četvrtak, 27.04.2017.

Požuri polako

Lipi moj Split, pun i pripun tonobili, ča je davno opiva naš Toma... tu-tu auto vrag ti piz odnija... a meni taman po miri, da sve ča triban i ne triban zujo, obavin pješke... ovo je prikjučerašnja "poslovna" đirada, okolo kole grada, od nekakvih tri do tri ipo sata hoda... a e, kad čovik sebi nauči mira dat, nima stiske, nima priše, nima grinte... život kuri laganini... kiss...


laganini, a e... ja san rojen da mi bude lipo......



Pa u smjeru čišćenja od svih virusa i štetnika, smetala i ometala, od svih svojih i tuđih komplikejšn rolleyes... u smjeru pojednostavljivanja svega i svačega, u sebi i izvan sebe... ajde da se i na blogu pokušam vratiti onoj dobroj, staroj i jednostavnoj... fotogaleriji slika... slike male, ali dušu dale, a tko hoće velike, klik na klik... jednostavno i brzo, mislim, mada tek treba(m) provjeriti u praksi... mah...

Oznake: Split, grad, život, Zdravlje, Pješačenje, tonobili

- 14:17 - Komentari (35) - Isprintaj - #

subota, 15.04.2017.

Sretan Uskrs!

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Malo sam se zaletila s kvasinom, pa su jaja ispala pretamna, ne volem ni ja, a dragi pita, oće li bit kisela zujo.

Image and video hosting by TinyPic

Vjernik sam i griješnik, da... pitanje vjere za mene je jednostavno... vjera = život... život u skladu s Božjim zapovijedima.

Vjerujem u Boga, kao simbol Života, Snage, Ljubavi, Mira, Dobrote, Oproštenja, Morala, Čovječnosti, Pravičnosti, Vjernosti, Iskrenosti... simbol dobra naspram zla...

Moja vjera počiva na iskrenom trudu... živjeti život prema Deset Zapovijedi Božjih:


1. Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene!
2. Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud!
3. Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji!
4. Poštuj oca i mater da dugo živiš i dobro ti bude na Zemlji!
5. Ne ubij!
6. Ne sagriješi bludno!
7. Ne ukradi!
8. Ne reci lažna svjedočanstva na bližnjega svoga!
9. Ne poželi žene bližnjega svoga!
10. Ne poželi nikakve stvari bližnjega svoga!


... i Dvije Zapovijedi Naravi...

1. Ne čini bližnjemu, što ne bi želio, da on tebi učini!
2. Čini bližnjemu, što bi želio, da on tebi učini!


... a ispovijedam se Bogu Ocu Svemogućemu, koji svugdje obitava, sve vidi i sve čuje...

Ispovijedam se Bogu Svemogućemu, blaženoj Mariji vazda Djevici, blaženomu Mihovilu arhanđelu, blaženomu Ivanu Krstitelju, svetim apostolima Petru i Pavlu, svima svetima i tebi, Oče, da sagriješih mnogo, mišlju, riječju i djelom: moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh!
Zato molim blaženu Mariju vazda Djevicu, blaženoga Mihovila arhanđela, blaženoga Ivana Krstitelja, svete apostole Petra i Pavla, sve svete i tebe, Oče, da se molite za me Gospodinu Bogu našemu. Amen.


Vjernik sam i griješnik, da... neka ne držim do crkve kao institucije, i neka je, u pravilu, već desetljećima ne obilazim i ne slušam njene propovijedi. Mamina smrt, pred skoro šest godina, bila je dodatno razočarenje i potvrda stava, da "uzurpiraju" Boga, jer sami ne žive po Njegovim zapovijedima.

Sretan Vam i blagoslovljen Uskrs!

Oznake: Uskrs, vjera, život, religija, deset zapovijedi božjih

- 20:15 - Komentari (13) - Isprintaj - #

subota, 18.03.2017.

Knjigom u glavu

"Knjige su ključ do blaga mudrosti; knjige su vrata u zemlju užitaka; knjige su staze koje vode prema gore; knjige su naše prijateljice." ... Emilie Poulsson

"U najboljim knjigama autori nam se obraćaju, daju nam svoje najvrijednije misli, i izlijevaju svoju dušu u naše. Hvala Bogu na knjigama." ... William Ellery Channing


I ja kažem... Hvala Bogu na knjigama... neka me i sad lovi osjećaj, da su vjernije one meni, nego ja njima, i da su, ne jednom, same našle put do mene, baš kada je trebalo.

