, široke grudi“ – T. Ujević: Jablani).
Stalni epiteti pridaju se određenim predmetima ili osobama uvijek, bez obzira na konkretnu situaciju u djelu. Služe kao vrsta stalne ukrasne karakterizacije, osobito u usmenoj epici (pr. „divni Ahilej“, „brzonogi Odisej“ – Homer: Ilijada i Odiseja).

Alegorija – produžena metafora, tj. upotreba riječi u prenesenom smislu s tim što se pravi smisao otkriva tek ako određene pjesničke slike u cjelini zamijenimo pojmovima, ustanovivši tako na što se one zapravo odnose. Basna se, primjerice, u potpunosti zasniva na alegoriji.

Simbol – zamjenjivanje neke riječi, životne pojave ili pojma njegovom uvjetnom, alegorijskom oznakom.
Stalni simboli rabe se u cjelokupnoj kulturi i književnosti (pr. „križ“ znači kršćanstvo, „bijela golubica“ mir).
Pjesnički simboli upućuju na značenje koje je shvatljivo tek u okviru pojedinog djela ili opusa nekog pjesnika.

FIGURE MISLI

Poredba – nastaje kada se nešto s nečim uspoređuje na temelju nekih zajedničkih osobina koje redovno nisu neposredno uočljive

Antiteza – posebna vrsta poredbe koja se zasniva na opreci, odnosno suprotnosti. («Sit gladnu ne vjeruje.»)
Ponekad su rečenice u kojima se ona nalazi povezane sintačtičkim paralelizmom:

Tijesan mi bijaše vijek, velebna bješe mi duša.
J. P. Kamov: Ledeni blud

Slavonska antiteza – posebna vrsta antiteze koja se zasniva od pitanja, negacije tog pitanja i odgovora (usp. početak «Asanaginice»).

Hiperbola – svojevrstan način poredbe . To je figura preuveličavanja radi naglašavanja određenog stava prema predmetima, pojavama ili radanjama: «Rekao sam ti tisuću puta»

Litota – figura suprotna hiperboli. Umjesto preuveličavanja, ona umanjuje i ublažuje jer prvi izraz zamjenjuje slabijim i to negativnim i suprotnim: «Neće ti tamo biti loše.» (U značenju: «Bit će ti jako dobro.»)

Gradacija – nastaje takvim izborom riječi, slika i misli kojima se izaziva postupno pojačavanje ili slabljenje od početne predodžbe ili misli:

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
A. G. Matoš: Utjeha kose

Kod gradacije razlikujemo klimaks i antiklimaks, koji znače nizanje riječi od najslabije do najjače i obrnuto.

Ironija – pjesnička figura putem suprotnosti; misli se zapravo suprotno od onoga što se kaže. («Ti si mi krasan prijatelj!»)

Sarkazam – okrutna, gorka i zajedjiva poruga, najčešće u obliku ironije koja potpuno obescjenjuje ono što se ironizira:
I vrt imade naša kuća:
Ukraj pruge drač,
Da igrajuć se u njem djeca
Zaborave na glad i plač.
D. Cesarić :Vagonaši

Paradoks – figura u koj se izriče neka misao naizgled u sebi protuslovna ili suprotna općem mišljenju odnosno vjerovanju.
Paradoks se obično pojavljuje u vidu protuslovnog zaključka koji, međutim, upozorava na dublji smisao onoga što je rečeno («Znam da ništa ne znam» Sokrat).

Oksimoron – posebna vrsta paradoksa u kojem se spajanjem protuslovnih pojmova stvara novi pojam odnosno predodžba: «mudra ludost», «rječita šutnja», itd.

LIRIKA ili LIRSKA POEZIJA
Prema: Z.Lešić Čitanka za prvi razred gimnazije
LIRIKA ili LIRSKA POEZIJA ( prema imenu za muzički instrument lira ) skupni je naziv za pjesnička djela u kojima se na emotivno topao i saosjećajan način neposredno izražava čovjekov doživljaj života i svijeta, ali i samoga sebe u svijetu. Kako taj doživljaj često podrazumijeva jednu jedinstvenu zgusnutu emociju, i izraz tog doživljaja u lirskoj pjesmi također karakterizira jaka zgusnutost. Zbog toga su lirske pjesme po pravilu kratke i zasnovane na jednom jedinstvenom osjećanju ili raspoloženju. Lirski izraz je karakterističan po svojoj izrazitoj ekspresivnosti (tj. izraženoj emocionalnosti), koja posebno dolazi do izražaja u ritmičnosti stihovne organizacije i po harmoničnosti pjesničkog oblika. U tom pogledu lirika, uz epiku i dramu, predstavlja jednu od temeljnih mogućnosti umjetničkog izražavanja.
LIRSKA PJESMA je umjetnički tekst posebne vrste, koji do izražaja dovodi jedno jedinstveno raspoloženje uz pomoć jedne jezičke organizacije višega reda nego što je to slučaj u svakodnevnom govoru. Za razliku od epske pjesme, u lirskoj pjesmi nema ni fabule, ni pripovijedanja, ni razvijenih situacija, već je sve izraženo u zgusnutom i emocionalno otežanom jezičkom izrazu, često u samo jednoj slici, ili u jednoj usporedbi, alegoriji, paralelizmu ili nekoj drugoj neobičnoj vezi riječi. (U lirskoj pjesmi posebno su česte metafore, koje su sposobne da povezu međusobno disparatne, različite i odvojene stvari).
LIRSKI SUBJEKT je naziv za ono unutrašnje "ja" koje svojim govorom gradi pjesmu i u njoj izražava svoju duševnost. Često je to sam pjesnik, ali može biti i neka druga osoba, ili čak neko neidentificirano unutarnje biće pjesme. Često je to "ja" i gramatički prisutno u pjesmi (kao prvo lice jednine). A i kad nije na takav očevidan način prisutan, lirski subjekt i tada predstavlja duhovni stožer pjesme. Ustvari, pjesnički izraz je uvijek zasnovan na jednom duševnom raspoloženju, koje i jeste pravi subjekt pjesme.
LIRIZAM je naziv za lirski ton koji može prožimati svako umjetničko djelo, bez obzira da li je pjesma, slika, muzika kompozicija ili film. Pošto u osnovi svekolike umjetnosti uvijek leži čovjekovo saosjećanje s ljudima i stvarima, onda je lirizam - ili liričnost - jedno od - za umjetnost karakterističnih - svojstava umjetničkog izraza.
GLAVNE VRSTE l RAZVOJ LIRIKE
Lirska poezija je vjerovatno stara koliko i sam jezik, ili, bar, koliko i čovjekova potreba da iskazuje svoja osjećanja. U početku je ona bila gotovo nerazdvojno vezana uz muziku i ples, kao dio jedne sinkretičke umjetnosti, koja je i danas svugdje popularna i u kojoj se pjesme pjevaju uz pratnju muzike i obično uz ritmičke pokrete tijela (kao u suvremenoj pop i rok muzici).
U antičkoj Grčkoj takve pjesme su obično bile pjevane uz pratnju nekog muzičkog instrumenta. Obično je to bila leut ili lira, pa je tako i nastala riječ lirika. Već kod nekih antičkih pjesnika, kao što su bili Alkej, Sapfa, Pindar, Anakreont i dr., riječi pjesme su postale važnije od muzičke pratnje, pa je i sama pjesma sve više postajala samostalna jezička umjetnina.
U antičkoj književnosti razvile su se i neke posebne vrste i forme lirskih pjesama, koje su od helenskih pjesnika preuzeli rimski pjesnici. Neke od njih evropski pjesnici su njegovali sve do modernog doba, a druge su postepeno iščezavale i ustupale pred novim pjesničkim vrstama i formama.
TEMELJNE LIRSKE FORME
HIMNA je prvobitno označavala svaku pjevanu pjesmu, a onda je počela značiti pjesmu upućenu ili posvećenu nekom božanstvu, kao Sapfina "Himna Afroditi". (Tek u XIX st. taj je naziv počeo označavati svečanu pjesmu koja je prihvaćena kao izraz jedinstvenog kolektivnog osjećanja cijelog jednog naroda).
ODA se razvila iz prvobitnih horskih pjesama koje su se pjevale u vrijeme vjerskih obreda. Ispjevana je u uzvišenom tonu i slavila je značajne ličnosti, veličanstvene pojave u prirodi ili neke uzvišene ideje. U staroj Grčkoj po odama se proslavio Pindar, a u Rimu Horacije.
DITIRAMB je bila strasna, razuzdana pjesma koja se pjevala na svečanostima u slavu Dioniza, boga vina, bujanja prirode i životnih radosti. Ona je slavila život i bila puna životnog poleta. (Za izraz takvog raspoloženja i danas se kaže da je ditirampski)
ELEGIJA je prvobitno označavala pjesmu u kojoj je izražena žalost za mrtvim. Kasnije je počela značiti pjesmu u kojoj se izražava tuga za onim što je prošlo ili što je daleko: bol zbog smrti drage osobe, zbog prolaznosti života, zbog prohujale mladosti, zbog izgubljene ljubavi, zbog dalekog zavičaja. (Riječ elegično i danas označava, izražavanje takvog duševnog raspoloženja.) Po elegijama su naročito poznati rimski pjesnici Tibul i Ovidije.
IDILA je pjesma o sretnom domaćem životu, naročito na selu. U njoj se slavi mirni seoski život, toplota domaćeg ognjišta, ljepota i čistota prirode. Idilični tonovi česti su bili u Katulovoj i Tibulovoj lirici.
EPIGRAM je kratka, zbijena pjesma od nekoliko stihova, u kojoj se na duhovit način komentiraju neke negativne društvene pojave, ili neke ljudske mane ili loši postupci nekih javnih ličnosti. Rimski pjesnik Marcijal bio je posebno poznat po svojini oštrim i jetkim epigramima.
POSLANICE ili EPISTOLE su pjesnička pisma upućena prijateljima ili poznatim javnim ličnostima, u kojima se obično raspravljaju neke teme od općeg interesa, kao što je slučaj u Horacijevoj "Poslanici Pizonima", koja predstavlja pjesnički traktat (teorijsku raspravu) o pjesništvu.
TEME l MOTIVI LIRIKE
U razvoju evropske poezije svaka epoha je stvarala svoj sistem pjesničkih vrsta i oblika. Ali iako je skoro svaka nova epoha stvarala nove pjesničke vrste i oblike, pjesnici su često iz ranijih epoha preuzimali one oblike koji su odgovarali njihovim vlastitim stvaralačkim težnjama i njihovoj vlastitoj osjećajnosti. Pjesnički oblici kao elegije, himne, idile, epigrami, ditirambi obnavljaju se neprestano, i to najviše zato što u njima do izražaja dolaze neka temeljna ljudska osjećanja.
U teoriji književnosti lirske pjesme se često svrstavaju prema njihovom osnovnom motivu. Tako se kao vrste lirske poezije navode ljubavne, rodoljubive (domoljubne ili patriotske), socijalne pjesme, zatim opisne pjesme (u stvari, pjesme o prirodi), te religiozne, refleksivne ili misaone pjesme i satirične pjesme. Ta podjela, ustvari, više govori o onim "stalnim temama" koje u svakom vremenu zaokupljuju osjećajnost pjesnika, nego što uspostavljaju stilsku i strukturnu razliku medu vrstama pjesničkog izraza.
Dok su u starijoj poeziji glavne teme bile priroda, ljubav, prolaznost mladosti i života, društvene nepravde i si., u modernoj poeziji došlo je do prave "eksplozije lirske materije", pa su pjesnici počeli izražavati najraznovrsnija i najsloženija osjećanja, očitujući ne samo svoju osjećajnost već i svoje stvaralačke i estetičke ideje. Postavši svjesni koliko je sam jezik osnova njihove umjetnosti, oni su ga u modernom vremenu počeli tretirati ne samo kao izražajno sredstvo već i kao osnovnu materiju u kojoj se organizira specifično poetski govor. Zato se za mnoge moderne pjesnike može reći da se ne izražavaju riječima, već da u riječima traže i iz riječi oslobađaju skrivenu izražajnu energiju samog jezika.

LIRSKE VRSTE
Prema autoru




narodna
autorska (umjetnička)
Prema temi




domoljubna (rodoljubna, patriotska)
religijska
ljubavna
misaona (refleksivna)
pejzažna (opisne, deskriptivne)
socijalna
satirična
Prema obliku
antički oblici



anakreontske pjesme
ditiramb
elegija
himna
oda
idila
epigrami

francuski

kancona
rondo
rondel
balada
romanski oblici

španjolski

romansa
glosa

talijanski
sonet
sestina
madrigal

Sažeti oblici
aforizmi
epigrami
epitaf
maksima
sentenca
Satirični oblici
satirična pjesma
(socijalna; politička)
parodija
travestija

ORIJENTALNE LIRSKE VRSTE
RUBAIJA (perzijski četvorka) kratka je refleksivna lirska pjesma od četiri stiha, koji se rimuju po shemi aaba (prvi, drugi i četvrti stih imaju istu rimu na kraju, dok je treći stih nerimovan). U toj čvrstoj i zbijenoj formi izražavaju se različite jezgrovite misli o svijetu, koje su obično prožete duhovitom ironijom. Iz perzijske poezije, gdje ju je proslavio Omer Hajjam, ona je prenesena u arapsku i tursku poeziju. Kod nas su je njegovali bošnjački pjesnici Bašagić, Dikić, Catić i dr.
GAZEL (perzijski ghazal, pjesma ašiklija) pjesma je sastavljena od najmanje deset stihova raspoređenih u strofe od po dva stiha (distihe), koje su povezane višestruko ponovljenom rimom. Po sadržaju je to prvobitno bila ljubavna pjesma, u kojoj su pjesnici izražavali ljubavnu čežnju, s naglašeno tužnim osjećanjem, ali je postepeno postala refleksivna pjesma s mističkom inspiracijom, ili, pak, s religioznim mislima i naglašenom moralističkom tendencijom. U tom smislu gazel je naročito usavršio veliki perzijski pjesnik Hafiz. Iz perzijske i arapske poezije ta pjesnička forma je kasnije prešla i u poeziju evropskih naroda. (Poznati su gazeli velikog slovenačkog pjesnika Franca Prešerna).
KASIDA je pjesma koja po formi predstavlja prošireni gazel; sastoji se od najmanje petnaest, a najviše od 99 distiha, tj. od trideset do skoro dvjesto stihova, s jednakom rimom na kraju svakog drugog stiha (aa, ba, ca, da itd.). Sadržaj joj je mogao biti didaktičan, refleksivan ili prigodan. Obično se govorila na javnom mjestu, pa je imala određenu namjenu: da hvali, kudi, proslavlja ili oplakuje.

više pjesama

Zaljubljen u ljubav
- TEMA- ljubav (o voljenoj ženi sjedinjuju
Se osjećaji koje pobuđuje: priroda, životinje
Drugi ljudi, radosni trenuci,sve što pjesnik voli)
Ljubav je osjećaj koji oplemenjuje.
- Voljena žena: prsti, struk, kosa, vrat, hod, pjesn. Ideal ž.
- Imena: vidra, lasica, jegulja, janje....
- Strofična pjesma, slobodan stih, opkoračenje i
Prebacivanje usporuje ritam.
- Uporaba perifekata:ljubav propada prošlosti, tužno,sjetno ras.
- Stilske figure:poredba, metafora, reducirane inter punkcije.
Kuda bih vodio Isusa – Nikola Šop
- Duhovno religiozna pjesma sa socjalnim motivima
- Religiozni motivi: motiv Isusa i pijetla
- Socjalni motivi: skromni krojač, mali obučak,klobučar, gostio.
1. krik pijetla:metafora je za čovjekovu sumlju u vlastitu živ. (isus i pjes.)
2. krik pijetla: slutnja u uzaludnost žrtve
3. krik je spoznaja, konstatacija s naglaskom na čovjekove nemoći
da išta promjeni( Isus postaje sličan čovjeku)
Katreni
Vagonaši – D. Cesarić
- TEMA: vagonaši- ljudi koji žive u vagonima-socjalna pjesma
- Lirski subjekt govori o 1. licu( pjesniku) i vanjska obilježa siromaš.
- Međuljudski odnosi u obitelji u obliku kontrasta(siromašan – bogat...)
- Stilska sredstva:epiteti, metafora, poredba, polisindeton, inverzija.
Cvrčak – V. Nazor
- TEMA: priroda i život, pejzajžna lirska pjesma(mediteranski motivi)
- Ditiramb (hvalospjev prirodi i životnim radostima), akustični i vizualni eleme.
- Cvrčkova opijenost prirodom, cvrčak osjeća ljepotu prirode i živi
U skladu s prirodom.Čovjek živi protivno prirodnim zakonima.
Cvrčak kritizira čovjekov način života.
- poetska poruka: svijet je lijep a život dar je s neba.
- Slobodan stih
- stilska sredstva:aliteracija, onomatopeja, hiperbola, pored. Polisindeton.
Ciklame, krvave ciklame – D. Tadijanović
- Tema:rat, dijalektalna pjesma
- Stih:vezani, rimuju se 2 i 4 stihovi na kraju svakog retka, 9 slogova
- Stlska sredstva.suprotnost, kompozicija, kajkavsko nariječje, katren.
Roženice – Mate Balota
- Motivi: roženice, siromaštvo
- TEMA: narodno istarsko glazbalo
Budi svoj – Fran Mažuranić
- pjesma o prozi, pjesnik ističe osjećaje u jezgrovotim proznim oblicima
- stih je slobodan tj. bez rime
Blago veče – Ljubo Wiesner
- TEMA: blago veće(bogatstvo boja, zvukova i mirisa)
- Priroda smiruje čovjeka(ona je izvor zadovoljstva)
- Stilska sredstva: onomatopeja, poredba
- Stih: katreni, pjema govori o tzv. Humaniziranom stažu.
Jesenje veče – A. G. Matoš
- TEMA: jesenski ugođaj(turoban, težak, prljav) pejzaž uznemiruje čov.
- Simbolika jablana: čovjek koji se suprostavlja, jedina svjetlost u pj.
- Stilska sredstva:aliteracija, sonancija, inverzija, epiteti.
- Stih 4 strofe, 2 po 3 i 2 po 4, talijanski ili petrakin
Iseljenik –
- Tema: iseljavanje ljudi na rad u prekooceanske zemlje
- Socjalni motivi: siromaštvo, nada u bolju budućnost
- Domoljubni motivi:tuga zbog na slobodne domovine
- Vrsta: socjalna lirska pjesma s domoljubnim motivima
- Stih:katreni, rima:stilska sredstna unakrsna
- Stlska sredstva: metafora, epitet, polisindeton
Horvatska domovina –
- pjesma je plod pjesnikova divljenja geografskim smještajem i
prirodnim ljepotama, progovara o stanovništvu.
- katreni (osmerac) ab ab
- najdublji stihovi ujedno su i pjesnikova poruka
Oda
- pjesma nastala 1860. nakon 10 godina gušenje nacionalne svijesti
za vrijeme bahova apsolutizma.
- stilska sredstva:onomatopeja, metafora, poredba,anafora, aliteracija i polisin.

Horvatska domovina 2

Tema: Slika hrvatskog čovjeka i hrvatskog krajolika.
Glavna misao: Hrvatskom čovjeku je najvažnija domovina i njegov dom
Sadržaj :Najpoznatija Mihanovićeva a i najomiljenija pjesma je hrvatska himna "Lijepa naša" kojoj je izvorni naziv "Hrvatska domovina".
Postala je himnom 1891.godine, a kao državnu himnu potvrdio ju je Hrvatski Sabor 21. prosinca 1990. godine u slobodnoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj. Prvi put je objavljena 1846.godine u časopisu "Danica".
Mihanovićeva pjesma skladno je cjelovito lirsko ostvarenje koje prožimlje iskren i spontan rodoljubni osjećaj građen na slikama hrvatskog čovjeka i karakterističnog hrvatskog krajolika.

"Mila, kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina!"
"Bistre vode,bistre oči:"
"Vele gore, veli ljudi,
Rujna lica, rujna vina".
Iako ne opisuje sve hrvatske krajeve, to je pjesma sve hrvatska po svom duhu i vezanosti hrvatskog čovjeka uz ono što mu je najmilije i na čemu zasniva svoj pojam domovine, a to je njegov dom.
"Teci, Sava hitra, teci
Nit' ti Dunav silu gubi
Kud li šumiš, svetu reci:
Da svog' doma Horvat ljubi."
"Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrastje bura vije,
Dok mu mrtve grob sakrije,
Dok mu živo srdce bije!"
Kroz četrnaest strofa svoje pjesme pjesnik gradi lirsku panoramu narodnog života

"Luč iz mraka dalko sija,
Po veseloj livadici,
Pjesme glasno brijeg odbija,
Ljubni poje k tamburici:"
"Kolo vode, živo kolo,
I na brdu, i u dolini,
Plešu mlađi sve okolo ;-
Mi smo, pobre, v domovini!"
Asocirajući uz nju slavnu prošlost,

"Buči bura, magla projde,-
Puca zora, tmina bježi, -
Tuga, mine radost dojde,
Zdravo slabost, - dušman leži !"
" Veseli se, tužna mati
Padoše ti vrli sini
Ko junaci, ko Horvati,
Ljaše krvcu domovini!"
ali i tegobnu povijesnu stvarnost hrvatskoga naroda:

"Rat je, braćo, rat junaci,
Pušku hvataj, sablju paši,
Sedlaj konjče, hajd pješaci,
Slava budi, gdi su naši!"
Vrsta pjesme: lirska-domoljubna
Vrsta stiha: vezani stih, rima ab-ab
Vlastiti dojam: Moj dojam o Mihanovićevoj pjesmi je vrlo pozitivan. Pjesnik sve svoje osjećaje ne može opisati kroz stihove, ali ipak donekle uspijeva opisati sve dijelove prelijepe nam domovine. On je svojom zemljom jednostavno oduševljen. Hrvat ne bi bio Hrvat kad ne bi volio svoju domovinu pa tako i ja. Ona nam je sve i moramo se ponašati kao da nam je jedina i besmrtna mati.

ANTUN MIHANOVIĆ

(1796-1861.)

HORVATSKA DOMOVINA

1. Horvatsku domovinu je Mihanović objavio u « Danici» 1835. godine. 1846 uglazbio ju je Josip Runjanin, a hrvatskom himnom proglašena je 1891. godine.
2. VRSTA PJESME: domoljubna pjesma
3. TEMA PJESME: (TEMA je predmet neke rasprave ili umjetničke obrade. To je «ono o čemu se govori»)Ljubav Hrvata prema domovini, njenim ljepotama i slavnoj prošlosti, hrabrost i odvažnost hrvatskog naroda, koji se uvijek diže i brani, ako mu je ugrožena sloboda u domovini.
4. MOTIVI PJESME: (MOTIV je misao vodilja, dio teme umjetničkog djela. Motiv je najmanja tematska jedinica. Motiv je najmanji dio književnog djela koji zadržava neko relativno samostalno značenje u okviru teme.)
v Opis krajolika-prirodne ljepote Hrvatske, bogatstvo ravničarskih i planinskih krajeva
v Opis ljudi-blagih, dobrih i ponosnih ljudi
v Sloboda(5-6 strofa)
v Ljepota života(5-6 strofa)
v Ponos
v Jedinstvo prirode i čovjeka
v Poziv na borbu
5. KOMPOZICIJA PJESME: 14 strofa od 4 stiha(KATRENE)- 7 cjelina sa po dvije strofe
-1, 2 strofa idilično opisuju domovinu, po uzoru na dubrovačku poeziju
-3, 4 strofa opisuje jedinstvo prirode i čovjeka
-5, 6 strofa opisuje život običnog seljaka i ponos zbog slobode i mira u domovini
-7, 8 strofa opisuje veliki prostor i veliko veselje raspjevanih ljudi
-9, 10 strofa najavljuju opasnost i rat, želju za borbom za slobodu
-11, 12 strofa objašnjava da nakon tuge dolazi veselje, da je žrtva palih uzvišena
-13, 14 strofa u kojima pjesnik poručuje rijekama da svijetu kaže da HRVAT VOLI SVOJU DOMOVINU!
v U PRVE 4 STROFE-daje najznačajnije karakteristike domovine, odgovora na pitanje zašto je voli
v OD 5 STROFE detaljno opisuje tipične slike iz hrvatskog života, pokazuje da tu žive radosni sretni ljudi, vrijedni i raspoloženi za pjesmu i životnu radost
v OD 10 STROFE najednom dolaze teški, ratni dani, Hrvati idu u boj, mnogi ginu ali sloboda je očuvana
v 13 I 14 STROFA- poanta pjesme
6. POANTA PJESME: (POANTA je misaoni zaključak pjesme, poruka pjesme) Pjesnik poručuje rijekama neka teku svijetom s porukom da svoju domovinu Hrvat voli dok je živ! Rijeke neka prenose i ljubav palih sinova za domovinu i poruku da niti jedna žrtva nije mala niti uzaludna ako je za slobodu, jer nju neće Hrvat nikada nikome dati!
7. OSNOVNA PJESNIKOVA PORUKA: jest da domovinu moramo shvatiti kao onaj određeni prostor u kojem se najjače formiraju sve naše vrijednosti. Boreći se za slobodu svoje zemlje, borimo se za slobodu uopće. Domovina, koja obuhvaća sve vrijednosti jedne određene zajednice, najrealnije je mjesto za ostvarivanje i potvrđivanje vlastite ličnosti.
8. DOJAM PJESME: domoljubni, svečani, djeluje uzvišeno. Ona je freska cjelokupnog hrvatskog života. Domovinu doživljavamo kao da je čitavu, i u njenoj vremenskoj i prostornoj sveobuhvatnosti gledamo svojim očima!
9. KLJUČNA RIJEČ je domovina -bogata pridjevima «lijepa», «naša»,
10. FUNKCIJA PEJZAŽA je veličanje i izdizanje domovine-pjesnik zapaža sve ljepote njezinih predjela, kao da se geografski prošetao Hrvatskom. Pejzaž postaje sinonim-istoznačnica pojma zemljopisne domovine, u općem, nacionalnom značenju.. Pjesnik pažnju obraća i ljudima, usporedbe gradi na prirodnim ljepotama «RUJNA LICA, RUJNA VINA», a te paralele su istovjetne, daju nam određeni način života-i sliku žetve, i pastira, i idiličnu sliku života, koju remeti opasnost rata. »BURA, MAGLA»(11 STROFA) su tamni motivi odlaska u rat. U sebi nosi nešto svečano. Iza rata slijedi obraćanje majkama koje su izgubile svoje sinove i poruka da se uz tugu i vesele jer su pali za slobodu naše domovine.



HIMNA (prema grčkom HIMNOS-pjevanje, pjesma) označava pjesmu posvećenu nekom ili nečem što čovjek smatra vrijednim najvećeg poštovanja, divljenja ili obožavanja.. Himna se redovno s mnogo poštovanja obraća onome kome je posvećena, ona teži uzvišenom tonu koji se izražava i svečanim polaganijim ritmom, a njen sklop motiva sastoji se uglavnom u nabrajanju i potenciranju osobina onoga kome je himna posvećena, te naglašavanju i ponavljanju emocionalnih odnosa pjesnika prema onome o čemu himna govori. Tradicija himne i danas najviše živi u državnim himnama, nacionalnim himnama, himnama određenih pokreta (društvenih organizacija) i sl.

sinteza hrvatske moderne

MODERNA U HRVATSKOJ
Moderne tendencije novih estetsko-književnih strujanja u južnoslavenskim književnostima (hrvatskoj, srpskoj, slovenačkoj) javljaju se potkraj 19. i početkom 20. stoljeća već u djelima starijih pisaca tzv realističke epohe, ali njihovu dominantnu ulogu u ovoj sferi umjetnosti na ovim prostorima obezbjedit će tek nove generacije književnih stvaraoca.
Moderna u hrvatskoj književnosti obuhvaća vremenski period od 1892. do 1916. godine. Mlada generacija hrvatskih pisaca svoju borbu za novi nacionalnopolitički i književno-estetski program započeće 1895. godine na Jelačićevom trgu u Zagrebu javnim istupanjem protiv režima Khuena Hedervaryja (Kuena Hedervarija) i spaljivanjem mađarske zastave. Studenti koji su sudjelovali u tom dogadaju bivaju protjerani sa Sveučilišta i nastavljaju studije u Pragu i Beču. Tamo se upoznaje sa novim socijalnim, političkim i estetskim idejama. To dovodi do stvaranja grupa koje zastupaju različite ideje i estetska shvaćanja, ali obje one nastupaju sa bitno novih pozicija. Praška grupa zastupa ideju o socijalnoj funkciji književnosti, dok bečka grupa polazi sa stanovišta tada vrlo naglašenog bečkog secesionizma, opredjeljujući se za čistu umjetnost, tj. larpurlartizam.
Novi motivi i način izražavanja
Nova generacija hrvatskih pisaca unosi novi duh u književno stvaralaštvo. U poeziji i prozi dolazi do promjena u tematici i načinu izražavanja. Pisci su zaokupljeni svojom intimom, pejzažem, egzistencijalnim, socijalnim i rodoljubivim motivima. U načinu izražavanja dolaze do izražaja stilske značajke simbolizma, impresionizma i nagovještaji ekspresionizma. Tako hrvatska poezija doživljava temeljite promjene. Do izražaja dolazi nov moderan senzibilitet. Pjesnici otkrivaju dubinu svoje intime. Pejzaž opisuju kao stanje duše. O rodo-ljubivim motivima pjevaju bez patetike, jezikom psovke. Uspostavlja se novi tip lirskoga govora. To je poezija iznijansiranih pjesničkih slika, utemeljenih na vidnim, slušnim, mirisnim i opipnim senzacijama. Stih je muzikalan. Muzikalnost pjesme je usavršena do najvećeg stupnja izražajnosti. Antun Gustav Matoš, koji se za svo vrijeme koliko je trajao sukob izmedu starih i novih hrvatskih pisaca ali koji je i najviše doprinio pobjedi novih estetskih shvatanja u hrvatskoj književnosti, tvrdi da se "poezija piše ušima i za dobre uši". Evidentan je novi tip metafore i simbola, a rimovan stih i klasična versifikacija sve više ustupaju prostor slobodnom stihu. Matoš preinačuje oblik soneta. U njegovoj poeziji, feljtonu, eseju i noveli preovladava kult Bodlerovog stiha i Bodlerovog poimanja poezije.
U djelima starijih proznih pisaca iz tzv. realističke epohe još 90-tih godina opaža se težnja za psihološkim poniraniem u dubine ljudske duše i individualan ton pripovijedanja, tako da će i uz njihovu pomoć hrvatska proza u razdoblju moderne proizvesti psihološku novelu i roman. Napušta se klasična epska naracija i sve se više mjesta u proznim tekstovima stvara za lirski ugodaj i simbolični nagovještaj.
U razdoblju hrvatske moderne oživljava kajkavska i čakavska poezija. Na kajkavskom narječju pjevaju Matoš, Domjanić i Galović, a Nazor oživljava čakavsku poeziju.
U oblasti dramske književnosti, književne kritike, književnog eseja, polemike i putopisa u razdoblju moderne hrvatske književnosti nastaju izuzetno vrijedna književno-umjetnička djela koja u sebi nose pravo bogatstvo motiva i stilskih postupaka. U oblasti drame, moderna u hrvatskoj književnosti je afirmirala posebne tipove drama: historijsko-romantičarsku, realističko-naturalističku, socijalno-psihološku i simboličkolirsku dramu.
Glavni predstavmci
Moderna u hrvatskoj književnosti je, također, afirmirala veliki broj istinskih književno-umjetnički stvaralaca: Antun Gustav Matoš, Vladimir Vidrić, Vladimir Nazor, Milan Begović, Fran Galović, Janko Polić Kamov, Milutin Cihlar Nehajev, Dinko Šimunović, Dragutin Domjanić, Mihovil Nikolić, Milan Vrbanić, Ivo Vojnović, Josip Kosor, Milan Ogrizović, Stjepan Miletić i dr.
Najznačajnija književna djela u razdoblju moderne hrvatske književnosti su: zbirke pjesama A.G. Matoša, V. Vidrića, V. Nazora, J. P. Kamova; zbirke novela i pripovijedaka A.G. Matoša, V. Nazora, Dinka Šimunovića, Mjlutina Cihlara Nehajeva; drame Ive Vojnovića, Josipa Kosora, Milana Begovića, Milana Ogrizovića; feljtoni i književni eseji A.G. Matoša, itd.

hrvatska moderna-pitanja i odgovori

1. Hrvatska Moderna traje od 1895. do 1914., pojavom dviju novela: Janko Leskovar – „Misao na Vječnost“ i A.G.Matoš – „Moć savjesti“.

