Linkovi
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
forum alfaiomega
Blog.hr
Blog servis
Vitraj
Izrada vitraja
Forum.hr
Monitor.hr
Molitve
Izrada web stranica
Isus voli svakog covjeka
Image Hosted by ImageShack.us
By ordulj at 2007-06-29




































































































don Branko: Ljubav je čin vjere, tko slabo vjeruje slabo ljubi

29.11.2009., nedjelja

Radosno iščekivanje



Lk 21, 25-28.34-36

»I bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba naroda zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati.«

Ovo je tipičan tradicionalni apokaliptički stil govora. Uvijek su u pitanju tri velika prostranstva koja će biti poljuljana: nebo, zemlja i more. Kada se poljuljaju te stvarnosti i uzdrmaju njihovi temelji, onda je čovjek najnemoćniji. Kada se pokrene more i zadrhti tlo pod čovjekovim nogama, onda na­snažnije doživljava svoju krhkost i nemoć.

»Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom. Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje.«

Isus prelazi s događaja koji će zadesiti Jeruzalem na konačni svoj dolazak i na kraj svijeta. Tim njegovim dolaskom sve će biti zaokruženo i konačno postavljeno na svoje mjesto, u »novom nebu i novoj zemlji«. Isus hrabri svoje učenike i sve nas kršćane. Ne trebamo jadikovati, niti se bojati. Naprotiv, moramo podići glave, svjesni da se radi o našem otkupljenju. Isus uspostavlja novi Hram, a stvarno bogoštovlje odvija se oko njegova Tijela predanog i Krvi prolivene za spasenje cijeloga svijeta. Sve se to danas događa u Crkvi, novomu Božjem Hramu.

»Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelji po svoj zemlji.«


Pred nama je posljednja stranica evanđelja. I ovo je svojevrsna simbolika prolaznosti svega što radimo. Iz dana u dan slijedili smo stranice evanđelja koje nam je Crkva predložila. Vrijeme je došašća. Počinje nešto novo.
Mi slijedimo Isusa koji nastavlja svoj govor o »kraju« svega što postoji, o svom dolasku na kraju vremena, o blizini kraljevstva Božjega. Za sve to Isus daje savjete i upozorava svoje učenike, kao drage prijatelje, kako se u svemu tome trebaju postaviti.

Nakon što ih je upozorio da trebaju živjeti od kreposti nade i da moraju imati povjerenja u Boga i Božju riječ, počinje ih upozoravati da moraju bdjeti i biti budni. Važno je da im srca ne otežaju u svemu onome što život nanosi na njihove putove. A puno mulja može rijeka života nanijeti. Ako se prepuste da ih život nosi i ako ne budu sami oblikovatelji svoga života, onda doista postoji opasnost da ih iznenadi onaj Dan. Moraju biti pokretljivi, »lagana konjica« koja je uvijek spremna na put. Život je zamaman. Privlačit će ih svojim ponudama i nastojat će ih odvući na svoje putove. Navezanost na ponude, koje svijet nudi, i zadovoljstva kojima ih mami, otežava srce. Ako se budu tome prepustili, onda će zaboraviti na onaj »Dan« koji nenadano dolazi kao zamka. Kadgod dođe, on je svojevrsno iznenađenje i zaskočit će nas. A učenici mogu biti spremni ili nespremni.

Dan suda dolazi iznenada. Svakoga trenutka netko umire... Ne znam koliko je meni trenutaka ostalo. To je važno za moj konačni susret s Gospodinom. Ti me, Gospodine, upozoravaš da mi srce ne oteža onim što mi ovaj svijet nudi. Upozoravaš me na srce, jer ono je mjesto susreta s tobom, ali i sa svijetom. O meni ovisi kojemu ću susretu dati prednost. Ali, o toj »prednosti« ovisi kvaliteta moga življenja. Pomozi mi da me svijet ne osvoji! Pomozi mi da mi srce ne oteža. Neka u njemu bude prepoznatljiva tvoja ljubav koja će ga činiti spremnim na susret s tobom.

»Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega.«

Ovo je posljednji savjet što nam ga Isus nudi s ove stranice evanđelja. Nakon ovoga slijedi priprema za pashalnu večeru i događaji Svetoga trodnevlja.

Isus naglašava svojim učenicima važnost trajne molitve. Ne kaže im da se trebaju moliti samo onda kada ih zadese događaji o kojima je govorio i kada im bude teško. Mi se obično molimo kada smo u poteškoćama i kada nam nešto treba. Kaže im: »U svako doba molite!« Apostol Pavao, gotovo u svim svojim poslanicama, govori o potrebi trajne molitve. »Bez prestanka molite«, upozorava one kojima piše. Molitva je potrebna jer u njoj otkrivamo ono što nam može srce otežati. Molitva je važna jer ona hrani našu nadu i povjerenje. Ona jača vjeru i sigurnost. U molitvi smo budni i bdijemo. Ona nam pomaže da budemo uzdržljivi. S njom možemo stati pred Sina Čovječjega. Samo u molitvi možemo usvajati ove Isusove savjete i biti spremni na susret s njim, da nas »onaj Dan« ne iznenadi.

Molitva će nam pomoći da umaknemo svemu onome što će se zbiti »onoga Dana« koji nosi sa sobom nešto strašno što bi nas moglo iznenaditi. Ne smijemo se uljuljati u nekakvu varavu sigurnost, povjerenje i nadu. Trebamo biti u stanju pripravnosti. Postoji opasnost koja nam prijeti. Trebamo imati snage umaći joj. A odakle nam ta snaga, ako je ne tražimo u molitvi?
Jedino budni u molitvi možemo stati pred Sina Čovječjega. To je posljednja Isusova želja prije odlaska u muku. On želi da se s njim susretnemo. A On će u svom konačnom povratku imati posljednju riječ.

Gospodine, hvala ti što me srećom ispunja tvoja prisutnost. Hvala ti za svaki susret u kojemu mi prilaziš i u kojemu ti se mogu s povjerenjem prepustiti. Hvala ti za susret na Euharistiji, u kojemu me hraniš i daješ mi snage da izdržim. Hvala ti što mogu s povjerenjem i nadom koračati prema possljednjem i divnom susretu, koji nikada neće prestati.

Mirko Nikolić

- 17:05 - Komentari (4) - Isprintaj - #

28.11.2009., subota

Blagovali su samo Euharistiju

Sv. Katarina Sijenska, crkvena naučiteljica (1347. - 1380.)




Sv. Katarina Sijenska živjela je u četrnaestom stoljeću, Proglašena. je svetom 1461. godine, a papa Pavao VI. 1970. godine proglasio ju je naučiteljicom Crkve. Punih osam godina živjela je samo od Svete Euharistije, bez hrane i vode.

Od mladih dana obilježena je mističnim iskustvima, viđenjima Isusa Krista a kasnije je obilježena i stigmama. U molitvenom zanosu znala bi vidjeti Presveto Srce Isusovo od kojega je u izobilju pila Predragocjenu Krv Njegovu. Iako nije jela ni pila punih osam godina ništa drugo osim Tijela i Krvi Kristove, bila je ispunjena životnom snagom i aktivna u svojoj svakodnevici.

Sv. Nikola von Flue, zaštitnik Švicarske (1417. - 1487.)

Rodio se u dobroj katoličkoj obitelji u Švicarskoj, oženjen s Dorotheom i otac desetero djece. Kad mu bijaše pedeset godina čuo je unutarnji glas kako ga zove: "Ostavi sve i slijedi me, Bog će se za te pobrinuti!" Sve je ostavio. Bosonog, pokriven dugom grubom tkaninom, bez novca, držeći krunicu u ruci živio je u osami u jednoj provaliji pod brdom Flue kao pustinjak. DEVETNAEST GODINA BLAGOVAO JE SAMO SVETU EUHARISTIJU koju mu je davao svećenik za vrijeme Svete Mise. Živio je bez ikakve hrane, osim što se krijepio Svetom pričešću. Ne radi se, dakle, o kakvoj legendi, koju bi oko sveca splela pučka mašta. Taj čudesni svečev post pomno su ispitali i utvrdili i crkvene i građanske vlasti. Papa Pio XII. velikom svečanošću 1947. proglasio ga je svetim, a za njegovu ženu Dorotheu, koja je odgojila desetero djece u katoličkoj vjeri, otpočeo je proces beatifikacije.


