četvrtak, 07.12.2017.

Izjava Državnom odvjetništvu

DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO
REPUBLIKE HRVATSKE


I Z J A V A

Predmet: Kaznena prijava za prijevaru, podnesena protiv mene, od strane dvije fizičke osobe, braće SZ i JZ, pok. N iz Z.

Ja, Kamena rođ. Kamenita, pok. N i pok. V, s prebivalištem u Splitu, osobno ne poznajem podnositelje kaznene prijave protiv mene, izuzev mog saznanja, da se radi o potomcima iste loze prednika kojima i sama pripadam, loze Z, nadimka K, iz mjesta P na otoku Braču, jer gore navedena braća nisu smatrala za shodno, prije podnošenja kaznene prijave, saslušati i drugu tj. moju stranu priče, mada mislim, da su imali, ili su barem mogli imati, određena saznanja od svoje majke gđe L, koju pamtim i znam iz djetinjstva, a s kojom sam se u par navrata od lani i čula i vidjela, već su svoj sud donijeli jednostrano, zlonamjerno, a što je najvažnije, i neistinito.

Kaznena prijava za prijevaru, u svezi je diobe suvlasničke zajednice nekretnina i sređivanja stanja u zemljišnim knjigama, u kojem predmetu sam ja tek jedna od suvlasničkih strana, i ne samo što nema nikakve osnove ni uporišta u činjeničnom sudskom, ponavljam i naglašavam, sudskom slijedu događanja, već je, po mom dubokom uvjerenju, potpuno abnormalna i apsurdna, i da nije tragična bila bi komična.

Vjerujte da naš slučaj, a time i moj, poštovana gospodo, i vrišti i kriči do samog neba od nepravde sudskog (ne)postupanja, i zasigurno bi bio "svijetao" primjer rubrike "Vjerovali ili ne", jer je u nadležnosti i odgovornosti Suda još iz vremena bivše države, ili da budem potpuno precizna, iz 1989.godine.

Ako smijem biti slobodna primijetiti, po meni bi pravo pitanje za Vas bilo, zašto je do ove kaznene prijave uopće i došlo, i tko bi za to trebao snositi odgovornost, ali to nemojte pitati mene, jer ja sam tek "pijun" ove obiteljske "trakavice", ja sam tek jedan običan "Jernej", koji još uvijek uporno čeka svoju pravicu, ja sam tek jedna od mnogih poniženih i obespravljenih građanki i građana ove Lijepe Naše.
I koga li sam ja to prevarila, pokrala i oštetila, pitam ja Vas, kad sam do sada potrošila "kišu para" na sudske i odvjetničke troškove, a da još uvijek nisam uknjižena gotovo pa na ništa, ni od onoga svoga, što me naslijeđem pripada, a kamo li tuđega, što se vrlo lako da i provjeriti? Možete li Vi uopće pojmiti, poštovana gospodo, koliko je "jobovske" snage za sve ovo potrebno? I trebam li Vam ja uopće tumačiti, koliki je i kakav moj utjecaj, svih ovih godina, na sudska i odvjetnička (ne)postupanja u "čišćenju papira"?

Kratka povijest događanja:
ZMK, pok. N iz P na otoku Braču, rođen 1862.g., umro 1944.g., čije smo nekretnine dijelili, ma gdje se one nalazile, i u ma kakvom stanju danas bile, moj je pradjed. Ja sam, dakle, već treća generacija neživljenja u mjestu, i nekorištenja i neobrađivanja zemlje, a zagazila sam u sedmo desetljeće ovozemaljskog života.
Prijedlog za diobu suvlasničke zajednice pradjedovih nekretnina nosi pečat Općinskog suda u Supetru, primljeno 20.oct.1989., a predlagatelji su neki od mojih prednika po istoj lozi, dakako, iz prve generacije, i naravno, svi od reda pokojni. Nakon punih 12 godina, za koje vrijeme nemam saznanja da se s našim prijedlogom išta događalo, osim što je "ležao" i "skupljao prašinu" u sudskim ladicama, 2001.g. smo se, uz angažman odvjetnice, gđe MK, a koristeći pritom obiteljsku dokumentaciju - rješenja o nasljeđivanju, oporuke, i sl., kao i zemljišnoknjižno i katastarsko stanje, koje je u ingerenciji Suda, konačno sudski podijelili, i dobili pravomoćno rješenje o diobi.

Mislim da je tu jako važno još reći, kako ja u to vrijeme nisam niti razmišljala o familiji gore spomenute braće, s kojom nikada u životu i nisam bila u kontaktu, i ne znajući o njima ništa više od puke činjenice, da pripadamo istoj lozi prednika, a kamo li da sam mogla i slutiti, kako njihov prednik ima potpuno iste osobne podatke (ime, prezime, nadimak i ime pok. oca), kao i moj pradjed.

Uglavnom, mojoj sreći tada nije bilo kraja, jer sam naivno vjerovala, kako smo mi "svoj dio posla odradili", a sve ostalo oko uknjižbe i sređivanja stanja u zemljišniku i katastru, odradit će Sud po svojoj službenoj dužnosti, u nekom razumnom roku, kada dođemo na red, ili će me, u najgorem slučaju, barem obavijestiti, da znam šta mi je dalje činiti. Očito je to bila samo moja iluzija pravne države, jer svih ovih godina... nitko nikada ništa ne govori... a sve stoji.

Ne znam točno, kada se je dogodilo, da je više naših, između kojih i jedna moja, čestica zemalja (neke od njih su u mjestu, gotovo do samog mora, pa procijenite sami koliko mogu vrijediti) uknjiženo na NZ iz Z, pokojnog oca gore spomenute braće, ali zato jako dobro pamtim osjećaj jada, šoka i nevjerice, izazvanih u meni tim saznanjem, do kojeg sam došla sasvim slučajno, 2006.godine, zahvaljujući e-izvatku.
Ja tada, za razliku od njih danas, nisam apriori zaključila, da su oni lopovi, koji se žele okoristiti mojom, ili našom imovinom, već da je, iz ne znam kakvog razloga, i ne znam čijom krivicom, vjerojatno sudskom, došlo do pogreške. Danas pak, oni mene optužuju za prijevaru, i sumnjiče me za krađu zemlje. Pa, ako to nije apsurd, do kojeg nas je dovelo sudsko (ne)postupanje, onda Vi meni kažite, poštovana gospodo, što to jest!!!