2. Koje su karakteristike moderne poezije?
Pesimizam, simbolizam, sinestezija, sonet, slobodan stih.

3. Dvije značajne zbirke izlaze 1900. godine:
Milan Begović – „Boccadoro“ i Vladimir Nazor – „Slavenske legende“

4. U prozi se pišu književne vrste: crtice, novele, pripovjetke, romani

5. Junaci moderne proze – karakteristike?

6. Najznačajniji moderni prozni pisci?
Antun Gustav Matoš i Dinko Šimunović.

7. Dijalektalnu poeziju pišu?
Fran Galović, Dragutin Domjanić (kajkavci) i Vladimir Nazor (čakavski).

8. Objasni stvaralaštvo i utjecaje Matoša!
Kod poezije utjecaj C. Boudeloirea (simboli, sinestezija, forma soneta)
Kod proze – E.A.Poe (simboli, mističnost, tajnovitost)
Kritičar – impresionistička kritika, esejist

9. Njegove novele dijelimo u dva tematska kruga?
1. Novele s tematikom iz Zagrebačko-zagorske sredine, domaće sredine
2. Novele bizarnog sadržaja u kojima su glavni likovi čudaci

10. Vladimir Nazor je pisao pod čijim utjecajima?
Homer, Vergilije, Slavenska Mitologija, talijanska poezija, mitovi i legende klasične književnosti.

11. V. Nazor je stvarao u četiri faze, objasni!
1. FAZA: Do početka 1. svj. rata piše najviše poeziju. Izlazi zbirka „Slavenske Legende“, „Hrvatski kraljevi“ i dva prozna djela „Istarske priče“ i „Veli Jože“. U ovoj fazi poezija puna radosti i optimizma, javljaju se i nacionalne teme.

2. FAZA: Okreće se svojoj intimi, traži nove teme, dvije zbirke pjesama „Intima“ i „Pijesni ljuvene“, pripovjetke, priče iz djetinjstva, priče s otoka, iz grada i sa planine.

3. FAZA: Okreće se socijalnim temama i društvu koje ga okružuje. Izlazi roman „Pastir“ i zbirka „Zagrebačke novele“

4. FAZA: Odlazi u partizane sa I.G.Kovačićem „Priče partizanke“, „Dnevnik s partizanima“, „Legende o drugu Titu“.

12. Najčešće teme D. Šimunovića? (4)
Dalmatinska zagora, ljubav, smrt, sukob sela i grada, žena u patrijarhalnom društvu.

13. Najčešće teme poezije V. Vidrića?
Pejzaž, ljubav, klasične grčke i rimske, socijalne.

14. Najznačajniji slikari: Slava Raškaj, Celestin Medović, Bela Čikoš Sesija, Vlaho Bukovac
Kompozitor: Ivan pl. Zajc

HRVATSKA MODERNA-(1891-1916)

Prva faza-do 1903-teorijska obračunavanja novog naraštaja s tradicionalnim shvaćanjima umjetnosti,pokušaji oslobađanja od svih stilova i smjerova,prijevodi mnogih europskih književnika,dodiri s eur.modernizmom,Prag-radić,Šarić(soc.realizam),Beč-Livadić,dežman(secesija)
-1900-osnovano društvo hr.književnika,časopisi:Mladost(1898),Hrvatska misao(1897),Vienac,Život,Nada

književno obilježje;generacijsko obilježje pokreta,susret s duhovnim i političkim idejama Europe,pišu se uglavnom crtice,česti bizarni motivi,psiho lirizam,simbolika,teme su ljubavne

Druga faza-od 1903. do 1916-litelarno estetska orijentacija,pred kraj pobuna protiv malograđanske estetike i tradicije,opisuje se kaotična slika svijeta i života,uranja se duboko u čovjekovu psihu,nelogičan mozaik razbijenih životnih oblika

-1907.-vidrić objavljuje pjesme;1909.objavljuju:Domjanić-pjesme,Matoš-Umorne priče,nehajev-bijeg,šimunović-mrkodol;1910.-nazor-lirika,Nove pjesme;najpoznatiji časopis Savremenik;dominantan poetski stil je impresionizam
-proza-još uvijek regionalna tematika,sredina je okvir u kojoj je čovjek sa svojim psihičkim i biološkim određenjima u središtu piščeve pozornosti,junaci su većinom intelektualci,hipersenzibilni,labilni,dezorijentirani slabići u sukobu s društvom

Matoš-pripovjedač:često parodičar koji se igra sa značenjima i koji koristi neobične znakove,očit utjecaj Poea,prip.Balkon i Cvijet s raskršća imaju imaju mnogo lirskih fragmenata pa su samo formalno pisane proznom tehnikom
-putopisac-krajolik sadrži i autorovu ličnost jer krajolik doživljava kao dio svoje osobnosti
-kritičar-tvorac impresionističke kritike,pribjegavao fragmentarnosti,često ironičan i ciničan,vrlo je individualan
-pjesnik-poeziju počeo pisati najkasnije,široka motivska lepeza od ljubavi so smrti




Janko Leskovar-Propali dvori,sjene ljubavi,Propovijesti,Pripovijesti I. i II.
Antun Gustav Matoš-prip.:Iverje,Novo Iverje,umorne priče
Ivo Vojnović-prip.:Perom i olovkom,Ksanta,Geranium;dra.:Psyche,Ekvinocij,Dubrovačka trilogija,Gospođa sa suncokretom,maškerate ispod kuplja
Dinko Šimunović-prip.i rom.Mrkodol,Tuđinac,Đerdan,Alkar,Porodica Vinčić,Sa Krke i Cetine;auto.:Mladi dani,Mladost
Fran Galović-pjes.:Četiri grada,Z mojih bregov;prip.:Začarano ogledalo,Ispovijed;dra.:Tamara,Pred smrt
Dragutin Domjanić-pje.:Pjesme,Kipci i popevke,V suncu i senci,Po dragome kraju
Vladimir Vidrić-Pjesme
Vladimir Nazor-pje.:Slavenske legende,Pjesme naroda hrvatskoga,Knjiga o kraljevima hrvatskijem,Hrvatski kraljevi,Intima;prip.i rom.:veli Jože,Istarske priče,Priče iz djetinstva,Pastir Loda
Mislutin Cihlar Nehajev-prip.i rom.:Bijeg,Veliki grad,Vuci;krit.i eseji:Studija o Hamletu,O stogodišnjici hr.peporoda,Rakovica,Knjiga eseja
Ivan Kozarac-Pjesme;prip.i rom:Slavonska krv,Đuka Begović
Janko Polić Kamov-pje.:Psovka,Ištipana hartija, Na rođenoj grudi;rom.:Isušena kaljuža
Milan Begović-Pjesme,Pustolov pred vratima,Dunja u kovčegu,Giga Barićeva...

Vladimir Vidrić-Pjesme

Bilješka o piscu
Vidrić, Vladimir ( 1875.-1909. ), po zanimanju advokatski pravnik. Malo je pisao ( jedina zbirka Pjesme, 1907. ), ali je vrlo značajan i izrazit pjesnik. Po vanjskom okviru svojih motiva pjevao je najviše o prošlosti: nižu se slike iz antičkog života Egipćana, Židova, Grka, Rimljana, i iz španjolske prošlosti, prisutna je srednjovjekovna tematika, a mnogobrojne su slike pejzaža. Ali tu se kriju obilježja Vidrićeva stava: na taj način snažnije pjeva o problemima svog doba i svoje generacije. Jednostavnim izražajnim sredstvima i naglašenim slikarskim elementima izrazio je svoja napredna uvjerenja, teški problem hrvateke emigracije, klasne napetosti u društvu. Najsnažnije se dojmlju u njegovoj poeziji slike prirode i pekzaža, ugođaji životne radosti, dionizijski zanosi za ljeotu, vino, užitak.
Vidrićeva poezija ima svoju dubinu i kvalitete po kojima je odmah dobila svoje priznanje.



Pjesme

Vladimir Vidrić se sa svojom zbirkom pjesama Pjesme predstavlja kao pjesnik s izuzetnim osjećajem za boju. Neka pritajna bol i čežnja za idealnim doživljajem ljepote osnovna je karakteristika ovog našeg vrhunskog pjesnika
U Vidrićevim pjesmama dolazi do izražaja nov , moderan senzibilitet, a element subjektivnog nameće se na prvo mjesto, zamjenivći tako dotadašnje lirsko stvaralaštvo koje je bilo programatske prirode, obilno zasićeno folklornim elementima i uglavnom svedeno na dvije, tri teme od kojih je najznačajnija bila rodoljubljle.
Slobodan stih, simbolika, vanjski svijet služe Vidriću kao okvir za izražavanje subjektivnih stanja i osjćenja Vidrić je u svojim pjesmama obsjednut pesimizmom, nostalgijom, čunnosću i svim formama ljubavi, otkriva muzikalnu vrijednost riječi, usavršava stih, osvježava metaforiku.
Tematiku Vidrićeve poezije čine aktualni prblemi njegova vremena, a zanimljivo je da bilo koji problem iznio, uvijek njime izražava svoju ličnost.
Česta tema pjesama jesu robovi, obespravljeni ljudi lišeni slobode i ljudskog ponosa.
-------------------------------------------------------------------------------------

“ Ogromna, crna. Na svijetloj provi
Vrzu se sapeti ljude i žene
I lamaju ruke i nijemo plaču
A kose im lete raspletene.

Stištu prsti i grče ruke,
Okovane pružaju k nebosklonu,
Sa tala se dižu i kažu i kažu,
Gdje sunce tone na stranu onu. “
( Roblje )
-------------------------------------------------
Vidrić je također pjevao o ljudskim odnosima.
-------------------------------------------------
“Da, svetac je halje skupio,
I poao je uza stube,
I nije se ni osvrnuo
Na jecaj zemaljske ljube.
Al se anđel ganuo
i rekao: -“Prečasni, stani,
I koji su mnogo ljubili,
I oni su Bogu zvani” “
( Gonzaga )
-------------------------------------------------
U pjesmi “Mrtvac” javlja se Vidrić pesimist, svjestan nemoći nemoći čovjeka prema zakonima prirode.
-------------------------------------------------
“ Ubila ga ruka silna,
Vječno jaka, vječno živa,
Što živote rasipava
I živote utrunjava.”
( Mrtvac )
-------------------------------------------------
Zbog spoznaje eda je čovjek nemoćan, u njegovim pjesmama stalno je prisutna bol, bol koju pjesnik sakriva u svojim pjesmama, ali bol koja se ipak osjeća.
Vidrićeva poezija primarno je poezija bola, bilo da je to bol roba koji pati za svojom domovinom dok hladi bezbrižnu gospodaricu,
-------------------------------------------------
“A kad bi se našla dobra duša,
Da i roba pita i sasluša,
Taj bi rekao:” Od tuge pogibam,
Moje srce leti k libijskim kolibam” ”
( Pomona )
-------------------------------------------------
ili da je to bola koja nočas zbližavapatricija i roba u pjesmi “ Ex Pannonia”.
-------------------------------------------------
“A kad se on sagnu k robu
I nemoćno poče da gleda
“Idimo!” šanu mi ona,
I trznu i - posta blijeda.
A mene, da pravo kažem,
Kosnu se suza njina:
“ Idimo, rekoh, a njemu
Podajte krčag niva.” “
( Ex Pannonia )
-------------------------------------------------
Vidrićevo glavno izražajno sredstvo je slika. Imao je istančan osjećaj za boje. Vidrić je u svojim pjesmama oslikavao predivan pejzaž.
-------------------------------------------------
“A svitaše jutro. rosa je pala,
Pa se u krupnih kapljah blista.
Sja jutarnja zvijezda. Dršće i trepeti
Jasika širokog lista”
( Jutro )
--------------------------------------------------
“Zvijezde se roje visoko
I dasi će sad da krenu,
U zrku se kupa mjesec
I sipa svijetli i sjenu.
A krasna se žena budi
I grud joj otajno diše
I svilne vjeđe obara
I noć je i - biva tiše. “
( Notturno )
-------------------------------------------------
Najznačajnija i najzanimljivija pjesnikova ostvarenja zasigurno jesu Pejzaž I i Pejzaž II, u kojima je on prikazao stvaran život.
U Pejzažu I sve vrvi od života.
-------------------------------------------------
“ U travi se žute cvjetovi
I zuje zlaćane pčele
Za sjenatim onim stablima
Krupni se oblaci bijele.”
( Pejzaž I )
-------------------------------------------------
Dok pjesnik U Pejzažu I upotrebljava glagole kako bi što vjernije opisao krajolik u Pejsažu II upotrebljava glagole kako bi prikazao radnju.
-------------------------------------------------

“Nebeski putnik mjesec
Lako je odskakivao
Nad svijetlim oblačnim rubom
I opet u nebu plivao.

I kad sam otvorio prozor...”
( Pejzaž II )
-------------------------------------------------
Vidrićev stil, a i stih u kojem je ispjevao svoje pjesme, bili su u to vrijeme novi. Budući da je svoje pjesme deklamirao morao ih je što više skratiti, svesti jezični izražaj na najmanju moguću mjeru. Vizualnost bila je jedna od najvećih pjesnikovih vrlina, stoga nije ni čudno da mu je slika bila glavno izražajno sredstvo. U nekim svojim pjesmama Vidrić daje samo impresionističke sličice.
-------------------------------------------------
“ Plahe su sjene došle iz tame
I plesat stale u zelenoj travi.
Bile su dvije plavojke Nymphe
S bijelimi vjenci na glavi... “
( Jutro )
-------------------------------------------------
“ I vjenčav se lišćem vinjage bujne
Buku podižu divlju.
Kucaju srca. S ljpkog se gaja
Bijele nimpfe ozivlju.”
( Pompejanska sličica )
-------------------------------------------------
U drugim pak pjesmama Vidrić pravi doživljaj potisće u pozadinu i u prvi plan dovodi slike koje poput zrcala reflektiraju taj događaj.
-------------------------------------------------
“ U omrkom parku jablani
Bunar okružuju bijeli,
Gdje smo ja i gospoja
Kao saneni sjeli,
Dok tavni - šume i tuguju
Gordi i neveseli.
( Kipovi )
-------------------------------------------------
“Ja vidim grijeh. Gle! gola, divlja hrid
I oblak tavan, vihrom raskidan,
A s hridi zublja. Krvav joj je žar
I pada u noć i u ocean.
( Grijeh )
-------------------------------------------------
Posljednji način pjesnikova slikovna izražavanja, koji je vjerovatno i njabolji je taj u kojemu sama misao obuhvaća sliku, slikovna i misaona komponenta združeni su u jedno.
-------------------------------------------------
“ S kamena po crnoj zemlji
Val se dima povijava.
Ukraj žrtve utrnute
Oboreni starac spava”
( Mrtvac )
-------------------------------------------------
Vidrić se pred kraj svoga života razbolio i završio je u ludnici što je ostavilo mnoge tragove u njegovu daljnjem stvaralaštvu. U njegovim pjesmama počinju se javljati demoni i sablasti, a događaji bivahu zahvaćeni površno bez neka opipljiva sadržaja. Pjesnik je za vrijeme svoje bolesti naslućivao smrt i prikazivao u svojim posljednjim pjesmama.
-------------------------------------------------
Adieu

O moja je leđa lagano
Krcnula mandolina
I moj se kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
moje je vjeđe prekrila
Os sunca, vjetra i vina.

A moja se ruka ganula
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suza utrla
Što mi sa zjena pada.
-Tako silazim, gospojo,
Stubama tvojega grada.
( Adieu )
-------------------------------------------------

PEJZAŽ 2

Nebeski putnik mjesec
Lako je odskakivo
Nad svijetlim oblačnim rubom
I opet u nebo plivo.
I kad sam otvorio prozor,
Blistav od kapi kiše,
Trznula se je grana
I još se lagano njiše.
"Gledaj - glas mi se javi -
Iskrice noći lete..."
l vidjeh u rosnom grmlju,
Gdje blisnuv - ginu i - svijete.
"Tko mi to kaza?" - viknuh,
Al grmlje i bašta sniva,
Tek mjesec nad svijetlim rubom
Naglije hiti i pliva.
"Zdravstvuj!" - i smijeh se pronije.
Il prosu se šaka pijeska?
Ja ne znam. - Na mokrih stazah
Tiha se voda ljeska...
• Suprotan od 1. Pejzaža
• Noć-igra tame i svjetla, sve je smireno i tiho
• Stanje je u Pejzažu 1. , a ovdje zbivanje
• Mnogo se više izražava glagolom (radnjom) nego pridjevima
• Najprije daje širi dekor, mjesec i njegove kratere, kroz nožne oblake, a tek zatim nastupa onaj koji promatra tu noćnu sliku
• Javlja se neko mitsko «ja» koje je naravno pjesnik sam, ali ono se odmah cijepa u dijalogu sa danim «ja» koje se javlja kao glas
• Već prvi glagolski oblik pokazuje vremensku distancu, odnosno unosi kategoriju vremena koje u 1. Pejzažu nije bilo
• Tamo (P1.) je prezent stvorio neku vječnu, ukočenu sadašnjost i time negirao protjecanje vremena
• Ovdje (P2) glagol «odskakivao»upravo zato što je u perfektu, najavljuje pripovjedački ton
• Pokušajmo 1. pejzaž prebaciti u prošla vremena, i pejzaž više neće biti autonoman, sam sebi svrhom nego će postati uvod u nešto drugo, neku radnju, dokaz za neki događaj, upravo ono što najavljuje prva strofa 2.Pejzaža
• Tek druga strofa P2 otkriva nosioca radnje, tzv. «glavnu osobu». To je pjesnikovo JA, uzbuđeno i poneseno tajanstvom tople, vlažne, poslijekišne večeri
• U odnosu na cjelovitost P1, u ovoj je pjesmi jasna neka podvojenost, a prema tome i dijalog između čovjeka i prirode
• U P1 glasi prirode su ujedno i glasi čovjeka ,koji odaju osjećaj i zanos pjesnika
• Ovdje je u P2 priroda distancirana i ispunjena ustreptalim tajanstvom iz kojeg se javlja dramatika i ljepota pjesnikova ostvarenja
• Ljepota u Vidrićevim pjesmama su pjesnikove SLUTNJE kojima su pjesnikova iznošenja nabijena
• Osnovna osobina P1 je da je to svijet pun života, da je sve prezentno pred nama, i glavni osjećaji su slike ustreptalih boja i zvukova, punih života i pokreta
• Vidrić koristi obilje GLAGOLA-on ima potrebu da se više izrazi glagolom, dakle radnjom, nego pridjevom, dakle slikanjem.ima potrebu dase slika izrazi najaktivnijom i najbogatijom vrstom riječi-glagolom
• Za razliku od 1.P. i u suprotnosti s njim ,u P2 je doživljaj prikazan kao RADNJA
• Najprije se daje širi dekor: nebo, mjesec i njegovo kretanje kroz noćne oblake, a tek zatim nastupa onaj koji promatra tu sliku, neko mittsko JA koje je pjesnik sam, ali ono se odmah cijepa u dijalogu s drugim ja koje se javlja kao GLAS
• Naravno i P1 promatra pjesnik, samo što odsutnost naznačenog motrioca sugestivno stvara dojam ukočene vječnosti, a P2 upravo time što je uveo motrioca i stavio ga u središte radnje i prikazao njegovu zbunjenost, njegovo čuđenje pred tajanstvom noćnog krajolika
• Gdje je stalo to mitsko JA u P1? Činjenica da nije spomenuto jasno pokazuje da se ono s pejzažom utopilo, identificiralo se s njim. Pjesnik nema što reći o sebi što nije ujedno on, govori o prirodi, stopio se s njom.
• P2 je posve suprotan
• U prvoj strofi odmah noćni pejzaž, perfekt koji daje pripovjedni ton
• U drugoj strofi nekoliko događaja
• U trećoj strofi «Iskrice noći lete»-doživljaj ljepote
• U četvrtoj strofi može nam se učiti da su u dijalogu pjesnik i priroda

VLADIMIR VIDRIĆ-pejzaž1

U travi se žute cvjetovi
I zuje zlaćane pčele,
Za sjenatim onim stablima
Krupni se oblaci bijele.
I nebo se plavi visoko
Kud nečujno laste plove; -
Pod brijegom iz crvenih krovova
Podnevno zvono zove.
A dalje iza tih krovova
Zlatno se polje stere
Valovito, mirno i spokojno -
I s huma se k humu vere...

Vladimir Vidrić (1875.-1909.) objavio je jednu zbirku od 40 pjesama .(Pjesme 1907.)
MOTIVI:
ü Staroklasična mitologija
ü Slavenska mitologija
ü Pejzaž
ü Aktualni društveno-socijalni motivi
PEJZAŽ 1.

• Jedan trenutak u prirodi
• To je podne u ljetno doba (jer se iza krovova zlatno polje stere, a stabla su sjenata)
• Živost i plastičnost te slike postiže pjesnik upotrebom glagola i pridjeva kojima se postižu akustički i vizualni elementi
• Sliku doživljava u pokretu (od bližeg ka daljem)
• Sa stabala pogled se penje k nebu, a zatim se spušta prema brijegu, prema krovovima i valovitom polju u daljini
• Pjesnik iznosi impresiju (dojam) jednog doživljenog trenutka
• Pjesma je puna boja i zvukova
• Glagolski predikati na kraju daju živost i dinamiku
• Tema krajolika konkretiziraju ovi motivi:
1. trava
2. žuti cvjetovi
3. zlaćane pčele
4. sjenata stabla
5. krupni bijeli oblaci
6. plavo nebo
7. laste
8. brijeg
9. crveni krovovi
10. zvono (podnevno)
11. zlatno polje
12. hum
• najprije se pojavljuju motivi iz neposredne blizine
• pjesnik u pejzažu uočava travu, cvjetove i pčele
• malo dalje zapaža sjenata stabla i krupne bijele oblake
• pogled je, dakle, usmjeren prema gore.
• Pjesnikovu se oku nameću novi motivi: plavo nebo i laste koje plove nebom
• U daljini se ocrtava brijeg i crveni krovovi iz kojih dopire podnevno zvono
• Pjesnikov pogled seže još dalje iza tih krovova i vidi zlatno, mirno i valovito polje koje se gubi iza brežuljka
• Motivi su raspoređeni u perspektivi i nižu se u neposrednom (bližem) i udaljenom prostoru krajolika
• Gotovo svi motivi u pjesmi su pejzažni
• Pjesnika privlači vegetacija (trava, cvijeće, stabla), svemir (nebo, oblaci), reljef (polja, brežuljci), ptice u krajoliku (laste).
• U krug pejzažnih motiva uključuje se i naselje (crveni krovovi)
• U pjesmi prevladavaju vizualni motivi. Vidrić se predstavlja kao pjesnik oka. Vizualnost motiva očituje se bojom, oblicima(dimenzijama) i prostornošću.
• Pojavljuju se i auditivni motivi (zujanje pčela, zvono koje zove)
• S gledišta stanja u kojima se motivi pojavljuju uočljiva je harmonija statičkih i dinamičkih motiva
• Izbor motiva i njihova umjetnička kreacija svjedoče o impresionističkom tipu pjesme.
• Vidrić odabire tipično impresionističke motive (travu, cvijeće, oblake)
• Motivi su ostvareni bogatom ljestvicom kolorističkih nijansi, treperavi su

utorak, 02.10.2007.

DOBRIŠA CESARIĆ*-SLAP-interpretacija pjesme

DOBRIŠA CESARIĆ*-SLAP-interpretacija pjesme

Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.


DOJAM O PJESMI:
Lirika Dobriše Cesarić je jednostavna, čista i jasna, snažna, duboko misaona i ljudski topla. Iz nje sja vječita svjetlost i nada u ljudsku dobrotu. Cesarićeva je poezija duboko osjećajna i humana, govori čovjeku i o čovjeku, a Cesarićevi doživljaji prirode su čisti i snažni. Pjesnički izraz je bogato izražajan i prirodan. Pjesnik ima osjećaja za socijalne teme, bijedu i nepravdu. Zaokupljen je pitanjem smisla života, vezom čovjeka i prirode. S malo riječi pjesnik oživljuje slike iz prirode i grada ili izražava najdublja osjećanja.
SADRŽAJNA ANALIZA:
Pjesnik je uzeo motiv slapa da dočara trajanje života, postavi pitanje što u njem znači pojedini čovjek i pokuša na njega odgovoriti.
Motiv slapa i kapi u pjesmi imaju preneseno značenje – slap predstavlja život, čovječanstvo, zajednicu, a kap pojedinca.
STILSKA I STRUKTURALNA ANALIZA:
Pjesnik se služi AKUSTIČKOM SLIKOM i ritmom riječi “Teče i teče, teče jedan slap” da izreče misao kako život traje i traje (ponavljanje glagola “teče”).
VIZUALNA SLIKA “Gle, jedna duga u vodi se stvara, I sja i dršće u hiljadu šara” kazuje nam da kao što kapi u slapu zajedno stvaraju igru svjetla i boja, tako i pojedinci doprinose svojim djelima boljem i ljepšem životu.
PJESNIK POSTAVLJA PITANJE “Što u njem znači moja mala kap?” – Što znači jedan čovjek?
EPITET uz imenicu kap (“moja mala kap”) kazuje da jedan čovjek sam za sebe ne znači puno.
I daje odgovor “Taj san u slapu da bi mogo sjati I moja kaplja ga pomaže tkati.” – Svaki pojedinac daje neki svoj doprinos zajednici.
METAFORA-slap-život, duga-snovi, ideali.
INVERZIJA-glagol na kraju stiha
POLISINDETON-ponavljanje veznika i bez gramatičke potrebe-upućuje na osobitost i ljepotu pjesničkog sadržaja
Pjesma se sastoji od 3 kitice. Kitice imaju po 2 strofe sa 1o ,11 i 12 slogova. Rima pjesme je parna. Pomoću običnih, jednostavnih riječi pjesnik postiže sklad, i misaonost pjesme.