Marta Robin, francuska mističarka (1902. - 1981.)




Jednostavna djevojčica Marta Robin, rođena je 1902. godine u francuskom selu Chateauneuf de Galaure. Za vrijeme duhovne obnove 1930., ukazala joj se Blažena Djevica Marija i prenijela joj više poruka... Marta je s vremenom dobila stigme... dar trpljenja. Malo je spavala, više nije ni jela niti pila. Nije mogla ustati iz kreveta. Dan i noć trpjela je bolove po cijelom tijelu i krvarila je na svih pet rana, ali je trpjela s radošću u srcu i osmijehom na licu. Svakodnevno je primala stotine posjetitelja u svojoj sobi koje je savjetovala, ohrabrivala i umirivala. Ljudi su joj donosili mnoge darove koje je ona prosljeđivala siromašnima. PEDESET I JEDNU GODINU ŽIVJELA JE SAMO OD SVETE EUHARISTIJE I NIJE UZIMALA NIKAKVU DRUGU HRANU I PIĆE I NIJE SPAVALA. Njezin život bio je čudo mnogim ljudima. Ta kontemplativna mističarka umrla je 1981. godine. Na njezinu pogrebu bilo je pet biskupa, dvjesto svećenika i tisuće ljudi, većinom obraćenika koji su svoje obraćenje doživjeli preko Marte. U tijeku je proces njezine beatifikacije. Po njezinim molitvama i inicijativi u njezinu selu nastao je prvi - Foyer de Charite - djelo koje se još za njezina života proširilo po cijelom svijetu. Marta je bila ispunjena Duhom Svetim. Uvijek je poticala ljude na evangelizaciju i navještaj Riječi Božje po karizmama Duha Svetoga.

Alexandrine Da Costa, portugalska mističarka (1904. - 1955.)



Alexandrine Da Costa, mističarka koja je više puta proživljavala muku Kristovu. Jednog dana čula je kako joj Gospodin progovara: "Više nećeš uzimati hranu tvarnu. Tvoja hrana bit će moje Tijelo, tvoje piće bit će Krv moja i tvoj život mojim će biti... Želio bih da svi u svijetu vide snagu Euharistije i snagu moga života u dušama ljudskim." Od tada trinaest godina nije uzimala nikakvu hranu i piće osim Svete Euharistije. Neposredno pred smrt pogledala je u Svetohranište u crkvi i rekla: "Životna mi je želja bila potpuno se sjediniti s Kristom u Presvetom Oltarskom Sakramentu u Svetohraništu. Nakon smrti željela bih nastaviti gledati u Njega, zauvijek gledati našega Gospodina." Pokrenut je postupak za njezinu beatifikaciju.

Louise Lateau, belgijska mističarka (1850. - 1883.)

Louise Lateau je tako gorljivo ljubila Gospodina u Euharistiji da je proživjela nekoliko mističnih iskustava Božje ljubavi. Za vrijeme njezina života dogodila su se mnoga čudesa. Imala je stigme Krista raspetoga. Od travnja 1871. godine prestala je uzimati hranu. Ako bi pak pokušala jesti sve bi povratila i tako je blagovala samo Svetu Euharistiju. Nije ni spavala dvanaest godina. Usprkos potpunom postu, besanici i gubitku krvi po ranama, Louise je bila zdrava žena koja je vrijeme provodila pomažući bolesnima, siromasima i nemoćnima. Sve svoje posjetitelje primala je s radošću.

Therese Neumann, njemačka mističarka (1898. - 1962.)

Therese Neumann bila je sveta žena. Paralizirana, u krevetu, mišići su joj jako otjecali, a od 1922. uzimala je samo tekuću hranu. Polagano njezina glad i žeđ potpuno iščezavaju i od Božića 1926. ne uzima više nikakvu hranu osim Euharistije i tako idućih trideset pet godina. Uspijevala je održavati svoju tjelesnu težinu. Sveta pričest bila je uzrokom njezina preživljavanja. Crkvene vlasti: biskupi i kardinali bili su sumnjičavi, no nakon što bi je posjetili postajali su svjedocima herojske ljubavi kojom je Theresa ljubila Isusa u Euharistiji. Liječnici i sveučilišni profesori iz Eichstatta i drugih mjesta u Njemačkoj posjećivali su je i bili svjedocima čudesnog života kojim je Theresa živjela samo od Euharistije.

Audrey Santo, Worcester, Massachusetts

Ovdje navodimo iskustvo Audrey koja također živi samo od Euharistije. Dvanaestogodišnja Audrey oštetila je mozak u nesreći na bazenu i nije više mogla hodati i govoriti. Zadnjih deset godina ona živi samo od Svete pričesti koju prima svakodnevno; ne može jesti nikakvu krutu hranu. Mjesni biskup dopustio je da se u njezinu sobu postavi Svetohranište s Presvetim Oltarskim Sakramentom. Audrey se Blažena Djevica Marija ukazala više puta. Imala je čudesna mistična iskustva po Svetoj Euharistiji. Tri puta iz posvećene hostije, uzete iz Svetohraništa, kapala je crvenkasta tekućina koju su ispitivali mnogi liječnici i ustvrdili da se radi o ljudskoj krvi. Jednom je i iz Svetohraništa potekla krv i tada je Audrey dobila stigme. Mnoga obraćenja događaju se u njezinoj sobi.

I druge osobe kroz povijest živjele su godinama i mjesecima samo od Svete Euharistije. Blagoslovljena hostija nije samo hrana za dušu već zamjena i za tvarnu hranu; Gospodin nam govori:

"Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski. .. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao". Kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta ... Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko" (Iv 6,32. 35. 51. 55)

Osobe o kojima je pisano i popis ljudi koji slijedi prava su svjedočanstva da je Isus Krist u Svetoj Euharistiji istinska hrana i piće istinsko.

Blagovali su samo Euharistiju:

Bl. Maria d'Oignes (1177. - 1213.) više od pedeset dana
Sv. Angele of Foligno (1245. – 1305.) dvanaest godina
Sv. Alpais von Cudot (1150. – 1211.) nekoliko godina
Elena Enselmini Padovanska (1208. – 1242.) dugo vremena
Elisabeth Acher Von Reute (1386. – 1420.) tri godine
Sv. Lydwine of Schiedam (Nizozemska 1380. – 1433.) trideset osam godina
Bl. Katarina Đenovska (1447. – 1510.) dvadeset tri godine
Bl. Katarina de Racconigi (1486. – 1547.) deset godina
Domenica Narducci of Paradise (1473. – 1553.) dvadeset godina
Agnes de Langeac (1602. – 1634.) nekoliko mjeseci
Beonite Rencurel (Le Laus 1647. – 1718.) dugo vremena
Anet Mc Leod (Škotska 1741. – 1775.) više od četiri godine
Catherine Emmerich (Njemačka 1774. – 1824.) dvanaest godina
Marie Furtner (Bayern - Njemačka 1819. – 1884.) četrdeset godina
Domenica Lazzeri (Tyroi 1815. – 1848.) četrnaest godina
Juliana Engelbrecht (Njemačka 1835. – 1853.) osam godina
Marie - Julie Jahenny (Le Fraudais 1850. – 1941.) pet godina
Sv. Pio Pieltrecina (Italija) dvadeset i jedan dan u različito vrijeme

(James Manjackal, Dodirnuo me i ozdravio, Laudato, 2005., 60. – 69. str.)

- 11:38 - Komentari (1) - Isprintaj - #

20.11.2009., petak

Rane (stigme) svetog Franje Asiškog



Sveti Franjo Asiški (1182-1226) je od početka svoga obraćenja (1204) gajio pobožnost i štovanje prema Kristu raspetom. Dvadeset godina nakon svoga obraćenja Franjo je na brdu Alverni posljednji put propostio svoj četrdeset-dnevni post od Velike Gospe do blagdana svetog Mihaela Arkanđela. Dok se o blagdanu Svetog križa udubio u razmatranje, Krist Gospodin mu je na čudesan način utisnuo u tijelo znakove svoje muke, tj. svoje rane - stigme. Benedikt XI., koji je radi nagle smrti vršio papinsku službu nepunu godinu dana (1303-1304), dopustio je Franjevačkom redu da 17. rujna slavi blagdan Rana (stigma) svetog Franje.