Nakon ovog šokantnog otkrića, da je Sud nekog drugog uknjižio kao vlasnika moje, ili naše zemlje, ja baš i nisam imala nekog velikog izbora, pa sam otišla istoj odvjetnici, gore spomenutoj gđi MK, koja je već bila upoznata s našim "slučajem", i potpisala joj punomoć, kako bi mi pogrešnu uknjižbu čim prije ispravila, a ujedno, da za naš dio nasljedstva (tada je to još bila moja mama, danas pok. VŠ, od koje sam ja imala punomoć), do kraja sredi zemljišnoknjižno i katastarsko stanje.

I kako bi tada, poštovana gospodo, tako je i sada... gotovo pa se, svih ovih pustih godina, i nismo makli dalje od samog početka, upravo k'o oni pačići mali iz dobro poznate dječje pjesmice... učio ih učio, od srijede do petka, al' se nisu makli dalje od početka... izuzev ove kaznene prijave, koja mi je baš došla k'o šlag na tortu, ili još bolje rečeno, k'o kruna mog ogromnog truda, bezgranične ljubavi i bolesne upornosti, da otrgnem zaboravu barem jedan komadić zapuštene djedovine. Kakve li farse!!! Kakvog li apsurda!!!

Nemojte mi zamjeriti, i nemojte se iščuđavati, a znam da mi najvjerojatnije nije niti pametno, niti svrsishodno, Vas pitati za odgovor na jedno vrlo jednostavno pitanje, koje ja još ne uspijevam dokučiti... Čemu mi je, ili nam je, svih ovih godina služio Sud, kada niti u jednom segmentu ove dugogodišnje obiteljske "trakavice", nije bio od pomoći? Pa, zar i ova kaznena prijava to ne dokazuje?
Činjenica je da sam ja danas, ni kriva ni dužna, osumnjičena za prijevaru u predmetu koji je od 1989.g. pod ingerencijom Suda. Činjenica je da sam se našla u ovoj "pat-poziciji", da se, figurativno rečeno, "krvim sa svojom krvlju", jer ipak smo mi, i ja i braća koja me prijavljuju, iste loze list. Samim tim, ogromna je šteta već učinjena, mimo moje volje i krivice, i neovisno o samom ishodu ove kaznene prijave. A to je, po meni, poštovana gospodo, tragično i žalosno do bola.
Možda mi Vi, poštovana gospodo, znate reći, tko nas je, sve skupa, do ovdje doveo? Pa, nije valjda moja uloga da određujem pravo vlasništva, a nisam valjda niti na pazaru, da se cjenkam oko istoga, a još ponajmanje trebam ikome vjerovati na riječ, ako mi kaže da je nešto njegovo, a mene odvjetnica uvjerava da je moje. I gdje je u svemu tome uloga i odgovornost Suda, koji je već odavno trebao presuditi po pravu i pravici, pa do ove apsurdne situacije sa kaznenom prijavom danas ne bi niti došlo?

Možete li Vi vjerovati, poštovana gospodo, da bi itko normalan, ako takvih još uopće i ima u Lijepoj Našoj, gotovo punih 30, ili u blažoj varijanti, 12 godina, rasipao nemale novce (a zanemarimo sad živce i frustraciju, koja na dane graniči i sa samim ludilom, i koje mi nikakvi novci ne mogu niti vratiti, niti platiti), u nekakvoj suludoj i potpuno neizvjesnoj namjeri prijevare bilo koga?

Možete li Vi vjerovati, poštovana gospodo, da bi jedna umirovljenica, koja živi od svoje mirovine, i gazi, kako već rekoh, sedmo desetljeće života, "bacila u vjetar" gotovo 3.000,00 kn za sudski očevid na licu mjesta, za česticu zemlje za koju ne vjeruje, na temelju odvjetničkog i sudskog postupanja, da joj naslijeđem i pripada?
Ili ipak možete vjerovati, kako ja iz sebe crpim i zadnje atome snage, na dane ni sama ne znajući gdje ih više nalazim, u jednostavnoj želji da konačno dođem u posjed svoje, ponavljam i naglašavam, samo svoje a nikako ne i tuđe, djedovine.

Znači li Vam nešto, poštovana gospodo, ako Vam kažem, kako sanjam kamenu "kućicu u cvijeću", kakvu pamtim iz djetinjstva, i kako taj moj san traje ni manje ni više, od 1984.g., kada je otišla moja draga teta (sestra moje none), FZ, uz koju me vežu samo lijepe uspomene? A sanjam je legalno, a još uvijek nemam vlasnički list, shvaćate li Vi to? I treba li se onda još itko čuditi, što nam je gotovo cijela Lijepa Naša ilegalna?

I da rezimiram... nesporna je činjenica, da je naš predmet Sud rješavao od samog početka, i riješio ga u nekom razumnom i ljudskom vijeku prihvatljivom roku, dok je još bila živa prva generacija mojih prednika, koja je u svakom slučaju, znala puno više o zemljama svojih otaca, do ove apsurdne kaznene prijave za prijevaru protiv mene, danas ne bi ni došlo. A ja se ipak radujem ovoj kaznenoj prijavi, i pozdravljam je, koliko god da je uperena protiv mene, i koliko god to Vama, možda, bilo teško pojmiti.
Naime, kako god ja, svih ovih godina, molim Boga da doživim svoju "kućicu u cvijeću", makar Vam je i to možda teško pojmiti, tako sada molim Boga, da ova kaznena prijava poluči barem jedno dobro... da konačno i Sud ozbiljno odradi svoj dio posla, u korist svih potomaka poštene loze ZK, i da ova 30-godišnja farsa, u koju je "slučaj" naše obitelji pretvoren, već jednom dođe svom poštenom i sretnom kraju... pa da, ako ništa drugo, barem mogu mirne duše otići na onaj svijet, ne ostavljajući "repove" i četvrtoj generaciji... makar i svoj san odnijela sa sobom na drugi svijet...
Naši stari su još govorili... svako zlo za neko dobro... a ja se mogu samo ufati, da će se ova moja velika želja i obistiniti. Tražim li previše, poštovana gospodo?

Sretno Vam bilo u donošenju odluke!

S poštovanjem!