1. strofa: -pjesma započinje trostrukim ponavljanjem prezenta teče, ponavljanjem u sadašnjosti protjecanja slapa. Pred tom prirodnom senzacijom pjesnik se pita o smislu vlastitog života. I život teče poput slapa, a čine ga milijuni kapi.
2. strofa: -u vodi se stvara prekrasna duga, a u životu su to ljudski snovi i ideali koje pojedinac želi dostići.
3. strofa: -znači i osviještenje vlastitog položaja u svijetu i životu-da bi snovi uopće postojali i mi smo za to zaslužni kao dio cjeline Poruka-čovjek je i pojedinac sam za sebe, ali i dio cjeline.

umjetnost 2

Umjetnost
Umjetnost je osobita ljudska djelatnost čije se značenje konstituira u složenom komunikacijskom procesu između umjetnika, umjetničkog djela i publike. Različita su značenja pridodavana umjetnosti u različitim povijesnim periodima, no od početka modernog doba skloni smo umjetnosti pridavati slijedeće osobine: svaka pojedina umjetnost posjeduje vlastiti visoko razvijeni i autonomni jezik; umjetnost ima neovisnu i slobodnu poziciju u društvu; umjetnost nema društveno propisanu svrhu; svrha umjetnosti leži u ispunjavanju njene modernistički definirane prirode, koju određuju ideje slobode, imaginacije, individualnosti, otkrića, eksperimenta, pobune, ljepote, istine, pravde, uglavnom društvenih ideja na kojima se od Francuske revolucije u većini svojih segmenata temelji zapadno društvo.
Obilježje moderne i postmoderne umjetnosti jest pluralitet umjetničkih jezika, umjetničkih stilova, ideja i ideologija, pa za razliku od većine prošlih umjetničkih razdoblja (drevni Egipat, antička umjetnost, bizantska umjetnost itd.) ne možemo govoriti o jednom dominantnom umjetničkom pokretu ili stilu, nego različitim, nerijetko i suprotstavljenim umjetničkim praksama.
Umjetnost i njezin svijet, u suvremenom društvu, ne čini samo ono što vidimo, čujemo, čitamo, opipavamo, ono što percipiramo kao umjetnički objekt, nego i cijeli jedan "nevidljivi" svijet znanja o umjetnosti, o njezinoj povijesti, njezinom jeziku, njezinim brzim i aktualnim kretanjima, posredovanim različitim i brojnim kulturalnim institucijama (muzeji, galerije, knjižnice, izdavači, umjetnička kritika, komcertne dvorane, operne kuće, teorija umjetnosti, estetika itd.).
Premda riječ "umjetnost" danas uglavnom označava likovne, odnosno vizualne umjetnosti, u tradicionalnom smislu riječi pod umjetnošću podrazumijevamo književnost, glazbu, likovnu umjetnost i filmsku umjetnost. Svaka se od ovih makroumjetnosti može dodatno dijeliti na umjetničke discipline, rodove, vrste itd: književnost možemo podijeliti na prozu, liriku i dramu, od kuda dalje možemo doći do scenske ili plesne umjetnosti i sl.; glazbu možemo podijeliti na tradicionalnu, klasičnu, jazz i rock glazbu, od kuda dalje možemo doći do pjevačke ili sviračke umjetnosti; likovnu umjetnost na slikarstvo, kiparstvo i arhitekturu, od kuda dalje možemo doći do umjetnosti performansa, video umjetnosti, fotografske umjetnosti, internet umjetnosti i sl..
Tradicionalna estetika razlikuje šest vrsta umjetnosti; pojavom filma i stripa proširena je tradicionalna podjela umjetnosti.
1. glazba
2. drama
3. književnost
4. slikarstvo
5. kiparstvo
6. arhitektura
7. film
8. ples
9. strip
Poviješću, ulogom, kretanjem i značenjem različitih umjetnosti bave se uglavnom različite humanističke znanosti kao što su povijest, povijest umjetnosti, jezikoslovlje i dr., dok se u novije vrijeme proučavanje umjetnosti odvija na interdisciplinarnim načelima, pa se različite znanstvene (društvene ili prirodoslovne, poput matematike) i paraznanstvene prakse (psihoanalitička teorija, teorija medija, feministička teorija itd.) intenzivno bave fenomenom umjetnosti.

umjetnost i vrste umjetnosti (1)

UMJETNOST

Umjetnost je specifična ljudska duhovna djelatnost, koja u sebi nosi elemente osjetilnosti, a uključuje kreativni moment, samo stvoreno djelo i njegovo doživljavanje.
Umjetnost je ljepota koja svojom originalnošću nadživljuje svog autora. Umjetnost je subjektivni odraz objektivne stvarnosti.
Umjetnost je u početku bila jedinstvena-sintetička, a razvitkom društva umjetnost se dijeli na podvrste-prema građi i izrazu kojim se pojedine umjetnine oblikuju.
Vrste umjetnosti:
KIPARSTVO-skulptura, plastika, je grana likovne umjetnosti, vrsta likovnog izražavanja trodimenzionalnim oblicima i tijelima, klesanim, rezanim ili modeliranim u čvrstom materijalu-kamenu, drvetu, glini. Objektivni faktori i subjektivne umjetnikove sklonosti diktiraju izvedbu skulpture ili u obliku reljefa ili kao punu plastiku. Puna plastika daje prikazani lik u njegovoj potpunoj trodimenzionalnosti i prostornoj protežnosti. U prvim počecima kiparstva stvarani su likovi ženskih božanstava i životinja u području zapadne Evrope i Sibira. Do 10. stoljeća u evropskoj likovnoj umjetnosti nema pune plastike, samo poneka sitna plastika (npr. Konjanička figura Karla Velikog). U okviru renesanse nastaju prvi aktovi (brončani Donatellov David) i konjaničke figure (Donatello-Gattamelata). Apstraktna se plastika rješava svih konkretnih oblika i predmetnih asocijacija. Kiparstvo se javlja prvotno u primjerima klesarstva. U srednjem vijeku nastaju kamene krstionice i drveni kipovi u crkvama.
SLIKARSTVO-je grana likovne umjetnosti kod koje se na plošnoj podlozi crtežom i bojom daje prikaz stvarnih pojava. Posebne vrste slikarstva su mozaik i vitraž. U prvotne preokupacije slikarskog prikazivanja ide lik čovjeka u svim njegovim pojavama. Predočuje se kao akt, poluakt i portret. Veduta je prikaz arhitektonskih objekata u njihovim prirodnim ambijentima. Najstarije svjedočanstvo likovnog izražavanja su slike na stijenama spilja u sjevernoj Španjolskoj i južnoj Francuskoj. Prikazuju pretežno životinje-bizone, sobove, mamute. U antičko doba bila je poznata enkaustika-tehnika slikanja bojama otopljenim u ugrijanom vosku.
ARHITEKTURA-u najširem smislu umijeće građenja radi stvaranja organiziranih prostora za ljudsko obitavanje ili za druge različite svrhe i potrebe. Osnovni element arhitekture je unutarnji prostor koji služi određenoj namjeni stanovanju, radu, vjerskoj kulturi i sl. Arhitektura je osnovni prostorno-plastični okvir ljudskog života. Ona je umjetnost volumena i prostora. Elementi arhitekture su: funkcija, forma i konstrukcija. Arhitekturu dijelimo na arhitekturu tradicionalnih materijala i arhitekturu modernih materijala. Povijest arhitekture počinje monumentalnim građevinama u starom Egiptu od 3. do 1. tisućljeća, piramidama, pećinskim grobnicama, hramovima itd. Znameniti spomenik naše renesansne arhitekture je Šibenska katedrala iz 15. st.
FILM (eng. film - kožica, opna, tanki sloj) vizualna je projekcija u pokretu, najčešće ozvučena. Razlika između filma i snimke je u tome što film gradi neko očekivanje koje zatim ispuni (npr. rijeka koja teče je snimka, a rijeka koja teče i zatim se ukaže brod je film). Filmska slika je ono što se pretežno razabire na temelju projekcije filmske snimke.
Kao i drugi oblici umjetnosti, film je namijenjen publici. Filmovi se gledaju u posebnom prostoru za projekciju (kino), ili bilo gdje drugdje (video). Film se često spominje kao sedma umjetnost, kao što je strip nazvan devetom umjetnošću.
Filmsko djelo je cjelovit te društveno i doživljajno svrhovit filmski proizvod. Film i kinematografiju sustavno proučava humanističko-znanstvena disciplina filmologija.
PLES- (eng. dance, franc. danse, njem. Tanz, tal. danza) je ritmično pokretanje tijela prema zvucima glazbe (rjeđe bez glazbe), pojedinačno, u parovima ili u skupinama. Ples prati čovjeka od pamtivijeka, a još i crteži u spiljama pokazuju čovjeka kako pleše. U svojim počecima, ples je bio motorička reakcija na određene emocije, na pojačano veselje, strah, žalost, ljubav ili mržnju. Motoričke reakcije na ta uzbuđenja bili su živahni, iracionalni, ali vrlo izraženi sljedovi pokreta, koji su višekratnim uzastopnim ponavljanjem poprimili određeni ritmički obrazac i pretvorili se u ples.
Ples postoji od pamtivijeka, pretpostavlja se da je još stari krapinac micao guzom oko vatre u krug u dugim zimskim noćima.
Plesne forme
Balet, Jazz dance, Suvremeni ples, Društveni plesovi, Step, Folklor
Moderni društveni plesovi
U dugoj tradiciji plesova se neki folklorni plesovi - iz različitih razloga - u modificiranoj varijanti prenose iz naroda u "više slojeve društva", postaju općeprihvaćeni, i izdvajaju se u novu kategoriju pod nazivom "društveni plesovi". U početku u tu kategoriju spadaju razni dvorski plesovi, a tek preseljenjem valcera iz folklora među plemstvo - što je zbog međusobne bliskosti plesača i plesačice bio svojevrstan skandal - započinje era modernih društvenih plesova. Moderni društveni plesovi su uz rijetke izuzetke plesove u paru, bazirani na popularnoj glazbi.
Danas društvene plesove možemo podijeliti na više načina. Podjela prema kategorijama natjecanja je vrlo česta, ali je i među najmanje točnima - neki su plesovi "zalutali" u "pogrešne" kategorije (primjerice u natjecateljske "latino-američke" plesove se svrstava jive, koji nije latino, te paso doble, koji nije američki ples), a u nekim natjecateljskim sustavima se nerijetko neki plesovi dodaju, ili izbacuju, već prema interesu natjecatelja i publike (show-dance natjecanja). Nadalje, uvijek postoji dvojba, da li da se plesove dijeli prema srodnosti u glazbi, ili prema identičnosti u koraku i pokretu, jer su i jedno i drugo bitni sastavni dijelovi plesa, a te podjele nisu uvijek u skladu.
Možda bi najbolja podjela društvenih plesova mogla biti ona prema njihovom zemljopisnom, vremenskom i kulturuloškom podrijetlu:
Klasični (europski) društveni plesovi:
Valceri (Bečki valcer, Engleski valcer, Boston-vals, Country-vals, itd.),Grupa foxtrot-plesova (Quickstep, Slow-fox,...),Klasični tango, One-step, Two-step i slični stari plesovi, Blues, itd.
Boogie- (ili swing-) plesovi:
Lindy-hop,Stomp (ili Stump), Jitterbug, Boogie-woogie, Swing-step, Shag, West-Coast swing, East-Coast swing, Jive, Rock'n'Roll (u raznim varijantama, od "salonskog" do akrobatskog), Hustle, Disco fox, itd.
Latino-američki plesovi:
Bolero (i kao njen derivat, sportska rumba), Cha-cha-cha, Mambo, Salsa, Cuban rumba,
Merengue, Bachata, Pachanga, Cumbia, Samba, itd.
Tradicionalni plesovi:
Paso doble,Argentinski tango,Polka (kao društveni ples),Western Polka (ili Country-Polka),
Meksički valcer,itd.
Pomodni plesovi:
Charleston,Shimi,Twist,Boogaloo,Calypso,Bossa-nova,Lambada,Reaggeton,itd.
GLAZBA se može definirati kao umjetnička aktivnost koja koristi tonove kao građu. Zvuci koji pritom nastaju zvuče harmonično, tj. skladno ili ne, što ovisi o stilskom razdoblju.
Zaokruženo djelo se najšire zove glazbena glazbena kompozicija ili glazbeno djelo.
Glazba je izvođačka umjetnost koja treba izvođače, slično kazališnoj umjetnosti ili plesu.
GLUMA je naziv koji koristimo za skup glumačkih vještina pomoću kojih glumac oblikuje lik u nekom scenskom dijelu. Glumac ili glumica je osoba koja glumi ili igra ulogu u nekoj umjetničkoj izvedbi. Taj se izraz obično odnosi na ljude koji glume u filmskoj industriji, na televiziji, u kazalištu ili na radiju, a ponekad se koristi i za ulične zabavljače. Osim igranja dramskih uloga, glumci mogu i pjevati, plesati, raditi samo na radiju ili "posuđivati glas".

KNJIŽEVNOST- je umjetnost riječi. Umjetnik (pisac) pokušava čitatelju prenijeti nešto, bilo impresiju, znanje ili zabaviti ga, radnjom ili opet postavljanjem pitanja koja će zaintrigirati čitatelja. Ono djelo koje uspije pobuditi sve ove reakcije kod čitatelja nazivamo umjetnošću, ono koje zadovolji tek djelomično poneki kriterij - nazivamo komercijalom ili šundom.

STRIP je niz naracijom povezanih prizora. Strip dolazi od američkog naziva Comic Strip što doslovno znači komična traka. Njegovo postojanje povezano je s pojavom masovnih medija. Iako u početku egzistira kao dodatna zabava za čitatelje novina ubrzo postaje neovisni medij ili kako se voli kazati "deveta umjetnost".
Dok je naracija kao takva do kraja 19.stoljeća bila vezana uz ili uz pisani izričaj (npr. dramu, priču, novelu, roman) ili uz živu izvedbu (kazalište), pojavom novina i pokretnih slika dobivamo dva potpuno nova medija: strip i film. Dok se obično na strip gleda kao na zabavu za djecu, dok filmove gledaju odrasli, i u stripu i u filmu se zapravo radi o istoj stvari, naracija - priča treba biti ispričana čitatelju (gledatelju) putem slika, statičnih ili pomičnih. Sama forma stripa zahtijeva sažeto izražavanje, jer u nekoliko kadrova i s malo teksta treba ispričati cijelu priču, no to upravo potencira majstorstvo scenarista i crtača stripova, jer oni nemaju na raspolaganju dodatni vid izražavanja koji film ima - zvuk. Tako zapravo čitajući (dobre) stripove možemo uživati ne samo u likovno/grafički lijepom izražaju nego i u savršeno odabranim rečenicama i kadrovima koje zapravo pretvaraju "običan" strip u remek-djela.

POJAM KNJIŽEVNOSTI

1 .Na što vas asocira riječ književnost?
-ASOCIRA na riječ-knjiga, pjesma, pisac, književno djelo. čitatelj, roman…

2. Što je književnost?
-KNJIŽEVNOST je umjetnost koja se služi jezikom

IZ “OPĆE ENCIKLOPEDIJE” ČITAMO:
1. KNJIŽEVNOST je sveukupnost pisanih predložaka, djela, dokumenata, spomenika jednog jezika, naroda, kulturnoga kruga, civilizacije
2. KNJIŽEVNOST je zbir tekstova pedagoškog, filozofskog, religijskog-općenito humanističkog značenja
3. KNJIŽEVNOST su djela tzv. lijepe umjetnosti, najraznovrsniji sastavci ostvareni kao umjetnost riječi, a namijenjeni estetskom užitku, zadovoljavanju čovjekovih intelektualnih i kulturnih potreba za lijepim, istinitim, poučnim, pustolovnim, zabavnim

KNJIŽEVNA DJELA su posebno oblikovane jezične tvorevine koje pobuđuju našu maštu i osjećaje, a prenose iskustva i spoznaje koje se na drugačiji način ne bi mogle prenijeti. Prenose se čitanjem.

ČITANJE ujedinjuje zadovoljstvo i spoznaju, ali i zahtjeva poznavanje osobite uporabe jezika u kojoj se izražavaju i mnoge njegove posebne osobine
RAZUMIJEVATI KNJIŽEVNOST učimo postupno, slušajući priče i bajke, učeći napamet stihove i stječući navike da na temelju opisa likova i događaja možemo u mašti zamišljati cijele nove svjetove

KNJIŽEVNOST U CJELINI je iznimno bogata, raznovrsna i raznolika-obuhvaća jezične tvorevine u širokom rasponu-od kratkih izreka i poslovica, do golemih romana i epova, neki su nastali sada, a neki prije 2000 godina
ZNANOST O KNJIŽEVNOSTI bavi se obuhvatnim i sustavnim proučavanjem književnosti. Ona se dijeli na:
1. teoriju književnosti (poetiku)
2. povijest književnosti
3. književna kritika

LITERATURA je skup djela koji se odnose na neku temu ili na neko znanstveno područje.

BELETRISTIKA znači lijepa književnost, a odnosi se uglavnom na romane i novele.
1. beletristika je sve ono što nije enciklopedija, stručna literatura ili školski udžbenik, niti bilo kakve skripte
PODJELA KNJIŽEVNOSTI:
1. PREMA PODRIJETLU-tj. prema načinu nastanka
• Usmena-narodna knjiž.-širila se usmenim putem u narodu
• Pisana knjiž. –širi se pisanim putem

2. PREMA JEZIKU-hrvatska, francuska, engleska i ostale knjiž.
3. PREMA VREMENU NASTANKA-

• KLASIČNA DJELA-nastala u prošlosti, uzor su za vrijeme kada su napisana
• MODERNA DJELA-djela novijeg vremena i stilski se razlikuju od klasičnih




KNJIŽEVNO UMJETNIČKO DJELO je jezična tvorevina.
Za svako djelo možemo reći da je TEKST-ono što je na nekom jeziku napisano.
Ono što tekstu daje osobitost je KONTEKST-misaona cjelina unutar koje napisano djelo dobiva pravi smisao. U najopćenitijem smislu kontekst u umjetničkom djelu ima sljedeća obilježja:
• Slikovitost
• Izražajnost
• Emotivnost
• Zvukovnu i asocijativnu vrijednost riječi

Najizrazitija su ta obilježja u lirici. TEKST u takvom kontekstu djeluje na naše osjećaje-po asocijacijama, opisima, slikama, osjećajima i mislima koje se u njemu izmjenjuju.

ANALIZOM književno-umjetnički tekst raščlanjujemo na sastavne dijelove.
INTERPRETACIJOM tumačimo književno djelo utvrđujući smisao djela u cjelini i ulogu njegovih pojedinih dijelova s obzirom na cjelinu djela.

O DJELU ZLOČIN I KAZNA-JOŠ

Likovi:
Raskoljnikov, Sonja, Andrej

Mjesto i vrijeme radnje:
Radnja se zbiva u Rusiji u 19. st.

Sadržaj:
Raskoljnikov - glavni junak romana - student prava planira ubojstvo, Aljone Ivanove, lihvarice, čijim novcem bi usrećio ljude u svojoj okolini, a njezin nestanak bi i sam po sebi pomogao ljudima i njenoj okolini. U početku postoji unutrašnja borba između jednostavnosti rješenja i gnušanja prema samoj pomisli na takvo djelo. Razne okolnosti nagnaju ga na zločin - pismo od majke, Sonjin život, spoznaja da je lihvarica sama. Majka mu piše kako će bogato udati kćer da njemu pomogne. On teško podnosi sestrinu žrtvu, Marmeladovljevu životnu priču, činjenicu da se Sonja prostituira da prehrani obitelj. Raskoljnikov ostvaruje plan, no usput ubija i Lizvetu, a opljačkani novac skriva pod kamen. Vraća se u sobicu i pada u groznicu, te se bori sa savješću, dok dvoboj vodi s Porfirijem Petrovičem koji sve više steže psihološki obruč. Na kraju Raskoljnikov priznaje i odlazi sa Sonjom u Sibir na odsluženje kazne. Nakon svega vraća se u život pun nade, koju skuplja od Evanđelja i Sonje.







Karakterizacija likova:
Raskoljnikov
Lijep i stasit bivši student prava, koji živi u maloj tijesnoj sobici, koja ga steže poput oklopa. Bijeda i neimaština mu se gade, te se on otuđuje, postaje zamišljen i općenito nedruštven. Svoju unutrašnju borbu potpiruje mišlju kako bi jedan život mogao spasiti tisuće bijede. Nakon ubojstva ga hvata strah, jeza, izgubljen je i uplašen. Na kraju djela nalazi davno izgubljeni spokoj.
Sonja
Prostitutka čistog srca, stidljiva, plaha, ona je religiozna kršćanka, trpi bez prigovora, očito još veću bijedu od Raskoljnikove.
Andrej
Nihilist (pravac u grčkoj filozofiji, nihilisti smatraju da stvarnost ovisi o njihovom samom prihvaćanju istine. To rezultira letargijom i nebrigom za probleme okolnog svijeta - živo im se fućka za sve) , kritičar društva, prost čovjek, radio je kao službenik, koji vjeruje u budućnost i podržava preljub.

Zločin i kazna
U romanu “Zločin i kazna” Dostojevski opisuje mladog revnog studenta Raskoljnikova koji ubija staricu Aljonu Ivanovu i neplanirano i njezinu sestru Lizvetu. Kada ga taj čin potrese pobjegne iz stana ne uzevši novac koji je namjeravao ukrasti. Oboli, i zapadne u tešku moralnu krizu. Kada ozdravi zbliži se sa Sonjom, kćerkom pijanog službenika, koja mu pomaže da spozna da nije pravo postupio. Na koncu se sam prijavi policiji. Osudili su ga na osam godina prisilnog rada u Sibiru gdje je otišao skupa sa Sonjom. U prvom dijelu petog poglavlja analiziraju se Raskoljnikove noćne more. Imao je sedam godina kada je s ocem na putu doma vidio događaj koji ga je zgrozio : kako seljak hladnokrvno udara jadnog konja. Kad se probudio te su more prouzročile da je duboko u sebi počeo dvojiti u ispravnost djela koje namjerava učiniti. Kraj odlomka nam govori da ta dvojba ipak nije bila toliko moćna da bi spriječila zločin. Raskoljnikov ne optužuje sebe zbog ubojstva, nego zbog slabosti što se nije ponijeo kao Napoleon.
Za sve romane Dostojevskog je značajno da obrađuju moralna i vjerska pitanja (ima li Boga ili nema), pitanje suprotnosti dobra i zla, što je dovoljno i što nije. Ako nema Boga onda je po mišljenju njegovog junaka Raskoljnikova sve dozvoljeno, također i ubojstvo. Junakovo ime je simbolično, a značilo mi bi unutarnji raskol, duševno razdvojenu ličnost. Psihološku problematiku Dostojevski iskazuje putem unutarnjeg monologa i putem snova.
Filozofske probleme pak oblikuje dijalogom među osobama. Dostojevskog u romanu zanima čovjekova unutrašnjost. Događaje temelji na razgovorima koji s dijalogom najbolje neposredno izražavaju junakov doživljaj, njegovo životno stajalište te moralne dvojbe. Dostojevski je u jednom trenutku rekao : “Moralne ideje nastaju iz vjerskih osjećaja. Logika ih ne može nikako objasniti.”

Pitanja

1) Da li dobar cilj opravdava sredstvo kojim se ostvsruje?
Dok je pisao zlocin i kaznu, ovo pitanje je zaokupljalo i razmisljanja Dostojevskog koji nam navodi primjer Napoleona i ratnih vojskovodja uopste-da li veliki ratnici imaju pravo da ubijaju hiljade nevinih zbog nekakve ideje ili ,,opsteg dobra. Raskoljnikov je imao dobronamjeran cilj i humanu ideju, medjutim, ono sto je upropastilo i onemogucilo ostvarivane tog cilja bilo je upravo pogresno odabrano sredstvo jer ,,ne treba graditi svoju srecu na tudjoj nesreci''. Mozemo zakljuciti da sredstvo igra podjednako veliku ulogu u ostvarivanju ideje. Raskoljnikov je prije zlocina smatrao da cilj opravdava sredstvo, medjutim i on je spoznao da ,,bez morala nema covjeka''.

2) Kako biti srecan poslije ucinjenog iskoraka, kako ostvariti mir poslije zlocina?
To je pitane koje covjek mora rijesiti prije nego sto ce zakoraciti putem kojim idu ,,neobicni'', koji su spremni da ,,prekorace cak i preko lesa preko krvi''. To je cijena buntovnosti. Sonja je, nakon sto je ubila sebe i unistila svoj zivot, kajanje trazila u religiji i Bogu, ali prvenstveno u sebi. Ona je, kao i Raskoljnikov, imala snage da prekoraci, ali svoj spas trazi u molitvi i u povratku u ,,svijet obicnih''.

3.) Zasto ,,neobicni'' vodi racuna o misljenju mase, koju je nadrastao i potcjenjivao?
Odgovor moze biti: zato sto je oponiranje najblizih oduzelo njegovoj teoriji sustinsku motivaciju ka prestupu: hiljadu dobrih djela ljudima. Ostajao je samo razlog- pomoci jedino sebi. Iako je Raskoljnikov imao takvih egoisticnih trenutaka, kada, na primjer, govori Sonji: ,,Meni je zivot jednom dat. Necu da cekam sveopstu srecu! Ja hocu da zivim..'', morao je shvatiti da takvo stanoviste ne moze biti ideja. Jer tako moze rezonovati samo ubica, a on to nije zelio da bude i, u stvari, nije bio.


4.) Da li se Raskoljnikov predao sudu zato sto je ,,slabic''?
Napoleon je izdrzao jer se prekalio u ,,gvozdenu'' mrezu ,,neobicnog''. Dostojevski problem nije zasnovao na uzajamnoj povezanosti snage i slabossti ljudske prirode. Za njega je problem eticki. Umjetnik je postavio Raskoljnikova pored Napoleona da bi tom paralelom izrazio misao: sa etickog stanovista nije dopustivo ne samo zrtvovanje armija, vec i nasilna smrt jedne starice. Po moralnom zakonu i ubistvo iz idejnih pobuda je ubistvo. Zato su za Dostojevskog Napoleon i Raskoljnikov vrijednosti obrnuto proporcionalne: prestupnik koji se predao sudu covjecniji je od mocnog osvajaca svijeta, jer je velika savjest, bez koje nema covjecnosti. Da je pobjegao u Ameriku, ili ostao na slobodi u Rusiji, Raskoljnikov bi bio manje covjek.

5.) Da li covjek zivi samo da bi postojao?
U tamnici Raskoljnikov razmislja o zivotu, o tome kakvu perspektivu ima pred sobom, sta je to cemu treba da tezi. On je i ranije bio odlucan da zivot da za ideju, za nadu, cak i za fantaziju. Goli zivot- to je uvijek bilo malo; on je uvijek zelio nesto veliko... Kad bi mu sudbina poslala pokajanje... On bi se njemu obradovao! Muke i suze- pa to je zivot! Ali Raskoljnikov se nije pokajao zbog svoga zlocina. Ovo nam ne govori da bismo trebali prestati teziti pokajanju vec da pravi zivot spoznajemo podjednako kroz smijeh i srecu, kao i kroz bol i tugu.

6.) Cime ova knjiga prevazilazi granice vremena i prostora?
Ova knjiga prevazilazi granice vremena i prostora samim tim sto je ona jedno veliko umjetnicko ostvarenje koje je kao i svako drugo umjetnicko djelo stvoreno da prkosi i odoljeva vremenu, ali i prostoru. Dostojevski je istrazivajuci dubine licnosti takvim silnim psiholoskim poniranjem, koje ni do danas nije dostignuto, razgolitio covjeka kao bice, osvjetlio nemilosrdno i najtamnije i najskrivenije kutice njegove duse, a ujedno dao opstu sliku svoje epohe i drustva kakvu je rijetko koji umjetnik i stvaralac za sobom ostavio. Djelo Dostojevskog je neiscrpno u temackom i u idejnom planu jer koliko god dublje poniremo u njegovo djelo nailazimo na sve vise ideja i poruka.
Esej
Mnogi se umjetnici, u novije vrijeme, sve vise bave covjekovom i ljudskom egzistencijom, tragajuci za smislom covjekovog trajanja. Uprkos radostima koje zivot pruza u njemu otkrivamo apsurd i zbog toga oko sebe sve cesce susrecem nezadovoljstvo i neprestane sukobe pojedinaca i svijeta. Osjecaj da je covjek stranac u ovome svijetu upoznali smo u mnogim djelima, a zalosno je to sto ta kob sustize i nas. Otudjenost i usamljenost, kazne su novog doba. To je stvarnost koje sam sve vise svjesna. Ljudi su pisanje razglednica za vrijeme prannika zamjenili obicnim elefonskim pozivom. Ovaj primjer moze se uciniti kao sitnica, ali cinjenica je da kompjuteri i druga elektronika postaju vladari , diktatori kulture i covjekovog svakodnevnog zivota. Vjestacka sredina dominira ljudima i postepeno ih otudjuje od drugih ljudi. Covjek zaveden tim nekakvim, naivnim ,,tehnickim optimizmom .Misle da nova tehnologija moze samo poboljsati zivotni standard ljudi, ali zaboravljaju da se sreca i zadovoljstvo ne nalaze u kompjuteru vec u samom covjeku. Da bismo ispunili svoj zivot i ostvarili srecu moramo se posvetiti prvenstveno sebi, a ne materijalnim predmetima. Jer na kraju, svega ovoga, kad napustimo ovaj svijet, sta nam ostaje? Ostaje nam ogromna praznina, ili unutrasnje zadovoljstvo dobrim djelima koje smo postigli.
I sad, jos ostaje pitanje kako jedan pojedinac da opstane i traje, kako da prikupi dovoljno smjelosti i ne izgubi sebe u ljigavom opstanku. Kako prevladati nelagodnost, usamljenost i ravnodusnost koju dobijamo kao povratni odgovor pri svakom pokusaju komunikacije. I dalje je odgovor na istom mjestu, tu, u dusi! Jer duse se ne pobjedjuju oruzjem, nego ljubavlju i blagorodnoscu.
Nas najvazniji cilj u zivotu treba da bude uzdizanje nase duse. Drugim rijecima, napredak nasih duhovnih moci: da svakim danom sve vise prosvecujemo svoj duh i svakim danom se osjecamo sve vise slobodnim i boljim.