Što su stigme?

Sama riječ stigma grčkog je podrijetla, a znači biljeg, ožiljak, rana; pod tim se nazivom misli na pet Isusovih rana. Stigme su ožiljci za koje se misli da su na vrhunaravan način utisnuti nekim osobama velike duhovnosti, a izgledom podsjećaju na pet rana što ih je Isus zadobio kod razapinjanja na križ; na rukama, nogama i boku.
U stigme se ne ubrajaju rane koje je Isus zadobio od bičevanja, stavljanja trnove krune na glavu ili možda od padanja pod križem. Pod stigmama se, dakle, podrazumijevaju rane koje dolaze direktno od uboda ili probijanjem udova. Isusu su u njegovoj muci bile probijene noge, ruke i bok, i to čavlima i kopljem; kod stigmatiziranih ljudi to je bilo na vrhunaravan način.

Kao izraz osobne ljubavi prema Kristu i njegovu križu, stigmatizaciju treba religiozno uvažavati i pristupati joj s vjerničkim poštovanjem. Ona ne smije biti povezana nekom težnjom za dobitkom niti se smije iskorištavati kao senzacija. Od prve stigmatizacije, koju su kod Franje Asiškog 1224. godine posvjedočili vjerodostojni svjedoci pa do danas, u povijesti Crkve poznato je nekoliko stotina slučajeva. Zadnji čovjek sa stigmama bio je kapucin otac Pio iz Pietrelcine (1887-1968), kojega je papa Ivan Pavao II. 2. svibnja 1999. godine proglasio blaženim a 16. lipnja 2002. svetim. U svakom slučaju stigme su kod mistika, tj. osoba velike duhovnosti, jedna spontana pojava što proizlazi iz dubokog proživljavanja Kristove muke, a ne da bi ih oni namjerno izazivali ili samima sebi zadavali.

Kako Franjo dobiva rane?

1. Rane su bile pripremane

Glasoviti i čudesan događaj na brdu Alverni bio je za Franju pripreman izvanrednim iskustvom koje je započelo u špilji blizu Asiza i nastavilo se porukom s raspela u Sv. Damjanu. Prvi Franjin životopisac Toma Čelanski u tom vidu kaže: "Od tada je svetu dušu prožimalo suosjećanje s Propetim i, kako se može pobožno naslućivati, u njegovo su srce, iako još ne u tijelo, dublje utisnuti znaci časne muke". Sveti Bonaventura nas uvjerava: "Zaista je bilo opravdano da se taj blaženi čovjek pojavio označen tom jedinstvenom povlasticom, budući da je cijelo njegovo djelo, javno i privatno, imalo za cilj Križ Gospodinov. Također i ona čudesna slatkoća, blagost i strogoća života, ona duboka poniznost, spremna poslušnost, izvanredno siromaštvo, netaknuta čistoća, gorko kajanje srca, provala suza, strastvena pobožnost, vatrena zauzetost, želja za mučeništvom, preobilje ljubavi; ukratko, tako raznolika baština kristolikih kreposti, što u njemu drugo pokazuje ako ne postupno
bivanje sve sličnijim Kristu, i, da tako kažemo, prethodnu pripremu za njegove svete rane?"

2. Rane su bile utisnute

Nakon te pripreme Franjo se 1224. godine uspinje na brdo La Vernu da proposti četrdesetnicu u čast svetog Mihaela Arkandela. Za to vrijeme uzima knjigu Evanđelja i "kad se kod svakog od tri otvaranja knjige svaki puta namjeno na Gospodinovu muku, čovjek pun Boga razabrao je da se mora Kristu tako suobličiti u patnjama i bolima muke, - prije negoli se odijeli od ovoga svijeta -kao što ga prije nasljedovao u djelovanju".

Utiskivanje rana na Franjino tijelo Toma Celanski opisuje kako se Svecu u viđenju ukazao propeti Seraf koji je imao šest krila. Bio je uspravljen, ruke su mu bile raskriljene a noge skupljene... Dok je blaženi sluga Svevišnjega to gledao, bio je ispunjen najvećim divljenjem, ali nije znao što mu je viđenje htjelo kazati. Silno se radovao i još više uživao u dobrostivu i milu pogledu kojim ga je Seraf promatrao; a njegovaje ljepota bila neopisiva, ali ga je posve ispunio strahom pogled na razapetog i gorčina njegove muke. Izgledao je i žalostan i veseo. Mnogo je razmišljao o tome što bi ovo viđenje moglo značiti i duh mu se mnogo naprezao da shvati njegov smisao. - Kad od svega toga nije ništa razumom spoznao i kad mu se duboko u srce ucijepila novina ovoga viđenja, počeli su se na njegovim rukama i nogama pokazivati znakovi čavala, kao što je to malo prije povrh sebe vidio na razapetom čovjeku... To se na tijelu izdizalo poput oteklina. Desni mu je bok bio kao kopljem proboden i na njemu rana koja je često krvarila... Na sve moguće načine je nastojao to sakriti, i rijetko ili nikome nije običavao otkrivati ovu izvanrednu tajnu... (usp. Čel I, 95 - 96, str. 47 - 48).

Sveti Bonaventura ovaj događaj opisuje ovako:

Dvije godine prije nego što je dušu predao nebu, nakon mnogovrsnih napora je vođen providnošću došao u osamu na visoku goru koja se zove Alverna. Kad je ondje prema običaju počeo postiti četrdesetnicu na čast svetom Mihaelu Arkanđelu, više nego obično bijaše obasut milinom nadnaravnog promatranja i raspaljen žarčim plamenom nebeskih čežnja; počeo je obilnije osjećati ulijevanje nebeskih darova. Uzdizao se u visinu, ali ne kao radoznali istraživač pretjerane časti, nego je kao vjeran i razborit sluga istraživao volju Božju kojoj se s najvećom gorljivošću želio suobličiti...

Dok je jednoga jutra oko blagdana Uzvišenja svetoga Križa molio na jednom obronku gore, ugledao je Serafa koji je imao šest vatrenih, sjajnih krila, kako se spušta s neba. Kad se munjevitim letom u zraku spustio do mjesta koje bijaše blizu čovjeka Božjeg, među krilima se pokazao lik propeta čovjeka koji je imao ispružene ruke u obliku križa i noge pribijene na križ. Dva mu krila bijahu uzdignuta iznad glave, dva su bila raširena za let, a dva su pokrivala cijelo tijelo. Kad je to ugledao, silno se zapanjio, a srce mu je ispunila žalost pomiješana s radošću. Radovao se doduše ljubaznom pogledu kojim ga je Krist gledao u obličju Serafa, ali prikovanost na križ mu je mačem suosjećanja bola probadala dušu...

Kad je čudesnoga viđenja nestalo, u njegovu je srcu ostao čudesan žar što ga je i u njegovo tijelo utisnuo čudesni lik znakova. Odmah su se, naime, počeli pokazivati znakovi čavala na rukama i nogama kao što ih je malo prije vidio na liku propetog čovjeka. Vidjelo se kako su ruke i noge u samoj sredini probijene čavlima... Izlazeći iz samog tijela, stršili su izvan tijela. I desni mu je bok bio kao kopljem proboden i prekriven crvenom ranom. Iz njega je često istjecala sveta krv... Kristov je sluga uvidio da se ove rane neće moći skrivati, te se našao u velikoj neodlučnosti: treba li reći ili prešutjeti to stoje vidio.

Pošto je, dakle, prava ljubav Kristova ljubitelja preoblikovala u isti lik, navršilo se četrdeset dana što ih je odlučio provesti u samoći i došla je svetkovina svetog Mihaela Arkanđela. Anđeoski je čovjek Franjo sišao s gore, noseći sa sobom lik Propetoga, ali ne na kamenim ili drvenim pločama urezan rukom umjetnika, nego na tjelesnim udovima utisnut prstom Boga živoga.

