srijeda, 13.09.2017.

Letu štuke, letu avijoni

U ponediljak iza dva smo se uputili put aerodroma, ispratiti drage naše, s kojima smo se družili zadnjih desetak dana. Vrime nas je, ili ipak njih (za nas fetive manje-više) solidno (po)služilo, a nebo na zemlju se sručilo tek na kraju, nedovoljno da pokvari odmor i ispere sol sa kože. More nas je svakodnevno viđalo i ljubilo, koliko god da su plaže, već od prvog rujna, poprilično opustjele. Ono malo ustrajnih, više je na žalu ili klupi, na bicikli ili rolama, u šetnji ili trci, nego li u moru. Stranci zato odustaju malo teže, pa se uvijek našla nekakva zabava, da ne kažem, zgodno društvance. Tako smo znali jednoj veselo-glasnoj ekipi iz Španjolske tumačiti, kako tu nema nudističke plaže, ali mogu otići na drugi kraj grada, do Kaš(j)una, pa su se, eto, zadovoljili i toplesom.

Dragi naši su doletili prvog iz Beograda, sa debelim kašnjenjem avijona, a koliko su tek kasnili za odletiti, ne pitajte, kad su i večeru dobili. Predviđeno uzlijetanje u po bijela dana toliko se odgodilo, da ne rečen, razvuklo, do kasnih noćnih ura, da još mogu biti sretni, što su i noćili u vlastitom krevetu.
Sin je stigao šestog iz Pariza preko Zadra, ovaj put iznimno ranije nego što je mislio, zahvaljujući hvatanju autobusa za Korčulu... kakvu sad Korčulu?! pitamo se mi... a kako će do Korčule, ako ne priko Splita, pojašnjava on... i eto njega prije ponoći, ljubi ga majka... pa mu kažen... lipo te je vidit, sinko... a da nisan na slici, a... smije se on... pa se grlimo i smijemo u duetu.

A do jučer se nismo puno tendili ni u štuke, ni u avijone, ni u aerodrome. Prvi put sam letila sa svojih desetak godina, kad je otac mene i brata "provozio" do Zagreba, i pamtim to uzbuđenje i kontreštavanje s bratom, tko će sjediti do prozora. Kasnije sam letila još par puta službeno, tijekom radnog vijeka, i od tada je prošlo ohoho vremena, ali i ohoho promjena, rekla bih, kada vidim kako to danas funkcionira.

Od kad je sin postao "svjetski putnik", ušli smo u kolotečinu odlazaka i dolazaka, udomaćili se na aerodromu, da se ne gubimo više okolo kole ulaza i izlaza, redova letenja, slijetanja i uzlijetanja, obnovili i proširili geografske širine i dužine, od Krila Jesenica do Kariba, od Pariza do Honfleura, naslušali se svakakvih priča okolo kole skeniranja, skidanja, pregledavanja, nepažljivog rukovanja i zagubljenih prtljaga, oduzimanja (nedopuštenih) stvari koje završavaju u ogromnoj kanti... bacaju li se doista?... ili poklanjaju?... ili recikliraju?... ili dodatno zagađuju okoliš?... gdje konačno završavaju te puste šminke, mazalice, sokovi, boce, cigarete...?




Od kad sin leti po svijetu, gotovo ni jedan let mu nije prošao posve glatko, bilo po pitanju reda letenja, bilo po pitanju prtljage ili (ne)dozvoljenih stvarčica. Zadnji put mu bacilo sok u tetrapaku, al' ajde, ali kad se jednom morao natezati i čekati da mu ne bace i tekućinu za leće, šta reći na to. Kad je letio preko Rima za Palma de Mallorcu, kufer su mu zaboravili u Rimu, pa je sedam dana na brodu bio gotovo bez ičega. Spasila ga "braća jugoslaveni"... šta god treba, brate, pitaj... davali mu do gaćica. A valjda je sretan, što ga je i dobio, mogao se i stvarno izgubiti. Red letenja je posebna priča, jer gotovo ni jedan do sad nije sletio ni uzletio na vrijeme. Na onoj velikoj informativnoj tabli, na aerodromu, sve se žuti delay do delaya, da se priupitaš, leti li još ikoji avijon po redu letenja.