O djelu ZLOČIN I KAZNA

Struktura romana gradi se na principu konfliktnosti. Glavni junak je u sukobu sa svijetom i taj sukob se produzuje na sukob sa samim sobom. Ostali likovi u romanu su nezavisni i takav njihov polozaj predstavlja konfronaciju raznih misljenja. Autor svima daje mogucnost da izraze svoj stav i da donesu sud o datom problemu, ali ni jedan lik ne predstavlja tacku gledista autora. Ona se moze traziti u presjeku misljenja i stavova svih tih likova. Ova osobina romana se obiljezava kao polifonijska struktura romana.
Struktura romana je tipicna za roman Dostojevskog jer u sebi objedinjava osobenosti svih vidova romanesknog zanra. To je roman hronika- obuhvata niz dogadjaja i situacija: pozar zbog kojeg su okrivljeni nihilisti, kocije koje gaze pijanicu, ubistvo; socijalni roman- jer obuhvata zivot u sirotinjskim cetvrtima, prostituciju i alkoholizam; kriminalni roman- govori o junaku koji izvrsava ubistvo i o traganju policije za ubicom; filozofski roman- nosi ideju glavnog junaka koji nudi eticko- filozofsku podogu i on je daje u raspravi ,,O zlocinu''; psiholoski roman- likovi u romanu se razotkrivaju analizom psihickih stanja i njihovih ponasanja; avanturisticki roman- tajno dopisivanje i sastanci, ucjene, revolverski hici; roman tragedija- donosi smrt Marmeladova na ulici, ubistvo, samoubistvo; javljaju se djeca patnici.
Prostor u romanu je veoma suzen. Radnja se odvija u tri-cetiri sobe, u krcmi, sudnici, na mostu i na jednom trgu. To je prostor u kome se krecu sitni cinovnici, prostitutke i prosjaci; mjesta u kojima junaci zive i ujedno govore o svojoj sudbini. Soba, nalik na mrtvacki sanduk ili brodsku kabinu, govori o zivotnoj tjeskobi glavnog junaka. Soba Sonje Marmeladove je nejednakih uglova sto podsjeca na njenu neobicnu sudbinu. Sav ambijent, u kome sekrece glavni junak, pocev od krcmi u koje se obavezno silazi niz stepeniste mracnih ulica ulica u kojima obitavaju prostitutke, djeluje funkcinalno i motivise ponasanje glavnog junaka.
Vrijeme u romanu je zgusnuto na devet i po dana. Prvi dio romana je vrijeme u kome Raskoljnikov vrsi probu ubistva, kada dobija pismo od majke, kada cuje sudbonosni razgovor u krcmi; vrijeme koje traje dva i po dana. Zbog kratkog vremena radnja dobija na dinamici i roman cini zanimljivijim. Uostalom, sazimanje vremena u romanu je osobenost moderne proze.
Iz svesaka i prepiske Dostojevskog evidentno je da se kolebao u obrazlozenju ubistva, od cega je zavisila i koncepcija glavnog lika-Raskoljnikova. Njega muci pitanje: Da li dobar cilj opravdava sredstvo kojim se ostvaruje?
Ideja o ubistvu pojavila se poslije prve posjete zelenasici i ,,pocela da mu kljuje u glavi''. Istovremeno on istu ideju cuje u kafani, u razgovoru izmedju oficira i studenta; razgovor u kome student tvrdi da bi ,,tu proklrtu babu ubio i opljackao bez imalo grize savjesti''. Ideja o ubistvu je razgradjena u clanku ,,O zlocinu'' koji je Raskoljnikov ranije objavio u jednom casopisu. U tom clanku on razmatra psiholosko stanje za sve vrijeme zlocina, tvrdeci da izvrsenje zlocina uvijek prati bolest kao posljedica grize savjesti ili osjecanje grijeha. Medjutim on tvrdi da postoje u svijetu neobicni ljudi koji imaju pravo da izvrse zlocin: ,,Neobican covjek ima pravo... to jest ne zvanicno pravo nego sam ima pravo da dozvoli svojoj savjesti da prekoraci preko izvjesnih prepreka i to jedino u slucaju ako to zahtjeva ostvarene njegove ideje...'' Te ,,izvjesne prepreke'' su prije svega moralne prirode.
Naporedo sa dogadjajima koji motivisu i podsticu na ubistvo, u glavnom junaku se nesvjesno javlja i otpor prema zlocinu. Dostojevski kaze da ,,kad je covjek bolestan snovi se cesto odlikuju izvanrednom stvarnoscu sa stvarnoscu''. Raskoljnikov sanja strasan san. Osjeca da nece izdrzati teret zlocina: ,,Boze, je li moguce da cu uzeti sekiru i udariti je po glavi, da cu zatim gaziti po klizavoj ljepljivoj krvi... Ne, ja to necu izdrzati''.
Poslije zlocina u junakovom ponasanju se zapaza teznja da se zlocin prikrije, a borba izmedju ,,obicnog'' i ,,nobicnog'' covjeka u njemu se produzava do kraja romana. Opljackane stvari Raskoljnikov ne koristi, vec ih, naprotiv, krije daleko od stana, pod nekakav kamen, jer bi ga prisustvo tih stvari podsjecalo na ubistvo koje je on pokusavao da potisne iz svoje svjesti.
Izvrsivsi zlocin, Raskoljnikov zakoracuje u drugi svijet, svijet Svidrigajlova i Sonje Marmeladove. Na drugoj strani ostaju sestra, majka, prijatelj Razumihin i zakon olicen u Porfiriju Petrovicu. Sada se motivacija, sa kojom je nasao moralno opravdanje ubistva, sudara sa podsvjesnim u njemu (bolest i bunilo) i sa sredinom koja ne prihvata zlocin. Sonja mu kaze: ,,Krst patnje treba da uzmes na sebe i njome da se iskupis''. Glavni junak odbacuje i svijet Svidrigajlova koji vodi u samoubistvo. On shvata da je jedini put ispravnosti put preobrazaja, tj. povratka iz svijeta neobicnih u svijet obicnih ljudi. Raskoljnikov pkusava da dosegne kako je Sonja, pored razvrata uspjela da sacuva cistotu duse. Na pitanje da li se moli Bogu, Sonja odgovara: ,,A kako bih ja bez Boga!''- ,,Eto to je izlaz! Evo objasnjenja njenog izlaza!'' Tada pocinje njegov preobrazaj. Tako nastaje ,,istorija njegovog potpunog prelaza iz jednog svijeta u drugi i upoznavanje sa novom dosad nepoznatom stvarnoscu.'' Njegova odluka da se prijavi ne realizuje se odmah, cemu je uzrok veoma jaka motivacija. On se do kraja dvoumi, pa cak i onda kada ulazi u policijsku zgradu s namjerom da se preda. U jednom trenutku, on odustaje, izlazi iz policije, da bi se odmah potom vratio i proznao: ,,Ja sam ubio babu-cinovnicu i njenu sestru Lizavetu i opljackao ih''. Osudjuju ga na tamnicu i progonstvo u Sibir na osam godina. Za njim, u Sibir, polazi i Sonja.
U osvjetljavanju glavnog junaka pomazu i likovi koji su prije zlocina samo naznaceni. U njihovom okruzenju i u njihovim sudbinama glavni junak provjerava vrijednost svoje ideje, a samim tim i odredjuje svoj dalji put.
Razumihin je suprotstavljen glavnom junaku na idejnom planu. Njegovo ime sugerise razum za razliku od glavnog junaka, cije ime otkriva njegovu podjeljenu i rascijepljenu licnost. On se iz svog teskog materijalnog stanja izvlaci radom i odricanjem i samim tim dokazuje da za covjeka ne postoji stanje ,,kada se vise nema kud''. On zivi u malom sobicku kao i Raskoljnikov i spreman je da svoju skromnu zaradu podijeli sa njim. Razumihin polemise sa gledistem socijalista da je zlocin protest protiv nemoralnosti drustvenog uredjenja i da ce ,,socijalni sistem ispreden iz glave nekog matematicara odmah urediti citavo covjecanstvo i za tren oka uciniti pravednim i bezgresnim, prije svakog zivog procesa, bez ikakvog istorijskog zivotnog puta!... Zato oni tako i ne vole zivi proces zivota: ne treba ziva dusa, jer ce ziva dusa traziti da zivi, ziva se dusa nece pokoravati mehanici, ziva je dusa podozriva, ziva je dusa nazadna!'' I kada okolina pocinje da sumnja da je Raskoljnikov ubica, Razumihin trazi argumente da ga odbrani. Medjutim on tacno rezimira clanak ,,O zlocinu'' i kaze Raskoljnikovu: ,,Ono sto je stvarno originalno u svemu tome, i sto, na moj veliki uzas, pripada samo tebi, to je sto ti dozvoljavas covjekovoj savjesti prolivanje kvi i, oprosti, cak sa fanatizmom''.
Svidrigajlov je amoralist, sladostrastnik i sadista. Prividno, on je pobijedio jer zivi iznad domena moralnih zakona. Misli da moral pretvara zivot u dosadu i da ,,moralan covijek mora da se dosadjuje''. On se odaje razvratu zato sto u njemu nalazi nesto zasnovano na prirodi, nesto sto kao zeravica gori u krvi. Dok Raskoljnikov ubija u ime novog i bolje svijeta, Svidrigajlov ubija iz egoisticnih pobuda. Ali i jedan i drugi ne mogu da nose teret ubistva. Svidrigajlov je covjek bez vjere i bez nadanja. On kaze: ,,Mi eto, uvijek zamisljamo vjecnost kao neku ideju koja se ne moze shvatiti, kao nesto ogromno... I, odjednom, zamislite, mjesto svega toga, samo jedna sobica, nesto slicno domacem seljackom kupatilu, pocadjavela i po svim coskovima pauci i to ti je, eto, sva vjecnost''. Kada shvati da ne moze zadobiti Dunjinu ljubav, izlaz nalazi u samoubistvu.

Fjodor Mihajlovic Dostojevski

Fjodor Mihajlovic Dostojevski je drugi sin vojnog ljekara Mihaila Andrejevica Dostojevskog i Marije Fjodorovne Nicajeve. Rodjen je 30. oktobra, 1821. godine u Moskvi. Oceva narav (bio je tvrdica i alkoholicar) i nepodnosljiva atmosfera koju je stvorio u kuci ucinili su da djetinjstvo i mladost Dostojevskog budu mracni. Spas su mu nudile price koje mu je majka citala iz Starog i Novog zavjeta. Ali, ona je umrla rano, od tuberkuloze, ostavivsi iza sebe sedmoro djece. Majcina smrt oznacila je potpuni raspad porodice. Mihail Andrejevic odlazi u penziju, a djeca u razlicite skole. Mihail (najstariji sin) i Fjodor odlaze u Glavno inzinjersko uciliste u Peterburgu. "Brata i mene odvezli su uPeterburg u inzinjersku skolu, i pokvarili su nam buducnost", - sjecao se pred kraj zivota dostojevski - "mislim da je to bila greska."
Ali Dostojevski je osim vojnih vjezbi pohadjao i nastavni program i mnogo je citao. Uskoro su Mihaila Andrejevica ubile spahije na njegovom imanju. Prvenac Mihail je preuzeo brigu o imanju, ali i o buducnosti mladje djece. F. M. Dostojevski dovrsava svoj prvi roman - BIJEDNI LJUDI (1846.), i taj naslov je deviza i program njegove cjelokupne buduce djelatnosti. Bjelinski i Njekrasov su zadivljeni romanom, a Dostojevskog su okarakterisali kao autora prvog "socijalnog romana" u Rusiji. uskoro se pojavila i druga knjiga Dostojevskog - DVOJNIK (1846.), poslije cega je raskrstio sa partijom Otadzbinskih zapisa.




Uskoro je Dostojevski poceo posjecivati skupove organizovane pod nazivom Krug Petrasevaca, na kojima se raspravljalo o kmetstvu, te reformi suda i stampe. Pocetkom 1849. godine objavljen je nov veliki roman Dostojevskog pod privlacnim poeticnim naslovom - NJETOCKA NJEZVANOVA. Na jednom skupu Dostojevski je procitao smjelo pismo Bjelinskog upuceno Gogolju. Zbog toga je zajedno sa jos 33 petrasevca uhapsen i bacen u Petropavlovsku tvrdjavu (politicki zatvor). 19. decembra, 1849. godine vojni sud je osudio 21 optuzenog na smrt strijeljanjem. 22. decembra, 1849. godine, oko osam sati izjutra, crne kocije su ih odvezle na gubiliste na Semjonovskom trgu. Trgom se razlijezu imena, paragrafi, rezolucije i osude: "...osudjuje se na smrtnu kaznu strijeljanjem!" Pred samu naredbu PALI! procitana je nova presuda - "pomilovanje", tj. progonstvo na robijaske radove.


U Sibir su krenuli 21. decembra, okovani okovima teskim 10 funti. Na prvom odmoristu su im zene dekabrista poklonile po jedno jevandjelje. Dostojevski je bio zatocen u Omskoj tvrdjavi i radio je veoma teske fizicke poslove. Nakon cetiri godine, Dostojevskog su raskovali i stupio je kao redov u 7. Sibirski bataljon regularne vojske koji je bio rasporedjen u dalekoj stepskoj guberniji Semipalatinsk. Tu je upoznao Mariju Dmitrijevnu, svoju buducu zenu, ciji muz, Aleksandar Ivanovic Isajev je umro. Ozenivsi Mariju, Dostojevski se morao brinuti i o njenim osmogodisnjim sinom Pasom. a u medjuvremenu, napadi epilepsije (bolesti koja prati Dostojevskog od mladosti) postaju sve tezi. No, to mu ne smeta da napise jos dvije pripovijetke - UJKIN SAN i SELO STEPANCIKOVO.


Od 1858. godine Mihail i Fjodor Dostojevski izdaju knjizevni politicki nedeljnik Vrijeme, a pojavljuju se i nova djela Dostojevskog - PONIZENI I UVRIJEDJENI i ZAPISI IZ MRTVOG DOMA. Nakon cetiri godine obustavljeno je izdavanje casopisa Vrijeme, ali oni izdaju novi casopis - Epoha. Jedna od najjacih ljubavi Dostojevskog bila je mlada Apolinarija Suslova. Stalno su bili u nesuglasicama, ali su se neizmjerno voljeli. zajedno su putovali po Evropi, a na kraju ih je rastavila pretjerana strast Dostojevskog prema kocki.


Godina 1864. je bila "strasna godina" u zivotu Dostojevskog. Marija Dmitrijevna je umrla od tuberkuloze, a uskoro je umro i stariji brat Dostojevskog - Mihail. Propada i casopis Epoha, i tek nakon manje krize, Dostojevski se ponovo vraca knjizevnom radu, i pise remek-djelo - ZLOCIN I KAZNA. Dok je pisao taj roman boravio je u seocetu Ljublinu, u iznajmljenom ljetnikovcu, odmah do kuce njegove najdraze sestre Vere Mihajlovne. zaljubio se u njenu snahu, Jelenu Pavlovnu Ivanovu sa kojom je skoro usao u brak, ali je ipak sreo A. G. Snjitkinu, svoju buducu zenu.





Dostojevski je imao rok da za mjesec dana napise nov, neobjavljen roman. To nije mogao stici sam, pa je uzeo stenografa - Anu Grigorjevnu Snjitkinu. Toje bio roman RULETENBURG. Uskoro je Dostojevski ozenio Anu Grigorjevnu, i na medeni mjesec su otisli s namjerom da ostanu tri mjeseca, a ostali su cetiri godine. putovali su po Evropi: Drezden, Bazel, Zeneva, Milano, Firenca, Bolonja, Venecija, Prag... Dostojevski se stalno kockao, pa su on i Ana ostajali bez imalo novca. 1867. godine objavljuje roman IDIOT, a 1872. roman ZLI DUSI.


Dostojevski stvara nov oblik publicistike - piscevo misljenje o temama dana. Tako nastaje PISCEV DNEVNIK. 1875. godine objavljuje roman MLADIC, a uskoro i dvije male tragedije - novele: KROTKA i SAN SMIJESNOG COVJEKA. 1880. objavljuje roman BRACA KARAMAZOVI. Veliki knjizevno-drustveni dogadjaj 1880. godine bilo je otkrivanje spomenika Puskinu u Moskvi. Tada je Dostojevski tokom visednevnih svecanosti odrzao nekoliko govora.
Doktori su na plucima Dostojevskog otkrili emfizem koji je brzo napredovao. U sedam ujutro 28. januara, 1881. godine Dostojevski je rekao Ani da je shvatio da ce tog dana umrijeti. Citao je jevandjelje, i to isto vece je izdahnuo, prethodno se oprostivsi sa zenom i djecom. Sahranjen je u krugu crkve Aleksandra Nevskog, gdje su sahranjivani ruski carevi i njihovi najblizi srodnici. Njegova sahrana se pretvorila u velicanstvenu manifestaciju. Sahrani je prisustvovalo oko 10 000 ljudi. Citav svestenicki kor crkve izasao je u susret pogrebnoj povorci. ta pocast se ranije ukazivala samo tijelima preminulih ruskih careva. Studenti, koji su prisustvovali sahrani, su umjesto vijenaca noslili okove kao simbol njegove robije i njegovog mucenickog zivota.

ZLOČIN I KAZNA

U središte svog romana, koji je izgrađen na fabuli o ubojstvu, a čija se radnja odvija u svega devet i pol tjedana, postavlja pisac siromašnog studenta Rodiona Romnoviča Raskoljnikova, također poniženog i uvrijeđenog čovjeka, koji razvija svoju intelektualnu teoriju nadčovjeka misleći da mu je sve dozvoljeno pa čak i zločin nad starom lihvaricom Aljonom Ivanovom, izvršen zato da bi pomogao siromašnima. Već na početku romana sklop životnih okolnosti tjera Raskoljnikova u zločin: dobiva majčino pismo u kojem saznaje za sestrinu žrtvu koju ne može prihvatiti. Naime, Dunja se je trebala udati za bogatog Lužinu kako bi se spasila od sramotne guvernantske službe kod razvratnika Svidrigajlova, a tako bi i materijalno pomogla svome bratu. Teško opterećen time Raskoljnikov u krčmi susreće propalog Marmeladova koji ga upoznaje sa svojom obitelji, ljudima sa dna života čija sudbina dokazuje pogubnost djelovanja bijede na ljudski moral. Najveći stradalnik je Marmeladova kći Sonja koja primorana da hrani obitelj prodaje svoje tijelo, proživljava očevu smrt, ludilo maćehe i zlu sudbinu braće i sestara koji postaju prosjaci. Roskoljnikov gotovo podsvjesno donosi odluku i kao vođen nečim izvan svoje svijesti hladno izvršava svoj plan. Ubija lihvaricu, ali i njezinu sestru Lizvetu Ivanovu. Poslije izvršenog ubojstva Raskoljnikov doživljava ipak tešku grižnju savjest i tu se počinje odvijati jedna psihološka drama: borba sa savješću i dvoboj sa istražiteljem Porfirijem Petrovičem. Nakon nekog vremena ipak priznaje ubojstvo, dovodi sebe do pokajanja i predaje se sudu. Doživjevši katarzu on osjeća pobjedu dobra nad zlim.
Završetak romana nas izvještava o sudbinama likova. Sonja prati Rodiona u Sibir. Dunja se iz ljubavi udaje za Rodionova prijatelja Razumihina. Umire Puljherija Raskoljnikova, Rodionova majka. Roskoljnikov se razboli. Nakon dugog bolovanja vraća se u život radostan i pun nade. Sedam preostalih godina, koliko još mora biti u Sibiru, čine mu se kratke zbog utjehe pronađene u Evanđelju i strpljivoj Sonjinoj ljubavi.


Raskoljnikov je pobunjenik protiv društva, njegovi su činovi ne samo motivirani njegovim shvaćanjima etike, već i bijedom što ga okružuje, socijalnim zlom koje nagoni čovjeka na zločin, ali on je ujedno i usamljenik što se muči etičkim i moralnim pitanjima. Svoju osamljenost dokida prijavljivanjem samog sebe vlastima, kaznom, odlaskom na robiju i prilaženjem religiji. Nasuprot razumnom i buntovnom u ime razuma Raskoljnikovu, postavlja, Dostojevski smirenu i osjećajnu Sonju Marmeladovu, koja kao prostitutka vrši zločin na sebi, ali ne iz pobuda razuma, već iz osjećaja ljubavi prema svojoj porodici koja može preživjeti samo zato što ona trguje svojim tijelom. Njen je karakter apologija ljubavi i patnje u ime drugih ljudi. Ova cjelovita fabula o Raskoljnikovu i Sonji, uz sporedne fabule, a posebno Raskoljnikovi unutrašnji monolozi i dijalozi te konačno mnogostruke diskusije Raskoljnikova sa sporednim karakterima podređeni su etičkoj, moralnoj, socijalnoj i političkoj problematici, o kojoj se na stranicama ovog romana raspravlja, pa roman Zločin i kazna izrađuje ideološki roman izrađen na osnovama kriminalne fabule. Fabula ovdje služi piscu zato da bi svoga junaka postavio pred etički problem koji se isto tako fabulirano rješava. Razapet između pobune i smirenja, ljubavi i mržnje, Rraskoljnjikov terorizira, razmišlja i ispovijeda se. U njemu kao da pisac nastavlja motiv iz svog Dvojnika. U Rodionu se stalno bore dva karaktera, pa se njegovi unutrašnji monolozi zaista pretvaraju u unutrašnje dijaloge koji čitaoca stalno tjeraju na razmišljanje. Već u samom imenu glavnog junaka vidimo da je on čovjek u raskolu između svoje humane biti i surovosti traženja koja pred njega postavlja životna stvarnost.
Zašto je Raskoljnikov ubio staru lihvarku? Očigledno da bi svoju porodicu spasio bijede, poštedio svoju sestru koja da bi mu pomogla da se školuje bila spremna da se uda za jednog bogatog, ali surovog čovjeka. Ali on je izvršio ovo ubojstvo i da bi sebi dokazao da nije običan čovjek koji poštuje moralne zakone koji su drugi stvorili, već sposoban da sam stvori vlastiti zakon i da snosi ogroman teret odgovornosti, da svojim život opovrgne grižnju savjest i da podmuklim sredstvima (ubojstvom) postigne dobar cilj (da pomogne vlastitoj porodici i završi školovanje koje će mu omogućiti da postane dobročinitelj cijelog ljudskog roda), Bez imalo predrasuda prema svojoj unutrašnjoj ravnoteži i svom vrlom životu.
Počinio je on ovo ubojstvo i stoga što je jedna od omiljenih ideja Dostojevskog bila da širenje materijalističkih ideja mora uništiti moralne vrijednosti mladih i napraviti ubojicu čak i od sasvim dobrog mladića koga bi nesretni stjecaj okolnosti lako mogao gurnuti u zločin.




SADRŽAJ:

Zločin i kazna, roman je temeljen na poznatoj fabuli kriminalističkih romana. Naime, događa se ubojstvo i traži se ubojica – no mi od početka znamo tko je, zašto je zapravo ubio staru ljudski i socijalno štetnu lihvarku i njenu sestru Lizavetu, pa nas počinje zanimati da li će se i kako otkriti ubojstvo koje je počinio Rodion Raskoljnikov. Ubojstvo nije počinjeno iz razloga banalnoga bogaćenja, nego ga Raskoljnikov opravdava svojim altruizmom – na taj način on će pomoći cijelom društvu, njegovim siromašnim vršnjacima – te ga uopće zaokuplja jedna takva misao (da on može ubiti čovjeka) pa ovaj zločin prerasta u zločin s predoumišljajem i na taj način razmatra se ideološki zločin uopće. Ni istražitelj u romanu nije običan dovitljivi policajac, nego je izvrstan poznavalac ljudske duše, i konstantnim razgovorima on pomalo steže obruč oko Raskoljnikova i ovaj naposljetku popušta – priznaje zločin. Upravo to daje piscu priliku da savršeno psihološki okarakterizira glavnog lika, a to postiže mnogobrojnim monolozima Raskoljnikova kojeg savjest proždire. On si sada, nakon zločina postavlja mnoga etička i moralna pitanja. Raskoljnikov je siromašan student sa veoma razvijenom intelektualnom sviješću-mnogo razmišlja o svijetu i sebi, ali on je također pobunjeni plebejac koji je spreman na sve. Raskoljnikovljev je zločin – zločin s predomišljanjem; “poniženi” intelektualac želi svojim činom potvrditi ideju o odabranoj, snažnoj ljudskoj ličnosti kojoj je, upravo zbog te njene iznimne naravi, dopušteno, kao i Napoleonu, da se u ime viših, navodno humanih, ciljeva posluži zločinom. Ta njegova razmišljanja dana su kroz njegove mnogobrojne monologe, kao i razgovore sa Porfirijem Petrovičem, Razumihinom i prostitutkom Sonjom Marmeladovom – koja ga svojom smirenošću i kršćanskim podnošenjem patnji te iskrenim altruizmom (prostituira se da bi prehranila obitelj) vodi prema priznanju zločina. Završetak romana – odlazak na robiju sa Sonjom i Raskoljnikovo smirenje u Evanđelju - razrješuje mnoge idejne sukobe koje je mladi intelektualac doživio.



LIKOVI:

Rodion Raskoljnikov – mladi, inteligentan i obrazovan čovjek, spreman pomoći siromašnim, nesretnim ljudima (s njima suosjeća), s razvijenom intelektualnom sviješću, ali gnjevan i prezire sadašnji poredak u Rusiji i tu se pretvara u pravog pobunjenog plebejca spremnog na sve, pa i na zločin kao što je ubojstvo. Iako se zanosi idejom da postoje tzv. neobični, odabrani ljudi kojima je dopušteno da zbog općeg dobra čine zločine njega na kraju satire savjest, on popušta i priznaje da je ubio staru lihvarku i njenu sestru Lizavetu. A utjehu i mir napokon nalazi u Sonji i Evanđelju.
“Na nježnim crtama mladićevog lica na trenutak se pojavi osjećanje najdubljeg gađenja. Uzgred rečeno, on je bio upadljivo lijep, vrlo lijepih zagasitih očiju, smeđ, povisok, tankovijast i stasit.....
On je bio tako bijedno odjeven da bi se neko drugi, čak i naviknut na tako nešto, stidio da u takvim traljama danju izađe na ulicu.”



Aljona Ivanovna – zla, koristoljubiva, nepovjerljiva, škrta, zelenašica
“To je bila sićišna, suhonjava stra baba od šezdesetak godina, užagrenih i zlobnih očica, malog šiljatog nosa i gologlava. Njena blijedoplava i prosijeda kosa bila je izdašno namazana zejtinom. Njen dugački i tanki vrat, koji je ličio na kokošju nogu, bio je omotan nekom flanelskom krpom, a o ramenima, iako je bila vrućina, visio joj je pohaban i požutio krznom obrubljen haljetak. Baba je svaki čas kašljala i stenjala. Mora da ju je mladić omjerio nekim čudnim pogledom, jer i u njenim očima opet bljesnu on pređašnja nepovjerljivost.”


Lizaveta Ivanovna – plašljiva, vrijedna, poštena, pobožna
“To je bila visoka, nezgrapna, stidljiva i tiha djevojka, skoro idiotkinja, koja je imala oko trideset i pet godina i bila prava robinja svoje sestre, dan i noć je radila, drhtala pred njom i čak batine od nje dobivala. Sa nekim zavežljajem u rukama, ona je zamišljeno stajala pred tim trgovčićem i njegovom ženom i pažljivo ih slušala...”


Marmeladov – čovjek dobrih namjera i velikog razumijevanja ali pijanica i propao, veoma voli i cijeni svoju obitelj
“To je bio čovjek od preko pedeset godina, srednjeg rasta i snažne građe, s prosijedom kosom i velikom ćelom, sa podbuhlim, žutim i čak zalenkastim licem od stalnog pijančenja i s otečenim kapcima, iz kojih su, kao kroz uzane pukotine, sijale živahne crvenkaste očice. Ali u njemu je bilo nešto vrlo čudnovato; u njegovom pogledu kao da je blistalo čak neko ushićenje – ako hoćete, osjećao se i smisao i razum – ali u isto vrijeme i kao da je svjetlucalo neko bezumlje. Imao je na sebi star, potpuno pohaban crni frak, s otpalim dugmadima. Samo se još jedno nekako držalo, i njime se on i zakopčavao, očevidno ne želeći da se udaljaava od uljudnosti. Ispod prsluka od nankina virio je plastron, sav zgužvan, uprljan i ispolivan. Bio je obrijan na činovnički način, ali već poodavno, pa mu je gusto izrastala siva, čekinja. Pa i u njegovim manirima se stvarno naziralo nešto činovnički dostojanstveno. Ali on je bio uznemiren, mrsio je kosu i ponekad bi, u nekoj tuzi, objema rukama podupro glavu stavljajući poderane laktove na mokar i ljepljiv sto.”


Katarina Ivanovna – žena Marmeladova, upropaštena sadašnjim prilikama i statusom i s time ne nikako ne može pomiriti pa je zbog toga bijesna i gnjevna, izmučena i iscrpljena, a tubrkuloza ju je načela, voli jako svoju djecu, ali kada umire od tuberkuloze konačno nalazi svoj mir
“To je bila strašno mršava žena, slabašna, dosta visoka i stasita, još divne zagasitoplave kose, a na njenom licu stvarno su se vidjele crvene pjege. Stisnuvši ruke na grudima, zapečenih usana, ona je hodala po svojoj maloj sobi i disala neujednačeno i isprekidano. Oči su joj blještale kao u groznica, ali njen pogled je bio oštar i ukočen. To sušičavo i uzbuđeno lice pri posljednjem svjetlu dotrajale svijeće koje je treperilo na njenom licu stvaralo je bolan utisak.
Raskoljnikov je imao utisak da joj nema više od trideset godina i da ina stvarno nije bila za Marmeladova...”



Dimitrije Prokofjič-Razumihin – jedini razumije Raskoljnikova i zapravo jedini je s kojim se on druži na univerzitetu, voli Dunju, veoma pošten, spreman pomoći u nevolji i uvijek daje sve od sebe
“To je bio neobično veseo, društven i do u potpunosti dobar momak. Zapravo, pod tom prostotom krili su se dubina i dostojanstvo. Njegovi najbliži drugovi shvatili su to, i svi su ga voljeli. Bio je prilično bistar, iako ponekad zaista priprost. Bio je izrazite vanjštine– visok, mršav, uvijek slabo obrijan i crnokos. Ponekad je pravio izgrede i važio je za veoma snažnog čovjeka. Jedne noći je, u društvu, jednim udarcem oborio kao gora visokog redara. Mogao je da pije bez kraja i konca, a mogao je da i uopće ne pije; ponekad je pravio nedozvoljene ispade, ali je mogao da ih uopće i naravi. On je bio još i po tome zanimljiv što njega nikad i nikakvi neuspjesi nisu zbunjivali i što ga, kako je izgledalo, ni kakve teške okolnosti nisu mogle dovesti do očaja. Mogao je na krovu stanovati, mogao je trpjeti paklenu glad i neobičnu studen. Bio je neobično siromašan i potpuno sam, sam se izdržavao zarađujući novac raznim poslovima. On je znao bezbroj izgovora odakle je mogao da izvuče neku korist, ali razumije se, samo zaradom. Jednu čitavu zimu uopće nije ložio u sobi i tvrdio je da je tako čak prijatnije, jer se u hladnoj sobi bolje spava. I on je sada bio primoran da napusti univerzitet, ali samo na kratko vrijeme, i svim silama je nastojao da popravi svoje prilike kako bi mogao nastaviti studije.”


Petar Petrovič Lužin – podao, zao i lažljiv, primitivan i veoma umišljen malograđanin, priglup i podmukao
“To je bio neki postariji gospodin, ukrućen, stasit, s izrazom opreznosti i mrzovolje na licu; on poče time što zastade na vratima gledajući oko sebe uvredljivo – ne skrivenim čuđenjem i kao da je očima pitao: “Kuda sam ja to zabasao?” Nepovjerljivo i čak s afektacijom izvjesne uplašenosti, gotovo neke uvrijeđenosti, razgledao je tijesnu i nisku Raskoljnikovljevu “brodsku kabinu”.”


Sonja – dobra, kršćanski požrtvovna, razumna, puna suosjećanja iako se i ona nalazi u vrlo teškim prilikama
“Čudno je djelovao taj njen iznenadni dolazak u ovu sobu, usred sirotinje, rita, smrti i očaja. I ona je bila u krpetinama; odjeća joj je bila bezvrijedna, ali je bila ukrašena na ulični način, sve po ukusu i pravilima koja su bila uobičajena u tom naročitom svijetu, s upadljivim i sramnim isticanjem cilja. Sonja zastade u hodniku, kod samog sobnog praga, ali ga ne prekorači; gledala je kao izgubljena i, izgleda, ništa nije shvatila; zaboravila je na svoju, iz četvrte ruke kupljenu, ali ovdje nedoličnu svilenu haljinu u boji sa dugačkim i smiješnim skutom; zaboravila je na svoju ogromnu krinolinu što je sva vrata zakrčila; i na svijetle cipele, i suncobrana, nepotreban noću, ali koji je ponijela; i na smiješan okrugli slamni šeširić sa sjajnim perom boje plamena. Ispod tog nestašno nakrivljenog šeširića virilo je mršavo, blijedo i uplašeno lice, otvorenih usta i od užasa ukočenih očiju. Sonja je bila omanjeg rasta, mršava, ali prilično lijepa osamnaestogodišnja plavuša, sa prekrasnim plavim očima.”


Avdotja Romanovna (Dunja) – pametna i razborita iako i tvrdoglava, snažnog karaktera vrijedna i poštena, voli majku i brata, požrtvovna
“Avdotja Romanovna je bila izvanredno lijepa – visoka, neobično stasita, jaka i samouvjerena – što se izražavalo u svakom njenom pokretu, ali to nimalo nije uticalo na gipkost i gracioznost njenih pokreta. U licu je bila slična bratu, ali ona se mogla nazvati čak ljepoticom. Kosu je imala svijetlo-smeđu, nešto svjetliju nego u brata; oči gotovo crne, sjajne, gorde i u isto vrijeme, ponekad, na trenutak, neobično dobre. Bila je blijeda, ali to nije neko boležljivo bljedilo, njeno je lice odisalo svježinom i zdravljem. Usta je imala nešto mala, a donja usna, svježa i rumena, sasvim malo isturena naprijed, isto tako kao i brada – jedina nepravilnost na tom prekrasnom licu, ali ona mu je pridavala neku naročitu karakterističnost, pored ostalog, i izgled gordosti. Izraz njenog lica uvijek je bio više ozbiljan i zamišljen nego veseo; ali zato, kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako joj je pristajao smjeh, veseo, mladalački i od sveg srca!”