Kamena Kamenita
21000 Split

PRILOZI:
1.Općinski Sud Supetar - Prijedlog radi diobe suvlasničke zajednice nekretnina od 20.oct.1989.
2.E-izvadak, z.k.uložak od 05.06.2006. (pogrešna uknjižba)

U Splitu, 11.07.2013.


Oznake: izjava, državno odvjetništvo, kaznena prijava, sud, zemljišnik, katastar, uknjižba

- 19:20 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 02.12.2017.

A zakuhalo je 2012-te

Kratko ponavljanje je neophodno za povezivanje događaja, mada će ona "izlivena duša" na koncu štorije o uknjižbi, biti rezime i kronološki će objasniti sve.

Uknjižba, jer o toj se fazi govori svih ovih godina, moguća je na dva načina, barem iz našeg iskustva. I jedan i drugi način, sudskim je putem, ili preko suda, kako hoćete, jer su zemljišne knjige, olitiga, zemljišno-knjižni odjeli, koji to rade, pod ingerencijom suda. I tako je stalno... "sve u rukama suda"... štono bi često znala reći druga strana medalje, olitiga, odvjetnička. Da li uvijek i realno, ili ponekad i u svrhu "pranja svojih ruku" i zaključenja diskusije, teško je pitanje.

Naše uknjižbe "sporovozno voze" od davnih... 2001.g. ili 2006.g, kako se uzme, pa sve do 2012.g... jednim od dva moguća načina, međusobnim tužbama. To su takozvane "fiktivne" tužbe, gdje svatko svakoga od suvlasnika, koji su se pravomoćnim rješenjem o diobi podijelili, tuži za svoje čestice i parcele. Ostali suvlasnici se, slijedom znanja da to nije njihovo, oglušuju o te i takve, nazovi-tužbe, pa sud, u konačnici, prihvaća tužbeni zahtjev podnosioca, kako bi vlasnik, na temelju te i takve sudske presude, mogao skinuti sve dojučerašnje, što žive što mrtve, "uljeze", i dobiti čisti vlasnički list. Ovakav sudski način je, barem iz našeg iskustva, dugotrajniji i mukotrpniji, ma u svakom slučaju jeftiniji, jer se plaćaju samo eventualne sudske pristojbe (cca 150,00 - 450,00 kn), a s odvjetnikom već kako ste se dogovorili. Pa da ni to ne ostane posve obavijeno velom tajne, ja naše u tom segmentu držim korektnima, jer se od početka, svih ovih godina, drže dogovora plaćanja po okončanju tužbe, u nekakvom procentu vrijednosti. Svaka čestica je svoja tužba, naravno, ali nikakva plaćanja unaprijed, a posebno ne po raspravama. Eto. I takvim je načinom sud "vozio" naše uknjižbe svih tih godina, a da se je odmakao malo ili ništa od samoga početka. Pa sad zaključite i sami, tko nam je "pojeo" više novaca, sud (država) ili odvjetnik.

U veljači 2012-te sud odjedanput mijenja taktiku, pa na snagu stavlja drugi način uknjižbe, zvani pojedinačni ispravni postupak. E, taj postupak je već daleko brži i daleko skuplji, a ujedno je, po mom uvjerenju, valjda i uveden ili izmišljen, kako bi sud "oprao ruke" (hmm, svi nešto peru ruke) i prebacio sav rizik (ne)znanja i dokazivanja na tužioca. Laičkim riječnikom rečeno, sud tužitelju određuje da uplati trošak očevida na licu mjesta, gdje treba dokaz(iv)ati, uz pomoć jednog ili više svjedoka, da je to doista njegovo. Drugim riječima, sud (u čijoj su ingerenciji zemljišne knjige, stoljećima, i gdje se od Austrougarske i Franje Josipa nije pomakao ni za milimetar), po pojedinačnom ispravnom postupku, ne samo da ne mora znati, on već odavno sve manje zna, o realnom vlasništvu i stvarnim vlasnicima. I upravo stoga je na snazi, već odavno, zakon divljeg zapada. To može biti samo moje uvjerenje, ali je to i moje iskustvo. Plati pa dokazuj! Ako ne uspiješ, tko ti je kriv, piši propalo! A gdje su, u svemu tome, sudske knjige i uloga suda, ja i dalje pojma nemam! Zato sam i rekla, kroz one aktualnosti, da su zakonski moguće obje varijante... i da prevarant izigrava poštenjačinu... i da se poštenoga proglasi lopovom...

Ja sam bila prvi pokusni kunić... u veljači 2012.g. mi je sud zakazao očevid na licu mjesta, za koji sam uplatila 3.000,00 kn, i to je bilo iskustvo kojega ne bih poželjela ni najcrnjem neprijatelju. Sva sreća pa se ne dam gaziti i vrijeđati, ali je žalosno da sam se trebala pravdati i braniti sama, da bi sutkinja tek onda odreagirala i ušutkala mladog i nadobudnog umješača. Da, ako niste znali do sada, umješač je prav(n)i naziv za osobu ili osobe, koje nisu stranke u postupku, ali imaju pravni interes da sudjeluju u tuđoj parnici. Tako su se u naše međusobne tužbe umiješala dva brata Taratajeva, pardon, djeca u daljnjem rodu, iste loze list, ali izvan osobnih poznanstava i kontakata, tvrdeći, valjda, da smo dijelili njihove zemlje, i da smo, naravno, svi od reda i lupeži i lažovi, i ovakvi i onakvi. Kada je sud, tamo negdje između 2001.g. i 2006.g. uknjižio njihovog pokojnog oca na naše zemlje, mi smo mislili i odreagirali drugačije, nismo vrijeđali ni optuživali, ali eto. Nismo svi isti, a sada smo, zahvaljujući patuljcima koji pojma nemaju, pardon, našem jednako nadobudnom sudstvu, propali svi skupa u dno dna paklenih krugova.

Dva brata Taratajeva su, u međuvremenu, protiv nas podnijeli kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu, što je bio razlog telefonskog poziva policije, a nakon toga i "randevu-a" u postaji.

Nastavlja se...


Oznake: uknjižba, zemljišne knjige, sud, umješač, fiktivne tužbe, pojedinačni ispravni postupak

- 17:15 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 30.11.2017.

