don Branko: Ljubav je čin vjere, tko slabo vjeruje slabo ljubi
08.11.2008., subota
Priča
  Misli su se uljuljale u odlazak A pogled se sastao sa zvijezdama Sjaj u oku slika je časa Neprimjetnih srebrnih balada Njihovih kretnji na obzoru tamnog beskraja Potonula je sjeta u svoje dubine Iznjedrila tugu bremena života Odveć velika je tama i kao da nije Milijarde zvijezda Božja ruka po svodu rasula No tu su malene zvijezde one za sebe ne žive Već bogatstvo svoje nesebično daju Tom zemljani ljudi čudeći se dive A zvijezde plešu srcem melodiju tišine U odlasku prema rajskom slavlju Kada jednom vr'jeme dođe, Da k dragome pođem Bogu, I kad dahnem zadnji puta Na smrtnom teškom logu, Čela moga neće resit V'jenac lišća lovorova, Nit će povjest za moj spomen Trošit svojih zlatnih slova. Uminut ću ko što minu Milijuni ljudstva mnogi Veljem sv'jetu odaljeni I prezreni i ubogi, U osami što su teški Ovaj zemski vijek vili, Pa kad umru povjest ne zna, Da su ikad ovdje bili. U seocu Bog zna kojem Proživjet ću svoje dane: Poslat će me zvanje moje Međ uboge, sirotane, Na tom sv'jetu što nemaju Prijatelja nikog svoga, Tek na nebu utočište Sviju b'jednih – dobrog Boga I u ime dobrog Boga Ja ću poć k svome stadu, Da ga kao anđel tješim U njegovu teškom jadu, Da mirisni balzam lijem U njegove gorke boli: Tješeć ga, zboreć mu, Da i njega Gospod voli. Prema Bogu raspetome Dizat ću mu suzne oči, Pa će žića teškom stazom Moj bijednik lakše poći. Zborit ću mu, kako ovdje Život traje kratko doba, I da pravi tek počinje S onu stranu hladnog groba. Ja bogataš ne ću biti, U biserju ne ću sjati Ko sretnici ovog sv'jeta, Pa mu blaga ne ću dati. Dušu ću mu dati svoju I krv vrelu srca svoga I utjehu, što je pruža Vjera sveta Hrista Boga. Vjero sveta! Ti jedina U toj našoj suznoj doli Utjeha si milijuna I u tuzi i u boli. Gdjegod tvoje sunce sine, I kud tvoja zraka pane, Sušiš suze, vedriš lica, Ublažuješ gorke rane. U narodu našem jadnom, Gdje je bol i tuga sama, Gdje se živi, gorko živi Ponajviše u suzama, Mnogim, gdje se znojem stvara Ona suha kora hljeba – Pronosit ću vjeru svetu, Ljudskoj boli melem s neba. Pa će tako hrlit vr'jeme, O proći će moji dani, U zemlju ću hladan leći, Gdje i moji sirotani, A na grob mi neće stavit Mramornoga spomenika, Tek križ drven, jednostavan – Ko i život svećenika. |