3. Rane su bile skrivane

Dok je bio živ, Franjo je nastojao sakriti to čudo s ranama. Nije htio objaviti Gospodinovu tajnu. Sv. Bonaventura u tom vidu kaže: "A jer je dobro čuvati tajnu Kraljevu, zato je čovjek, svjestan kraljevske tajne, koliko je bilo moguće, skrivao te svete znakove. Božja je stvar da na svoju slavu objavljuje velike tajne. To je učinio sam Gospodin koji je na otajstven način utisnuo te znakove; dao je da se po njima otvoreno dogode i pokažu čudesa da bi se skrivena i čudesna snaga tih rana očitovala po sjaju čudesa". U nastavku opisuje nekoliko čudesa koja su se u toj okolici dogodila uslijed Franjine nazočnosti... (vidi: Sveti Bonaventura, Životopis svetog Franje, XIII, Svete rane, str. 119- 126).

Franjo je teško podnosio ako bi mu tko opazio rane, ali usprkos svem njegovu nastojanju neki su ih ipak uspjeli vidjeti. Jedan ga je brat pobožnom lukavštinom nagovorio da svuče tuniku kako bi je ovaj isprašio. Tom je prilikom, pažljivo gledajući, vidio ranu. Vidjela su ih i mnoga braća, koja su ipak, da bi se otklonila svaka sumnja, tj. da su vidjeli rane, potvrdili to prisegom, dotaknuvši sveto Evanđelje. Također su i neki kardinali, zbog bliskosti koja ih je vezala s Franjom, vidjeli njegove rane.

Franjo ima rane i nakon preminuća

Poslije Franjine smrti brat Ilija šalje o tome obavijest čitavom Redu, te između ostalog piše: "Malo prije svoje smrti, brat i otac naš bio je kao razapet, noseći u svoje tijelo pet utisnutih rana, koje su zaista Kristov znak. Ruke su mu i noge bile probodene kao da su čavli kroz njih prodrli s jedne strane na drugu i brazgotine su bile crne poput čavala. Njegov je bok bio proboden kopljem te su iz njega često curile kapljice krvi".

Budući da su mnogi ljudi u svijetu sumnjali u Franjine rane, generalni ministar Ivan od Parme naredio je Franjinom drugu bratu Boniciju da kaže o tome istinu. Ovaj je plačući odgovorio: "Ove moje grešne oči su ih vidjele i moje grešne ruke su ih dodirivale". O ranama poslije smrti svjedoči i brat Leon: "Kada su mu prali tijelo zbog sahrane, zaista je izgledao kao raspeti koji je skinut s križa".

Istinitost Franjinih rana i nakon njegove smrti želimo na kraju potvrditi izjavom Tome Čelanskog, prvog životopisca ovog Asiškog zaljubljenika u Raspetog: "To smo vidjeli mi koji ovo govorimo. Rukama smo doticali što rukama opisujemo; plačnim smo očima ovlažili, što usnama priznajemo, pošto smo se doticali onoga svetog tijela. Na što smo se jednom zakleli, o tome u svako doba svjedočimo. Dok je Svetac živio, s nama je to vidjelo više braće, a prigodom smrti ih je počastilo više od pedeset s bezbrojnim svjetovnjacima. Nikakvoj sumnji nema mjesta, neka nitko ovaj dar vječne dobrote ne smatra nevjerojatnim!"

Poruka blagdana

Franjin životopisac, kako vidimo, na kraju označuje Svečeve rane-stigme kao dar vječne dobrote. Stigme posvjedočuju da Bog poziva na spasenje čitavog čovjeka, tj. od njegova mesa i krvi, i da nasljedovanje Isusa zadire i u njegovo tijelo. Zato ih treba smjestiti u konkretnu teologiju utjelovljenja Sina Božjega, tj. da je Bog postao čovjekom, kao i uskrsnuća tijela. Stigme se ne smiju ekscentrično tumačiti ili da ih se iskorištava za neko praznovjerje. Gledajući sa stanovišta vjere, one uvijek sadrže u sebi posredništvo i solidarnost sa svim stigmatiziranima ove zemlje, tj. s onima koji su izranjeni i izmrcvareni na bilo koji način, te podnose tjelesne ili duševne boli.

Pavao nam na blagdan Rana svetog Franje govori da nosi na svom tijelu biljege Isusove (Gal 4,17). Biljege, ožiljke, koje je kao apostol zadobio kao vjernik i kao službenik Kristov, čine ga sličnim njegovu Gospodinu; oni su znak njegova jedinstva s Kristom raspetim. Stoga on kao njegov službenik znade čuvati ovo znamenje svoga Gospodina. Pavao je s Kristom razapet na križ, koji u njemu živi (usp. Gal 2,19-20).

Isus nas u Evanđelju poziva da danomice uzimamo svoj križ i idemo za njim (Lk 9,23-26). Neizbježni zakon kršćanskog života stoga glasi: svaki se dan treba odreći sama sebe kao što je to učinio Isus kad je nosio križ. No na kraju govori o svom dolasku u slavi svojoj i Očevoj, a tu će slavu očitovati već svojim preobraženjem (Lk 9,32), što je nagovještaj njegove vazmene slave (Lk 24,26). Tako u Isusu imamo i Golgotu i Tabor, tj. brdo preobraženja.

U odnosu na Franju Asiškog i njegovu stigmatizaciju, lijepo je to povezao obraćenik Johannes Joergenesen u svom Hodočašću franjevačkom Italijom - Zagreb 1925, 111,169: "Alvernu nazivaju Franjevačkom Golgotom jer se na njoj obavilo raspinjanje čudnovatim načinom na Franjinu tijelu. Ali mogla bi se također i Taborom nazvati, brdom preobraženja, jer se Franjo nije nikada toliko nebu približio".
Ovim nas sadržajima obogaćuje i zborna molitva tog dana: Bože, da bi rasplamsao naša srca ognjem svoje ljubavi, ti si na tijelu blaženog oca Franje čudesno utisnuo znakove muke svoga Sina. Njegovim zagovorom daj da, po sudjelovanju u smrti istoga Sina tvoga, zavrijedimo udio i u njegovu uskrsnuću.

Nikola Bašnec
www.molitve.info

- 12:51 - Komentari (3) - Isprintaj - #

06.11.2009., petak

HVALA TI GOSPODINE

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Zbog Moje ljubavi za tebe, Moje je srce bilo slomljeno,
iz Mog srca teče krv i voda života.
Dođi i pij da bi imao život.

Neka te Gospodin Isus ispuni Svojim najobilnijim blagoslovima
Sva slava, čast i hvala Njemu zauvijek &

HVALA TI GOSPODINE
Za sve što si mi dao u proteklim godinama,
Hvala Ti i za sunčane dane, ali i za one oblačne i tužne,
Za mirna popodneva i tamne noći.
Za ljubav i sve lijepe i drage stvari,
za cvijeće i zvijezde na nebu.
Hvala Ti za zdravlje i bolest,
za tugu i radost.
Hvala Ti za sve što si mi dao i za sve što si tražio od mene.
Hvala Ti, Gospodine za Tvoje nasmiješeno lice i prijateljsku ruku koja me održala snažnim.
Hvala Ti za samoću, za rad, za brige, za strahove, za teškoće i suze.
I za sve što me približavalo Tebi.
Vidio sam Tvoju ruku punu ljubavi i Tvoju providnost čak i u lošim stvarima!
Hvala Ti što si me održao na životu,,
za Tvoju zaštitu, toplinu i skrb,
Hvala Ti, Gospodine što si mi dao prijatelje i drage osobe.
Hvala Ti za sve što si stvorio, posebno za muškarce i žene,
Koje si stvorio na svoju sliku i priliku
Hvala Ti za nevinu malu djecu u našim obiteljima i
Za dobre duše koje žive prema Tvojoj volji.