Bilo je to godine 2013-te

Bila je to presudna godina našeg sudovanja, u borbi za čistim papirima zapuštene didovine. Da li je i koliko, kumovala konačnom raspetljavanju gordijskog čvora vlasničkih listova, mislim da je. Nisam tražila odgovore, jer me je dugogodišnja, dobro poznata, igra gluhih telefona, te godine konačno dotukla i ubila u pojam. Znala sam da (s njima) ništa nema smisla. Znala sam da Nitko (od njih) Nikada Ništa Ne govori, ma koliko ja 'lajala na mjesec', pa što bi i sada bilo drugačije.

Pa sam, u konačnici, samo tako izlila dušu na papir. Istresla istinu, samo istinu, i ništa osim istine. I poslala na pravu adresu. Bez odgovora, naravno. Ali s nekakvim efektom, vjerujem. Jer su se stvari, vremenom, krenule raspetljavati.

Padaju mi i sad na pamet one riječi sutkinje: 'Ja bi ovo završila'. Ma da, a možda je i voda već došla do grla. Možda ih je netko i 'oprao' dobro, i neka je. Možda. Ne znam, niti ću ikada (sa)znati što se tih godina događalo iza sudbenih kulisa, ali sam na koncu i sama povezala končiće, pardon, razloge odjedanputnih sudskih izmjena u postupanju, još punu godinu ranije, točnije, u veljači 2012-te.

Zato bih ja ovu godinu, 2013-tu, koliko god je bila i teška i mučna, nazvala i dobrom prekretnicom. Tuga te godine i blogom se je razlila, samo joj se tada nije znalo pravog razloga.


... zaplakala je pisma ...
... okrenula je bura ...
... u paklenim se krugovima (za)vrtila duša ...


A početkom ljeta te presudne godine, 2013-te, ili sasvim precizno, 28. lipnja... znam, jer je ostalo zapisano u rokovniku... zazvonio je telefon... a telefon k'o telefon, zvonca li ga zvonca, ionako, u sve bložje ure, pa sam se i tada nonšalantno javila, uvjerena ćuti kakav poznati glas.

Kad tamo, s druge strane žice, ozbiljan ženski glas je krenuo službeno s nabrajanjem podataka... 2. policijska postaja... kaznena prijava... Državno odvjetništvo... po čl. 236. st. 2 kaznenog zakona... trebate doći u postaju radi uvida u predmet i obavijesnog razgovora... zemljo, profundaj se...

I tako smo nas dvije razmijenile riječ na riječ, i za nekakvih tjedan dana dogovorile 'randevu' u policijskoj postaji.

Nastavlja se...

Oznake: sud, sudstvo, pravosuđe, zemljišne knjige, uknjižba

- 18:39 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 30.08.2017.

Poanta starih aktualnosti

Više od osam godina "udrobljenog" piskaranja, "progutalo" je dosta tematskih događanja i zapisa, pa ovih devet (plus dvije) starih aktualnosti... shvaćam @Grunfa, @Lastavicu i ostale neznane, kojima je prikoviše kiss... meni je tek kap u moru. Kompletno izdvajanje bi nalikovalo... izvrtanju nekoliko kontejnera u potrazi za vrijednim prstenom... eto meni asocijacije na davnu stvarnost moje tete beogradske kiss, iz čuvenja znane, što ne umanjuje težinu pothvata i slika koje mi i danas stvore u glavi. Ako je točno, da konac djelo krasi, onda je sjaj brilijanta u ruci vrijedio tog smrada i kopačkog truda, koliko god mu i fjasko bila varijanta.

Pa reflektirajući asocijaciju na tematiku, moguće bi bilo, da, riječ na riječ, i riječ po riječ, secirati sve ispisano, ali ne, to definitivno ne bi bilo vrijedno takvog i tolikog truda, čak ni meni samoj, kad i bez dugogodišnje ispisanih paranormalnosti, znam i mogu izvući poantu i prezentirati postignuto. Koliko jasno, e, to je već pitanje svih pitanja, okolo kojega se sapliću misli već neko vrijeme. U stvaranju još ovo malo tekstova do, kakvog-takvog, uknjižbenog raspleta.

A čemu onda i ove aktualnosti? Pa upravo radi boljeg razumijevanja, a možebitno i obrnuto, zbog iskazanog nerazumijevanja u nekim starim komentarima, koji me još uvijek "grebu". Znam da znam... zakukuljiti do neprepoznatljivosti... zapetljati i samu sebe, a di neću čitaoca... zamutiti i bućkurijadu, i čušpajziju, i koliko već teško probavljivu tekstovinu zubo. Ljudskoj nezainteresiranosti za jednu od mrskih, ako ne i najomraženijih, tema usprkos. Kud ću ja, ako ne u koprive lud.
Kako je da je, ako i nisam dovoljno jasna, barem sam uporna k'o mazga zubo. Valjda i toliko svijesna, da nije važno (samo) znati, da je možda i vrijednije znati prenijeti. Uz nekakav već minimum interesa, je l' belj.
A nekakav već rezime, ovoliko dugačkog i kompliciranog sudovanja, zaslužio bi barem toliko, da ga se većinski razumije, koliko god mu i fjasko bila varijanta.

Pa na tragu boljeg razumijevanja, promišljam, kako bi poantu ovih aktualnosti trebala izdvojiti zasebno, jer do nje, u prethodnom postu, mnogi najvjerojatnije nisu ni stigli zijev. Pa eto, neću sad ni brisati-lijepiti, nego kopi-pejstati, pa neka stoji i tamo i 'vamo, ionako je prevažna za neispričani dio koji slijedi u nastavku:

... Cijeli taj mehanizam (a misli se na diobene i zemljišno-knjižne sudske radnje) temelji se na dobroj vjeri i savjesti suca... čista je i živa istina, koja se i nama, ni krivima ni dužnima, obila o glavu, pa neka smo pod sudskom ingerencijom još od bivše države. Jer, ova sudska "pila", iznimno je oštra s obje strane, pa zbog te, gotovo nemoguće misije, dokazivanja prave namjere uknjižbe, zakonski su moguće obje varijante... i da prevarant izigrava poštenjačinu, i da se poštenoga proglasi lopovom lud. S jedinom razlikom, što o ovima drugima mediji ne pišu, a broja... broja se, po svoj prilici, ne zna, ni jednima ni drugima bang.
Toliko, s moje strane, o sposobnosti, funkciji, ali i znanju, naših velebnih sudova i nedodirljivih sudaca headbang. Zatrpani parnicama koje to nisu, predugo čak i da bi mogli o vlasništvu neprikosnoveno suditi, pa premečući svo to smeće iz jednog kantuna u drugi, gore nego li Sizif ono svoje kamenje, zapitaju li se ikada, kao školovani ljudi, kakav to posao rade!? cry.