Moglo bi se reći, da me čudesna knjiga udarila u glavu, ako me je, svojim tekstom i osobnim neznanjem, uzdrmala iz temelja, mada sam debelo zagazila u drugu polovicu ovozemaljskog života.
Najveće hvala pripada mojoj sjajnoj Doktorici, za preporuku, jer da nije bilo tako, moguće bih još tražila izlaza i rješenja svojih muka. Liječnici obiteljske medicine, a ujedno i velikoj i mudroj Ženi, koja se, na kraju, pokazala specijalistom nad specijalistima, a da ni jednom riječju ili postupkom nije izašla iz okvira svojih ingerencija. Ja to danas, s višemjesečnim odmakom vremena, tako vidim, i cijenim još više. Znala je moju "povijest bolesti", ali je imala i dovoljno sluha, razumijevanja i skromnosti, da bi njene riječi na koncu... sve je u redu, nemate se za šta opravdavati... došle kao melem na ljutu ranu.
Odluku sam ionako već donijela sama, jer drugačije niti nije moglo biti. Koliko god zadnji u lancu i znanju, nitko drugi neće, umjesto pacijenta, na sebe preuzeti odgovornost. Ni za neposluh, ni za štetu. Pa ti pij ili ne pij, ali treba bar toliko znati, da je sve na vlastitu odgovornost.

A onda, hvala Bogu na Sanji, Doktorici i Ženi znakovitog imena, koja je svoje znanje i iskustvo podijelila sa cijelim svijetom. Napisala je čudesnu knjigu, punu (medicinskog) znanja i (životnog) iskustva, a opet toliko razumljivu i intrigantnu, da zadrži pažnju čitatelja do zadnje stranice. I da ga vrati natrag, i po više puta, da sakuplja i upija vrijedne savjete za bolji i zdraviji život.
Bog joj dao zdravlja i sreće! A niti ne zna, koliko mi je pomogla, i koliko sam joj blagoslova udijelila. Niti ne zna, koliko sam u nju zaljubljena na neviđeno. A mislila sam, mislim još, napisati joj (ljubavno) pismo, pa evo, pišem ga javno. "Šta zna Bog, neka zna i Svijet", znala je živjeti i govoriti moja majka, ma koliko nas obje, zbog te navade, život znao "klepati po ušima". Pa, tko još voli ćuti, da je gol. Ne volim ni ja, ali držim da je širina uma presudna za cijelu paletu reakcija u takvim trenucima. Odlutah, da.



Promocija knjige "Čudesna moć hormona" dr. Sanje Toljan

Kada sam pročitala knjigu, kao da sam pročitala Sveto Pismo. Zaokrenuo se Svijet, udružila se Zemlja s Nebom, Sunce s Mjesecom, Anđeo s Vragom, Svemir sa Mnom, i ništa više nije bilo isto. Tama u kojoj sam tapkala, svakim se slijedećim pasusom, sve više razilazila, i na koncu osta' samo svijetlo. Mogla bih citirati sad puno i previše, i baš uz moj slučaj vezano i svezano, zato je bolje ništa. Dovoljno je reći, da su mi se sve nejasnoće pojasnile, da su sva važna pitanja dobila svoje odgovore, a sve sumnje i pretpostavke, svoju potvrdu. Hvala ti, Sanjo, što postojiš!

Ako već niste, pročitajte! Svakako pročitajte! Meni nije priša kupiti je, ali budem. Sigurno budem. Da mi stoji na kantunalu kao podsjetnik života i smrti. Da mi stoji na kantunalu, kao uputstvo za sretniji život. I koliko god sklona bila, vjerujte, ne pretjerujem. Ni sama ne znam, kolikima sam je, do sada, preporučila, i nikoga nije ostavila ravnodušnim, dapače, zdrmala je svih. Zbog ogromnih rupa u znanju, valjda. Ja bih joj, recimo, skromno dodala podnaslov... "Uputstvo za korištenje ljudskog tijela"..., koja, kako to i doktorica spominje u knjizi, dobivamo za sve i svašta, ali ne i za dobivanje Života (Tijela) na dar.