Hvala Ti, Gospodine. Hvala Ti, Gospodine
Za ovu godinu i za svih njenih 366 dana
Spreman sam učiniti sve što želiš, Gospodine,
Spreman sam Te slijediti u svim okolnostima
ali, molim Te za vjeru, da Te uvijek mogu vidjeti u svemu i svima,
Za nadu, da se nikada ne razočaram,
i za kršćansku ljubav, da svakim danom sve više mogu ljubiti Tebe i bližnje,
i da omogućim da Te moji bližnji mogu ljubiti.
Podaj mi strpljenje i poniznost,
nevezanost i darežljivost,
podaj mi, Gospodine ono što samo Ti znaš da je dobro za mene,
jer ja ne znam što je za mene dobro i ne usudim se tražiti.
Da mi srce bude budno, uho pozorno, ruke i um djelatni,
i da uvijek budem spreman vršiti Tvoju Svetu Volju uz Tvoju milost.
Gospodine! Izlij svoju milost i blagoslove na sve meni drage osobe i podaj cijelom svijetu Svoj mir.
Hvala Ti, Gospodine.Hvala Ti, Gospodine. Amen.

- 19:38 - Komentari (42) - Isprintaj - #












- 13:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #

05.11.2009., četvrtak

Pater James

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic


Gosposdin Isus Krist neka ostane uz vas da vas brani
AMEN
Neka bude pred vama da vas vodi i za vas da vas štiti
Amen
Neka vas pazi čuva i neka čuva i neka vas blagoslovi
Amen

Gospodin nas blagoslovio čuvao nas od svakog zla i priveo nas u život vječni
Amen
Duh je onaj koji oživljava kaže Isus tjelo nevredi ništa
Budući da su rane upravo u čovjeku duh,to znaći u njegovovu životu samo ga Duh Božiji može lječiti
Aktivnost duha je molitva je prihvačannje BOŽIJE riječi i odgovo na nju
Molifva je prostor u koji Bog može uči da nam pomogne i da nas lječi don Branko

- 19:13 - Komentari (20) - Isprintaj - #

04.11.2009., srijeda

33. nedjelja kroz godinu

»Ovaj naraštaj" i Isusovo neznanje o "onom danu«

Za evanđelje imamo dio Isusova govora o svršetku svijeta u koji su sinoptici (Matej, Marko, Luka - Ivan ne donosi taj govor) utkali proročanstvo povijesnog Isusa o propasti Jeruzalema i najavu ponovnog dolaska Sina čovječjeg o svršetku ljudske povijesti. Sam Marko u 13, 14 (gdje počinje dio govora o "grozi pustoši" koja stoluje gdje joj nije mjesto) upozorava: "Tko čita, neka razumije!" Kako povijesni Isus nije ništa zapisivao, ovim upozorenjem Marko pokazuje tragove upotrebljavanja izvora za ovaj govor te prerade za svoju povijesnu zajednicu. Ovaj govor pokazuje tragove dorade medu jeruzalemskim kršćanima iz vremena židovskog ustanka protiv Rimljana god. 66. do 70. poslije Krista. Isusovo proročanstvo o propasti svetog grada kršćanski su propovjednici povezali s najavom svršetka svijeta i općeg suda. Činilo im se da rušenje hrama kao središta jedine vjere u Boga jednoga (pogani su vjerovali u mnoštvo idola) predstavlja uvod u skori smak svijeta. S takvim iščekivanjem susreo se i Marko u zajednici krštenih pogana u Rimu kojoj je namijenio svoje evanđelje. Zato je u prenošenju ovog govora posebno istaknuo nepredvidivost Sinova dolaska. U njegovo doba bilo je lažnih proroka sklonih panici koji su proricali skoru propast svijeta smatrajući kako se zlo medu ljudima toliko namnožilo da Bog više ne smije čekati.
U dijelu govora što ga imamo za današnje evanđelje najavljeni su kozmički znakovi koji će pratiti dolazak Sina čovječjeg, on će "sabrati svoje izabrane s četiri vjetra". Ti znakovi ne moraju se uzimati doslovno jer su navedeni u okviru takozvane "apokaliptičke" književne vrste, a cilj im je pokazati kako i priroda sudjeluje u konačnom ostvarenju Božjeg plana spasenja za ljude. U drugom dijelu današnjeg evanđelja Isus potiče na budno iščekivanje spasonosnog svršetka, ali i upozorava da o "onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac" (r. 32). Značajna je u današnjem evanđelju i izreka "da neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude" (r. 30). To podsjeća na Isusovu najavu apostolima pred slanje na galilejsko propovijedanje. Upozoravajući ih na osporavanje koje ih čeka, Isus traži spremnost na žrtvu i govori: "Neki od ovdje nazočnih neće okusiti smrti dok ne vide da je kraljevstvo Božje došlo u sili" (Mk 9, 1). Ova izreka pokazuje Isusovo uvjerenje da kraljevstvo Božje nastupa i po njegovoj smrti, ne samo po čudesnom djelovanju i propovijedanju. Najavu "naraštaju ovom" da će dočekati nastup kraljevstva Božjega (usp. također sličnu izreku u toku posljednje večere da neće do tada piti roda trsova dok ne nastupi kraljevstvo Božje - Lk 22, 8; Mk 14, 25 i Mt 26, 29) pisci izvora kojim se poslužio Marko prenijeli su i u govor o svršetku svijeta. Tako se prilikom čitanja u bogoslužju Crkve svaki sudionik liturgije može osjećati pripadnikom "naraštaja ovog": za vrijeme svake generacije moguć je drugi dolazak Isusov s nastupom eshatonske faze kraljevstva Božjeg.
U današnjem evanđelju Isus ponizno ističe da ne zna dan i sat povratka Sina Čovječjeg koji će doći da sabire Božje izabranike iz svih naroda. Onog časa Bog to još nije bio uplanirao pa Isus nije mogao ni znati kao čovjek. Time evanđelist još jednom upozorava sve koji bi pokušavali izračunati dan svršetka svijeta. Ovo je i upozorenje protiv paničnog podlijeganja nemoći pred fenomenom zla u svijetu. Isusa koji će doći o koncu ljudske povijesti ne čekamo skršenih srdaca i skrštenih ruku nego vjerničkim djelovanjem u svijetu.
Tako nas u današnjoj misi Isus zove na obnovu vjere u svršetak svijeta koji će biti preobrazba u konačno stanje, ali i na mirno djelovanje u ovom i ovakvom svijetu.

Probudit će se koji snivaju u prahu zemljinu (Dan 12, 1-3)