P.S. Nadam se da sam bila dovoljno kratka, jasna i dosadna zubo...

Oznake: uknjžba, zemljišne knjige, sud, pravosuđe, nepravda, nered

- 20:10 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 29.08.2017.

Aktualnosti - novinske

Zaključimo seriju sa dvije novinske aktualnosti, stare ni manje ni više...15 godina...



Koliko se, u proteklih 15 godina, promijenilo na bolje ili gore, prosuđujte sami, ali... da smo "lakši" za, 'ko će znati, koliko milijuna, to je, valjda, neupitno.

U nastavku slijedi... poanta... pa jedna davna prijava... pa zaključak uknjižbe... i tu se nekako gubi svaki trag daljnjih događanja... kiss...mah...


P.S. A kako sam, do daljnjega, "osakaćena" za mnoge programe, tako su i slike takve kakve jesu, možda malo prevelike, mada sam smanjila rezoluciju u fotoaparatu, kad već nemam gdje u kompjuteru... eek...

Oznake: zemljišnik, sud, politika, prijenos vlasništva

- 18:40 - Komentari (13) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.08.2017.

Aktualnosti - deveti dio

ponedjeljak, 08.03.2010.

O istoj nepravdi iz tuđeg pera


U pravilu slabo čitam dnevnu štampu, a manuelno... ono, pljuni u prste pa listaj... gotovo nikako... ne da mi se... ili je crnilo, ili žutilo... crnilo ionako nađe put do mene i bez štampe... tv, radio, okolina... a na žutilo i "tko-s kim-gdje-kamo-zašto" likove ne želim trošiti vrime... uglavnom popratim i pročitam samo nešto ciljano, što me zanima, kao što su i ove nedavne afere.

Slučajno, onako retrogradno, uzmem subotnju Slobodnu, baš manuelno, i nabasam na fantastičan članak o sređivanju zemljišnih knjiga, o čemu sam i sama elaborirala u prethodnom postu, osvrtom na "brački slučaj-slučaj Domić". Članak na drugačiji način potvrđuje iste teze, i na tragu je mog razmišljanja (ili ja njegovog), a pošto ga nema u internetskom izdanju, u cijelosti ću ga prepisati. Ako ništa, zaslužuje moju pažnju, bespomoćnosti i ogorčenosti usprkos. Jer, koliko god to bilo mrsko štivo, bolje ga je znati. Više znanja daje veće mogućnosti izbora. Nisam za traženje opravdanja u neznanju, koliko god to (ne)znanje, u ovoj zemljišno-knjižno-sudskoj problematici, prečesto tako malo znači, i gotovo nije od pomoći. Presudno sigurno nije.

Ove retke, članke, misli... bilježim radi sebe, čija je uknjižba u fazi rješavanja, a i radi onih koji će posjetiti moj blog. Možda nekome ove informacije budu značajne u poduzimanju određenih koraka na vrijeme, a ja, eto, želim samo dnevnički pratiti stvarno stanje, pa moguće i do njegovog raspetljavanja, tko zna.

Slobodna Dalmacija
subota 6.3.2010.
SPEKTAR
PIŠE MARIJO KAVAIN


Državi ne smeta sređivanje zemljišnih knjiga nepravdom

Presude zbog izostanka u tužbama oko vlasništva nad davno zaboravljenim zemljištima postale su najčešći način sređivanja stanja u zemljišnim knjigama, ali i nesaglediv potencijal radnji na rubu, ili s druge strane zakona. Bitno je samo imati nekog u katastru ili zemljišniku tko će ti namignuti kad pronađe neku zapuštenu zemljicu

Presuda kojom je sutkinja Ivana Domić oslobođena optužbi da je sudjelovala u otimanju zemljišta vlasnicima na Braču presudama zbog izostanka, ako ostane potvrđena, zasigurno će se višestruko odraziti u praksi domaćih sudova. Naime, presude zbog izostanka u tužbama oko vlasništva nad davno zaboravljenim zemljištima posljednjih su godina postale najčešći način sređivanja stanja u zemljišnim knjigama, no u isto vrijeme postale su i nesaglediv potencijal radnji na rubu, ili s druge strane zakona.

Broj ovih tužbi porastao je posljednjih godina proporcionalno rastu cijena zemljišta u priobalju, proporcionalno gradnji autocesta u zaleđu. Zemljišne knjige, desetljećima zanemarivane, postale su naglo predmet općeg zanimanja svakoga tko je, barem u davna vremena, računao na neki komadić zemlje koji se preko noći našao na trasi autoceste ili je smješten negdje uz more. No, istodobno s porastom ovih tužbi, u potpunosti je izostala bilo kakva reakcija zakonodavca, čak i nakon afere na Braču. Institut tužbe za utvrđenje prava vlasništva tako je ostao isti kakav je desetljećima, što je onda otvorilo i veliki manevarski prostor onima koji su bili spremni za priliku da ugrabe tuđe.

Cijeli taj mehanizam temelji se na dobroj vjeri i savjesti suca. U osnovi, svatko može tužiti bilo koga s tvrdnjom da je vlasnik određene nekretnine, pri čemu bi to vlasništvo trebao dokazati nekom pravnom osnovom. No, do tog dokazivanja neće doći ako se tužena strana ne odazove pozivu suda. Sudac će u pravilu tada imenovati pravnog zastupnika tuženoj strani, koji objektivno i nema nekog interesa za zastupanje pa se neće ni pojaviti na sudu. Sudac to može protumačiti kao priznanje tužbenog zahtjeva - i u pravilu će se to, naravno, i dogoditi. Kad pravi vlasnik dozna što se dogodilo, već je kasno. Može ustati tužbom, što će, nasuprot prethodnom postupku, trajati godinama. Dakle, cijeli je sustav koncipiran na način da vlasnik nekretnine mora stalno dežurati u strahu da se netko na nju ne uknjiži, pri čemu je unaprijed bespomoćan, jer kad se tuđinac uknjiži, već je kasno.