Zašto ništa od toga nismo znali do sada?... pitanje, koje se jednostavno nametne samo po sebi, da bi ga slijedila i druga... zašto nam o tome nitko nikada nije (medicinski) govorio?... ne ide li moderna medicina sve naopačkije, putem bolesti, umjesto putem zdravlja?... zar nije prvi učitelj, Hipokrat, u kojega se medicina još uvijek zaklinje, rekao: "Neka hrana bude tvoj lijek, a tvoj lijek neka bude tvoja hrana"?... nije li u tome sažeta sva mudrost života i smrti?... koliko smo daleko zabrazdili od tog učenja, i ima li nam povratka?


... nastavlja se...

Oznake: dr. Sanja Toljan, čudesna moć hormona, život, Zdravlje

- 17:29 - Komentari (11) - Isprintaj - #

subota, 28.01.2017.

Od crkvice Svetog Roka

Sunce se odavno vratilo, a led otoplio, pa su se i planinarske ture vratile svojoj rutini. Ali, nećemo sad o njima, mada i naslov mami u prirodu, jer ovdje se ipak radi o gotovo dvije godine staroj planinarskoj ruti. Ovu crkvicu smo, naime, pohodili jedne davne nedjelje, petnaestog dana mjeseca ožujka davne dvijeipetnaeste godine.

Image and video hosting by TinyPic

Krenulo se, dakle, od crkvice Sv. Roka u Gornjem Docu, koja od 17. stoljeća stoji baš tu, podno Mosor planine. Ma zapravo i nije bilo baš tako, jer sam ja, glavom u oblacima, zapela prije nego li sam i krenula. Zapela ispred same crkve, i s majčicom se zemljom sljubila i poljubila. Presudio mi jedan panj, ako ga se panjem i može nazvati. Toliko je, eto, nizak bio, pa još i travom obrastao, ali eto, baš meni pod nogu došao, da me ispruži koliko sam duga i široka. Sva sreća, pa se ništa strašno nije dogodilo. Palo meko na meko, ustalo se, otreslo prašinu i neugodu, i vozi dalje. Ako se šta i nabilo, ne vidim, ne ćutim, ništa ne boli.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

A priroda sve rane liječi, bolje od ijednog doktora, pa se putem na sve brzo zaboravilo i uživalo, kao da se ništa nije ni dogodilo...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

I tako smo se, nogu prid nogu, priko brda Rašeljke, spustili sve do Gata, malog mista srednjih Poljica, jednog od dvanaest glavnih poljičkih sela - katuna, kako piše u Poljičkom statutu...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Unatoč pozitivnom ishodu, ta planinarska nedjelja je spletom okolnosti, bolje rečeno, moje nespretnosti, ostala upamćena kao prva karika, okolo koje će se kasnije isplesti čitav lanac štorije o zdravlju i/ili bolesti moje štitnjače.
Okolnosti, velim, jer ih je bilo još, a sve su se baš tako nekako poklopile, da me u ambulantu namame... od nespretnih do prehladnih... od nesretnih ili sretnih, zavisi u kom vremenu sudimo... tada garant nesretnih, danas moguće i sretnih, ne znam... od moje pogrešne procjene do "zlu ne trebalo" odlaska doktorici... i dok se okreneš, zavrte te u medicinsko kolo pregleda, bockanja, nalaza, specijalista, nuklearki, pardon, zavoda za nuklearnu medicinu... zapečate ti sve dijagnozom i terapijom... i... i... i kako bi rekli mi dalmatinci u takvim situacijama... ostala san ka' trica... ništa mi nije bilo jasno, a još manje razumski logično i uvjerljivo...

Nastavlja se slijed okolnosti...


Oznake: život, Zdravlje, Bolest, planinarenje, štitnjača

- 21:02 - Komentari (22) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.01.2017.

Život piše nove stranice

Ako se po jutru dan poznaje, može li i godina po siječnju thumbup.
Jest da je započela u dahu novog ledenog doba, i jest da se pitam tko mi je sakrio sunce, i jest da kroz kosti... bura puše, bura šiša, en ti maleg miša...