Da sad i ne spominjem, koliko treba novaca i živaca početniku-pomorcu, okolo kole doškolova(va)nja, papirologije, zdravstvenih pregleda na sve i svašta, čak se i cijepiti morao nanovo, uz naše zdravstveno, koje gubi kartone i evidencije, pih, po nekakvim tamo podrumima i seobama... ma, trista čuda treba proći za doći do jedne obične matrikule, a onda opet sve ispočetka, novih trista čuda za naći, koliko-toliko, dobar posao. Agencije, razgovori, sporazumijevanja, dodatna učenja jezika, kompanije, brodovi ovakvi i(li) onakvi, ugovori s raznoraznim, boljim ili lošijim, uvjetima, formulari, potvrde, papiri, traženja što jeftinijih avijonskih karata, presjedanja, čekiranja, metroi, autobusi... ma, ne što je moj, ali treba tu puno snage i hrabrosti, ja bih rekla, za sve to izdržati i pregrmiti, u potrazi za onim nečim... boljim... zadovoljavajućim. O našim ovdje uvjetima govorim, dakako, za svijet ne znam.

A pitaju me u zadnje vrijeme šta pravim nered po Americi, a ja, eto, do jučer nisam ni znala da imam uraganku za imenjakinju. Poharalo, eto, Karibe - St. Martin, Barbudu - svo to otočje, okolo kojih je i sin do jučer plovio, i po kojima se prošetavao. Pa ga gledam nekidan u majici St. Martin, i tjeram misli od sebe, kako bi se osjećala da je tamo.




A danas francuzira... da upotrijebim izraz naše Marčeline, koja to reče za sebe... miljama je daleko od Atlantika i Amerike, od uragana i pustošenja, i u usporedbi s tim i takvim, gotovo pa je na vratima od kuće. Plovi mirnijim vodama, riječnim tokom i brodom, koji je daleko više po mjeri čovjeka, uz bolje uvjete, bliže i češće kući, vidno zadovoljniji nego jučer.


Cruising the Seine, Paris to Normandy France

P.S. Ne može kod mene bez preskoka, zastoja, intermezza, jer trenutno sam u posve nekim drugim filmovima, ali... da ću u ovoj godini privesti kraju tematski dio uknjižbe, poprilično je sigurno... imam još par mjeseci vremena, mada... leti i vrime, ne samo štuke i avijoni... mah...

Oznake: Putovanja, letovi, avioni, aerodromi, navigacija, pomorstvo, Trbuhom za kruhom

- 13:08 - Komentari (14) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.01.2016.

U svakom slučaju...

U svakom slučaju, ovaj blog sve nešto 'oće pa neće. Kao da malo udiše, pa izdiše. I nije to od juče'. I nije to bez veze, ako se zna, zašto je i kako (za)počeo svoje prve korake, i kako se i koliko samo puta spoticao i padao. U ringu s jačima, nokdaun mu je, očito, bio i ostao sudbina. Od onog fatalnog udarca iz ljeta 2013-te, kada je uredovala i policija i državno odvjetništvo, još se nije ni pomakao s poda. A, hoće li se i kada podignuti na noge, krucijalno je pitanje svih pitanja. U svakom slučaju, 2016-ta bi barem mogla skinuti veo prašine i/ili tajne s tog događaja, kada se njegov rasplet ionako još ne nazire.

Image and video hosting by TinyPic

Ali sivonja i ja jesam, u svakom slučaju, pa to ti je. Kad krenem, ne (odu)stajem. Kad zacrtam, crtam i kroz zidove. Tematika na prvom mjestu, sve ostalo u drugi plan, pa nije ni čudo, da smo tu di jesmo. U mjestu. Moj blog i ja. Ukopani i smiješno postojani, baš kao onaj svevremenski taft, koji se ne da ni buri, ni kiši, ni suncu, ni misecu. Pa, duramo još, kao durasel na srčani pogon. Pa, putujemo još, kao hrabri Don Kihot i poslušni mu Sančo Pansa. Ja i moj blog.