Osnovno je jamstvo sigurnosti u ovom slučaju savjest suca, sudskog dostavljača i pravnog zastupnika kojeg imenuje sud. Da to ne funkcionira, ne pokazuje samo slučaj Domić.

Već je ranije, krajem 90-ih, u splitskom sudu protiv više službenika pokrenut postupak, jer su u jednom sličnom postupku - a bila je riječ o nekretnini kod restorana Šumica - falsificiranjem potpisa na dostavnicama omogućili protupravno knjiženje Mirku Bradariću, vlasniku restorana. Sličnih je slučajeva bilo još, no ono što presuda sutkinji Domić poručuje jest - sudac može biti miran. Nemoguće mu je dokazati da je počinio kazneno djelo - možda je samo pod pritiskom ispunjavanja norme bio malo nepažljiv. Budući da, s druge strane, zakonodavac ne čini ništa, niti pokazuje interes za cijeli problem, cijela priča podsjeća na osvajanje Divljeg zapada. S tom razlikom da je u ovoj našoj verziji priče bitno samo imati nekog u katastru ili zemljišniku tko će ti namignuti kad pronađe neku zapuštenu zemljicu čiji su vlasnici ili u inozemstvu, ili je vlasništvo raspršeno na stotine dijelova.

U neku ruku, čini se da praksa sutkinje Domić državi u osnovi i ne smeta , da je to cijena koja se mora platiti u procesu sređivanja zemljišnih knjiga - očito manja u odnosu na dobit koju će na koncu država imati. Jer, kako inače ljude natjerati da se brinu o svojoj imovini? Stoga, možda bi sutkinji Domić trebalo ponuditi mjesto savjetnika u Ministarstvu pravosuđa za projekt sređivanja katastra i zemljišnih knjiga. Ionako je, prema presudi šibenskog suda, bila samo previše marljiva, pa zašto onda tu marljivost ne iskoristiti na pravi način? Svojim entuzijazmom zasigurno bi brzo riješila taj problem, jedan od najvećih na hrvatskim sudovima.

Osim toga, država bi joj se trebala i ispričati, vratiti joj sve plaće koje ne prima otkad je razriješena dužnosti, a ne bi bilo loše ni da je angažiraju na pravosudnoj akademiji kako bi sucima neposredno prenijela svoja dragocijena iskustva u vođenju bračkog Općinskog suda.

NAPOMENA: Za bolje razumijevanje problema, poželjno je pročitati i prethodni post.


nedjelja, 27.08.2017

P.S. ... Cijeli taj mehanizam temelji se na dobroj vjeri i savjesti suca... čista je i živa istina, koja se i nama, ni krivima ni dužnima, obila o glavu, pa neka smo pod sudskom ingerencijom još od bivše države. Jer, ova sudska "pila", iznimno je oštra s obje strane, pa zbog te, gotovo nemoguće misije, dokazivanja prave namjere uknjižbe, zakonski su moguće obje varijante... i da prevarant izigrava poštenjačinu, i da se poštenoga proglasi lopovom lud. S jedinom razlikom, što o ovima drugima mediji ne pišu, a broja... broja se, po svoj prilici, ne zna, ni jednima ni drugima bang.

Toliko o sposobnosti, funkciji, ali i znanju, naših velebnih sudova i nedodirljivih sudaca... headbang. Zatrpani parnicama koje to nisu, i premečući smeće iz jednog kantuna u drugi, gore nego li Sizif ono svoje kamenje, zapitaju li se ikada, kao školovani ljudi, kakav to posao rade!?... cry.



Oznake: sređivanje zemljišnih knjiga, nepravda, nered, Drava, sud, pravosuđe

- 13:46 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.08.2017.

Aktualnosti - sedmi dio

nedjelja, 16.08.2009.

Tko, kako i kada će riješiti problem?


Moja draga teta kiss je živila sama u novom dijelu kuće, kojeg je svojevremeno obnovio jedan brat iz Amerike, dok je familija pokojnog brata koristila staru kuću. Takva nepisana i neformalna podjela kuće na dva odvojena kućanstva je funkcionirala prilično dobro, a sva ostala rodbina, koja je tetu i pomagala i posjećivala, uvijek je bila dobrodošla. Dosta zemlje se nije obrađivalo ni za tetina života, jer jednostavno, nije imao tko. Od sedmero djece moga pradide, i svekolikih im nasljednika, u mjestu ne osta' gotovo nitko, oran i ekonomski motiviran, sviti tu svoje gnijezdo i živjeti od zemlje. Sve radno sposobno, trbuhom za kruhom se raselilo... ratovima po amerikama, neimaštinom po gradovima, mladostima za boljim životima...

Ratovi su propast ovoga svijeta od kad je vijeka, bili, jesu i bi'će. A uz nerazumne politike obezvrijeđivanja zemlje i odvlačenja ljudi u tvornice i gradove, nestajanje zemljoradnika je bila neminovnost. Ukratko, nakon moga pradide... amerike i gradovi, tvornice i poduzeća, neimaštine i propadanja... odnijeli su sve puste i moguće zemljoposjednike, a zemlju ostavili milosti i nemilosti vremena i korova.

Slijedom toga, niti svi iz prve generacije mojih prednika nisu sa sigurnošću znali, ni gdje se nalaze sve naše parcele, ni kakva je situacija na samom terenu. U tako kompliciranim okolnostima, koje su zatekle rodbinu nakon tetine smrti, doista je bilo nemoguće očekivati, da ona sama iznađe izlaza iz tog vrzinog kola, pa čak i da su se, svi k'o jedan, oko toga složili.