Klapa Ragusa - En ti maleg miša

Ali, kad krene ta bura s mora kontra bure u glavi, onda tek lete pisma, lete avijoni nut. Onda tek ne mo'š ništa... ni za glavu ni za rep uhvatiti. Ne možeš ni vjetar zauzdati, ni sunce uloviti. Pa ti lovaj, zrake ili misli, sve ti je zaludu. Pa se ti igraj sa burom lovice, kad sve ti u glavi biži i preskače.
Ali, ča je bura kontra sunca... kontra sriće i jubavi... kontra srca vruća i duše na pravome mistu. E, buro, buro, more bit' da je tebi sve zaludu, a? Pa ti nosi koliko ti vitru drago. Jerbo, nima te bure kad... manta me jubav... pa nek' kažu luda je i kamena lud.


Severina, Goran Karan, Danijela i Giuliano - Manta me jubav

Stara je završila i Nova otpočela, mirno i kuntento, po pitanju stasa i glasa. I ne mislim sad upadat' u šuplje fraze, kako... sriću čine male stvari... i kako... nima života bez jubavi... jer se nije još rodija, a po svoj prilici nikad i neće, takvi genije, koji će dat' znanstveno i činjenično utemeljene definicije za sriću i jubav. Sto ljudi, sto percepcija... uvik je bilo, i uvik će bit'.

Sritna sam da je Stara otišla u ropotarnicu povijesti, jer je bila teška i preteška. Zapravo, bila je kumulacija i kulminacija više njih takvih. Ipak, sve su to samo događaji, ma što mi o njima mislili, ma kako na njih reagirali, i ma kako ih doživljavali i proživljavali.
Događaji nas mogu bacat' i gori i doli, i misli nam mogu lutat' i vamo i tamo, i srce nam može kucat' ili pucat', ma sve je to, zapravo, luk i voda. U konačnici, prolazna stvar. Događaji se izmjenjuju i vrte, kao na pokretnoj traci, osjećaji (nas) vitlaju, misli (nam) se isprepliću. To je, jednostavno, život.
Ali, nisu događaji nikad toliko važni, koliko im na značaju mi možemo prikrpiti i pridodati. I neka se samo smjenjuju. Neka se vrte i vrtlože. Neka dižu i strmoglavljuju. Neka donose i odnose. I dobro i zlo. I pakao i raj. Neka ih. To im je posao. Posao življenja.

Ljubav je uvijek i jedina važna. U svakom događaju, pogledu, kretnji. U svakoj mrvi, kaplji, niti. U svakoj pori. Ta ljubav vječna i besmrtna, koje su nam svima puna usta... s razlogom... uvijek, i svugdje, i za sve. A ime joj tek znamo? Ili joj ga samo dasmo? Velika i neprikosnovena, glorificirana i u nebesa dizana, od praiskona prepriča(va)na i opjeva(va)na. Ali, zar može drugačije?... kad bez nje, sve je ništa(vilo)?... kad bez nje, sve je mlaka voda?... kad bez nje, sve je prah i pepeo?... I zar sve šta vrijedi, nije od ljubavi satkano?... zar u svemu svoje prste ne krije?... zar bi (nam) događaji bez ljubavi imali ikakvog okusa, mirisa, smisla?... a s njom, opet, tako krhkom i lomljivom, kako li je? (ili kako li se?) (sa)čuvati?... kako (pre)živjeti između lutanja i traženja?... između kucanja i pucanja?... Nije lako, ma ljubav vrijedi svakog truda.

A što li sam se opet u ljubavnu mrižu zaplela, jednostavno je posve, jer ljubav (nam) je osnovno gorivo i glavni pokretač, ako išta sa sobom želimo (promijeniti). Bez ljubavi nećemo ni krenuti. Ni pomaknuti se s mjesta nećemo. Pa sam "otkopala" neke stare i zaboravljene ljubavi. Pa sam pronašla i neke nove i izazovne. Pa uživam u jednima i drugima, kako mi srce ište. I treba mi... da otvorim sve prašnjave ormare... iz ladice da srce izvadim... da okrenem novu stranicu... a dobro se već počelo dobrim vraćati...