Pulherija Aleksandrovna – prava majka, brižna i poštena, želi svojoj djeci sve najbolje, ne može se suočiti sa sudbinom sina pa su joj ludilo i konačno smrt jedini izlaz
“Mada je Pulherija Aleksandrovna imala već četrdeset i tri godine, njeno lice je još uvijek zadržalo ostatke pređašnje ljepote, a uz to je izgledala daleko mlađe nego što jeste, što gotovo uvijek biva kod žena koje do starosti sačuvaju jasnost duha, svježinu utisaka, pošten i čist žar srca. Uzgred ćemo reći: očuvanje svega toga predstavlja jedino sredstvo da se ljepota čak ni u starosti ne izgubi. Kosa joj je već počela da sijedi i opada, već odavno su se pojavile sitne bore oko očiju, obrazi upali i uvenuli od briga i tuge, pa ipak njeno lice je bilo prekrasno. To je bila kopija Dunječkinog lica, samo dvadeset godina kasnije i bez onog izraza donje usne, koja kod nje nije bila isturena naprijed. Pulherija Aleksandrovna je bila osjećajna ali ne prekomjerno, bila je snebivljiva i popustljiva, ali samo do izvjesne granice: u mnogo čemu je mogla popustiti, na mnogo što je mogla pristati, čak i na ono što je proturječilo njenom uvjerenju, ali kod nje je uvijek postojala određena crta poštenja, pravila i krajnjih uvjerenja preko koje je nikakve okolnosti nisu mogle primorati da prekorači.”


Porfirije Petrovič – inteligentan čovjek, izvrstan poznavalac ljudskog uma i duše, nije samo obični policijski službenik
“Porfirije Petrovič je bio raskomoćen, u domaćem ogrtaču, u veoma čistom rublju i izgaženim papučama. To je bio čovjek od nekih trideset i pet godina, omalen, pun i čak s trbuščićem, izbrijan, bez brkova i bez zalizaka, kratko ošišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako neobično ispupčeno zaobljenoj na potiljku. Njegovo bucmasto, okruglo lice malo prćasta nosa bilo je boležljive, tamno žute boje, ali prilično živahno i čak podsmješljivo. Ono i izgledalo čak i dobrodušno da mu nije smetao izraz očiju nekako vodnjikavog sjaja i gotovo prekrivenih bijelim trepavicama, koje su stalno treptale kao da nekome podmiguju. Pogled tih očiju nekako je čudno odudarao od čitave njegove pojave, koja je u sebi imala čak nešto žensko, i davao joj je mnogo ozbiljniji izgled nego što bi čovjek na prvi put mnogo od nje očekivati.”


Arkadije Ivanovič Svidrigajlov – strastveni kockar, razbludan čovjek, dosta nemoralan, ali ipak ima dovoljnu savjest i pri kraju života čini dobra djela, Raskoljnikov je rekao da je hrabar jer je imao snage ubiti se ali treba imati hrabrosti nastaviti život
“Čitav minut je promatrao njegovo lice koje ga je i prije uvijek zaprepašćivalo. To je bilo nekakvo čudnovato lice, nalik na masku: bijelo, rumeno, grimiznih usana, svijetlo plave brade i još prilično guste plave kose. Oči je imao nekako previše plave, a pogled nekako i suviše težak i ukočen. Bilo je nešto strašno neprijatno u tom lijepom i prema godinama neobično mladolikom licu. Svidrigajlovljevo odijelo je bilo kicoško, ljetno, lako, a osobito je mnogo polagao na košulje. Na prstu je nosio ogroman prsten sa skupocjenim kamenom.”


PEJZAŽ:
“Nad gradom je ležala gusta, mliječna magla. Svidirgajlov pođe po klizavoj i prljavoj kaldrmi u pravcu Male Neve. Pred njim su iskrsavali preko noći nabujala voda Male Neve, petrovsko ostrvo, mokre staze, mokra trava, mokro drveće i žbunje, i najzad onaj žbun...”

“Na ulici je bila strašna vrućina, a pored toga sparina, gužva, na sve strane vapno, skele, prašina i onaj osobiti ljetni zadah, tako poznat svakom žitelju Peterburga koji nije u stanju da iznajmi ljetnikovac...”



Opis sobe

“To je zapravo bila krletka pet-šest koraka u dužinu. Sa svojim požutjelim, prašnjavim i odlijepljenim tapetama vrlo je bijedno izgledala i bila je tako niska da je u njoj svaki malo viši čovjek osjećao zebnju i sve mu se činilo da će glavom udariti u tavanicu. I namješta je bio u skladu sa stanom: tri ne baš ispravne stare stolice, u uglu obojen sto, na kome se nalazilo nekoliko teka i knjiga; već samo po tome koliko je na njima bilo prašine, moglo se vidjeti da ih već odavno nije dotakla ničija ruka; i, najzad, glomazna sofa, nekad presvučena cicom, a sad sva u ritama koja se pružila gotovo duž čitavog zida i zauzimala polovinu širine cijele sobe.
To je bila Raskoljnikova postelja. Često je on na njoj spavao onako kako bi došao, ne svlačeći se, bez deke i pokrivajući se starim, iznošenim studentskim kaputom, sa jastukom pod glavom, pod koje je podmetao sve rublje što je imao – i prljavo i čisto – da bi mu uzglavlje bilo više. Ispred sofe je stajao mali stol.

EVO ME OPET

Počela je škola, ušli smo u film. Zato, eto mene opet. Pokušat ću puno toga opet napraviti ovdje, a vi komentirajte i pišite što vas zanima. Najviše će biti za prvi i treći razred, s njima sam u tijeku. Za prijatelja s bele, starog frenda Božića, za početak Zločin i kazna. Pozdravlja vas sve PROFESORICA I MAMA!"

F. M. DOSTOJEVSKI

ZLOČIN I KAZNA



Bilješka o piscu:

Rođen je 1821.g. u kući vojnog liječnika. Završio je privatnu moskovsku školu, a zatim se upisuje u inženjersku školu koja nije odgovarala njegovim sklonostima za književnost. Uskoro završava akademiju, i počinje se baviti pisanjem. Čita razne zabranjene knjige i kreće se u socijalističko - utopističkom krugu. Zbog toga je i skoro pogubljen, ali je u zadnji tren pomilovan i poslan na prisilni rad u Sibir. Nakon kazne vraća se u Petrograd i bavi se književnošću. Putovao je Europom i vraća se u Rusiju s nadom za boljitak. Borio se s bolešću i materijalnim neprilikama.
Poznajemo ga kao ruskog realista i modernista, pisca psihološkog romana, oca modernog romana, pripovjedača…
Njegov psihološko roman je studiozno građen, sadrži elemente kriminalističkog i bulevarskog romana, a likovi su buntovnici, kršćani, robijaši, prostitutke, likovi koji ne službuju radnji već ona njima.

O romanu:
Priča je napeta studija jednog ubojstva, od ideje motiva, načina, plana, izvršenja i kazne. Prikazana je duboka psihološka analiza Raskoljnikova, provedena u samo devet dana koliko traje djelo.

Fabula:
Raskoljnikov - glavni junak romana - student prava planira ubojstvo, Aljone Ivanove, lihvarice, čijim novcem bi usrećio ljude u svojoj okolini, a njezin nestanak bi i sam po sebi pomogao ljudima i njenoj okolini. U početku postoji unutrašnja borba između jednostavnosti rješenja i gnušanja prema samoj pomisli na takvo djelo. Razne okolnosti nagnaju ga na zločin - pismo od majke, Sonjin život, spoznaja da je lihvarica sama. Majka mu piše kako će bogato udati kćer da njemu pomogne. On teško podnosi sestrinu žrtvu, Marmeladovljevu životnu priču, činjenicu da se Sonja prostituira da prehrani obitelj.
Raskoljnikov ostvaruje plan, no usput ubija i Lizvetu, a opljačkani novac skriva pod kamen. Vraća se u sobicu i pada u groznicu, te se bori sa savješću, dok dvoboj vodi s Porfirijem Petrovičem koji sve više steže psihološki obruč. Na kraju Raskoljnikov priznaje i odlazi sa Sonjom u Sibir na odsluženje kazne. Nakon svega vraća se u život pun nade, koju skuplja od Evanđelja i Sonje.

Likovi:
Raskoljnikov je lijep i stasit bivši student prava, koji živi u maloj tijesnoj sobici, koja ga steže poput oklopa. Bijeda i neimaština mu se gade, te se on otuđuje, postaje zamišljen i općenito nedruštven. Svoju unutrašnju borbu potkuruje mišlju kako bi jedan život mogao spasiti tisuće bijede. Nakon ubojstva ga hvata strah, jeza, izgubljen je i uplašen. Na kraju djela nalazi davno izgubljeni spokoj.
Sonja je prostitutka čistog srca, stidljiva, plaha, ona je religiozna kršćanka, trpi bez prigovora, očito još veću bijedu od Raskoljnikove.
Andrej je nihilist, kritičar društva, prost čovjek, radio je kao službenik, koji vjeruje u budućnost i podržava preljub.

Stil u djelu:
Dostojevski najviše koristi unutrašnji monolog, diskusije, pa čak i snove likova, da opiše njihove psihičke probleme, kojih kao ni fizičkih nikad ne manjka.
Pripovjedač nije naglašen ni eksponiran, ali se često uživljava u likove i priča iz prvog lica.

Mjesto i vrijeme radnje:
Radnja se zbiva u Rusiji u 19. st.



Književno djelo Fjodora Mihajloviča Dostojevskog značajno je ne samo u okvirima ruske književnosti, gdje je često bilo osporavano, već je ono mnogo značajnije za zapadnoeuropsku književnost i misao kraja XIX i XX stoljeća. Gotovo da nema pisca, kritičara, povjesničara književnosti ili suvremenog mislioca koji se na neki način odredio prema djelu Dostojevskog. William Faulkner je pisao da je Dostojevski umjetnik s kojim bi se rado usporedio svaki pisac samo kada bi mogao. Austrijski književnik Stephan Zweig smatrao je tragediju Karamazovih isto tako značajnom za svjetsku književnosti isto tako kao i trilogiju Orestija ili epove Homera. Za Thomasa Manna Dostojevski je največi psiholog svjetske književnosti, za Nitzschea on je jedini mislilac od kojeg je nešto naučio. Za Gidea romani Dostojevskog nisu samo knjige već najustrepta-
liji život za koji zna. Prodiranje u psihički svijet čovjeka, funkcioniranje njegove podsvijesti, kako ih opisuje Dostojevski, visoko su cijenili Freud i Adler. Maksim Gorki je, nazvavši Dostojevskog zlim genijem, priznao da se njegov talent može usporediti jedino sa Shakespearovim.
Tridesetih godina F.M.Dostojevski, sin vojnog liječnika i kčeri morskog trgovca, živi i školuje se, zajedno sa svojim starijim bratom Mihailom, u jednom od najboljih moskovskih pansiona. Tamo se, slično kao i u liceju koji je pohađao Puškin, poseban naglasak stavlja na književnost. Profesor ruske književnosti doduše ne priznaje Gogolja, ali zato svoje učenike detaljno upoznaje s Puškinom, Ljermontovim i Koljcovom. Ovdje se mladi Dostojevski upoznaje i s francuskom književnošću te pored klalika Racinea i Corneillea čita djela suvremenih francuskih autora - Balzaca, Hugoa, George Sand, E. Suea, djela nova i sadržajem i formom, čije ćemo tragove pronaći u stvaralaštvu ranog i zrelog Dostojevskog. Istovremeno on se zanosi i "gotskim romanima" Ann Cliford.
Godine 1837. Dostojevski se, prema želji oca, upisuje na vojnu inženjersku akademiju u Petrogradu. Niz stručnih predmeta i stroga disciplina inženjerske škole oduzimaju Dostojevskom mnogo vremena, ali ga ipak ne sprečavaju da se, kao i do tada, bavi književnošću. Pisam koja Dostojevski u to vrijeme upućuje bratu Mihailu puna su rasprava o Schilleru i E.T.A.Hoffmannu, Byronu i Shakespearu, Goetheu i Homeru. Njegov odnos prema književnosti gotovo je religiozan i upravo je književnost za Dostojevskog to što jedino može izmijeniti svijet. On je još uvijek naklonjen romantičarskoj književnosti kojoj će uostalom biti uvijek naklonjen, no za daljnji život pitomca inženjerske akademije presudno je poznanstvo s Gogoljem.
Dostojevski je završio akademiju u činu oficira, no već sljedeće godine zatražio je otpuštanje iz vojne službe. On se osjeća pjesnik, ne inženjer. Za Dostojevskog istodobno počinju financijski problemi koji će ga pratiti cijeli život. Upoznaje svijet zalagaonica, novčanih zajmova i mjenica, poslovnih ljudi i petrogradskih zelenaša, svijet gdje vlada novac, svijet u kojem će živjeti junaci njegovih romana (Zločin i kazna, Krotka).
Ruski čitatelji upoznaju Dostojevskog kao prevodioca Balzacova romana Eugenie Grandet. Prijevod je objavljen 1844.g., Dostojevski ga smatra izvrsnim, ali taj prijevod je tek predradnja, priprema za književni rad. Prvi roman Dostojevskog bio je Bijedni ljudi(1846). Dostojevski je, oslanjajući se na rusku književnu tradiciju Puškina i Gogolja, stvorio roman u duhu vladajuće naturalne škole, a epistolarna mu forma dopušta da prodire u psihički svijet svojih junaka i na nov način ispriča o životu "malog čovjeka" premjestivši naglasak na sa socijalne na psihološku motivaciju. Iste godine kad i Bijedne ljude Dostojevski objevljuje svoje pripovijetke Dvojnik (1846) i Gospodin Proharčin.
Radeći na noveli Gospodin Proharčin, Dostojevski se poslužio novinskim materijalom, člankom o siromašnom činovniku koji je umro s pola milijuna gotovine. Tim postupkom pisac će se koristiti i pri stvaranju svojih velikih romana (Zločin i kazna, Demoni, Braća Karamazovi) i na taj način povezivati aktualna društvena i politička pitanja Rusije s filozofsko-psihološkom problematikom.
Likovi pripovijedaka Slabo srce (1848) i Polzunkov (1848) pripadaju istoj socijalnoj sredini kojoj pripadaju i likovi prethodnih pripovijedaka i romana, a srodni su im i po svojim psihološkim karakteristikama. Ostajući vjeran svojim siromašnim i osamljenim junacima, sivilu svakodnevničkog gradskog života poniženih činovnika, zavedenih djevojaka i bijednih studenata, Dostojevski želi progovoriti i o ljudskim strastima, moralnim i etičkim traženjima, dobru i zlu, o izuzetnim ljudima, "velikim grešnicima", "napoleonima", o idealnom čovjeku, o ženi razapetoj između strasti i kajanja, o slobodi koja je čovjeku mučna, nepodnošljiva.
Dostojevski zastupa načela idealističke estetike, zahtijeva slobodu stvaralaštva i umjetnosti, smatra da umjetnost mora biti nezainteresirana, a umjetnički čin iracionalan. Njega norme i zadaci ograničavaju, on se ne može i ne želi odreći svog romantizma i fantastike, svojih motivacija podsviješću što počinju zamjenjivati socijalne motivacije. Dok Turgenjev poetizira svijet koji opisuje, a Tolstoj pokušava prodrijeti u dušu svojih likova, Dostojevski dokumentarnoj građi pridaje novo značenje - filozofsko. Svojim razgovorima s nepostojećim anticipira buduće junake u čijim će se podvojenim svijestima odvijati cijeli dijalozi. "Antijunak", kako ga naziva Dostojevski, u dijaloškoj formi razmišlja o društvenim i polotičkim idejama svog vremena, o socijalizmu, suprotstavlja se civilizaciji i poriče čak i sam pojam "progresa" koji se uz nju vezuje, polemizira s Černiševskim i njegovom teorijom "razumnog egoizma" (parodirat će je Dostojevski u liku Lužina u Zločinu i kazni).
Monološka forma omogućuje Dostojevskom da neograničeno istražuje misaoni i emocionalni svijet svog "antijunaka" te da iskaže odrađene filozofske, etičke i estetske sudove koji su uvijek u dijaloškom suodnosu s tuđim idejama i mišljenjima. Glazbena načela kompozicije razvit će Dostojevski u svom romanu Zločin i kazna (1866).

U središtu romana nalazi se lik bivšeg studenta, dobrovoljnog osamljenikaotuđenog od društva, "poniženog i uvrijeđenog", no i ogorčenog filozofa zločinca Rodiona Raskoljnikova. On u svojoj potkrovnoj sobici, koja je više nalik na grob negoli na sobu, razvija intelektualnu teoriju natčovjeka prema kojoj je sve dopušteno, pa i "krv po savjesti". Da bi provjerio svoju teoriju, da bi dokazao sebi da nije tek pripadnik mase, "materijala", Raskoljnikov ubija staru lihvaricu. Nakon počinjenog ubojstva ne može izdržati moralni i psihološki pritisak, kaje se i predaje vlastima. Svi postupci Raskoljnikova, a ponajprije ubojstvo, motivirani su višestruko, a ni jedna od motivacija nije potpuna ili dominantna. Ubojstvo starice "intelektualna" je odluka Raskoljnikova, provjera njegove teorije, ali se ono istovremano motivira i psihološki i socijalno. Sudbina Raskoljnikova isprepleće se sa sudbinama drugih "poniženih i uvrijeđenih" stanovnika prijestolnica i one uvjetuju i opravdavaju njegov postupak. Isprepliće se sa sudbinom pijanog i nesretnog Marmeladova, njegove smrtno bolesne žene Katerine Ivanove i djece čija je budućnost pijanstvo, tuberkuloza ili prostitucija. Na prostituciju se odlučuje i Sonja, kći Marmeladova, da bi spasila obitelj, a Raskoljnikov, svestan veličine Sonjine žrtve, uviđa i njenu uzaludnost. Na žrtvu su primorane i majka i sestra Raskoljnikova, Dunja koja je spremna na ponižavajući brak s mrskim i ograničenim Lužinom da bi osigurala bratu budućnost. Puljherija Aleksandrova, majka Raskoljnikova, odobrava taj brak kao jedini mogući izlaz iz situacije u kojoj se obitelj našla. Raskoljnikov pak Dunjin brak poistovjećuje sa Sonjinom prostitucijom, ne prihvaća žrtvu svjestan da je i taj izlaz tek prividan, jedan od mogućih kompromisa s vlastitom savješću. Scena s pijanom djevojkom koju Raskoljnikov slučajno sreće na svom lutanju petrogradskim ulicama, a čija je propast samo pitanje vremena, kao da dokazuje da sudbina Marmeladovih, Sonje, Dunje nije samo slučajna, već neizbježna. To je dodatni moment koji ga potiče da učini "ono".
Neumitnost propasti većine tih ljudi uvjetuje neimaština, nedostatak novca. Stara zla lihvarica posjeduje novac, koji bi spasio živote mnogih, i Raskoljnikov ga ne želi za sebe samoga. Socijalno zlo velikog grada potiče Raskoljnikova na zločin. Svaki od likova pokušava naći svoje rješenje, svoj izlaz iz bezizlazne situacije šti ih stvara veliki grad. Njihove životne priče prepleću se s onom o Raskoljnikovu, vode prema problemu koji njega muči, podržavaju ga u njegovoj odluci, naglašavaju bezizglednost njegove situacije, psihološki, emocionalno i socijalno pripremaju ga na zločin. Život Lužina zasnovan je na ideji "razumnog egoizma" koji čak i samom Raskoljnikovu zvuči kao strašna parodija njegovih vlastitih ideja. Marmeladov je pak suprotstavljen Raskoljnikovu svojom pokornošću pred sudbinom i vjerom koju ne gubi čak ni onda kada je potpuno svjestan vlastite konačne propasti.
Sav roman protječe u dijalogu. Dijalog je ili stvaran - Raskoljnikova sa Sonjom, s istražiteljam, sa Svidrigajlovim, ili pak unutrašnji kao monolog Raskoljnikova, što prelazi u dijalog. Gotovo sva zbivanja romana upoznajemo prelomljena kroz svijest Raskoljnikova.
Kriminalistička fabula, koju je u Zločinu i kazni Dostojevski prvi put upotrijebio, služi iskazivanju etičkih, moralnih i filozofskih ideja, a i za postavljanje aktualnih društvenih pitanja Rusije tog vremena, pitanja pijanstva, prostitucije, obitelji, sudstva itd. Fabula je cjelovita i završena - Raskoljnikov se kaje, odriče svojih ideja o natčovjeku, i u Sibiru, sa Sonjom koja ga prati, čita evanđelje, no pitanja koja postavlja roman ostaju otvorena.

- Mjesto radnje je Petrograd koji se bitno razlikuje od Pariza. Dok je u Parizu opisivano siromašno građanstvi i puk, ali koliko god ti ljudi bili siromašni ne mogu se mjeriti sa bijedom ljudi iz Petrograda. Likovi koje Dostojevski opisuje na samom su dnu svega, toliko jadni i toliko siromašni da se ne mogu čak ni približno usporediti sa siromašnim pariškim pukom. Sve je svedeno na krajnju bijedu.
"Vani je bila strašna žega, a uz to i sparina, gužva, na sve strane vapno, skele, opeke, prašina i onaj posebni ljetni zadah što je dobro poznat svakom Petrograđaninu koji nije kadar unajmiti ljetnikovac - sve to neugodno uzdrma ionako već rastrojene mladićeve živce. Nepodnošljiv zadah iz krčma kojih u tom dijelu gradu ima sva sila, i pijanci koje je neprestance susretao iako je bio radni dan, dopunjavahu odvratan i turoban kolorit prizora."
"Doduše, ta je gradska četvrt bila takva da je tu bilo teško koga iznenaditi odjećom. Sijenska tržnica u blizini, mnoštvo stanovitih lokala i uglavnom
- Čak i vlasnici velikih kuća koji su iznajmljivali stanove bili su siromašni i svedeni na krajnju bijedu, što se vidi po sobama koje su iznajmljivali:
"Bijaše to majušna prostorijica, pet - šest koraka dugačka, neobično jadna, s onim svojim žućkastim, prašnim tapetama, na mnogim mjestima odlijepljenim od zida, i toliko niska da se malo viši čovjek osjećao u njoj tjeskobno te mu se sve nekako činilo da će udariti glavom o strop. Kakva soba, takvo i pokućstvo: tri stara stolca, prilično trošna, u kutu obojen stol na kojemu ležaše nekoliko bilježnica i knjiga; već po tome koliko su bile zaprašene vidjelo se da ih već odavna ničija ruka nije taknula; i napokon glomazna sofa, nekoć presvučena cicom a sad sva izderana, zapremala je gotovo cijeli zid i pola širine cijele sobe te služila Raskoljnikovu kao postelja..."

- Raskoljnikov je vrlo povučen u sebe i neki svoj svijet, rijetko s kim puno govori, ali zato pažljivo sluša sve što mu sugovornik priča
"Usput rečeno, bio je neobično pristao, divnih tamnih očiju, kestenjaste kose, povisok, vitak i sjenit. Ali uskoro je utonuo u nekakvu duboku zamišljenost, bolje reći - čak u nekakav zanos, i pošto dalje ne primjećujući više ništa oko sebe, pa i ne želeći ništa primijetiti. Kadikad bi samo nešto promrmljao sebi pod nos, iz one svoje navike da razgovara sam sa sobom što ju je malo prije bio i sam priznao. U ovom je času znao da mu se misli na mahove brkaju i da je malaksao: već je drugi dan kako nije gotovo ništa okusio. Toliko je bio bijedno obučen da bi se neki drugi čovjek, čak i naviknut na pohabanost, stidio da u po bijela dana izađe na ulicu u takvim dronjcima."
"Raskoljnikov nije bio navikao na svjetinu i, kako već rekosmo, klonio se svakog društva, pogotovo u posljednje vrijeme. Ali sada ga najednom nešto privuklo ljudima. Kao da se u njemu zbivalo nešto novo, a u isti mah kao da se nekako zaželio ljudi..."
"Zanimljivo je da se Raskoljnikov, dok je studirao, nije gotovo ni s kim družio, od svih se tuđio, nikom nije odlazio u posjete i nerado je dočekivao goste. Uostalom, uskoro su se i od njega svi odbili. Nije sudjelovao ni u zajedničkim sastancima, ni u razgovorima, ni u zabavama, ni u bilo čemu drugome. Učio je mnogo, nije se štedio i stoga su ga poštovali, ali ga nitko nije volio. Bio je vrlo siromašan i nekako nadmetno uznosit i suzdržljiv; kao da je pred svima nešto tajio."
- puno toga o Raskoljnikovu saznajemo i od Razumihina:
"Rodiona poznajem godinu i pol dana: natmuren je, mrk, uznosit i ohol; u posljednje je vrijeme (a možda i znatno ranije) nepovjerljiv i sklon hipohondriji. Velikodušan je i dobar. Nerado iskazuje osjećaje i radije će biti okrutan nego da riječima iskaže što mu je na srcu. Inače, ponekad uopće nije hipohondar, nego je naprosto hladan i besćutan, u čemu ide sve do nečovječnosti, baš kao da se u njemu redom smjenjuju dva suprotna karaktera. Ponekad ne možeš riječi izvući iz njega! Nikad nema vremana, neprestano mu netko nešto smeta, ništa ne radi. Nije podrugljiv, ali ne zato što nema duha, nego baš kao da nema vremena za takve tričarije. Ne sluša do kraja što mu govore. Nikada se na zanima za ono što u tom trenutku zanima sve druge. Neizmjerno cijeni sam sebe, a čini se da ima donekle i pravo..."

- Aljona Ivanova bila je starica koju je Raskoljnikov ubio. Ona je u zajam uzimala sve što bi joj neki student ponudio i davala mu novac, tj. kada bi netko došao u poziciju da nešto mora prodati ako ne želi ostati gladan odlazio bi Aljoni Ivanovoj i davao joj neki svoj predmet u zajam
"Bijaše to sitna suhonjava bakica od svojih šezdeset godina, živahnih i pakosnih očiju, malog šiljastog nosa, gologlava. Bjeličasta, ponešto progrušana kosa, bijaše joj obilato namazana uljem. Tanak i dugačak vrat nalik na kokošju nogu bijaše omotala nekakvom flanelskom krpom, a oko ramena joj se, unatoč vrućini, klatio haljetak obrubljen krznom, sav pohaban i požutio. Starica je svaki čas kašljala i hrakala."
"Sila ti je ona - veli - kod nje uvijek možeš dobiti para. Bogata je kao Čifutin, može ti odjednom isplatiti pet tisuća, a ne libi se ni zaloga od jednog rubalja. Mnogo je naših bilo već kod nje. Samo je strašna gadura. I rasprede o tome kako je pakosna i hirovita, kako je dovoljno da jedan dan zakasniš pa da ti propadne zalog. Daje i po četiri puta manje nego što stvar vrijedi, a uzima po pet, pa i po sedam posto kamata na mjesec, i tako dalje. Student se raspričao i spomenuo, između ostaloga, kako baba ima sestru Lizavetu koju ona, onako mala i odurna, svakog časa tuče i drži u pravom ropstvu, kao nejako dijete, premda je Lizaveta natprosječno visoka."

- Lizaveta je sestra Aljonina. Nju Raskoljnikov neplanirano ubija jer je došla kod sestre baš u trenu kada je on još bio tamo
"Ta je njihova znanica bila Lizaveta Ivanovna, ili naprosto Lizaveta, kako su je svi zvali, mlađa sestra one iste starice Aljone Ivanovne, udove koleškog registratora i lihvarke kod koje je Raskoljnikov jučer bio založio svoj sat i izveo svoju probu...Odavno je već znao sve o toj Lizaveti, pa i ona je njega donekle poznavala. Bijaše to visoka, nezgrapna, plašljiva i ponizna djevojka, slaboumnica tako reći, od svojih trideset pet godina. Bila je prava ropkinja svoje sestre, radila je dan i noć, strepila je od nje i trpjela čak i batine. Stajala je neodlučno sa zavežljajem u rukama pred trgovčićem i njegovom ženom i pozorno ih slušala. Oni su joj nešto vrlo živahno tumačili. Kad ju je Raskoljnikov iznenada spazio, obuzeo ga je nekakav čudan osjećaj nalik na silno zaprepaštenje, premda u tom susretu nije bilo ničeg čudnovatog."
"Neka nedavno doseljena i osiromašena obitelj prodavala je stvari, odjeću i ostalo, sve samo za žene. Kako se takva roba ne prodaje dobro na tržnici, tražili su preprodavača, a Lizaveta se time bavila: uzimala je robu u komisiju, zastupala svoje mušterije i imala veliku praksu zato što je bila vrlo poštena i svagda kazivala posljednju cijenu: koju cijenu odredi pri njoj i ostane. Općenito je malo govorila i, kako već rekosmo, bila je vrlo skromna i plašljiva."
"Lizaveta pak nije iz činovničkog staleža nego obična pučanka, stara djevojka, strašno nezgrapna, vrlo visoka rasta, dugačkih, nekako iskrenutih nožurda, vazda u izgaženim cipelama od jareće kože, ali uvijek vrlo čista. Student se pak najviše čudio i smijao tome što je Lizaveta svaki čas trudna. -Pa kako, veliš da je grdoba? - pripomene oficir. - Jest, crna je u licu, rekao bi da je prerušen vojnik, ali, znaš, nipošto nije grdoba. Ima neko dobro lice i oči. Još kako. Dokaz ti je što se mnogima sviđa. Vrlo je mirna, krotka, bezazlena, pokorna, na sve pristaje. A smiješak joj je čak i vrlo lijep. - Pa kao da se i tebi sviđa? - nasmije se oficir. - Samo zato što je čudna. Nego, znaš što ću ti reći. Ja bih tu prokletu babu ubio i opljačkao, i vjeruj mi da me savijest ne bi nimalo pekla - gorljivo nadoveže student."