Knjiga Danielova u obliku apokaliptičkih viđenja prikazuje događaje iz vremena pada Palestine pod grčke vladare te progona Židova od strane Antioha IV Epifana. To je knjiga utjehe progonjenim sljedbenicima vjere u Boga jedinoga koji strahuje da će ih moćni poganski vladar preko svojih vojnika i suradnika medu samim Židovima silom otkinuti od vjerske i nacionalne zajednice ili poubijati. Sve je počelo odlukom Antiohovom da svi njegovi državljani imaju prihvatiti vladarevu religiju radi zajedničkog dobra svih građana. U znak spremnosti da to silom provede, Antioh je 6. prosinca god. 167. pr. Kr. dao staviti u jeruzalemski hram kip poganskog božanstva te zabranio prinošenje židovskih žrtava u čast Bogu. Židovi su na to poveli ustanak koji je trajao do god. 142. pr. Kr. i urodio osamostaljenjem mlade židovske države. Pisac knjige Danielove napisao je svoje nadahnuto djelo vjerojatno god. 165. pr. Kr., neposredno pred smrt progonitelja Antioha Epifana. Želio je svoje sunarodnjake potaknuti na vjernost Bogu i ustrajnost u vjeri otaca.
Odlomak što ga imamo za današnje čitanje je pjesnički zaključak "objava" o razdoblju grčke vlasti nad Palestinom i o ratovima koje će poduzimati Aleksandrovi nasljednici (gl. 10-11). U našem se odlomku spominje "Knjiga života" u koju se unose imena onih što ustraju u vjeri. Takva knjiga spominje se i drugdje u SZ (usp. Izl 32, 32-33; Ps 69, 29). Kraljevi i gradske uprave vodili su u stara vremena popis naroda radi poreza i vojnih obaveza muških građana. Starozavjetni vjernici zamišljali su da nekako slično i Bog vodi knjigu života u koju svim ljudima zapisuje dobra i zla djela te će ih na temelju te knjige kasnije suditi. Bog otkriva nadahnutom tješitelju progonjenih vjernika da je odredio "Mihaela, kneza mira" za zaštitnika svome narodu. Najavljujući "vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi na do toga vremena", Bog po nadahnutom piscu poručuje da su nevolje progona pod njegovom kontrolom i da bezočni zatornik neće uspjeti u svojim planovima. Spasit će se "tvoj narod i svi koji se nadu zapisani u Knjizi života". Ovo je teološki pasiv: Bog će ga spasiti od potpunog istrebljenja u vremenu kad se piše Danielova knjiga. Ali je za vjernike kasnijih vremena ovdje skrivena i poruka o konačnom spasenju, na kraju ljudske povijesti. Ovdje vidimo nauku u zbornosti spasenja: ne samo pojedince, nego grupe, zajednice, narode - Bog želi spašavati.
"Probudit će se mnogi koji snivaju u prahu zemljinu" je najava uskrsnuća mrtvih. Iako govori "mnogi", sveti pisac misli "svi", jer nešto kasnije ističe: "... jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost." Ovdje imamo izričitu vjersku nauku o uskrsnuću svih mrtvih, s time da će oni koji su umrli pokajani i izmireni s Bogom ustati na vječnu radost, a om koji su do kraja ustrajali u zlobi, ustat će na svijest vječne i nepopravljive frustracije.
"Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti kao zvijezde navijeke, u svu vječnost" (r. 3). Takav umnik je sam pisac ove knjige, ali i oni članovi vjerničke zajednice koji druge primjerom i riječju potiču na ustrajnost u vjeri. Ovdje se susrećemo s vjerom u opće uskrsnuće mrtvih te u osobnu besmrtnost svakog čovjeka. Na život vječni ustat će oni koji dobro čine i govore, a na osudu vječnu oni koji umiru nepokajani niti žale zbog učinjenog zla.
Psalam 16, što ga danas imamo za meditativni pripjev nakon prvog čitanja, je pjesma pouzdanja u kojoj s nadahnutim pjesnikom izričemo radost što nam je Bog baština i čaša, što i nakon fizičke smrti imamo miran počinak, jer nas Bog neće trajno ostaviti u Podzemlju ni dopustiti da egzistencijalno istrune njegov pravednik.

Zauvijek usavrši posvećene (Heb 10, 11-14)

U desetom poglavlju poslanice Hebrejima sveti pisac ističe jedincatost žrtve Krista, velikog svećenika, kao poticaj na život u skladu s krsnim posvećenjem pojedinog vjernika i cijele crkvene zajednice. U prvom dijelu uspoređuje mnogobrojne i često opetovane starozavjetne žrtve s jednom i neponovljivom žrtvom Kristovom. U drugom dijelu, opominje krštenike da ne propuštaju svojih liturgijskih sastanaka te na primjerima iz Starog zavjeta pokazuje što može zadesiti grešnike. Naš današnji odlomak je iz prvog dijela tog poglavlja.
"Svaki svećenik je dan za danom u bogoslužju te učestalo prinosi iste žrtve, koje nikako ne mogu odnijeti grijeha" (r. 11). Tako iz novozavjetne perspektive gleda ovaj nadahnuti pisac starozavjetno bogoslužje. Svećenici su često prinosili jednake žrtve po želji pojedinih obitelji
(pričesnice, zahvalnice, paljenice...) i u njima su vjernici prikazivali žrtvenu životinju u znak priznavanja ovisnosti od Boga ili kajanja za grijehe, ali one nisu imale snagu sakramentalne žrtve Kristove. Isus je "prinio jednu jedincatu žrtvu za grijehe te zauvijek sjeo zdesna Bogu". Riječima Ps 110, 1 izražena je ovdje nebeska intronizacija Krista vječnog svećenika. Bog ga je uskrisio te posadio sebi zdesna da sada zagovara ljudsku braću i sestre kroz svu povijest. Za razliku od Pavla koji u 1 Kor 15, 24-26 kaže da će Bog Kristu uskrslom podložiti o paruziji svako Vrhovništvo, Vlast i Silu, ovaj pisac riječima Ps 110 kaže da će Isusu Bog podložiti "sve neprijatelje". Radi se o duhovnim zlim silama koje su ljudima s helenističkom kulturom u prvom stoljeću zadavale životni strah. Mislili su da je čovjek rob tih sila te da im se ne može oduprijeti.
Smrću na križu, koju je Bog primio kao žrtvu u prilog svim ljudima, Krist je "zasvagda usavršio posvećene" (r. 14). "Posvećeni" su ovdje svi koji se krsnom vjerom pridruže Kristu raspetom i uskrslom. Bog im briše grijehe i čini ih svojoj djecom. Time su krštenici iznutra, korijenski usavršeni, ali nisu magijski promijenjeni i nesagrešivi. Preostaje dužnost da cijelog zemaljskog života usklađuju svoje ljudsko i vjerničko ponašanje s darovanom posvećenošću. Dobra djela tako postaju zahvalnost Bogu za darovanu posvećenost, ne "zasluživanje neba".
U recima 15-17, koji su ispušteni iz našeg čitanja, sveti pisac navodi Jr 31, 31-34 gdje Bog najavljuje sklapanje novoga saveza, upisivanje svoga zakona u srca ljudi i brisanje grijeha. Zatim slijedi dio koji imamo u današnjem čitanju: "A gdje su grijesi oprošteni, nema više prinosa za njih" (r. 18). Kristova žrtva na križu podloga je za opraštanje svih grijeha. Novim krštenjima i pristupom ispovijedi kao sakramentu pomirenja s Bogom i Crkvom, plodovi jedne i neponovljive Isusove žrtve bivaju primijenjeni ljudima novih generacija; sama Kristova žrtva ne ponavlja se više u fizičkom smislu.

Sabrat će svoje izabranike s četiri vjetra (Mk 13, 24-32)

"Ona nevolja" koja se spominje na početku današnjeg odlomka je "groza pustoši" spomenuta u Mk 13, 14. Židovi iz vremena nastanka Danielove knjige pod tim šifriranim izrazom razumjeli su nasilno postavljanje kipa poganskog božanstva u jeruzalemski hram. Pred ponovni pad Jeruzalema i razorenje samog hrama god. 70. iza Krista kršćanski propovjednici su oživjeli Danielov izraz "groza pustoši" te se pitali, nije li propast hrama početak sudnjeg dana? Preporučali su ipak kršćanima da bježe iz Jeruzalema, jer Isusov pokret može i treba preživjeti propast židovske države: "I kad vidite da grozota pustoši stoluje gdje joj nije mjesto - tko čita, neka razumije - koji se tada zateknu u Judeji, neka bježe u gore!" (r. 14).
Na liniji bolnog razdvajanja od židovstva (sam Isus je Židov i bez oslona na svete knjige Židova Isusov pokret nema korijena), Marko ovdje navodi prema Joelu 2,10.31 i 3,15 apokaliptičke znakove koji prethode paruziji ili povratku Krista o sudnjem danu. To su: pomračenje sunca, prestanak mjesečeva sjaja, padanje zvijezda, "ljuljanje" nebeskih sila. Petar u govoru na Duhove pred jeruzalemskim hodočasnicima navodi ove znakove kao ispunjenje nad Dvanaestoricom prilikom silaska Duha u obliku ognjenih jezika. Pomračenje sunca i padanje zvijezda uopće se nije dogodilo. To znači da ovo treba uzeti kao sliku kojom sveti pisci hoće reći da priroda sudjeluje u objavljivanju Boga i očitovanju Božjeg plana spasenja.
Izraz "Sin Čovječji koji dolazi na oblacima nebeskim" uzet je iz Dan 7,13 gdje je progonjenim Izraelcima najavljen dolazak anđeoskog branitelja u ljudskom tijelu. Sam Isus se nazivao Sinom Čovječjim, jer je pojam "Mesije" bio vrlo izpolitiziran. Isus se osjeća opunomoćenim sucem kojega će o koncu vremena Bog poslati da sudi žive i mrtve. On će o svom drugom dolasku "sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba" (r. 27). Ovo je starozavjetni izraz kojim se izriče Božja briga za raspršeni narod Božji. Bog zna za svakog pojedinca i za cijelu zajednicu. On će sabrati svoje izabranike gdjegod živjeli ili kosti ostavili. Na općem sudu imaju se pojaviti svi.
Isus zatim potiče na prepoznavanje znakova paruzije i na budnost po uzoru na smokvu. Ona u Palestini posljednja zazeleni, pred samo ljeto. Osala stabla znaju propupati prilikom kratkog razdoblja toplih dana, smokva čeka dok sigurno nastupi toplo razdoblje. Ovakva usporedba je upozorenje da kršćani ne nasjedaju lažnim prorocima koji pokušavaju izračunati skori nastup sudnjeg dana. "Neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve ovo ne zbude!" (r. 30). Izvorno je to bio naraštaj onih koji su dočekali nastup Božjeg kraljevstva po Isusovoj smrti i uskrsnuću te razorenje jeruzalemskog grada i hrama po Isusovu proročanstvu. Marko je ovdje namjerno tako formulirao najavu Isusova drugog dolaska i općeg suda da se svaka generacija kršćana osjeća izravno oslovljenom i pozvanom na vedro, svjedočkim djelovanjem ispunjeno čekanje dolaska Sina Čovječjeg.
Povijesni Isus priznaje Dvanaestorici da ne zna "o onom danu ni času" (r. 32). Krivovjerci zvani arijanci navodili su ovu izreku kao dokaz da utjelovljeni Krist nije ravan Bogu i za rušenje dogme o Presvetom Trojstvu. Jedva bi se itko od evanđelista, ili pisaca izvora kojima su se evanđelisti poslužili, usudio ovakvu izreku staviti u kanonska evanđelja da je Isus zbilja nije kazao. Donosi je i Mt 24, 36. Isus se nije stidio priznati da nešto vjersko ne zna. Komentatori smatraju zato što Bog tada još nije bio odlučio dan i sat općeg uskrsnuća mrtvih i suđenja svim živim i mrtvim.
Na današnjoj misi mi smo "naraštaj ovaj" koji obnavlja vjeru u spasonosni svršetak ljudske povijesti i ponovni dolazak Krista, ali se ne da uspaničiti lažnim proročanstvima nego vedro djeluje u ovom i ovakvom svijetu.