Situacija suvlasništva je sama po sebi prezamršena i preteška + gordijski čvor nesređenih državnih knjiga u kojima, uz naše upise po oporukama, odricanjima, darovanjima, ostavinama... postoji još veliki broj "neznanih junaka" za koje ni sam Bog ne zna kako su se našli "na našoj zemlji"...
Od rodbine, preciznije rečeno, od svih suvlasnika, očekuje se dogovor o stvarnoj fizičkoj podjeli, ili zakonski rečeno, o razvrgnuću suvlasničke zajednice, u okolnostima kada ne znaju, sa stopostotnom sigurnošću, ni šta sve trebaju podijeliti, a još manje znaju precizan udio svake od suvlasničkih strana.
Spomenula sam već naše upise u državne knjige tj. vlasničke listove. Kreativnost tu dolazi do pravog izražaja, kada vidite te raspone brojeva u svim mogućim i nemogućim kombinacijama.
Ako ste, napr. upisani kao suvlasnik na 1/6 neke parcele, onda lako skontate, i koliko je to pripadajućih kvadrata, ali svaka parcela svoju kombinatoriku ima, i tako u nedogled, i u mali milijun kombinacija, da gotovo "pozavidite" tom "ajnštajnu" na znanju i preciznom (iz)računu dijelova... 15/120... 23/24... 1/504... 1/378... 63/288... itd... itd... itd...
Ali ni to nije sva muka. Treba uzeti u obzir još jedan važan faktor... faktor protoka vremena, bolje rečeno, generacija... i situacija tek onda postaje zapetljana do bola. To hoće reći, da je na sve gore spomenute udjele, uglavnom upisan netko od živih i/ili pokojnih prednika... pra-dida i(li) pra-baka, prva i(li) druga generacija, na redu je treća... itd... itd... itd...
Svakom novom smrću slijede novi upisi, time automatski i novi, izmijenjeni udjeli, ovisno na koliko se nasljednika prenosi vlasništvo. Situacija tako vremenom, umjesto da se raspetljava, postaje sve zamršenija. Jednostavnim rječnikom rečeno, zemljišne knjige, po mom dubokom uvjerenju, ne da se ne "čiste", već se uporno, i dalje, i još više, "šporka(va)ju".
Ja želim još jednom ponoviti, jer stvarno ne znam tko je ovdje lud, a tko zbunjen, normalnih očito nema... od rodbine tj. od svih suvlasnika se očekuje da ovaj problem riješe sami?!. Zakonskih okvira, smjernica, rokova ili bilo kakvih brzih i učinkovitih mjera kojima bi država pomogla i ubrzala postizanje dogovora, ali i zaštitila sve suvlasnike jednako, nema?!
Obrazac ponašanja je, u takvim situacijama, u najvećem broju familija sličan... oni "bezobrazniji" uzurpiraju daleko više nego ih pripada, da ne kažem sve, a oni "kulturniji" se povuku, i ostanu kratkih rukava. Tu prvenstveno mislim na kuću, jer je zemlja, barem u početku, stavljena u drugi plan.
Da sve skupa nije tragično, bilo bi komično.
Mišljenja sam, da se ni u idealnijim, jednostavnijim oblicima suvlasništva, kada je u pitanju i manje suvlasnika i manje imovine, ne može očekivati da to rodbina može riješiti sama, bez nekakve, neutralne "pomoći" ili "pritiska" sa strane. Zar brojne priče iz života to ne potvrđuju?
Država bi morala i trebala učinkovitije i aktivnije pomagati, a ne još i odmagati, birokracijom i "šumom" zakona i propisa koje svako malo mijenja, bez ikakvog vidljivog pomaka i poboljšanja. U najmanju ruku nije pravedno, da se sva odgovornost za nered u državnim knjigama svaljuje na pojedinca, da se sam "koprca" kako zna i umije, što opet znači, uz pomoć i plaćanje odvjetnika, a da se država ponaša kao da to nije njezin problem.
A pošto, u pravilu, ne podržavam ni one koji samo kritiziraju, a pri tome ne nude i nekakva rješenja, ja ću iznijeti svoje mišljenje, ma koliko da je laičko, o tome što bi mogla i(li) trebala napraviti država da se broj sudskih predmeta po diobama smanji, tj. riješi u nekom razumnom roku. Ja nisam pravnica po struci, dakle, govorim samo na osnovu svog dugogodišnjeg iskustva, pa moguće "moja rješenja" i nisu u svemu najbolja... možda ima i boljih. Međutim, da treba nešto radikalno napraviti i(li) promijeniti, u to sam posve sigurna, jer ovakvim načinom, a pogotovo tempom rješavanja procesa, ja stvarno ne vidim svjetlo na kraju tunela.
Državne institucije, počevši od lokalne zajednice, preko katastra do zemljišnika i suda, trebale bi od početka biti aktivno uključene u što brže rješavanje... i dioba, i uknjižbi. Uostalom, zar državi ne bi trebalo biti u interesu, da sporovi traju što kraće, i da neriješenih predmeta bude što manje?
Ja bih krenula od lokalne zajednice i lokalnog stanovništva. Davno prije u lokalnim sredinama su postojala "mirovna vijeća" u kojima su bili uglavnom stariji mještani, jer su oni najbolje znali situaciju u mjestu, i gdje se nalaze čije zemljišne parcele. Oni su u "kriznim" rodbinskim situacijama, nakon smrti "glave kuće", kao neovisno i neutralno tijelo bili arbitar, i pomagali u rješavanju rodbinskih dilema i problema oko zemlje. Zar i danas ne bi mogli biti od velike koristi, da postoje i aktivno (su)djeluju.
Osim toga bi se mogli, čak i morali, odrediti zakonski rokovi, napr. 1 ili 2 godine, u kojima bi suvlasnici morali postići dogovor oko razvrgnuća suvlasničke zajednice, ako ne žele sankcije... ili da im imovina "ide na bubanj", ili da im se oduzme, ili štatigajaznamšta... ali samo uz aktivno sudjelovanje i pomoć državnih institucija.
Svjedoci smo nebrojenih kuća što propadaju, i zemalja zaraslih u draču i korov, a sve zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa. A pošto imovina nije samo povlastica, već je i obaveza, moglo bi se, da je reda u državi, i kažnjavati njeno neodržavanje i zapuštanje. Ponavljam, da je reda u državi, ali nije, pa treba pojasniti... kazne ni u kom slučaju ne mogu biti opravdane ni sada, ni sve do momenta dok stanje u državnim knjigama ne bude u potpunosti sređeno. Danas je situacija još uvijek takva, da pojedinac/vlasnik/suvlasnik godinama "čeka" da legalno dođe do svoje imovine, pa bi ga država, defakto, da je prava i pravice, trebala još i obeštetiti, a ne kažnjavati.
Teško me itko može razuvjeriti, da za propadanje i zapuštanje zemlje/kuća/imovine, još uvijek nije daleko veća odgovornost i krivica na državi nego na pojedincu, jer država ima sve mehanizme u svojim rukama, da to spriječi, samo da želi.
Zaključno, ako i kada država dovede u red državne knjige, tj. vlasništvo, za što sami vlasnici, čak i da žele, nemaju moć, tek onda bi se moglo govoriti o mjerama i stimulacije i pritiska na pojedinca/vlasnika, koji bi morao biti odgovoran za svoju imovinu, uključujući i evidentiranje svake promjene u državnim knjigama.