Nina Badrić – Dat će nam Bog

Balansiram tako između dva laika, onog pravosudnog i ovog medicinskog. Ovaj drugi nije još ni krenuo pisati, ali je, po važnosti, debelo iz cipela izbacio onog prvog, gdje se čuda ne prestaju događati, i gdje ima puno toga za ispričati. Teško je još prejudicirati, ali ova godina bi lako mogla ostati zlatnim slovima zapisana, kao konac moje dugogodišnje pravosudne trakavice. Jer... jedan običan telefonski poziv od jučer, i nasmijani glas preko žice, donio je toliko sjajnu vijest iz pravosudno-odvjetničkih kuloara, da sam, ono baš, ostala zabezeknuta, jer se u igri kotrljalo više mogućih scenarija, ali da će skončati baš tako brzo i jednostavno, nisam se usudila vjerovati.
A žicom je stigla vijest... da je moja kamena kućica uknjižena... ljudi moji, je li to moguće?... možete li vjerovati?... da je sve crno na bijelom?... ja teško... treba (mi) to tek sjesti, pa leći, pa sačekati...

Život je ovaj naš svemir bez kraja, imaginarni prostor neograničenih mogućnosti, u kojem smo stalno negdje... i svugdje i nigdje... bijasmo, jesmo, i budemo, dokle već budemo u ovom tijelu... poput pahulje snježne, ili travke nježne...poput vjetra i maslačka u igri bez granica. I cijelog ovozemaljskog svijeta i vijeka, crtamo svoje puteve, sa samo jednim uzvišenim ciljem... kročiti njima u bolje sutra... i koliko li samo krivulja, serpentina, raskršća, skrivenih rupa, u svakome od nas... To je život. To je posao življenja.

Opet me je ponijelo i skrenulo, opet me je i pisma smantala priko mire, ali sve su mi baš sjele, i legle... i volim... volim Ninu... volim klape i pivače naše... volim domaću pismu... volim blog, ofkors... i volim ljubav, jer ona pokreće cvijet i cijeli svijet... wave.


Oznake: ljubav, život, Zdravlje, pravosuđe

- 17:56 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 07.12.2016.

Ajmo pivat ben te :)))

Evo jedna stara morska... a kakva li će i bit, kad mi misli morima lutaju, i svaku stopu duše moje u milju prate... pjesmu sam "ukrala" sa Radio Sunca pjeva, a valjda se svidi i mojoj dragoj galičičičici kiss.


Vice Vukov - Gitara i more

A inače, život se raštrkao na više frontova, i dobro je tako. Dok je poslova i obaveza, izleta i druženja, prepuštanja lijepom i izbjegavanja lošeg, s posebnim naglaskom na loše misli, život se solidno kotrlja. Ako trenutno preskočim ono najbitnije, rad na svome zdravlju, protekle dane su obilježili predblagdanski pokloni i "pokloni", kako se već uzme. Najprije je registracija auta "popapala" nekakvih dvi ipo iljade kunića, i naravski, svake godine nas tako vjerno "daruju", u isto ovo vrijeme.
Ali je zato netom iza stigao i poklon za pet, točno na peti od mjeseca, u obličju zadnje rate kredita za tog istog limenog "napasnika", što je unijelo malo više svijetla u ionako lijep i sunčan dan. Što se, pak, nas i samih kredita tiče, mislim da ta riječ trajno izlazi iz našeg vokabulara i života. Amen.

Strahovi oko zdravlja i bolesti su prošli, i koliko god bilo teško za reći ili grubo za čuti, u svakom zlu uvijek čuči neko dobro. Ovog puta čak nije bio nužan ni onaj mukli protok vremena za njegovo ukazanje, jer jasno je bilo odmah, da taj maćehinski odnos prema sebi i svom tijelu nije od jučer. I mislim tu na nas oboje. A krene to nekako u kompletu sa gomilanjem loših stvari, nikakvih rješenja i životnih formula sa previše nepoznanica, pa grop na grop i stres na stres, bez vidljivog pomaka, negdje mora puknuti. A gdje će, ako ne na zdravlju. Jer, srce nije kamen, a tijelo pamti friže.