- 18:23 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SVI SVETI

SVETKOVINA

Danas, Crkva na putu, u životnoj borbi, slavi onu koja se nalazi već u trijumfu, u konačnoj nebeskoj slavi. Nemoguće da slavi svakog pojedinog u slavi, Crkva »jednom svetkovinom časti sve svete« – kako to lijepo izriče i molitva današnje svetkovine. Njihovo je mnoštvo veliko, kako to svjedoci i sv. Ivan u svom Otkrivenju kad kaže: »Vidjeh: evo velikog mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda gdje stoji pred prijestoljem.« U tom se mnoštvu nalaze i toliki sinovi i kćeri iz našega naroda, medu njima, vjerujemo, i zagrebački pomoćni biskup, sluga Božji dr. Josip Lang, koji je umro baš na današnji dan. Sve to silno, neprebrojivo mnoštvo u radosti stoji »pred licem Jaganjca«.

Gospodin je u svome govoru na gori svečano obećao i zajamčio blaženstvo svima siromašnima u duhu koji nisu robovi prolaznih dobara, krotkima, onima koji gladuju i žeđaju za pravdom, milosrdnima, onima koji su cista srca, tolikima u povijesti progonjenima zbog pravde, tolikima potlačenima, obespravljenima, oklevetanima. Svemoćno javno mnijenje koje ovdje čini tolike nepravde, s onu stranu groba bit će osuđeno, raskrinkano, a njegovim će žrtvama čast i sloboda zauvijek biti vraćene. Svi koji su vjerovali u Kristova blaženstva bit će doista i blaženi. Svi koji su morali gledati kako zlo trijumfira nad dobrom, nepravda nad pravdom, ropstvo nad slobodom, klicat će zbog konačnog trijumfa dobra nad zlim.


Podrijetlo svetkovine Sviju svetih valja tražiti na Istoku već tamo u IV. stoljeću. Ondje se u Antiohiji slavio blagdan svih svetih mučenika na prvu nedjelju po Duhovima. U VI. je stoljeću isti blagdan na isti dan uveden i u Rimu, a 100 godina kasnije papa Bonifacije IV. stavio ga je na 13. svibnja, dan u koji je poganski hram Pantheon, posvećen svima bogovima, pretvorio u crkvu na čast Bogorodici i svima svetim mučenicima. I tako je taj nekadašnji poganski spomenik dobio naziv: »Sancta Maria ad Martyres« – crkva svete Marije i svetih mučenika.


Kako je poznato, Pantheon je vrlo originalna građevina s otvorenom kupolom kroz koju ulazi svjetlo. Na svetkovinu Svih svetih kroz taj je otvor padala u crkvu kiša rumeno žarkih ruža, lijep simbol svetih mučenika i njihove Kraljice. Bilo je to za vrijeme svečane svete mise. Papa Grgur IV. premjestio je god. 835. svetkovinu Sviju svetih na l. studenoga. Vjerojatno zbog jednostavne prikladnosti, kako to u XII. stoljeću svjedoci Ivan Beleth. Prikladnost se sastojala u tome što je nakon završene žetve i berbe bilo lakše osigurati hranu i piće za veliko mnoštvo hodočasnika koji bi tom zgodom nagrnuli u Rim.


Glasoviti Alcuin, učitelj cara Karla Velikoga, bio je jedan od velikih širitelja svetkovanja blagdana Sviju svetih. On je bio rodom iz Yorka u Engleskoj, a Kelti su već u starini smatrali svetim prvi dan studenoga koji je po njihovu sudu označavao početak zimskoga godišnjeg doba. Neki zbog toga misle da je blagdan Svih svetih prebačen od 13. svibnja na 1. studenoga pod anglosaskim i franačkim utjecajem, a ti su narodi baštinili opet neke tradicionalne religiozne običaje starih Kelta.


Svetkovina je Sviju svetih jednako popularna kako u istočnoj tako i u zapadnoj Crkvi. Njezinu ljepotu neka nam u svome Govoru za nedjelju Sviju svetih posvjedoči u ime istočne Crkve njezin veliki srednjovjekovni teolog Gregorije Palamas. Njegov se utjecaj u istočnoj može usporediti s utjecajem sv. Tome Akvinskoga u zapadnoj Crkvi. On je baš kao i Anđeoski naučitelj bio pravi mistik. Spomenimo da se Palamas rodio u Carigradu oko god. 1296., postao solunski nadbiskup oko god. 1340. te umro u tom gradu god. 1359. Evo nekoliko njegovih misli:


»Kad prorok u psalmu kaže: ’Bog čini čudesne stvari u svojim svetima’, onda dodaje: ’On će dati snagu i hrabrost svome narodu’ (Ps 67,36). Promatrajte umom snagu tih proročanskih rijeci. Bog će čitavom svom narodu dati snagu i odvažnost.


Bog nije pristran ni prema kome. Pa ipak on čini čudesa samo svojim svetima. Sunce s visine jednakim (…) obiljem prosipa svoje zrake na sve; no ipak mogu ga vidjeti samo oni koji imaju oči i koji ih nisu zatvorili: i samo se tim čistim pogledom svojih očiju raduju čistoći svjetla… Tako i Bog s nebeskih visina daje bogatstva svoje milosti. On sam je izvor spasenja i svjetla iz kojeg se vječno slijeva milosrđe i dobrota. Pa ipak ne koriste se svi ljudi bez razlike njegovom snagom i milošću da bi se savršeno vježbali u kreposti i ostvarivanju čudesa, već samo oni koji su svoje odluke proveli u djelo te koji su prokušani činima svoje pripadnosti Bogu i svojom vjerom; oni koji su se potpuno odvratili od zla, prianjajući čvrsto uz Božje zapovijedi te upirući pogled svoga duha u Krista, Sunce pravde.