- Marmeladov je čovjek kojega Raskoljnikov sreće slučajno u gostionici i tu započinju njih dvojica razgovor i "sprijateljuju se".
"Bijaše to čovjek koji je prevalio pedesetu, srednjeg rasta i čvrste građe, prosijed i dobrano čelav, žut, čak i zelenkast u licu podbuhlom od neprestana pijančevanja, nabreklih vjeđa iza kojih su se caklile, kao pukotinice uske, ali živahne zakrvavljene oči. Međutim, bilo je nešto na njemu vrlo čudno; u pogledu mu je blistao čak nekakav zanos - a valjda i razum i pamet - ali u isto vrijeme kao da je prosijavala i ludost. Na njemu bijaše star, posve pohaban crn frak s kojega su bila pootpadala poceta. Samo se još kako-tako držalo jedno jedino puce, koje je zakopčavao želeći očito ostati pristojan. Ispod prsluka od nankina visio mu je plastron, sav zgužvan, zamazan i ispolijevan. Bio je obrijan, kao činovnik, ali već poodavno, tako da mu je po licu bila gusto izbila sivkasta čekinjasta dlaka. Pa i u njegovim manirima zapažalo se zaista nešto dostojanstveno činovnički. Ali je bio nemiran, mrsio je kosu i pokatkad ojađeno podupirao objema rukama glavu naslanjajući se poderanim laktovima na ispolijevani i ljepljivi stol."
"Pridigne se, posrne, dohvati svoju staklenku i čašicu i sjedne do mladića, malko ukoso od njega. Bio je pripit, ali je govorio glatko i tečno, samo je na mahove zapinjao i otezao u govoru. Čak je nekako pohlepno saletio Raskoljnikova, baš kao da nije ni on već mjesec dana ni s kim razgovarao.

- Katerina Ivanova bila je Marmeladova žena, vrlo nervozna, ali uredna i pobožna. Čak mi se učinila i vrlo hladnom kada je Marmeladov umro
"Bijaše to strašno mršava žena, tanka, povisoka i skladno građena, još i sad divne kestenjaste kose, a obrazi joj zaista bijahu osuti crvenim pjegama. Hodala je gore-dolje po svojoj maloj sobi ruku stisnutih na prsima, ispucalih usana, dišući nepravilno i isprekinano. Oči joj bijahu užagrene kao u vrućici, ali pogled joj bijaše oštar i ukočen. Bolno se doimalo to sušičavo i uzbuđeno lice pri posljednjim zrakama krnjatka svijeće što su treperile na njemu. Raskoljnikovu se učini da joj nije više od trideset godina, zaista joj Marmeladov nije bio par...Nije čula ni opazila došljake; reklo bi se da je nekako zanesena, niti što čuje niti vidi."

- Dunja je Raskoljnikova sestra koja se, da bi pomogla bratu, želi udati za Lužina - čovjeka kojega ne voli.
"To ti je čvrsta, razborita, strpljiva i velikodušna djevojka, ali vatrena srca, što sam već odavno uočila kod nje. Naravno, tu ni s njene ni s njegove strane nema neke osobite ljubavi, ali Dunja nije samo pametna djevojka nego je u isti mah i plemenito stvorenje, pravi anđeo, i smatrat će svojom dužnošću da usreći muža, koji će se sa svoje strane brinuti za njenu sreću, o čemu za sad nema mnogo razloga da sumnjamo, iako valja priznati da smo sve skupa obavili navrat-nanos. Osim toga, to je vrlo promišljen čovjek pa će, naravno, i sam uvidjeti da će mu sreća u braku biti utoliko pouzdanija ukoliko Dunječka bude s njim sretnija."
"Avdotja Romanovna bijaše izvanredno lijepa - visoka, divnog stasa, snažna, samouvjerena, što se očitovalo u svakoj njenoj gesti, ali što inače nije oduzimalo njenim kreznjama ništa od njihove gipkosti i ljupkosti. U licu je nalikovala na brata, ali bi se moglo čak reći da je prava ljepotica. Kosa joj bijaše tamno plava, malo svijetlija nego u brata; oči gotovo crne, sjajne, ponosite, a u isti mah gdjekad, na trenutke, neobično dobre. Bila je blijeda, ali joj bljedoća nije bila nezdrava, lice joj blistalo od svježine i zdravlja. Imala je prilično malena usta, a donja usna, svježa i rumena, bijaše joj malčice isturena, zajedno s bradom - jedina nepravilnost na tom krasnom licu, nepravilnost koja mu je, međutim, pridavala nekakvu osebujnost i, pored ostalog stanovitu uznositost. Izraz na licu bijaše joj svagda prije ozbiljan i zamišljen nego vedar, ali kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako mu je pristajao smijeh, vedar, mladenački, noebuzdan!"

- Lužin je bio čovjek za kojeg se Dunja trebala udati. On je htio siromašnu ženu kojoj će moći zapovijedati, a koja će mu se za uzvrat klanjati i klečiti pred njim, te mu beskonačno zahvaljivati što ju je izbavio iz siromaštva.
"Čovjek je pouzdan i imućan, služi na dva mjesta i već ima svoj kapital. Ima doduše četrdest pet godina, ali je prilično ugodne vanjštine i još se može svidjeti ženama, pa i inače je noebično ozbiljan i pristojan, samo što je malko mrgodan i nekako uznosit. Ali možda se to samo tako čini na prvi pogled."
"Petar Petrovič je, sudeći bar po mnogim znacima, neobično čestit čovjek. Kad nas je prvi put posjetio, kazao nam je da je praktičan čovjek, ali da u mnogo čemu pristaje, kao što je sam rekao, "uz shvaćanja naših mladih naraštaja" i da je neprijatelj svih predrasuda. I još je štošta kazao jer, čini mi se, pomalo tašt i voli da ga drugi slušaju, ali to gotovo da i nije neka mana. Ja, dakako, nisam bogzna što shvatila, ali mi je Dunja kazala da nije doduše osobito naobražen, ali da je pametan i , čini se, dobar."
"Čak bi mu se i osobna spoznaja, možda isuviše samodopadna, o ugodnoj promjeni na bolje, mogla oprostiti u takvoj prilici zato što je Petar Petrovič igrao ulogu zaručnika. Cijelo mu je odijelo bilo netom sašiveno i sve je na njemu bilo lijepo, samo je, možda, bilo suviše novo i suviše odavalo određenu svrhu. Čak je i gizdelinski, novi novcati cilindar svjedočio o toj svrsi: Petar Petrovič je postupao s njim nekako odveć obzirno i držao ga u rukama suviše oprezno. Pa i prekrasne rukavice, originalne Louvainove proizvodnje, rukavice boje jorgovana, svjedočile su to isto, ako ničim drugim a ono time što ih nije navlačio nego samo nosio na rukama, za paradu. U svoj odjeći Petra Petroviča prevladavale su svijetle i mladena- čke boje. Na njemu bijaše zgodan svijetlosmeđ ljetni kaput, tanke hlače svijetle boje, isto takav pršnjak, netom kupljena fina košulja, posve lagana batistena kravata s ružičastim prugama, a što je najljepše - sve je to čak i pristajalo licu Petra Petroviča. Njegovo lice, neobično svježe i, štoviše, lijepo, ionako se doimalo mlađim od četrdeset pet godina. Tamni zalisci zgodno su ga osjenčavali s obje strane, nalikujući na dva kotleta, i vrlo se lijepo zgušnjavali oko glatko izbrijane blistave brade. Čak ni kosa, uostalom tek malo progrušana, a počešljana i nakovrčana kod frizera, nije zbog toga bila ni manje smiješna niti mu je pridavala glup izraz, kao što obično biva kad se nakovrča kosa, jer onda čovjek neminovno nalikuje na Nijemca koji ide na vjenčanje. Ako je u tom prilično lijepom i ozbiljnom obličju i bilo nečeg neugodnog i odbojnog, tome su bili krivi neki drugi uzroci."
"Junačio se bio preko svake mjere i nije ni pomišljao na to da bi se dvije siromašne i nezaštićene žene mogle izbaviti od njegove vlasti. Tomu su njegovu uvjerenju znatno pridonijeli taština i onaj stupanj samopouzdanja što se najbolje može nazvati zaljubljenošću u sama sebe. Petar Petrovič je bio počeo od ničega pa se u njega razvila bolesna navika da uživa u samom sebi. Mnogo je držao do svoje pameti i sposobnosti i čak je kadikad, dok je bio sam, uživao gledajući se u zrcalu. Ali najviše je na svijetu volio i cijenio svoje novce stečene radom i kojekakvim dovijanjem: novci su ga izjednačavali sa svime što je bilo iznad njega."

- Razumihin je bio prijatelj Raskoljnikov. Jedino je njemu Raskoljnikov govorio dosta toga; više nego bilo kome drugom
"S Razumihinom se, međutim, tko zna zašto, nekako zbližio, naime, nije se baš zbližio nego je samo s njim bio razgovorljiviji, otvoreniji. Uostalom, s Razumihinom nije čovjek ni mogao biti drugačiji. Bio je to neobično vedar i društven momak, dobar do prostodušnosti. Doduše, ispod te prostodušnosti krila se i dubina i dostojanstvo. Bio je vrlo bistar, premda gdjekad zaista priprost. Bijaše upadljive vanjštine - visok, mršav, vazda loše obrijan, crnokos. Ponekad je zapodijevao kavgu i bio na glasu sa svoje snage. Pio je kao spužva, ali je mogao biti i bez pića; ponekad bi pretjerao u vragolijama, ali je mogao i bez njih. Za Razumihina je bilo značajno još i to što ga nikad nikakvi neuspjesi nisu zbunili i što ga, čini se, nikakve nepovoljne okolnosti nisu mogle skršiti. Mogao je stanovati i na krovu, trpjeti najgoru glad i veliku studen. Bio je vrlo siromašan i bez igdje ikoga, zarađivao je novce svakojakim poslovima. Znao je bezbroj izvora iz kojih je mogao crpsti, naravno poštenim radom. Jednom nije cijele zime ložio u svojoj sobi tvrdeći da je čak i ugodnije jer se u hladnoj sobi bolje spava. Nedavno je i on bio prisiljen prekinuti studij, ali ne zadugo, i upeo se iz petnih žila da popravi svoje imovinske prilike kako bi mogao nastaviti studirati."

- Zosimov je bio Raskoljnikov liječnik
"Zosimov je bio visok i ugojen čovijek, podbuhla i bezbojno blijeda, glatka izbrijana lica,svijetle ravne kose, s naočalama i s velikim zlatnim prstenom na prstu nabreklom od debljine. Bilo mu je oko dvadeset sedam godina. Na sebi je imao širok gizelinski lagan kaput,svijetle ljetnje hlače i uopće je sve na njemu bilo nekako široko, gizdavo i novo novcato; rublju mu nije bilo zamjerke, a lančić na satu bijaše podebeo. Kretnje mu bile spore, nekako mlitave, a u isti mah promišljeno slobodne; svaki čas izbijaše iz njega taština, iako se trudio da je prikrije. Svi njegovi znanaci držali su da je težak čovijek, ali su trvrdili da zna svoj posao.

- Sonja je bila Marmeladova kći. Bila je prostitutka, brinula se za svoju obitelj, a ujedno je pomagala i Raskoljnikovu.
"Sonja je bila niska rasta, djevojka od svojih osamnaest godina, mršava, ali prilično zgodna plavojka, izvanredno lijepih plavih očiju."
"Bijaše to mršavo, posve mršavo i blijedo lišce, prilično nepravilno, nekako ušiljeno, šiljasta nosića i brade. Čak se ne bi moglo reći da je ljepuškasta, ali su joj zato plave oči bile tako bistre, a kad bi živnule, lice bi joj postalo tako dobro i tako prostodušno da je i nehotice privlačilo čovijeka. Osim toga, na njenu licu, pa i na cijeloj njenoj pojavi, bila je još jedna karakteristična crta: iako joj je bilo osamnaest godina, izgledala je još gotovo kao djevojčica, doimala se mnogo mlađe nego što je uistinu bila, tako reći pravo dijete, što se gdjekad čak i smiješno očitovalo u nekim njenim kretnjama."

- Raskoljnikova majka bila je osjećajna i voljela je svoju djecu, ali je također bila i proračunata. Pristala je, čak što više i željela da se Dunja uda za Lužina iako je znala da ga Dunja ne voli, ali je isto tako znala da bi udajom svoje kčeri riješila materijalno stanje svoje obitelji.
"Puljheriji Aleksandrovoj bilo već četrdeset tri godine, na licu su joj ostali tragovi nekadašnje ljepote, a osim toga doimala se mnogo mlađa nego što je uistinu bila, kao što gotovo svagda biva u žena koje su do pod stare dane sačuvale bistrinu duha, svježinu dojmova i čestit, čist žar srca. Da kažemo uzgred da je očuvanje svega toga jedini način da se i u starosti ne izgubi ljepota. Kosa joj je već počela sijedjeti i prorjeđivati se, oko očiju su joj se već davno bile razgranale sitne bore, obrazi joj upali i osušili se od briga i jada, pa ipak je to lice bilo još divno. Bijaše to slika i prilika Dunječkina, samo nakon dvadeset godina, jedino bez onog izraza donje usne što je u nje stršilo. Puljherija Aleksandrova bijaše osjećajna, ali ne i sentimentalna, bila je bojažljiva i postupljiva, ali samo do određene granice: mogla je dugo popuštati, na mnogo je šta mogla pristati, čak i na ono što se protivilo njenim uvjerenjima, ali je svagda postojala određena granica poštenja, pravila i najdubljih uvjerenja preko koje ju nikakve okolnosti nisu mogle natjerati da prijeđe."

- Porfirij Petrovič bio je kriminalistički inspektor i na neizravan način izvlačio je iz Raskoljnikova istinu o ubojstvu Aljone Ivanove.
"Porfirij Petrovič je bio obučen po domaću, u kućnom kaputu, u posve čistoj košulji i u izgaženim papučama. Bio je to čovijek od svojih trideset pet godina, onizak, punašan, pa i trbušast, glatko izbrijan, bez brkova i zalizaka, kratko podšišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako posebno ispupčenoj na potiljku. Njegovo nabuhlo, okruglo lice s pomalo prćastim nosom bijaše nezdrave, tamnožute boje, ali prilično živahno i, što više, podsmješljivo.Bilo bi možda i dobroćudno da nije bilo izraza očiju koje su se sjale nekakvim žitkim, vodenastim sjajem i bile zastrte gotovo bijelim trepavicama što su treptale baš kao da namiguju. Pogled tih očiju nekako je čudno odudarao od cijele njegove pojave na kojoj je bilo čak i nečega ženskoga, te je pridavao mnogo više ozbiljnosti nego što bi čovijek u prvi mah očekivao."

- Svidrigajlov je bio vrlo bezobziran , pohotan čovjek koji nije birao sredstva da ostvari svoj cilj i naum.
"Pazikuća je stajao na vratima svoje sobice i pokazivao ravno u njega nekom oniskom čovjeku koji je vanjštinom ličio na obrtnika, u prsluku i nečim nalik na kućnu haljinu; izdaleka bi se reklo da je žensko. Glavu je, u masnoj kapi, oborio, pa i sav je bio nekako pogrbljen. Podbuhlo, smežurano lice govorilo je da je prevalio pedesetu; sitne oči urasle u salo gledale su nekako mrzovoljno, strogo i nezadovoljno."
"...neznanac svejednako stoji na istom mjestu i netremice ga motri. Najednom oprezno preskoči prag, brižljivo zatvori za sobom vrata, priđe stolu, počeka časak - za sve to vrijeme nije odvajao očiju od njega - i polagano, nečujno sjedne na stolac do ležaja; šešir odloži do sebe na pod, pa se objema rukama podupre o trskovac i bradu nasloni na ruke. Očito je bio spreman da dugo čeka. Koliko je Raskoljnikov mogao razabrati kroz trepavice kojima je treptao, bio je to čovijek već u godinama, stamen, bujne, svijetle, gotovo bijele brade..."

- Andrej Semjonovič je bio cimer od Petra Petroviča.Dokazao je svoje poštenje time što nije htio lagati da je Sonja ukrala Lužinu novac već je rekao istinu, tj. ono što je vidio, a to je da je Lužin podmetnuo novac Sonji i optužio ju za krađu.
"Još je u provinciji bio čuo o Andreju Semjonoviču, svom bivšem štićeniku, da je jedan od najistaknutijih mladih naprednjaka i, štoviše, da navodno igra važnu ulogu u nekim zanimljivim i famoznim društvima."
"Taj je Andrej Semjonovič negdje služio, a bijaše neishranjen i skrofulozan čovjek niska rasta, nevjerojatno plav, sa zaliscima u obliku kotleta na što je bio neobično ponosan. Uz to su ga vječito boljele oči. Bio je prilično meka srca, ali je govorio vrlo samouvjereno, a koji put čak i izvanredno uznosito, što je, s obzirom na njegovu sitnu pojavu, bilo gotovo svagda smiješno. Amalija Ivanova ubrajala ga je, inače, među uglednije stanare jer se nije opijao, a uredno je plaćao stanarinu. Ya sve te svoje vrline, Andrej Semjonovič bio je zaista priglup. A progresu i "našem mladom naraštaju" bio se prikrpio zbog nekakve strasti. Bijaše to jedan iz one nebrojene i šarene legije tikvana, mlitavih žgoljavaca i nedoučenih uobraženjaka koji u tili čas pristanu svakako uz trenutno najpomodniju ideju kako bi je odmah vulgarizirali, kao bi učas napravili karikaturu od svega čemu sami gdjekad sami služe."
"Radilo se o tome da je Lužin instinktivno počeo naslućivati da Lebezjatnikov nije samo vulgaran i priglup čovjek nego možda i lažljivac, i da nema nekih važnijih veza čak ni u svom društvu, te da je samo ponešto čuo iz treće ruke; štoviše, ni svoj propagandni posao možda i ne zna kako treba jer se svakako previše zapleće u tumačenja - a gdje bi on mogao biti neki raskrinkavač!"

- razlozi koji su Raskoljnikova naveli na ubojstvo
"Sve, sve muke tog naklapanja podnio sam, Sonja, i htio sam ih skinuti sa vrata, poželio sam, Sonja, da ubijem bez kazuistike, da ubijem zbog sebe, samo zbog sebe! Čak ni sebe nisam htio o tome obmanjivati! Nisam ubio zbog toga da pomognem majci - koješta! Nisam ubio ni zbog toga da se domognem sredstava i vlasti pa da postanem dobrotvor čovječanstva! Jednostavno sam ubio; zbog sebe sam ubio, samo zbog sebe: a bih li ikad postao nečiji dobrotvor ili bih do kraja života, kao pauk, lovio sve oko sebe u paučinu i svima im pio krv, to mi je u onom trenutku zacijelo bilo sasvim svejedno!...I, što je najvažnije, nisu meni novci bili potrebni, Sonja, kad sam ubio; nisu mi toliko bili potrebni novci koliko nešto drugo...Sve ja to sad dobro znam...Shvati me, kad bih opet išao tim istim putem, možda se nikad više ne bih latio ubojstva. Nešto sam drugo morao doznati, nešto me drugo guralo naprijed: morao sam doznati, i to što prije doznati, jesam li gnjida kao i svi, ili sam čovjek? Hoću li moći preskočiti zapreku ili neću? Hoću li se odvažiti da se sagnem i uzmem ili neću? Jesam li puzav stvor ili imam pravo..."

- Raskoljnikov je toliko očajan svojim činom da razmišlja i tome da ode na policiju, sve im prizna i preda se
"Da odem ili da ne odem? - razmišljaše Raskoljnikov, stojeći nasred kaldrme na raskršću i gledajući oko sebe, kao da od nekog očekuje presudnu riječ. Ali nigdje se ništa ne odazva; sve bijaše nijemo i mrtvo, kao kamenje po kojem je gazio, mrtvo za nj, jedino za nj...Najednom u daljini, oko dvjesto koraka od njega, na kraju ulice, u sve gušćoj tami, opazi svjetinu, začuje žagor, uzvike...Usred svjetine stajaše nekakva ekipaža...Nasred ulice zatreperi slabašno svijetlo. Što je to? Raskoljnikov skrene desno i pođe prema svjetini. Baš kao da se za svaku sitnicu hvatao. Kad je to pomislio, hladno se podsmjehne jer je već bio tvrdo naumio da će na policiju, pouzdano je znao da će uskoro svemu doći kraj."

- Cijeni ljubav iznad svega i zato ne želi da se Dunja uda za Lužina samo iz računa i da bi se obitelj izbavila iz siromaštva
"- Dunja - nastavi Raskoljnikov na jedvite jade - ja ne želim taj brak, pa ćeš odmah sutra morati, čim se budeš vidjela s njim, otkazati Lužinu, da ne bude više ni spomena o njemu!"
" - Misliš da bulaznim? Ne bulaznim...Udala bi se za Lužina radi mene. Ali ja ne prihvaćam tvoju žrtvu. I zato mu napiši do sutra pismo...otkaži mu... Donesi mi ujutro da pročitam i kvit posla!"

- Žali za načinom života kakav je vodio prije ubojstva i iskreno se kaje
"Sad se odjednom živo sjeti tih svojih nekadašnjih pitanja i sumnji i učini mu se da ih se nije slučajno sjetio. Već mu se to učinilo fantastičnim i čudnovatim što je stao na onom isto mjestu kao i nekad, kao da je diosta uvrtio sebi u glavu da može misliti o onom istom kao nekad, i da ga mogu zanimati one iste nekadašnje teme i slike koje su ga zanimale...još ne tako davno. To mu je, štoviše, bilo gotovo smiješno, a u isti ga mah nešto bolno steglo u prsima. Sve to nekadašnje, prošlo učini mu se sad kao da je negdje duboko, dolje, jedva da ga vidi pod nogama, i one nekadašnje misli, i nekadašnji zadaci, i nekadašnje teme, i nekadašnji dojmovi, i cijela ta panorama, i on sam, i sve, sve... Kao da leti nekamo uvis, a sve se gubi pred njegovim očima..."

- Raskoljnikovu se sav život počinje vrtjeti oko počinjenog zločina i to ga sve više i više opsjeda, te sa on počinje gubiti i poticati sumnju okoline
" - Da, sam ga je vrag donio, možda je sad sve pokvario. A jesi li primijetio kako je Raskoljnikov na sve ravnodušan, kako preko svega šutke prelazi, osim nečega što ga upravo izbezumljuje, tog ubojstva... - Jest, jest - priklopi Razumihin. - Kako ne bih primijetio! Zanima me to i plaši. Baš su ga onog dana kad se razbolio zaplašili, u policijskoj stanici, čak je i u nesvijest pao. - Pričat ćeš mi opširnije o tome večeras, pa ću i ja onda tebi koješta reći. Zanima me to, zbilja. Navratit ću opet za pola sata do njega...Inače, upale neće biti..."

- Iako u velikom strahu zbog plana koji je naumio izvršiti ipak ostaje pri tome i pomno i pažljivo planira ubojstvo
"Što se pak tiče petlje, to je sam vrlo lukavo smislio; petlja je bila za sjekiru. Nije ipak mogao ulicom nositi sjekiru u ruci. A da ju je sakrio pod ogrtač, opet bi je morao pridržavati rukom, što bi se lako primijetilo. A sad, kad ima petlju, treba samo u nju utaknuti oštricu sjekire pa će mu lijepo cijelim putem visiti unutra ispod pazuha. Ako turi ruku u džep sa strane, može pridržavati držalo da se ne klati u hodu; a kako mu je ogrtač vrlo širok, prava vreća, neće se izvana uopće primijetiti da kroz džep pridržava nešto rukom."
"Pošto je sastavio te obje pločice, od kojih je željezna bila manja od drvene, čvrsto ih koncem sveže unakrst; zatim ih uredno i zgodno umota u čist bijel papir i sveže tako da bude malo teže odvezati. To je bilo zato da odvrati na neko vrijeme babinu pozornost te tako uluči zgodan trenutak dok se ona bude baktala s tim zavežljajčićem. A željeznu je pločicu primetnuo radi težine, da se baba bar u prvi mah ne dosjeti da je "stvar" drvena."
"Napomenut ćemo samo uzgred jednu osobitost u svim tim konačnim odlukama što ih je već bio donio. Sve su one imale jednu neobičnu osobinu: što su bivale određenije, to su u njegovim očima bivale u isti mah neskladnije, nesuvislije. Uza sve mučnu borbu u samom sebi, nije mogao ni na čas, za sve to vrijeme, povjerovati u ostvarivost svoje zamisli."
"Trebalo je, dakle, samo kradom ući u kuhinju, kad kucne čas, i uzeti sjekiru, i poslije, sat kasnije (kad sve već bude gotovo), vratiti sjekiru na mjesto."

- Sam zločin izgledao je ovako:
"Ni časka više nije smio čekati. Izvadi sjekiru, zamahne objema rukama, jedva i znajući za sebe, i gotovo bez napora, gotovo makinalno, spusti ušicu babi na glavu. Kao da uopće nije uložio u to ni trunka snage. Ali, čim je spusti sjekiru, nadođe mu snaga."
"Tada je udari svom snagom još jednom, pa još jednom, sve ušicom i sve po tjemenu. Krv je briznula kao iz prevaljene čaše i tijelo se izvalilo nauznak. On se odmakne, pusti je da padne i odmah se nagne nad njeno lice; bila je već mrtva. Oči joj bijahu izbečene, kao da će iskočiti iz duplja, a čelo i cijelo lice naborani i iskrivljeni od grča."

- Kao što sam već rekla, Raskoljnikov nije namjeravao ubiti Lizavetu. Ona se jednostavno našla na krivom mjestu u krivo vrijeme, a da bi prikrio sve dokaze koji bi vodili do njega, morao ju je ubiti jer nije imao drugog izbora.
"Usred sobe stajaše Lizaveta, s velikim zavežljajem u rukama, i zgranuto, blijeda kao krpa, gledaše ubijenu sestru. Činilo se da nema snage da vrisne. Kad ugleda njega kako je dojurio, zatrepta sva kao list na vjetru, pripodigne ruku, otvori već usta, ali ipak ne vrisne nego počne polagano uzmicati natraške pred njim, gledajući ga uporno, netremice, ali nikako ne puštajući glasa od sebe, baš kao da joj nedostaje zraka da bi mogla vrisnuti. On nasrne na nju sjekirom: njoj se usne iskrive žalostivo, kao u sasvim male djece kad se nečega uplaše pa se zagledaju u ono što ih plaši i spremaju se da zavrište. I toliko je ta nesretna Lizaveta bila priprosta, jednom zauvijek zatucana i zaplašena da nije ni ruke podigla da zaštiti lice, iako bi to bila najnužnija i najprirodnija kretnja u tom času jer joj je sjekira visila nad glavom. Samo je malko pridigla svoju slobodnu lijevu ruku, ni blizu lica, i polako je ispružila prema njemu, kao da ga želi skloniti s puta. Udarac ju je pogodio ravno u lubanju, oštricom, i odjednom joj prosjekao cijeli gornji dio čela, gotovo do tjemena. Samo se stropoštala. Raskoljnikov posve izgubi glavu, dohvati njen zavežljaj i opet ga baci pa odjuri u predsoblje."

- Koliko god se za Raskoljnikova mora reći da je veliki griješnik toliko bi se trebale istaknuti i njegove dobre osobine. Nije htio iskorištavati Dunjinu udaju zbog sebe niti je krao ili tako nešto. Čak, štoviše, iako nikada nije imao ni prebijene pare, sav je svoj novac dao Katerini Ivanovoj da sahrani muža, a nije čak ni bio dobar s njima. Također je dao novac i onda kada su naišli na onu pijanu djevojku i otjerali od nje onog postarijeg čovjeka koji nije imao časne namjere. Pa, na kraju krajeva, on se sam predao u ruke policiji, a nije morao jer oni nisu imali nikakvih dokaza protiv njega. Bio je više pošten nego što je i on sam mislio.
" - Vama je zlo, dajte stolac! Izvolite, sjednite ovamo, sjednite! Vode!
Raskoljnikov se skljoka na stolac, ali ne odvoji očiju od lica vrlo neugodno izneneđenog Ilje Petroviča. Časak su se tako gledali i čekali. Donesu vode.
- Ja sam... - počne Raskoljnikov.
- Popijte malo vode.
Raskoljnikov otkloni rukom vodu i tiho, isprekidano, ali razgovijetno izusti:
- Ja sam onda ubio sjekirom onu staru činovničku udovicu i njezinu sestru Lizavetu.
Ilja Petrovič zine. Sjate se ljudi sa svih strana.
Raskoljnikov ponovi svoj iskaz..."


BILJEŠKE O PISCU:
Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821—1881), sin vojnog liječnika, po završetku jedne privatne škole u Moskvi 1837. stupa u Vojnu inženjerijsku školu, gdje ga mnogo više zanima književnost nego učenje. Ističe se u čitanju zabranjenih djela i žestokim revolucionarnim uvjerenjem. Kad se 1846. pojavilo njegovo prvo djelo -- roman Bijedni ljudi – Bjelinski ga pozdravlja kao novog Gogolja. U to vrijeme Dostojevski postaje član kluba Petraševskoga, u kom se potajno kupljaju mladi revolucionari. Među onima koji su 1848. uhapšeni i osuđeni na smrt nalazi se i on. Nekoliko minuta prije vješanja stiže carevo pomilovanje kojim se kazna smrću mijenja u pet godina prisilnog rada i daljnje četiri godine izgona u Sibir. To su bili presudni događaji. Iz progonstva se u Petrograd vratio drugi Dostojevski. Djela koja slijede – Zapisi iz mrtvog doma, Zločin i kazna, Idiot, Bjesovi, Mladić, Braća Karamazovi itd. – stvara politički konzervativac. Pored velikog broja romana i pripovijedaka, Dostojevski piše osvrte, članke, polemike, razvija golemu književnu aktivnost uređujući i izdajući sa svojim bratom Mihajlom najprije časopis Vrijeme, a onda Epoha. U međuvremenu putuje na Zapad i vraća se razočaran, uvjeren da je veličina Evrope prošlost, da budućnost pripada Rusiji i pravoslavlju. Do kraja života on radi tjeran materijalnim nedaćama, ali prije svega, svojim izuzetnim genijem koji je nadvladao sve slabosti njegovih uvjerenja i ostavio čovječanstvu djela jedinstvena po snazi, po problemima, po otkrićima čovjeku našeg vremena. Jer može se sa sigurnošću reći da je Dostojevski prvi veliki pisac suvremenog svijeta. Posebno mjesto u tom stvaranju pripada romanu Braća Karamazovi, njegovu posljednju djelu, u kome je u najzrelijem obliku postavio sve svoje najznačajnije probleme.