Pa podsvjesno i znaš, da se u lošemu i sam kvariš, kao da namjerno kontra sebe radiš, jer ti nije briga, jer ti fali pozitive i poticaja za popravak. Pa se hraniš slatkišima i lažima, a znate kako to već ide sa obećanjima samome sebi... od sutra do preksutra... pa za dan, dva, možda tri, možda sto, ne znam broj... kad se sredi situacija... kad riješimo problem... kad bude bolje... kad sve sjedne na svoje mjesto... ali vraga, ne ide to tako, jer tijelo ne priznaje isprike, a... navika je jedna vela muka, a odvika tri... pa iz lošeg propadaš u lošije, pa rastežeš te svoje strune preko granica normalnosti i izdržljivosti, a onda bi se, kao, trebao još i čuditi pobuni tijela na lošem tretmanu. Ili još gore, tražiti krivca isključivo izvan sebe. Bude i takvih krivaca, ima ih i kod mene, ali treba priznati da sve ipak kreće od nas samih.

Tako sam se i ja, lupivši glavom u zid smrtnog straha, trgla iz letargije i krenula s raščišćavanjem i preslagivanjem. Čega? Svega po malo, što u konačnici ipak znači, sebe najviše. Jer svaka, pa i najmanja, promjena se uvijek svodi na mijenjanje sebe i svojih percepcija. Svako skretanje s puta rutine traži hrabrost za zaokret i vjeru u novi put. Sa stvarima se to može činiti lakše nego sa navikama, mislima ili ljudima. Ali nebitno o kakvoj je promjeni riječ, za svaku treba "skočiti pa kazati hop". I sa stvarima se manje ili više vezujemo, često i nerazumno, pa se kroz život nakupi tih uspomena i "uspomena", za koje je upitno koliko će, i da li će uopće, nekome poslije nas nešto značiti. A sigurno je, da nikome neće koliko nama. Okrzlo nas je kroz život, s obje strane, dosta grubih slika po tom pitanju, pa i sami znamo potegnuti raspravu oko tih nekakvih čuvanja ili "bacanja". A samo hoću reći, da ni sa stvarima nije posve lako, a kako li je tek s ostalim.

Da stvar bude gora, situacija s tom životnom zavrzlamom i dalje nije zadovoljavajuće razriješena, a mi je ne možemo riješiti, i s time se treba(mo) miriti. "Ne možete sve riješiti. Nitko ne može"... još ću valjda dugo mantrati riječi moje super doktorice, atipične, kako sama za sebe reče u jednoj prilici, prave i doktorice i osobe, koja mi je toliko pomogla, i riječima i postupcima, da ja teško mogu iznaći pravih riječi zahvale. Svemu usprkos.

A svemu usprkos, sve je dobro. Jer sam ravnodušnost i nemarnost zamijenila brigom i edukacijom. Jer sam saučesništvo u razbolijevanju zamijenila hrabrošću i vjerom. Jer sam osvijestila, da zdravlje i bolest, jednim velikim dijelom može i mora biti u našim rukama. Jer sam na teži način shvatila, da su prošla svršena vremena, kada smo klasičnoj medicini mogli i trebali bezuvjetno i slijepo vjerovati. Novca radi. I farmacije radi. Medicina je samo "ovisna" karika u nizu, koja "popušta" pod njihovom silinom. I zato žalim. Žalim zbog liječničke struke, jer ima bezbroj svijetlih primjera, kojima uvijek treba iskazati dužno poštovanje. Žalim zbog liječnika, koji bi trebali samo liječiti i spašavati ljudske živote, bez dodatne brige o novčanim "okvirima" ili "sponzorima". Utopija je to, znam, ali možda u nekoj budućoj pametnijoj civilizaciji.

Čovjek, čovjek po svome živi...
loza u polju pupa, i riba je već u vrši...
dani, dani su katkad sivi...
al' samo kad smo skupa, po dobru se uvijek svrši ...

Sve je dobro, život zlata vrijedi,
Sve je dobro, srce svoje slijedi,
Sve je dobro, ljubav nek pobijedi,
Sve je dobro, život zlata vrijedi.



Meri Cetinić - Život zlata vrijedi

Ljubav, Ijubav se uvijek nađe...
obalu more Ijubi, i ruža procvijeta svima...
nikad, nikad ne tonu lađe, samo se pamet gubi...
al' radosti uvijek ima...

Zvona, zvona nas jutrom bude...
miriše vrijes i pelin, i oblake duga smijeni...
sunce, sunce je za sve Ijude...
pa imam sve što želim, kad zasja u tvojoj zjeni...