četvrtak, 24.08.2017

P.S. U proteklih osam godina, ništa se, baš ništa, promijenilo nije. Ni za milimetar, pa napisanome nemam šta ni dodati ni oduzeti.

P.P.S. A s obzirom na obzir, hoću reći, na trenutnu situaciju i zaozbiljnu odluku o raščišćavanju i dovođenju u red ovih virtualnih važno/nevažnih podataka, paše mi da završim "izvlačenje" tematskih aktualnosti, kako bi ispričala ono što je ostalo neispričano, i manje-više, podvukla crtu pod uknjižbu. Teško je reći sretna, jer nije smjelo ni trebalo biti tako, ali zadovoljna mogu reći, jer je pravica ipak dobila, kakvu-takvu, satisfakciju.
Godinama je to iza mene, ali eto, blogu i blogoljupcima iznenađenje tek slijedi... nakon ovih, za jasnoću dosta bitnih, aktualnosti... kako opet ne bi bilo starih nejasnoća... pa zašto toliko dugo, pa zašto se tužite, pa zašto se sudite, pa kako ovo, pa zašto ono... ma, @geomir će znati bolje... naughty.


Oznake: uknjižba, zemljišne knjige, sud, politika

- 18:10 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 26.09.2016.

Glavna rasprava dovršena

Po životu sam tek zagrebla, sa sunčane njegove strane, jer ova zadnja rasprava barem toliko i zaslužuje. Lamentirati bi se dalo neizrecivo još, o životu lopovu i kockaru, koji iz rukava nemilice izvlači i lišine i ase, a katkad ih, eto, udijeli i istovremeno, pa igraš a da ni sam ne znaš kako. Danas odigraš tugu na sreću, sutra sreću na tugu, a kako god da izabereš, srce ti na pola živi. Ali ostavimo to za jednu drugu rundu o životu.

U okvirima mog malog života, ova rasprava je uistinu povijesni događaj, kojeg bi trebala zabilježiti dok su mi misli i osjećaji još bistri i na zbroju.

Nakon 27 godina sudske nadležnosti za diobu suvlasničke zajednice pradjedovih nekretnina... i nakon 15 godina od pravomoćnosti rješenja o diobi...

u zapisniku sa sudske rasprave od 23. rujna 2016. godine, velikim štampanim slovima piše:

... GLAVNA RASPRAVA DOVRŠENA...


Image and video hosting by TinyPic

a to se odnosi na čestice zemljišta (komada 8), koje su mi pripale slijedom nasljedstva od mojih prednika... pradjeda, bake, mame... ja sam, dakle, treća generacija. Aleluja!

Objava presude se zakazuje za 07. listopada 2016. godine u 7,15 sati

Prisustvo nepotrebno – to nigdje ne piše, ali je izrečeno usmeno od strane sutkinje.


To bi za sada bilo to, gledajući stvar od konca, a konac ipak djelo krasi. Sad valjda treba sačekati da skonča ovaj sudski postupak, pa da presuda postane pravomoćna, a nakon toga bi išla uknjižba. Valjda tako nekako i bude.

A sad se vratimo malo na početak. Kako kod mene gotovo ništa ne prolazi glatko i bez komplikacija, tako me je zblesilo i ovaj put, kad sam se najviše priželjkivala izvući iz svega. Nikad manje zainteresirana, mislila sam čak i ne ići, ako ne moram. Telefonski sam uspješno odradila onaj dio sa svjedokom, mislim da bez toga ne bi ni išlo, a sve ostalo sam mislila prepustiti odvjetniku. Bez puno misli. Bez specijalnih očekivanja. I bez kopanja po odvratnim papirima.
Ma, ne more mi bit... kaže odvjetnik večer prije, kako je u groznici pod visokom fibrom, i kako je javio sutkinji da neće biti na raspravi... pa tako bliže, i tako dalje, krene on meni tumačiti, a ja već pod fibrom, pardon, pod visokim tlakom... pojma nemam šta mi sve reče, ali me otpravi riječima... "ništa ne brinite, sve će biti dobro". Tako znači... sve će biti dobro, a šta meni već sad nije dobro, koga briga. Duplo mi pred očima, dupla muka na srcu, dupla nervoza u duši, dupla težina u nogama. Duplu mi ljutu još dajte vamo, pa neka gre sve lipo... uduplo!
I sad ti kamena, ni kriva ni dužna, kopaj po tim mrskim papirima, makar i ne znala šta ti uopće treba, i da li ti išta treba. Na koncu je ispalo, da je sutkinja dva ugovora od mene kopirala, uz komentar "ja ne znam zašto ti odvjetnici daju dokumente na kapaljku". Šta bi bilo u suprotnom, da ih nisam imala, i da li bi sve jednako dobro skončalo, pojma nemam. Aleluja!

Još bi samo koju rekla o svjedoku, jer je taj dio i inače težak, u situacijama kada je "pupčana vrpca" s mjestom davno prekinuta. Nama je, uz to, i dodatno bilo teže, zbog jedne davne prijave, o kojoj tek trebam napisati koju... pa slijedom mojih pretpostavki o malomišćanskoj sredini, gdje svak sve i o svakome zna... a tim slijedom i bojazni o "traženju svjedoka svijećom", u tim i takvim okolnostima... neizmjerno sam zahvalna našem susjedu koji tamo živi, i koji mi je, evo, po drugi put došao na sud za svjedoka. Sasvim je dovoljno da (po)znaje naše (zadnje živuće) pretke, da zna gdje su imali i obrađivali zemlje (koje "sada predstavljaju bušak, na kojima nije ništa rađeno već posljednjih 50 godina"), i da pamti iz djetinjstva mene, koja sam sva svoja ljeta tamo provodila, i s njegovom sestrom prijateljevala. Kako smo se mi, unutar familije međusobno podijelili, nije mu poznato, a ne treba mu ni biti. I to je cijela istina, samo istina i ništa osim istine. Amen! Aleluja!



Dubrovački Trubaduri /Dubrovački Poklisari/ - Šumi, šumi more

Oznake: rasprava, sud, nasljedstvo, uknjižba

- 23:43 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se