SADRŽAJ

Glavni junak romana je siromašan student prava Rodion Raskoljnikov . Raskoljnikova progoni ideja o izvršenju “više pravde” koju će ostvariti ubojstvom Aljone Ivanove, gramzive i podle stare lihvarice, čijim bi se novcem moglo usrećiti barem sto ljudi i čijim bi nestankom bili zadovoljni mnogi, uključujući i njenu sestru Lizavetu koju Aljuna muči i iskorištava. Raskoljnikova zatičemo u početku romana u rascjepu između jednostavnosti rješenja koje je smislio i gnušanja nad mogućnošću da se ta ideja uopće rodila u njegovoj glavi. Raskoljnikov pomno razrađuje i provjerava plan iako jedan dio njega ne vjeruje u izvršenje plana. Sklop životnih okolnosti naprosto gura Raskoljnikova u zločin: dobiva majčino pismo, razgovara u krčmi s Marmeladovim, susreću Sonju, doznaje da će lihvarica biti sama oko sedam sati. Majčino pismo puno je nemoćne pomirenosti sa životom: sestra Dunja da bi se spasila sramne i ponižavajuće guvernantske službe kod razvratnika obećala je ruku bogatom Lužinu, koji traži siromašnu djevojku da bi mu bila pokorna i zahvalna. Mati se nada da će tako pomoći sinu materijalno, jer je sestra vezana obvezom vraćanja za Rodionovo školovanje posuđenog novca, strpljivo podnosila teror Svidrigajlova. Raskoljnikov ne može prihvatiti sestrinu žrtvu. Teško opterećen time u krčmi susreće Marmeladova, propalog alkoholičara koji utapa tugu pićem kupljenim novcem koji zarađuje starija kći Sonja prostituirajući se. Raskoljnikov upoznaje obitelj Marmeladovih, čija sudbina pokazuje pogubnost djelovanja bijede na ljudski rod. Najveći je stradalnik Sonja, ali ona im pruža najveće nade. Ostat će moralno čista uz sva zla koja je zadese u životu. Raskoljnikov gotovo podsvjesno donosi odluku, pada u san ispunjen košmarima. Kao da je upravljan nečim izvan svijesti, pomno i hladno ostvaruje svoj plan. Nepredviđenu okolnost, prisustvo Lizavete, rješava brutalno, ubija je zajedno sa sestrom. Opljačkan novac skriva pod kamen ne brojeći ga. Vraća se u stan i pada u groznicu. Počinje mučna psihološka drama: borba sa savješću koju vodi Raskoljnikov i borba s istražiteljem Poefirijem Petrovičem koji oko Raskoljnikova steže “psihološki obruč”. Pronađeno je više rješenja i pitanja: najekstremnije nude Sonja i Svidrigajlov. On predlaže bijeg i amoralnost: Sonja priznanje, kajanje i oprost zaslužen patnjom i žrtvom. U trenutku kada ga Petrovič gotovo natjera da prizna, upada Nikolaj i priznaje da je ubojstvo počinio u trenutku pomračene svijesti. Raskoljnikov se dvoumi i odlazi na mjesto zločina razmišlja o rješenju, nagovještava i priznaje ubojstvo. Osjeća neumitnost pobjede dobra nad zlom. Pod Sonjinim utjecajem potresen samoubojstvom Svidrigajlova koji sav svoj novac ostavlja kao dobročinstvo djeci Marmeladova, okajavši tako svoj razvratni život Rodion prijavivši se policiji doživljava pročišćenje. Završetak romana nas izvještava o sudbinama likova. Sonja prati Raskoljnikova u Sibir. Dunja se iz ljubavi udaje za bratova prilatelja Razumihina. Umire im majka. Raskoljnikov se razboli. Nakon dugog bolovanja vraća se u život pročišćen i vedar, pun nade. Sedam preostalih godina u Sibiru čine se kratke kao tren uz utjehu nađenu u evanđelju i Sonjinoj ljubavi.


TEMA
Raskoljnjikov i njegov zločin, njegove psihičke dileme te na kraju njegova zaslužena kazna.

IDEJA DJELA
Dobro uvijek pobjeđuje zlo,tj.za svaki počinjeni zločin mora se snositi primjerena kazna.


MJESTO RADNJE
Rusija

VRIJEME RADNJE
19.st.(radnja se događa u svega 9 dana)

KARAKTERIZACIJA LIKOVA

Rodion Raskoljnjikov

On je mlad, inteligentan i obrazovan čovjek koji suosjeća sa siromasima i spreman im je pomoći. Povučen je u sebe. Ima razvijenu intelektualnu svijest. Gnjevan je i prezire sadašnji poredak u Rusiji te se tu pretvara u pravog pobunjenog plebejca spremnog na sve, pa i na zločin kao što je ubojstvo. Svoju unutrašnju borbu potkuruje mišlju kako bi jedan život mogao od bijede spasiti tisuće života. Raskoljnjikov je, dakle, pobunjenik protiv društva, ali on je ujedno i usamljenik što se muči etičkim i moralnim pitanjima. Njegovi činovi nisu motivirani samo njegovim shvaćanjem etike, već i bijedom što ga okružuje, socijalnim zlom koje navodi čovjeka na zločin, Nakon ubojstva hvataju ga strah i jeza, izgubljen je i uplašen. Iako se zanosi idejom da postoje tzv. neobični, odabrani ljudi kojima je dopušteno da zbog općeg dobra čine zločine njega na kraju satire savjest, on popušta u sukobu sa “psihološkim obručem” oko sebe i priznaje ubojstvo. On je cijelo vrijeme razapet između pobune i smirenja, ljubavi i mržnje, on terorizira, razmišlja i ispovijeda se. U njemu se stalno bore dva karaktera, pa se njegovi unutrašnji monolozi pretvaraju u unutrašnje dijaloge koji čitatelja stalno tjeraju na razmišljanje. Već u samom njegovom imenu, Raskoljnikov, vidimo da je on čovjek u raskolu između svoje humane biti i surovosti traženja koju pred njega postavlja životna stvarnost.
Citat koji potvrđuje Raskoljnjikovu unutrašnju borbu:
“Za Raskoljnjikova nastadoše neobični dani: kao da je odjednom pala pred njim magla i zatočila ga u bezizlaznu, tešku samoću. Sjećajući se toga vremena kasnije, nakon dugog razmaka ,nagađao je da mu se gdjekada mračila svijest i da je tako potrajalo ,uz neke prekide, sve do konačne katastrofe.......Miješao je na primjer jedan događaj s drugim ,a drugi opet smatrao posljedicom kakvog događaja koji je postojao samo u njegovoj mašti. Gdjekada ga je zaokupljalo bolesno i mučno uzbuđenje, pa se dapače prevračalo i u panični strah .Ali se sjećao također da je bivalo časova, sati, pa možda i dana punih apatije, koja ga je zaokupljala kao protivnost pređašnjem strahu,-apatije, nalične na ono bolesno, ravnodušno stanje u gdjekojih ljudi na samrti. Uopće za tih posljednjih dana kao da je i sam nastojao da izbjegne jasnom i potpunom poimanju svoga stanja; neke vazdanje činjenice, koje iziskuju da budu odmah objašnjene, tištale su ga osobito; još kako bi se volio osloboditi i umaći nekim brigama, koje kad bi zaboravio u svom položaju, zaprijetila bi mu potpuna, neminovna propast.”
Citat u kojem je vidljiv Raskoljnjikov unutarnji monolog:
“Tog braka neće biti dok ja živim, i neka gospodin Lužin ide do đavola!
-Jer je očevidna stvar-mrmljao je u sebi, smješkajući se i slaveći unaprijed svoje odluke-Ne mama, ne, Dunja, nećete vi mene prevariti...I još se ispričavaju što nisu pitale za savjet, nego su bez mene riješile stvar! Koješta! Misle one da sada više ne mogu raskinuti; da vidimo, može li se ili ne može! Divna li mi izgovora:”Takav je, veli, poslen čovjek PetarPetrovič, takav poslen čovjek da se ni ženiti ne može drugačije nego na diližansi ili čak u vlaku”Ne, Dunječka, sve to ja vidim i znam o čemu ti namjeravaš mnogo govoriti sa mnom...”
No zašto je Raskoljnjikov ubio staru lihvarku? Očigledno da bi svoju porodicu spasio bijede, poštedio svoju sestru koja je da bi mu pomogla u školovanju bila spremna da se uda za jednog bogatog, surovog čovjeka. Ali on je izvršio ubojstvo i da bi sebi dokazao da nije običan čovjek koji poštuje moralne zakone koje su drugi stvorili, već sposoban da sam stvori vlastiti zakon i da snosi ogroman teret odgovornosti, da svojem životu opovrgne grižnju savjesti i da podmuklim sredstvima(ubojstvom)postigne dobar cilj bez imalo predrasuda prema svojoj unutrašnjoj ravnoteži i svom vrlom životu. Počinio je on ovo ubojstvo i stoga što je jedna od omiljenih ideja Dostojevskog bila da širenje materijalističkih ideja može uništiti moralne vrijednosti mladih i napraviti ubojicu čak i od sasvim dobrog mladića koga bi nesretni stjecaj okolnosti lako mogao gurnuti u zločin.
Progonstvo u Sibir za Raskoljnjikova znači novi život, a utjehu i mir nalazi u Sonji i u evanđelju.
“Pod uzglavljem mu je ležalo evanđelje. Uzme ga makinalno. Njena je to knjiga, ona ista iz koje mu je čitala o uskrsnuću Lazarevu. Na početku robije mislio je da će ga Sonja mučiti religijom, da će mu sve govoriti o evanđelju i narivavati mu knjige. Ali na preveliko čudo njegovo nije ni jedanput progovorila o tom, nije mu ni jedanput ponudila evanđelje. On ga je sam zaiskao od nje kratko vrijeme prije svoje bolesti i ona mu je šuteći donijela knjigu. Dosad je nije ni rasklapao. Nije je rasklopio ni sada, ali jedna mu misao sine glavom:”Zar mogu njena uvjerenja sad ne biti i mojim uvjerenjima? Njena čuvstva, njene težnje bar...”I Sonja je cio taj dan bila uzrujana ,a na noć opet oboljela. Ali tako je sretna bila, tako neočekivano sretna da se gotovo uplašila svoje sreće. Sedam godina ,samo sedam godina! Na početku svoje sreće tih se sedam godina čini njima pogdjekada kao da je to sedam dana. I ne zna on da mu se novi život ne poklanja, nego da ga mora skupo platiti, mora ga platiti velikim budućom podvigom...”

Sonja Marmeladova

Ona je prostitutka čista srca. Vrši zločin na sebi da bi prehranila maćehinu djecu i pijanog oca. Mirna je, pati u sebi, čita Bibliju(evanđelje) i vjeruje u Boga. Voli Raskoljnjikova i ona je ta u kojoj on vidi spasenje.
“Sjede jedno do drugoga, tužni i utučeni, kao da su nakon bure izbačeni sami samcati na pustu obalu. Raskoljnjikov gleda Sonju i osjeća kolika je njena ljubav prema njemu, i začudo mu odjednom bude teško i bolno što ima nekoga da ga ovako ljubi. Jest, čudno je i užasno bilo to čuvstvo! Idući k Sonji osjećao je da mu je u njoj sva njegova nada i sve spasenje ;mislio je da će stresti sa sebe bar jedan dio svojih muka ,a sada, gdje se cijelo srce njeno obratilo k njemu, osjetio je i spoznao da je kudikamo nesretniji nego što je bio prije.”
Nasuprot razumnom i buntovnom Raskoljnjikovu Sonja je smirena i osjećajna. Njen je karakter apologija ljubavi i patnje u ime drugih ljudi. Njena je ljubav spram Raskoljnjikova toliko velika da mu želi pomoći u njegovoj patnji, želi da on podijeli teret i patnju s njom; zato ga i slijedi u Sibir.
“....Ta zajedno ćemo patiti, zajedno ćemo i križ nositi!
-Daj!-reče Raskoljnjikov.
Nije htio da je ogorči. Ali odmah trgne opet ruku koju je bio pružio za križem.
-Neću sada Sonja. Bolje će biti kasnije-dometne da je umiri.
-Jest, jest, bolje, bolje-prihvati Sonja zanosno.
-Kad počne tvoja patnja, onda ćeš ga objesiti. Doći ćeš k meni ,ja ću ti ga objesiti ,pomolit ćemo se i krenut ćemo.”
Iz svojeg prvotnog nesretnog i jadnog života na kraju doživljava sreću s Raskoljnjikovim.





JEZIK I STIL

Roman o zločinu Rodiona Raskoljnjikova, studenta koji je izgradio cijelu teoriju da bi ubio staru lihvaricu,a zatim je bio natjeran imperativom svojih psihičkih doživljaja i vještim djelovanjem sudskog istražitelja da to ubistvo prizna i podnese tešku kaznu, bez sumnje je najcjelovitiji roman Fjodor Mihajlovič Dostojevskog, roman s najskladnijom strukturom i ravnotežom pojedinih njegovih elemenata, najvećom dinamikom i najpotpunijom sadržajnošću. To je njegov prvi problematsko-filozofski roman izgrađen na osnovi kriminalne fabule, koji ujedno razvija psihološko oblikovanje karaktera sve do prodiranja u psihopatološke pojave, a ujedno sadržava u sebi i značajne elemente socijalno-analitičkog postupka koji je toliko značajan za europski, a posebno za ruski realizam. U ovom djelu kao da se ukrštava a ujedno i račva problematika ne samo ruskog, nego i europskog romana XIX. st.,a nagovještaju se i mnogi postupci suvremenog romana.”Detektivska” tj. kriminalna fabula poslužila je Dostojevskom da s pomoću stvorene napetosti privuče i zadrži čitatelja ,ali ne samo na golom zbivanju, već i na problematici kojom je pisac htio da ga zarazi. Kriminalna fabula ne služi tu ,dakle, kao u suvremenom kriminalnom romanu, da odvuče čitaoca od temeljne problematike društva i čovjeka u njemu, već naprotiv da mu naturi mnoge probleme uključujući ovamo i filozofske, pa čak da mu naturi i njihova rješenja u smislu piščevih religioznih ideala. Međutim fabula nije funkcionalna samo u tom najužem smislu. Upravo ona daje romanu i ono unutrašnje jedinstvo zbivanja i karaktera, upravo ona koncentrira čitateljevu pažnju na određeni čin.(Raskoljnjikov zločin)i vrlo kratko “trajanje romana”(samo devet dana),a ujedno daje unutrašnju dinamiku i snagu koja privlači čitaoca prema vrlo širokoj problematici. Čitatelj je ovom koncentracijom fabule prisiljen da ulazi najprije u unutrašnju Raskoljnjikovljevu borbu pred ubojstvo u njezinim raznolikim psihološkim ,moralno-etičkim i intelektualnim aspektima, zatim u Raskoljnjikovljevu borbu sa svojom savješću poslije ubojstva i dvoboj s istražiteljem Petrovičem, a na kraju i u Raskoljnjikovljev unutrašnji svijet kad on pod Sonjinim izravnim utjecajem prima konačno svoju kaznu, a ujedno doživljava preporod u smislu piščevih ideoloških ideja. Upravo ta fabula omogućila je Dostojevskom da uz Raskoljnjikova naniže i cijeli niz socijalno i ideološki značajnih karaktera, koji uza svoj strogo funkcionalni smještaj, znače, svaki za sebe, posebni društveni i ideološki problem. Porodica Marmeladovih i njihova bijeda su, na primjer, jedan od najjačih argumenata za izvršenje zločina no na takvim se karakteristikama Dostojevski nigdje dulje ne zadržava, njihovi su portreti samo skice koje nekada ostaju u trajnom sjećanju čitaočevu zahvaljujući elementima groteske koju pisac često upotrjebljuje, ali svaki od njih u romanu ipak živi sa svojim problemima-i sa svojim ideološkim stavom.
U Zločinu i kazni Dostojevski je podređujući opisnost dinamičnosti fabule, stvorio u prvom redu atmosferu krčmi, petrogradskih potkrovlja, uličnih prizora i policijskih kancelarija, služeći se vrlo često gotovo rembrantovskim postupkom kontrastiranja svjetla i mraka, opisivanja tamnih uličica kojih tama dolazi još više do izražaja kad je djelomično osvijetlimo difuznim svjetlom plinskih svjetiljki.( opis Raskoljnikove sobe:“To je zapravo bila krletka pet-šest koraka u dužinu. Sa svojim požutjelim, prašnjavim i odlijepljenim tapetama vrlo je bijedno izgledala i bila je tako niska da je u njoj svaki malo viši čovjek osjećao zebnju i sve mu se činilo da će glavom udariti u tavanicu. I namješta je bio u skladu sa stanom: tri ne baš ispravne stare stolice, u uglu obojen sto, na kome se nalazilo nekoliko teka i knjiga; već samo po tome koliko je na njima bilo prašine, moglo se vidjeti da ih već odavno nije dotakla ničija ruka; i, najzad, glomazna sofa, nekad presvučena cicom, a sad sva u krpama, koja služi Raskoljnjikovu kao postelja. Često je on na njoj spavao onako kako bi došao, ne svlačeći se, bez deke i pokrivajući se starim, iznošenim studentskim kaputom, sa jastukom pod glavom, pod koje je podmetao sve rublje što je imao – i prljavo i čisto – da bi mu uzglavlje bilo više. Ispred sofe je stajao mali stol.”)
Upravo je po svom naglašenom urbanizmu,koji se također ispoljio i u dinamici, uzastopnom i kontrastnom redanju prizora, ovog romana, Dostojevski vjesnik novih putova velikog dijela ruske i europske proze.
Stalnoj unutrašnjoj borbi i sukobu sa”psihološkim obručem”oko njega-Raskoljnjikova-odgovara i stilski postupak unutrašnjeg monologa(citat: prije naveden),kao i česti dijalozi kojima obiluje ovaj roman. Zamišljen isključivo kao monolog ubojice u prvom licu(Ich-Form)ovaj je roman izrastao u djelo u kojem pripovjedač pripovijeda o Raskoljnjikovljevoj sudbini, gotovo ga ne ispuštajući iz vida i vrlo često prepuštajući ga da bude bilo to u unutrašnjim monolozima nasamo s čitaocem, bilo da izriče svoja mišljenja i polemizira sa svojim protivnicima ili usuglašava sa srodnicima. Uz sve navedeno roman obiluje mudrim mislima i porukama koje su pretežno Raskoljnikove, te izrečene u njegovim razmišljanjima.(npr.”Što god je korisno čovječanstvu, to je i plemenito. Ja razumijem samo jednu riječ: korisno!
Vlast zadobiva samo onaj koji se usudi da se sagne i da ju uzme. Radi se samo o jednom: treba se samo usuditi!
Ne radi se o vremenu nego o vama samom. Budite sunce i svi će vas ugledati. Sunce treba prije svega da bude sunce.
Samo ako si plemenit, sve drugo možeš steći talentom, znanjem razboritošću genijalnošću.-Šešir-što npr. znači šešir? Šešir je tričarija, ja ću ga kupiti kod Zimmermanna; ali što se pod šeširom čuva i šeširom pokriva, to ja ne mogu kupiti!”) Također se u djelu mogu naći umjetničke pjesničke slike(npr.”Ljuta guja povrijeđenog samoljublja svu noć mu je pila srce”.-koja je ujedno i metafora
“I cio taj rajski dan mojeg života i cijelo to veče ja sam i sam proveo u poletnim sanjarijama...”)
I za kraj: Romani Dostojevskog i pored sve svoje “filozofičnosti” nisu filozofija; oni su književnost koja to iskustvo može prenijeti čitaocima jedino i isključivo na onaj način kakav pripada samo umjetničkoj književnosti. On je začetnik jednog razvoja u umjetničkoj prozi koji misaono previranje i borbu mišljenja čini svojom središnjom temom. Zbog toga se struktura suvremene književnosti naprosto ne može razumjeti bez Dostojevskog ;tko nije pročitao njegove romane, teško da može shvatiti ono”o čemu se radi”u suvremenoj prozi i o čemu to zapravo njen velik dio govori.

Likovi:
Raskoljnikov, Sonja, Andrej

Mjesto i vrijeme radnje:
Radnja se zbiva u Rusiji u 19. st.

Sadržaj:
Raskoljnikov - glavni junak romana - student prava planira ubojstvo, Aljone Ivanove, lihvarice, čijim novcem bi usrećio ljude u svojoj okolini, a njezin nestanak bi i sam po sebi pomogao ljudima i njenoj okolini. U početku postoji unutrašnja borba između jednostavnosti rješenja i gnušanja prema samoj pomisli na takvo djelo. Razne okolnosti nagnaju ga na zločin - pismo od majke, Sonjin život, spoznaja da je lihvarica sama. Majka mu piše kako će bogato udati kćer da njemu pomogne. On teško podnosi sestrinu žrtvu, Marmeladovljevu životnu priču, činjenicu da se Sonja prostituira da prehrani obitelj. Raskoljnikov ostvaruje plan, no usput ubija i Lizvetu, a opljačkani novac skriva pod kamen. Vraća se u sobicu i pada u groznicu, te se bori sa savješću, dok dvoboj vodi s Porfirijem Petrovičem koji sve više steže psihološki obruč. Na kraju Raskoljnikov priznaje i odlazi sa Sonjom u Sibir na odsluženje kazne. Nakon svega vraća se u život pun nade, koju skuplja od Evanđelja i Sonje.