Krist ne samo da nudi nebo onima koji se bore, već ih i bodri ovim evanđeoskim riječima: ’Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim Ocem nebeskim’ (Mt 10,32). Vidite, nikad ne možemo očitovati svoju vjeru i javno se opredjeljivati za Krista ako nismo od njega primili pomoć i snagu. A s druge opet strane naš Gospodin Isus Krist u budućem vijeku neće govoriti nama u prilog i neće nas predstaviti svome Ocu ako u nama nije naišao na povod da bi nas tamo gore sjedinio s njime.


Ukoliko je Božji sluga, svaki se između svetaca u svom prolaznom životu i pred smrtnicima izjašnjava za Krista. On to čini u kratkom razmaku vremena i u prisutnosti maloga broja ljudi. A naš će se Gospodin Isus Krist, koji je Bog te gospodar neba i zemlje, izjasniti za nas u svijetu vječnosti, pred Bogom, svojim Ocem, okružen anđelima i arkanđelima i svim nebeskim silama, u prisutnosti svih ljudi, poslije Adama sve do konca vjekova. Jer svi će uskrsnuti i pojaviti se pred Kristovim sudištem. Dakle, u prisutnosti sviju i pred pogledom sviju on će učiniti da njegovi budu prepoznati, on će proslaviti i okruniti one koji su mu do kraja pokazali svoju vjeru.«


Palamasovo se razmišljanje potpuno poklapa s Ivanovim Otkrivenjem u kojem stoji: »Pobjednik će tako biti obučen u bijelu haljinu; njegova imena sigurno neću ’izbrisati iz knjige života’; štoviše, njegovo ću ime priznati pred svojim Ocem i njegovim anđelima« (3,6).


Kao gradu za duhovno razmišljanje na današnju svetkovinu i sutrašnji spomendan vjernih mrtvih navodim nekoliko misli i iz bogate ostavštine pokojnoga pape Pavla VI. On je u podnevnom nagovoru prije Anđeoskog pozdravljenja vjernicima, okupljenima na Trgu sv. Petra u Vatikanu, na današnji dan god. 1965. rekao: »Vi i danas želite naš pozdrav i naš blagoslov. Dat ćemo vam ih rado razmišljajući kako ova dva dana – blagdan svetih i spomendan pokojnih – praktički zaključuju ciklus liturgijskih blagdana godine te pružaju veoma spasonosne misli koje naše razmišljanje prenose sa scene ovoga svijeta na onu budućega.


Misao na sve svete potiče nas na razmišljanje kako naš život mora biti svet i dobar, shvaćen u funkciji budućega života te kako imamo odgovornost da ga postignemo. Spomen na mrtve ispunja nas potresenošću zbog tolikih uspomena i ozbiljnih razmišljanja koja su povezana s mišlju na smrt. Molimo za naše pokojne, ali i za njihovu duhovnu pomoć!


Gospa, Kraljica neba, neka primi te naše molitve te od njih načini most između sadašnjega i onoga budućega života; neka nam bude Majka i u nebeskom životu!«


U želji da za današnju svetkovinu imamo, zaista, blagdanski obilan duhovni stol, navest ćemo nekoliko misli i iz knjige velikoga francuskog teologa, isusovca Henrija De Lubaca. Te su misli uzete iz knjige Paradoks i tajna Crkve. One se odnose na svetost sutrašnjice.


»Tko je mogao predviđati ono jedinstveno što će dati jedan Augustin, jedan Franjo Asiški, jedan Ignacije Lojolski? Isto tako nitko od nas ne može se danas ozbiljno uputiti u avanturu da opiše značajne crte koje će obilježavati svece sutrašnjice…


Budući pak da je naše doba izvrgnuto promjenama više od svih drugih te ga goni vrtoglavi vihor, predviđanja o tom predmetu cine mi se danas dvostruko nemoguća. To ne bi značilo samo računati bez Duha, koji je u svojim iznašašćima uvijek nepredvidiv; već to bi značilo spekulirati o značajkama i potrebama jednoga razdoblja čija nam sutrašnja situacija izmiče… Valja se, dakle, već unaprijed uvjeriti da svetac što ga očekujemo nikako neće biti u skladu s našim pojmovima, našim prognozama ili našim željama. Kad on bude prisutan, možda će nas šokirati, iznenaditi. Ako ga Bog bude podigao u našoj sredini, možda ćemo biti u napasti da ga odbacimo… No on će imati svoju ’osvetu’.


Govorimo o budućnosti. No ono što želim reci upravo je dio povijesti koji uvijek počinje iznova... Kako god svetac morao biti različan od svojih brojnih prethodnika, on će ipak reproducirati njihove bitne crte. On će biti siromašan, ponizan. Posjedovat će duh blaženstava. neće proklinjati, a ni laskati. On će jednostavno ljubiti. On će Evanđelje uzeti doslovno, tj. sa svom njegovom strogošću. Tvrda će ga askeza osloboditi od njega samoga. On će baštiniti svu vjeru Izraela, ali dozivajući si u svijest da je ona prošla kroz Isusa. On će uzeti na se križ svoga Spasitelja i truditi se da ga slijedi.


Za naše osrednje čovječanstvo njegov život neće biti primjer i poticaj. Podvrgnut pogrješivosti kao svaki drugi čovjek, on, poučljiv prema Duhu, imat će onaj dar duhovnog rasuđivanja što je obećan Zaručnici – svetoj Crkvi – te se neće više plašiti ni najkorjenitijih obnova, no ne dajući se zavesti ni lažnim novotarijama. Kao i toliko njegovih prethodnika, odgovarajući novim djelima, novim situacijama, on će biti branitelj i oslonac potlačenih. Možda će jednako tako biti voda ljudi. Možda će biti doveden do toga da osnuje i ne htijući neki novi institut takvoga stila koji će nas u prvi mah začuditi. Možda će i u društvu igrati ulogu pa će se na tisuće trubalja javnoga mišljenja baviti njime. Možda će, naprotiv, biti i izoliran; možda će živjeti od mase nezapažen. Možda će njegova okolina gledati na njega kao na anakronizam, na nešto što spada u prošlost. Možda će biti neshvaćen, izdan, ostavljen od svojih: a tako je uvijek i s jednostavnom ljudskom istinom Evanđelja. Pod oblicima i u prilikama koje ne možemo predvidjeti, on će se ukopati u tajnu patnje, u predanje, u onu intimnu osamljenost – u odvratnost prema grijehu. On će također biti drugi Krist: ne čovjek koji bi htio nadmašiti Krista, već naprotiv čovjek čiji će sav ideal, sav život biti da se Njemu suobliči.


Dakle, po njemu će kao i po njegovu Učitelju te u potpunoj ovisnosti o Učitelju prosijevati Božje lice…«

- 18:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Listopad 2014 (1)
Lipanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (1)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Listopad 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Ožujak 2012 (1)
Studeni 2011 (6)
Listopad 2011 (4)
Rujan 2011 (7)
Kolovoz 2011 (3)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (3)
Travanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (4)
Siječanj 2011 (9)
Prosinac 2010 (12)
Studeni 2010 (13)
Listopad 2010 (10)
Rujan 2010 (9)
Kolovoz 2010 (4)
Srpanj 2010 (17)
Lipanj 2010 (12)
Svibanj 2010 (16)
Travanj 2010 (5)
Ožujak 2010 (1)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (9)
Prosinac 2009 (6)
Studeni 2009 (8)
Listopad 2009 (6)
Rujan 2009 (3)
Kolovoz 2009 (6)
Srpanj 2009 (8)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (4)
Travanj 2009 (7)
Ožujak 2009 (8)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (6)
Prosinac 2008 (5)
Studeni 2008 (8)
Listopad 2008 (6)
Rujan 2008 (4)
Opis bloga

Zemlje širom svijeta koje će virnuti tu
koliko vas gleda blog
upravo sad:













MOLITVE
Naš put
Pater Luka Rađa
ŽUSK-Sisak
Barbarella
zarsipozvaomene
FORUM ALFA I OMEGA
agape ofcica
spasi nas
betanija
zrno gorusice
more nade
mladen
ani
don Branko
sve-mirac
Vicko
Evanđelje u molitvama
prodotes
Sveci
mp3 NE BOJ SE
HRVATSKA, LJUBAVI MOJA
HRVATSKA REPUBLIKA
SAVEZNA BiH
Povijest Hrvata
Ante Gotovina
Biskupija Banjaluka

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se