Image and video hosting by TinyPic

U svakom slučaju... sve se topi, sve se topi, moja draga... i godine i sanje. Kroz ovih šest i kusur godina blogokamenovanja, tematika je, u svakom slučaju, otišla u "vražju mater", a nas opet, život "voza" nekim posve drug(ačij)im pravcima, koji (po)miču tu sponu i granicu od i do maloga mista. I, što nam vrime više curi, to nam i malo misto više biži. A opet, svatko sanja svoje snove, i svatko njima u nadi brodi. I teško ih se odriče, u svakom slučaju.

Image and video hosting by TinyPic

Ali drugo nešto htjedoh, puno kraće i jasnije, reći. Nekakav osvrt i suma-sumarum staro-novogodišnjih zbivanja, čisto da (se) zbrojim i crno na bijelo stavim. Da blogozapečatim, šta se sve zbilo, dok me ni bilo. Pa da, u svakom slučaju, o tome nešto i napišem u dogledno vrime. A radilo se i guštalo, nerviralo i opuštalo... sudovalo se i planinarilo, samovalo i družilo... B-net-u se kontreštalo i predavanju jednom nazočilo... a između svega toga, neizbježno se puno jelo i kužinavalo.

Image and video hosting by TinyPic

Nakon pune četiri godine od mamine smrti, i neprekidnog lupanja o zid loše komunikacije s bratom... nakon dugotrajnih i gomilajućih financijskih problema, uz trajna neslaganja... nakon novonastalih trvenja, i rastućeg straha od mogućih ovrha... nakon tantalovih muka, da (po)mirim i novonastajući jaz između sina i brata, i nakon bezizlazne vrtnje u krugu nenalaženja pravog rješenja, koje bi zadovoljilo želje i potrebe obojice... godina je završila dogovorom i nekakvim ugovorima, koji obvezuju jako, ali su, Bogu hvala, sačuvali stan od prodaje, i polučili smirivanje tenzija... stan je trenutno u fazi sređivanja i pituravanja, pa je posla i bilo i bi'će, ali, svo zlo u tome... a strahovi, koliko god bili prisutni i dalje, nisu ni sjena pritisaka ranijih godina. Neka nam je sa srećom i blagoslovom, to je bila i ostala jedina želja s kojom sam ušla u Novu.

Image and video hosting by TinyPic

A da i sa suda znaju stići dobre vijesti, ne biste vjerovali. Prednovogodišnji skeč od lani, po pitanju tadašnje rasprave, bio je jedno veliko razočaranje. A i ovogodišnje je blagdane, kakve li koincidencije, obilježila još jedna u nizu rasprava po istom predmetu, čiji pak ishod, za razliku od onog lanjskog, doista obećava.
Za sada, eto, o tome samo toliko.


Image and video hosting by TinyPic

Na prirodu i planinu sam se odavno "navukla", i nema (mi) boljeg lijeka za odmaranje i o(t)puštanje, a uz to sam i beskrajno zahvalna na svim tim divnim ljudima, koje sam upoznala, i s kojima sam se zbližila zadnjih godina.

U listopadu smo tako pješačili Napoleonovom stazom do Krčića, ne prvi put, ali poseban, zbog ogromne količine vode, koja se ovaj put slijevala slapom, prštala na sve strane, i stvarala pravu pravcatu dugu iznad vode... izlet za pamćenje, u svakom slučaju...


Image and video hosting by TinyPic

... da bi se drugom prilikom uputili od kuće "Čićo", kako bi uživali u prirodnim ljepotama Trtara i Krtolina iznad Šibenika... divota božja, u svakom slučaju...

Image and video hosting by TinyPic

U studenome, sve bolje od boljega... prvo smo pohodili Vranu, Gradinu i Mali Bak, pa sve to zaokružili zalaskom sunca u Pakoštanima... predivno, u svakom slučaju...

Image and video hosting by TinyPic

... potom me očarala Poljička planina i staza Sv. Roka, sa predahom i pogledom na sve čet'ri strane svita, kod crkvice Sv. Maksima... nezaboravno, u svakom slučaju...