Karakterizacija likova:
Raskoljnikov
Lijep i stasit bivši student prava, koji živi u maloj tijesnoj sobici, koja ga steže poput oklopa. Bijeda i neimaština mu se gade, te se on otuđuje, postaje zamišljen i općenito nedruštven. Svoju unutrašnju borbu potpiruje mišlju kako bi jedan život mogao spasiti tisuće bijede. Nakon ubojstva ga hvata strah, jeza, izgubljen je i uplašen. Na kraju djela nalazi davno izgubljeni spokoj.
Sonja
Prostitutka čistog srca, stidljiva, plaha, ona je religiozna kršćanka, trpi bez prigovora, očito još veću bijedu od Raskoljnikove.
Andrej
Nihilist (pravac u grčkoj filozofiji, nihilisti smatraju da stvarnost ovisi o njihovom samom prihvaćanju istine. To rezultira letargijom i nebrigom za probleme okolnog svijeta - živo im se fućka za sve) , kritičar društva, prost čovjek, radio je kao službenik, koji vjeruje u budućnost i podržava preljub.
Zločin i kazna
U romanu “Zločin i kazna” Dostojevski opisuje mladog revnog studenta Raskoljnikova koji ubija staricu Aljonu Ivanovu i neplanirano i njezinu sestru Lizvetu. Kada ga taj čin potrese pobjegne iz stana ne uzevši novac koji je namjeravao ukrasti. Oboli, i zapadne u tešku moralnu krizu. Kada ozdravi zbliži se sa Sonjom, kćerkom pijanog službenika, koja mu pomaže da spozna da nije pravo postupio. Na koncu se sam prijavi policiji. Osudili su ga na osam godina prisilnog rada u Sibiru gdje je otišao skupa sa Sonjom. U prvom dijelu petog poglavlja analiziraju se Raskoljnikove noćne more. Imao je sedam godina kada je s ocem na putu doma vidio događaj koji ga je zgrozio : kako seljak hladnokrvno udara jadnog konja. Kad se probudio te su more prouzročile da je duboko u sebi počeo dvojiti u ispravnost djela koje namjerava učiniti. Kraj odlomka nam govori da ta dvojba ipak nije bila toliko moćna da bi spriječila zločin. Raskoljnikov ne optužuje sebe zbog ubojstva, nego zbog slabosti što se nije ponijeo kao Napoleon.
Za sve romane Dostojevskog je značajno da obrađuju moralna i vjerska pitanja (ima li Boga ili nema), pitanje suprotnosti dobra i zla, što je dovoljno i što nije. Ako nema Boga onda je po mišljenju njegovog junaka Raskoljnikova sve dozvoljeno, također i ubojstvo. Junakovo ime je simbolično, a značilo mi bi unutarnji raskol, duševno razdvojenu ličnost. Psihološku problematiku Dostojevski iskazuje putem unutarnjeg monologa i putem snova.
Filozofske probleme pak oblikuje dijalogom među osobama. Dostojevskog u romanu zanima čovjekova unutrašnjost. Događaje temelji na razgovorima koji s dijalogom najbolje neposredno izražavaju junakov doživljaj, njegovo životno stajalište te moralne dvojbe. Dostojevski je u jednom trenutku rekao : “Moralne ideje nastaju iz vjerskih osjećaja. Logika ih ne može nikako objasniti.”
****
“ Zločin i kazna” je roman sa socijalno-psihološkim motivom, koji čini prijelaz prema modernom romanu. To je prvi roman u nizu velikih romana Dostojevskog. Izgrađen je na fabuli iz kriminalističkog romana- u njemu postoji ubojica i progonitelj. Za razliku od običnih romana u kojima je ubistvo bilo vrhunac radnje, u ovom romanu radnja se nakon ubistva tek počinje zaplitati. Ovo je djelo o pojedinačnom ljudskom karakteru. Dostojevski u djelu prati i istražuje ljudske sudbine koje se zbivaju u siromašnom dijelu Sankt Petersburga. Pripovjedač nam predočuje neposredan okoliš grada, njegov izgled, i često prepušta riječ samom liku. Posredno i neposredno navode se njegove misli i raspoloženja. Postupno dobivamo obavijesti o Raskoljnjikovu i o situaciji u kojoj se nalazi, te saznajemo da se sprema na neki vrlo značajan čin. Kad se predstavlja lihvarki, tek tada doznajemo kako se zove, i to od njega sama. Radnja romana se zasniva na unutrašnjem proživljavanju lika. Pojedinac sukobljen s društvenom normom.
Raskoljnikov je siromašan peterburški student i živi od novca što mu šalju majka i sestra. Živio je u maloj trošnoj sobici. “ Bijaše to majušna prostorijica, pet-šest koraka dugačka, neobično jadna, s onim svojim žućkastim, prašnim tapetama, na mnogim mjestima odlijepljenim od zida, i toliko niska da se malo viši čovjek osjećao u njoj tjeskobno te mu se sve nekako činilo da će udariti glavom o strop. Kakva soba, takvo i pokućstvo: tri stara stolca, prilično trošna, u kutu obojen stol na kojem ležaše nekoliko bilježnica i knjiga; već po tome koliko su bile zaprašene vidjelo se da ih već odavno ničija ruka nije taknula; i napokon glomazna sofa, nekoć presvučena cicom, a sad sva izderana, zapremala je gotovo cijeli zid i pola širine cijele sobe te služila Raskoljnikovu kao postelja. Pred sofom je stajao stolić.”
Raskoljnikova je progonila ideja o ubojstvu babe Aljone Ivanovne iako se istovremeno zgražao nad tom idejom. Njegovoj odluci pridonio je razgovor dvaju studenata u krčmi koji su govorili kako bi bilo dobro da netko ubije babu.
Raskoljnikov također zaključuje kako je izuzetnim ličnostima u povijesti uvijek bilo dopušteno žrtvovati pojedince kako bi proveli svoju nakanu. Primjer mu je Napoleon. Kako on sebe smatra izuzetnim, svojom osobnom voljom mijenja društvene norme. On smatra da on ima pravo ubiti jednog “ nametnika” kao što je stara lihvarka, ako je Napoleon mogao ubiti milijune ljudi i nije bio osuđivan. Raskoljnikov dugo razmišlja kako ubiti i potom zatrti trag svojeg zločina.
On ostavlja lihvarki u zalog neke njemu vrlo drage predmete za koje mu ona daje malo novaca i s vremenom on nju počinje doživljavati kao ishodište sveopćeg zla. Ukloniti takvo biće koje živi od tuđe nesreće, što su u stanju ocijeniti samo izuzetni ljudi, za Raskoljnikova je čin kojim se pridonosi zatiranju zla. Raskoljnikov ne želi pasivno promatrati nepravdu, pa odlučuje djelovati po pravilu kojeg sam postavlja. Društvena norma biva time prepuštena mjerilu pojedinca, njegovoj vlastitoj procjeni hoće li je se ili neće pridržavati. Raskoljnikov se je našao u procjepu između zakona i zla.
Raskoljnikov jednog dana u krčmi sreće Marmeladova. “Bijaše to čovjek koji je prevalio pedesetu, srednjeg rasta i čvrste građe, prosijed i dobrano ćelav, žut, čak i zelenkast u licu podbuhlom od neprestana pijančevanja, nabreklih vjeđa iza kojih su se caklile, kao pukotinice uske, ali živahne zakrvavljene oči. Međutim, bilo je nešto na njemu vrlo čudno: u pogledu mu je blistao čak nekakav zanos- a valjda i razum i pamet- ali istodobno kao da je prosijavala i ludost. Na njemu bijaše star, posve pohaban crn frak s kojega su bila pootpadala puceta. Samo se još kako- tako držalo jedno jedino puce, koje je zakopčavao, želeći očito ostati pristojan. Ispod prsluka od nankina visio mu je plastron, sav zgužvan, zamazan i ispolijevan. Bio je obrijan, kao činovnik, ali već poodavno, tako da mu je po licu bila gusto izbila sivkasta čekinjasta dlaka. Pa i u njegovim manirama zapažalo se zaista nešto dostojanstveno činovnički.” On mu je pričao o svojoj obitelji, ženi - Katerini Ivanovnoj, djeci i kćerki Sonji koja se bavila prostitucijom da bi zaradila novac. Kako se je Marmeladov napio Raskoljnikov ga prati kući. “ Uđu iz dvorišta u kuću i popnu se na treći kat. Stube su bivale, što dalje, to mračnije…”
“ Mala čađava vrata na kraju stuba, na samom vrhu, bijahu otvorena. Krnjadak svijeće osvjetljivaše sirotinjsku sobicu dugačku desetak koraka. Sve bijaše razbacano i u neredu, napose kojekakve dječje prnje. Najdalji kut bijaše zastrt poderanom plahtom. Iza nje je zacijelo stajala postelja. U samoj sobi bijahu svega dva stolca i divan presvučen voštanicom, sav izderan, a ispod njega stajaše stari kuhinjski stol od jelovine, neobojen i nepokriven. Na rubu stola dogorijevaše krnjadak lojanice u željeznom svijećnjaku. Bilo je očito da Marmeladovljevi stanuju u zasebnoj sobi, a ne samo u jednom njenu dijelu, ali je soba bila prolazna. Vrata što su vodila u druge prostorije, ili ćelije na koje je bio razdijeljen stan Amalije Lipevehzelj, bijahu odškrinuta…” tu je Raskoljnikov upoznao Katerinu Ivanovnu. “ Bijaše to strašno mršava žena, tanka, povisoka i skladno građena, još i sad divne kestenjaste kose, a obrazi joj zaista bijahu osuti crvenim pjegama. Oči joj bijahu užagrene kao u vrućici, ali pogled joj bijaše oštar i ukočen. Bolno se doimalo to sušičavo i uzbuđeno lice pri posljednjim zrakama krnjatka svijeće što su treperile na njemu.” Vidio je u kakvim uvjetima žive Marmeladovi i ostavio im je nešto novaca koje mu je bila poslala majka. Od majke je također dobio i pismo.
U njemu je pisalo kako se Dunja namjerava udati za Petra Petroviča Lužina. Cijeli je dan razmišljao o tom pismu i bio je ljut na Dunju što će se ona udati za Petra Petroviča najviše zato da on ima koristi i da njemu bude bolje.
Odlučio je da te večeri mora ubiti babu, jer Lizavete neće biti kod kuće. Od stare košulje napravio je omču i stavio u nju sjekiru. Sa sobom je uzeo i dašćicu omotanu u papir da je da lihvarki kao zalog i malo bolje ju je zavezao kako bi se mučila odvezivajući je, tako da on ima vremena izvaditi sjekiru. Otišao je u njezin stan. Stubište bijaše mračno i usko, “pomoćno”. Zvonce jekne slabo, kao da nije od mjedi nego od lima. Vrata mu je otvorila Aljona Ivanovna. “ bijaše to sitna suhonjava bakica od svojih šezdeset godina, živahnih i pakosnih očiju, malog šiljatog nosa, gologlava. Bjeličasta, ponešto progrušana kosa bijaše joj obilato namazana uljem. Tanak i dugačak vrat nalik na kokošju nogu bijaše omotala nekakvom flanelskom krpom, a oko ramena joj se unatoč vrućini, klatio haljetak obrubljen krznom, sav pohaban i požutio. Starica je svaki čas kašljala u hrakala. Starica ga je pustila u stan.
Soba bijaše mala, obložena žutim tapetama, s geranijama u loncima i s muslinskim zastorima na prozorima, bijaše jarko obasjana suncem na zalasku. U sobi nije bilo bogzna čega. Pokućstvo neko prastaro, od žutog drva, sastojalo se od divana s golemim izbočenim drvenim naslonom, od ovalna stola ispred divana, toaletnog stolića sa zrcalom između dva prozora, stolaca uza zidove i dvije-tri jeftine slike u žutim okvirima, na kojima bijahu prikazane njemačke gospođice s pticama u rukama. U kutu ispred omanje ikone gorjelo je kandilo. Sve je bilo čisto: i pokućstvo i pod bijahu ulašteni tako da su se ljeskali: sve se caklilo. U cijelom stanu nije se moglo naći ni zrnca prašine. Vrata su vodila u drugu majušnu sobu, u kojoj bijahu staričina postelja i komoda. Cijeli se stan sastojao od tih dviju sobica.
Raskoljnikov je starici dao dašćicu i dok ju je ona odmotavala uzeo je sjekiru i ubio ju. Otišao je u susjednu sobu i dok je tražio stvari po škrinji Lizaveta je došla kući, pa je morao ubiti i nju.
“ Bijaše to visoka, nezgrapna, plašljiva i ponizna djevojka, vrlo visoka rasta, od svojih trideset pet godina. Dugačkih, nekako iskrenutih nožurda, svagda u izgaženim cipelama od jareće kože, ali uvijek vrlo čista. Crna u licu, ali dobrog lica i očiju. A smiješak joj je čak i vrlo lijep. Bila je prava ropkinja svoje sestre, radila je dan i noć, strepila je od nje i trpjela čak i batine.”
Nakon zločina Raskoljnikov je otišao kući i potrpao stvari u rupu u zidu. Sljedeći dan dobio je policijski poziv. On je mislio da su ga otkrili i odlučio je da se odmah sam prijavi, ali je shvatio da ga ne zovu radi toga pa je odustao od prijave. Kako se u policijskoj stanici govorilo o ubojstvu lihvarke njemu je pozlilo i pao je u nesvijest. Stalno je razmišljao o ubojstvu i bio je prestravljen idejom da mu je policija pretražila stan dok njega nije bilo. Zbog toga je čvrsto odlučio riješiti se dokaza. Namjeravao je stvari baciti u kanal, ali kako je tamo bilo previše ljudi, odlučio se na napušteno dvorište u kojem se nešto gradilo. Tamo je ugledao veliki kamen. “ Nagne se nad kamen, uhvati ga za vrh snažno, objema rukama, upre sve sile i prevrne ga. Ispod kamena je nastala omanja udubina; odmah počne bacati u nju sve što je imao u džepovima. Novčarka je došla na sam vrh, i još je u udubini ostalo mjesta. Zatim ponovno zgrabi kamen i namjesti ga jednim zamahom onako kako je prije stajao, samo što se sad kamen možda činio malčice višim. Ali je nagrnuo malo zemlje oko njega i utabao je sa strane. Ništa se nije moglo zapaziti.”
Nakon toga otišao je do Razumihina; svog prijatelja s fakulteta, a ni sam nije znao zašto je tamo otišao. “ Razumihin je sjedio kod kuće u dronjavu kaputu, u papučama nazuvenim na bosu nogu, raščupan, neobrijan i neumiven. Na licu mu se ocrta zabezeknut izraz.”
“ Bio je to neobično vedar i društven momak, dobar do prostodušnosti. Doduše, ispod te prostodušnosti krila se i dubina i dostojanstvo. Najbolji su njegovi dugovi to znali i svi su ga voljeli. Bio je vrlo bistar, premda gdjekad zaista priprost. Bijaše upadljive vanjštine- visok, mršav, uvijek loše obrijan, crnokos. Ponekad je zapodijevao kavgu i bio na glasu svoje snage. Pio je kao spužva, ali je mogao i bez pića; ponekad bi pretjerao u vragolijama, ali je mogao i bez njih, nikakve nepovoljne okolnosti nisu ga mogle skršiti. Mogao je stanovati i na krovu, trpjeti najgoru glad i veliku studen. Bio je vrlo siromašan i bez igdje ikoga, zarađivao novce svakojakim poslovima. Znao je bezbroj izvora iz kojih je mogao crpsti, naravno, poštenim radom.”
Razumihin mu je ponudio da za novce prevodi knjige, što je i sam radio, ali Raskoljnikov to nije prihvatio i otišao je kući. Imao je groznicu i stalno je nešto zamišljao čega zapravo nije bilo. Buncao je i većinu vremena nije bio sasvim pri svijesti. Za njega se brinula Nastasja i Razumihin. Tamo je također bio i Zosimov- doktor.
“Zosimov je bio visok i ugojen čovjek, podbuhla i bezbrojno blijeda, glatko izbrijana lica, svijetle ravne kose, s naočalama i s velikim zlatnim prstenom na prstu nabreklom od debljine. Bilo mu je oko dvadeset sedam godina. Na sebi je imao širok gizdelinski lagan kaput, svijetle ljetne hlače i uopće je sve na njemu bilo nekako široko, gizdavo i novo novcato: rublju mu nije bilo zamjerke, a lančić na satu bijaše podebeo. Kretnje mu bile spore, nekako mlitave, a u isti mah promišljeno slobodne; svaki čas izbijaše iz njega taština, iako se trudio da je prikrije. Svi njegovi znanci držali su da je težak čovjek, ali su tvrdili da zna svoj posao.”
Sljedećeg dana Raskoljnikova je posjetio Petar Petrovič Lužin. “Cijelo mu je odijelo bilo netom sašiveno, i sve je na njemu bilo lijepo, samo je, možda, bilo suviše novo i suviše odavalo određenu svrhu. Čak je i gizdelinski, nov novcat cilindar svjedočio o toj svrsi. Pa i prekrasne rukavice originalne Louvainove proizvodnje, rukavice boje jorgovana, svjedočile su to isto, ako ničim drugim, a ono time što ih nije navlačio nego samo nosio u rukama, za paradu. U svoj odjeći Petra Petroviča prevladavale su svijetle mladenačke boje. Na njemu bijaše zgodan svjetlosmeđ ljetni kaput, tanke hlače svijetle boje, isto takav pršnjak, netom kupljena fina košulja, posve lagana batistena kravata s ružičastim prugama, a što je najljepše- sve je to čak i pristajalo licu Petra Petroviča. Njegovo lice, neobično svježe i, štoviše lijepo, ionako se doimalo mlađim od četrdeset pet godina. Tamni zalisci zgodno su ga osjenčavali s obje strane, nalikujući na dva kotleta, i vrlo se lijepo zgušnjavali oko glatko izbrijane blistave brade. Čak ni kosa , uostalom tek malo progrušana, a počešljana i nakovrčana kod frizera, nije zbog toga bila ni najmanje smiješna niti mu je pridavala glup izraz, kao što obično biva kad se nakovrča kosa, jer onda čovjek neminovno nalikuje na Nijemca koji ide na vjenčanje. Ako je na tom prilično lijepom i ozbiljnom obličju i bilo nečeg neugodnog i odbojnog, tome su bili krivi neki drugi uzroci.”
Lužin ga je došao posjetiti i htio ga je upoznati jer će on postati mužem njegove sestre. Raskoljnikovu se on nije svidio jer je bio umišljen i egoističan, pa ga je otjerao iz stana. Sljedećeg dana dok je šetao ulicom opazio je neku gužvu. “ Raskoljnikov se progura koliko je mogao, te napokon ugleda razlog svoj toj strci i radoznalosti. Na zemlji je ležao, očito u nesvijesti, čovjek koga su konji bili netom pregazili, vrlo bijedno obučen, ali u “gospodskom” odijelu, sav u krvi. S lica, s glave curila mu je krv; lice mu bilo posve izubijano, oguljeno, unakaženo. Odmah se vidjelo da je teško ozlijeđen.” Shvatio je da je to Marmeladov. Odveo ga je kući, ali on je ubrzo umro. Katerini Ivanovnoj dao je novac za pokop koji mu je nekoliko dana prije poslala majka. Tada je također upoznao Sonju Marmeladovu. “ Odjeća joj je bila jeftina, ali uličarski kićena, s jasno i sramotno istaknutim ciljem, po ukusu i pravilima što su nastala u jednom zasebnom svijetu. Nosila je šarenu svilenu haljinu, kupljenu iz četvrte ruke i ovdje posve pozamašnu krinolinu što je zakrčila cijela vrata, svijetle cipelice i suncobran koji joj noću ne treba, a ipak ga je ponijela, i smiješan slamnat šešir za koji je zataknula pero plamene boje. Ispod tog mangupski naherenog šeširića virilo je mršavo, blijedo i prestrašeno lice, otvorenih usta i očiju ukočenih od strave. Sonja je bila niska rasta, djevojka od svojih osamnaest godina, mršava, ali prilično zgodna plavojka, izvanredno lijepih plavih očiju.”
Kada je došao kući čekale su ga njegova majka i sestra. Raskoljnikov im je ispričao da ga je posjetio Lužin i da ga je on izbacio iz stana jer mu se nije svidio. Kako je Raskoljnikov bio bolestan, Razumihin je otpratio Dunju i njezinu majku kući. Dunja mu je pokazala pismo koje joj je poslao Lužin. Kada je sljedećeg dana posjetila Raskoljnikova i njemu je pokazala to pismo. U pismu je pisalo da pri njihovu sljedećem susretu Rodion ne bude prisutan, jer ga je grubo uvrijedio kad ga je posjetio. Također je napisao da je Rodion dao oko dvadeset i pet rubalja djevojci nedolična vladanja, tobože ua ukop oca kojeg su pogazili konji. Unatoč pismu Dunja je zvala Rodiona da dođe kod njih onog dana kad je trebao doći Lužin.
Dok su Dunja i Puljherija Aleksandrovna bile kod Raskoljnikova njega je posjetila Sonja.
“ Sad je bila skromno i, štoviše, siromaški obučena djevojka, još sasvim mlada, gotovo nalik na djevojčicu, skromna i pristojna vladanja, staromodan šeširić, u rukama je držala suncobran. “ Došla je da ga pozove na ručak kod Katerine Ivanovne nakon liturgije. Kada su otišle Dunja i P. Aleksandrovna, Raskoljnikov i Razumihin otišli su Profiriju Petroviču radi sata kojeg je Raskoljnikov založio kod lihvarke. “ Porfirij Petrovič je bio obučen po domaću, u kućnom kaputu, u posve čistoj košulji i u izgaženim papučama. Bio je to čovjek od svojih trideset pet godina, onizak, punašan, pa i trbušast, glatko izbrijan, bez brkova i zalizaka, kratko podšišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako posebno ispupčenoj na potiljku. Njegovo nabuhlo, okruglo lice s pomalo prćastim nosom bijaše nezdrave, tamnožute boje, ali prilično živahno i, štoviše, podsmješljivo. Bilo bi možda i dobroćudno da nije bilo izraza očiju koje su se sjale nekakvim žitkim, vodenastim sjajem i bile zastrte gotovo bijelim trepavicama što su treptale baš kao da namiguju. Pogled tih očiju nekako je čudno odudarao od cijele njegove pojave na kojoj je bilo čak i nečega ženskog, te joj pridavao mnogo više ozbiljnosti nego što bi čovjek u prvi mah očekivao.”
Porfirij Petrovič je spomenuo članak koji je napisao Raskoljnikov. On je zbog tog članka sumnjao u Raskoljnikova, pa ga je zamolio da mu objasni taj članak što je on i učinio. Nakon razgovora s Porfirijem Petrovičem ,Razumihin je otišao kod Dunje, a Raskoljnikov kući. Legao je na ležaj i počeo razmišljati o Dunji, svojoj majci, ubistvu i na kraju je zaspao. Kad se probudio na vratima je stajao Arkadij Ivanovič Svidrigajlov. “ Čovjek tridesetih godina, krupan, ugojen, rumen u licu, ružičastih usana, s brčićima, bujne, svijetle, gotovo bijele brade i gizdavo odjeven.” Zamolio ga je da ga pusti da se još jedanput vidi s Dunjom i rekao mu je da je Marfa Petrovna, kada je umrla, oporučno ostavila tri tisuće rubalja i da će ih moći podići za dva-tri tjedna. Kada je Svidrigajlov otišao Raskoljnikov i Razumihin otišli su kod Dunje. Na ulazu su se susreli sa Lužinom. Tijekom večeri Lužin i Dunja su se posvađali i Dunja je izbacila Lužina iz stana i rekla mu je da ga više nikad ne želi vidjeti. Kada je Lužin otišao , Raskoljnikov je ispričao Dunji o njegovu sastanku sa Svidrigajlovim.
Nakon nekog vremena Raskoljnikov se ustao, rekao Razumihinu da mu čuva majku i sestru jer da on možda više nikada neće doći kod njih. Otišao je i krenuo prema Sonjinu stanu. “Bijaše to velika soba, ali neobično niska, jedina soba što su je Kapernaumovljevi iznajmljivali. Slijeva su bila zatvorena vrata što su prije vodila u njihov stan. Na suprotnoj strani, zdesna, bijahu još jedna vrata koja su uvijek bila zaključana. Ondje je već bio drugi , susjedni stan, pod drugim brojem. Sonjina je soba nalik na kakvu pojatu, imala je oblik posve nepravilna četverokuta, zato se doimala pomalo nakaradno. Zid sa tri prozora što su gledala na kanal presijecao je sobu nekako ukoso, zbog čega se jedan kut, vrlo oštar, gubio negdje u dubini tako da se pri slabom osvjetljenju jedva mogao i vidjeti; drugi je pak kut bio odveć ružno tup. U cijeloj toj velikoj sobi gotovo da i nije bilo pokućstva. U desnom kutu bijaše postelja, a do nje, bliže vratima, stolac. Uz taj zid gdje je stajala postelja, pokraj samih vrata tuđeg stana, nalazio se stol sklepan od dasaka i pokriven plavkastim stolnjakom , a uza nj dva pletena stolca. Zatim, uz suprotni zid, prilično blizu onog oštrog kuta, stajala je omanja komoda od običnog drva koja se nekako gubila u toj praznini. To je sve što je bilo u sobi. Žućkaste, ofucane i poderane tapete potamnjele su bile u kutovima; zimi je tu zacijelo bilo vlažno i zagušljivo. Neimaština je udarala u oči; čak ni na postelji nije bilo zastora.” Raskoljinikov je rekao Sonji da je došao po posljednji puta, ali ako ipak odluči da sutra dođe, reći će joj tko je ubio Lizavetu. Cijelo vrijeme Raskoljnikovljeva posjeta Sonji iza vrata što su odvajala Sonjinu sobu od praznog stana stajao je Svidrigajlov i prisluškivao razgovor. Odlučio je da prisluškuje i sutra kada Raskoljnikov dođe reći Sonji tko je ubio Lizavetu.
Sljedećeg dana Raskoljnikov je otišao u policiju kod Porfirija Petroviča i donio mu je izjavu o satu. Opet su počeli pričati o ubojstvu i nakon nekog vremena Raskoljnikov je rekao kako mu je potpuno jasno da on sumnja u njega, ali je Petrovič sve porekao. Odjednom je došao policajac sa Nikolajem koji je priznao ubojstvo. Nakon toga Raskoljnikov je otišao kući.
Petar Petrovič je sljedećeg jutra razmišljao što je pogriješio s Dunjom. Nakon nekog vremena zamolio je Andreja Semjonoviča da kaže Sonji da on želi razgovarati s njom. Kada je Sonja došla Petar Petrovič joj je dao 10 rubalja. Kada je odlazila, kriomice joj je stavio u džep sto rubalja. Sve je to vidio Andrej Semjonovič, koji je mislio da joj je Petrovič dao novce iz dobrodušnosti. “Andrej Semjonovič bijaše neishranjen i skrufulozan čovjek niska rasta, nevjerojatno plav, sa zaliscima u obliku kotleta na što je bio neobično ponosan. Uz to su ga vječito boljele oči. Bio je prilično meka srca, ali je govorio vrlo samouvjereno, a koji put čak i izvanredno uznosito. Uza svoje vrline, Andrej Semjonovič bio je zaista priglup.”
Na daću koju je priredila Katerina Ivanovna bili su pozvani mnogi ljudi. Raskoljnikov je došao odmah nakon što su se vratili s groblja. Nakon nekog vremena došao je Petar Petrovič , ali ne zbog daće nego zato da bi optužio Sonju za krađu. Kao dokaz služila mu je novčanica od sto rubalja koju je Sonja našla u džepu. Kada je P. Petrovič optužio Sonju za krađu došao je A. Semjonovič i rekao kako je on vidio kako je Petrovič kriomice stavio novčanicu Sonji u džep. U raspravu se umiješao i Raskoljnikov koji je ispričao kako se Petar Petrovič ponio prema Dunji. U međuvremenu Katerina Ivanovna se posvađala s gazdaricom Amalijom Ivanovnom koja ju je istjerala iz stana.
Raskoljnikov je krenuo prema Sonjinu stanu da joj kaže tko je ubio Lizavetu, i to je i učinio. Sonja je bila zaprepaštena, ali joj je također bilo žao Raskoljnikova jer je vidjela koliko on pati i koliko se muči. Odjednom je u sobu ušao Lebezjatnikov i rekao da je Katerina Ivanovna na ulici i da je poludjela. Sonja je odmah otišla da vidi da li može ikako umiriti Katerinu. “ Katerina Ivanovna, u onoj svojoj staroj haljini, zaogrnuta polusuknenim šalom i s poderanim slamnim šeširićem koji joj se bio ružno naherio, kao naramak slame, bijaše doista posve izbezumljena. Bila se umorila i zapuhala. Njeno izmučeno sušičavo lice doimalo se patnički kao nikad prije; ali njena uzrujanost nije prolazila. “ Zaista je bila pokušala obući djecu onako kako se oblače ulični pjevači i pjevačice. Mališanu je natukla na glavu nekakav crvenobijeli turban ne bi li nalikovao na Turčina. Za Ljonju nije našla kostima, pa joj je samo natakla na glavu crvenu pletenu vunenu kapicu pokojnog Semjona Zahariča, a za kapicu je zataknula komadić bijela nojeva pera koji je nekad pripadao baki Katerine Ivanovne. Polječka je bila u svojoj običnoj haljinici. “ Katerina je tjerala djecu da plešu i pjevaju. Kada su uplašena djeca vidjela policajca koji ih je htio odvesti počela su bježati, a za njima je trčala Katerina Ivanovna. Odjednom je pala i krv joj je navrla na prsa zbog tuberkuloze. Na samrti je rekla Sonji da se ona brine za njezinu djecu.
Dva-tri dana nakon smrti Katerine Ivanovne organizirana je misa. Katerina Ivanovna ležala je u lijesu. “ Sva su djeca klečala uz lijes, a Polječka je plakala. Iza njih se molila Sonja, tiho i nekako bojažljivo plačući. “ Nakon službe Božje šetao je po gradu, zalazio u krčme jer mu je bilo strašno teško, a u tom okruženju kao da se osjećao bolje. Te noći probudio se u grmlju u groznici. Otišao je kući. Probudio se u 2 popodne i sjetio se da je tog dana bio ukop K. Ivanovne. Čak se obradovao što nije bio na sprovodu. Tada je došao Razumihin i rekao mu da mu je majka bolesna. Raskoljnikov je rekao Razumihinu kako ga je neki dan posjetila sestra i da su pričali o njemu. “ Rekao sam joj da si vrlo dobar, pošten i vrijedan čovjek. Nisam joj rekao da je voliš jer to i sama zna. “ Također mu je rekao kako ih predaje njemu u ruke. Nekoliko minuta nakon što je otišao Razumihin Raskoljnikova je posjetio Porfirij Petrovič. Pričao je o Mikolki i o tome kako je zaključio da on nije kriv za zločin. Kada ga je Raskoljnikov upitao tko ih je onda ubio ako nije Mikolka, Petrovič je odgovorio: “ Pa vi ste ih ubili, Rodione Romaniču! Vi ste ih ubili…” Petar Petrovič daje Raskoljnikovu dan-dva odmora da se prošeta i predlaže mu da se sam prijavi. Čak mu predlaže da zločin prikažu kao nekakvo pomračenje uma da bi mu kazna bila manja, ali Raskoljnikov je to odbio.
Kada je Porfirij Petrovič otišao, Raskoljnikov je posjetio Svidrigajlova. “ Bilo je to neko čudno lice, nalik na masku: bijelo, rumeno, rumenih, skrletnih usana, svijetloplave brade i još prilično bujne svijetle kose. Oči mu bile nekako previše plave, a njihov pogled nekako previše težak i ukočen. Bilo je nečeg strašno odbojnog na tom lijepom i, s obzirom na godine, izvanredno mladolikom licu. Odjeća je na Svidrigajlovu bila pomodna, ljetna, lagana; napose se gizdao košuljama. Na prstu je nosio golem prsten s dragim kamenom. “ Raskoljnikov je prijetio Svidrigajlovu da ako radi njegove sestre iskoristi nešto što je otkrio u zadnje vrijeme da će ga ubiti prije nego ga pošalje u zatvor. Svidrigajlov priča Raskoljnikovu kako se zaljubio u njegovu sestru još kad je radila za njega i kako bi bio odmah ostavio Marfu Petrovnu da je njegova sestra htjela s njim pobjeći. Nakon nekog vremena Svidrigajlov iziđe iz gostionice, a Raskoljnikov za njim. Krenuli su Sofji Semjonovnoj. Nje nije bilo kući pa je Svidrigajlov sjeo u kočiju i odvezao se do Dunje. Raskoljnikov se šetao mostom na kojem je stajala Dunja, ali ju nije primijetio. Tada je došao i Svidrigajlov. Zamolio je Dunju da ode s njim jer joj mora reći nešto vrlo važno. Odveo je Dunju u svoj stan i ispričao joj kako je prisluškivao razgovor Sonje i Raskoljnikova kada joj je on priznao ubojstvo. Ispričao joj je sve što je Raskoljnikov rekao Sonji. Dunja je bila strašno potresena. Svidrigajlov govori Dunji kako samo ona može spasiti Raskoljnikova, jer ako ona pristane biti njegova, on nikome neće reći to što je doznao. Dunja je htjela izaći iz stana, ali kako su vrata bila zaključana ona je iz džepa izvadila revolver. Optužila je Svidrigajlova da je otrovao Marfu Petrovnu. Svidrigajlov to ne poriče i govori da je ona bila razlog ubojstvu. Dunja puca Svidrigalovu iznad glave. Metak ga je okrznuo i iz glave mu počinje curiti krv. Svidrigajlov se počeo približavati Dunji i ona ponovno napinje revolver, ali zataji. Ona počinje moliti Svidrigajlova da ju pusti van iz stana. Počinje mu govoriti da ga ne voli i da ga nikad ne bi mogla voljeti. Nakon nekolikoo trenutaka Svidrigajlov odlučuje da ipak pusti Dunju van i daje joj ključ. Nakon što je Dunja otišla, Svidrigajlov izlazi iz stana.
Otišao je Sonji i dao joj je 3000 rubalja u obveznicama. Odlazi i do roditelja svoje zaručnice i daje im 15000 rubalja u vrijednosnim papirima. Kasnije je šetao gradom i kada je došao do velike kuće s vatrogasnim tornjem pomisli kako je to savršeno mjesto za ubojstvo i kako će tu barem imati službenog svjedoka. “ I prisloni revolver sebi na desnu sljepoočicu. Svidrigajlov odape.”
Toga dana Raskoljnikov je otišao svojoj majci i sestri. Dunja nije bila kod kuće. Majci je rekao kako odlazi na put. Obećaje joj da će još doći. Kada je otišao od majke krenuo je kući, i tamo je naišao na Dunju. Po samom njenom pogledu on je shvatio da ona zna što je učinio. Raskoljnikov razgovara sa sestrom o tome što je učinio i što ga čeka. Odlučuje se prijaviti. On smatra da nije počinio zločin.
“ Zločin? Kakav zločin? Zar to što sam ubio odurnu štetočinu, gnjidu, babu lihvarku koja nikom nije bila potrebna, koja je sirotinji krv pila, koja ako ubiješ, oprostit će ti se četrdeset grijeha, zar je to zločin? I ne mislim na zločin niti ga mislim sprati sa sebe.” On moli Dunju za oprost: “ Dunja moja draga! Ako sam kriv, oprosti mi.” On odlazi u policijsku stanicu da bi se prijavio, ali odlučuje da ne ide Porfiriju nego Barutu. Na putu odlazi Sonji i traži križ da ga objesi oko vrata. Sonja želi ići s njim, ali joj on to ne dopušta, i odlazi ne pozdraveći se. Šečući se trgom on se sjeti Sonjinih riječi: “ Idi na raskrižje, pokloni s narodu, poljubi zemlju jer si o nju ogriješio i reci naglas cijelom svijetu: “ Ja sam ubojica!” Poklonio se , ali nije rekao da je ubio jer su prolaznici počeli dovikivati da se napio i smijali su mu se. Otišao je u policiju i susreo Baruta ( Ilja Petrovič). Skoro se predao kad je netko povikao da se Svidrigajlov ubio. Kako ga je Raskoljnikov poznavao on je ispričao sve što je o njemu znao. Već se spremio da će otići, ali se vratio i priznao svoj zločin.
Suđenje je proteklo bez većih problema .Objasnio je zašto je ubio Lizavetu, ali mu nitko nije vjerovao da nije točno znao koje stvari je uzeo, ali su to kasnije prihvatili. Na početku suđenja Raskoljnikova majka se razbolila, a Dunja i Razumihin su je uspjeli maknuti iz Senkt P. do kraja suđenja. Puljherija Aleks. je imala neku čudnu bolest nalik na ludilo. Njoj su rekli da je Raskoljnikov otputovao daleko i da se ne može javljati. Postala je tužna. Razumihin i Sonja su često posjećivali Raskoljnikova. Doznao je sve o majčinoj bolesti. 2 mjeseca nakon što je Raskoljnikov otišao na robiju, Dunja i Razumihin su se vjenčali. Nakon vjenčanja Puljherija A. je postala još tužnija. Spopala ju je groznica i nakon 2 tjedna je umrla. Kad su vidjeli da Raskoljnikov naslučuje smrt majke rekli su mu da je umrla, ali to nije djelovalo na njega. Sonja je Dunji i Razumihinu slala pismo o tome kako se Raskoljnikov osjeća. U zatvoru ga nitko nije volio i svi su ga se klonili, ali su zavoljeli Sonju. Kada je saznao da ga Sonja voli on se preporodio. Od Sonje je prije tražio evanđelje koje mu je samo ležalo ispod jastuka, ali sada ga je počeo čitati. Oboje su bili skloni tome da 7 godina gledaju kao 7 dana. Raskoljnikov je na dar dobio novi život.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

">

MOJ HRVATSKI
zaplakao sam hrvatski
progovorio hrvatski
hrvatskim govorim
šapućem hrvatski
šutim hrvatski
sanjam hrvatski
i na javi sanjam hrvatski
volim na hrvatskom
volim hrvatski
pišem hrvatski
kad ne pišem ne pišem hrvatski
sve mi je na hrvatskom
hrvatski mi je sve
Pajo Kanižaj

free image hosting

Naučio sam... da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti život zahtijeva od tebe, uvijek potreban prijatelj s kojim se možeš glupirati.

Naučio sam... da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.

Naučio sam... da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane.

Naučio sam... da svatko koga sretneš, zaslužuje da ga pozdraviš s osmjehom.

Naučio sam... da dobre prilike nikada nisu izgubljene; netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš.

Naučio sam... kada se naučiš živjeti u luci gorčine, sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje.

Naučio sam... da treba dijeliti riječi koje su nježne i mekane, jer češ ih sutra možda morati pojesti.

Naučio sam... da je osmjeh jedan jeftin način da popraviš svoj izgled.

Naučio sam... da ne mogu odabrati kako se osjećam, ali da mogu odabrati što ću napraviti u vezi toga.

Naučio sam... da svi žele živjeti na planini, ali da se sva sreća i rast događaju dok se uspinješ.

Naučio sam... da je dobro davati savjet samo u dva slučaja: kada ga netko traži ili kada je pitanje života i smrti.

Naučio sam... kada planiraš osvetiti se nekome, time samo dozvoljavaš sebi da te ta osoba nastavi vrijeđati.

Naučio sam... što imam manje vremena, više stvari mogu napraviti.
Andy Rooney

image hosting for myspace

Sve što treba znati o tome kako valja živjeti, što činiti i kakav biti, naučio sam u vrtiću. Mudrost me nije čekala na vrhu planine, na kraju dugog uspona školovanja, nego se krila u pješčaniku dječjeg igrališta.
Evo što sam ondje naučio:
Sve podijeli s drugima.
Igraj pošteno.
Ne tuci ljude.
Svaku stvar vrati gdje si je našao.
Počisti za sobom.
Ne uzimaj što nije tvoje.
Kad nekog povrijediš, ispričaj se.
Peri ruke prije jela.
Pusti vodu u zahod.
Topli keksi i hladno mlijeko su zdravi.
Živi uravnoteženo: malo uči, malo razmišljaj, crtaj, slikaj, pjevaj i pleši, igraj se i radi - svaki dan od svega pomalo.
Svakog poslijepodneva odspavaj.
Kad izađeš u svijet, budi oprezan u prometu, drži se za ruke i ne udaljavaj od svog prijatelja.
Ne zaboravi da čudo postoji. Robert Fulghum