Image and video hosting by TinyPic

... do Malačke, dobro poznate, ali uvijek nove i drugačije, s ciljem istoimenog doma, ovaj put smo išli od Labina, a završili na fažolu i gitari... uvijek iznova dobro, u svakom slučaju...

Image and video hosting by TinyPic

U prosincu smo posjetili Slime i rodnu kuću pjesnika Pupačića, pa produžili do vrhova iznad Vrulje na obroncima Omiške Dinare... i nema ga na svitu, 'ko (mi) more platit' to prosinačko sunčanje s pogledom na more, na Brač, Hvar... čista esencija ljepote... za ponoviti bez imalo razmišljanja, u svakom slučaju...

Image and video hosting by TinyPic

... pred sam Božić smo se oprostili od Stare, na tradicionalnom planinarskom domjenku, uz opušteno druženje, bogatu trpezu, muziku, ples, i ono najvažnije - podjelu diploma novopečenim planinarima... jer, dok je novih školaraca, poglavito mladih, dotle nema straja za opstojnost planinarenja, ali i očuvanje prirode, barem koliko je u njihovoj skromnoj moći...

Image and video hosting by TinyPic

U svakom slučaju, sve skupa i nije tako loše. Ne osjećam nezadovoljstvo, ili bi bolje bilo reći, kako ga općenito osjećam sve manje. U prijevodu bi to značilo, da se trudim akcenat prebaciti na življenje, i na danas, jer, ovako ili onako, naš je utjecaj na životne "križeve" koje nosimo, u pravilu slab i gotovo nikakav. Tako nekako usmjeravam i svoje misli, a tako nekako (se) i ćutim. Mislim, da je prošla godina zaslužila od mene jedan veliki plus, čak i na sudskom, ali posebno na obiteljskom "terenu".

I nazovimo to životnim mijenama i/ili preobrazbama... od žapca do mladca, od kočije do bundeve, od ličinke do leptira... od zemaljske tmice, do planinske ravnice... od insekta, zarobljenog u paukovu mrežu, do sivog sokola, slobodnog pod ovom velikom kapom nebeskom... i nazovimo to životom ili životnim bogatstvom/iskustvom... i nazovimo to nekakvom solidnom ravnotežom tijela i duha... i nazovimo to kako znamo... uvik može bolje, ofkors, ali i gore... i od gorega gore... i zato znam, da je i ovako skroz dobro.



Ibrica Jusić - U svakom slučaju te volim

Pa da, u svakom slučaju te volim... uvijek te volim, hoću da znaš... volim te, ne znam kako da odolim, u svakom slučaju te volim... volim te uvijek, i kada sanjaš, kad ne pišeš mi, kad te nema... kada od mene stalno se sklanjaš... volim te kad si posve nijem, kada šutiš, poput ribe baš... volim te, ne znam kako da odolim, u svakom slučaju te volim... volim te uvijek, čak i tada, kad ne volim te, kad si sam... kad ne voliš me, kao sada, u tome i jest život naš, u svakom slučaju te volim... ako me i ne voliš, nije važno, ja ionako mogu voljeti za dvoje...

Pa da, prešišala sam Ibricu u pola zavoja, ali šta mogu, dragi moj Blože, kad ovako ili onako... volio ti mene, ne volio... ostavljala ja tebe, ne ostavljala... ti si moja stara ljubav... ti si moja čokolada... ti si moj hit... u svakom slučaju, živi mi i dogodine bili, i skupa smij i suze dilili... u svakom slučaju, uvijek te volim, hoću da znaš...

P.S. A od ovih mojih, gore nabrojanih, putešestvija... kojim bi putevima Vi volili proći?... i/ili... koji bi putopis Vi rado ili najrađe pogledali?... ako ima netko takvih želja, neka slobodno i glasno kaže, eto... pa da ispunim želju koju, i uđem u BlogoGodinu Novu... kiss mah

Oznake: u svakom slučaju... Blog, ljubav, život, Putovanja, glazba, fotografija

- 23:50 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se