Sve je dobro, život zlata vrijedi...


Oznake: život, ljubav, Zdravlje, Bolest

- 14:05 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 12.11.2016.

Sam Bog će znati

Dobila sam tog medića, i to je to. Razveselio me kao znak na pustom putu, za koji sam već znala da njime trebam kročiti. Ako sebi želim dobro. I kako to već na me sliči, preslatko sam ga u rime ušuškala, i u svijet poslala, kao sunčev trag buduće neizvjesnosti. Ne, ništa nisam ni slagala, samo pozadinu nisam otkrila. Jer je maglom obavijena. Samo sam gorki okus pelina me(ee)dom zasladila... ma vidi ti to, kako se sad i taj med s mojim medom poklopio.

Intuiciju sam svoju (pre)dugo batalila, mada sam od početka bila sigurna. Ali, ne vrijedi za propuštenim plakati. Nije da se plašim svoje sjene, ali strah me bilo zakoraknuti, i na sebe toliku odgovornost preuzeti. Pa sam, eto, slijepo prihvaćala, sve dok strah nije zamijenio još veći strah. A onda sam presjekla po svom, jer mi nije bilo druge. Jer je vrag odnija šalu. Od tada je bolje, mada daleko od dobroga. Nadam se da šteta nije velika, i da nije nepopravljiva.

Danas znam što sam znala oduvijek. Intuiciju svoju treba slušati, pa ma koliki autoriteti pred nama stajali. Naše bitke nitko izvojevati neće i ne može. Osim nas samih. I nema te struke i tog znalca, koji može bolje od nas znati, kako je nama u našem tijelu. A zašto li onda ponavljam(o) greške, sam Bog će znati.



Ibrica Jusić – Još uvijek ne znam neke važne stvari

Nastavi'će se... o zdravlju, o bolesti, o štitnjači... kad mi pamet nije smetala dati se u "pravnike", što ne bih malo i u "doktore" lud... Eto, što ti je život... nakon pustih godina zasja sunce na pravosudnom nebu, pa me pošteno i ne ogrija, a već ga zamračiše zdravstvene i ine peripetije.

Oznake: život, Zdravlje, Bolest, štitnjača

- 21:16 - Komentari (22) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.10.2016.

Dobila sam medića

Dobila sam malog plišanog medića. U dvi pole obojanog. Kao lice i naličje. Kao dan i noć. Kao dobro i zlo. Kao svijetlo i tama. Kao zdravlje i bolest. Kao pojava i nuspojava. U nosić prćasti i crveni odma' sam ga cmoknula kiss, čim ga je ruka muška i odlučna, u moju ruku tutnula.

Bijaše to ljubav iznenadna i neočekivana. Ljubav za najbrži prst. Pardon, ljubav za najbrži odgovor... lijekovi imaju, što?... nuspojave... bravo, tako je, lijekovi imaju nuspojave... Ljubav slučajna? Ili ipak ne? Uvijek se nanovo pitam, i nikako da raščistim sama sa sobom. Te (ne)slučajnosti. Ljubav, dakle. Ljubav na prvi dodir. Ljubav kao znak. Ljubav kao providnost. Ljubav kao potvrda. Ljubav kao čudnovata koincidencija događaja i misli.


Image and video hosting by TinyPic

Objasniti nije lako, ali veliko se nešto zbilo, čim je srce trenutno zaiskrilo. Nitko ništa pravo ne zna, ali je medić zlata vrijedan. I hoću. Hoću da ga pazim i mazim, na počasno mjesto da ga stavim, i ukazanom znakovitošću dalje gazim. Hoću. Baš hoću. Pa neka bude šta biti mora. A mora biti dobro, jer dok ne bude dobro, neće biti gotovo. Vjerujem.

Nejasno sve je, znam. I meni je, vjerujte. Ali, zar sudbina sutrašnjice nije baš to? Da bude neznana i čudesna u isto vrijeme? Što će biti s nama sutra, da l' to netko zna? Ali medić je rekao svoje. Moj mali medić je obasjao put iz sjene. Put jedne posve druge i drugačije priče. Priče koja će trajati, ali će za sigurno krenuti. Medić je krilo, medić je znak, medić je putokaz.



Sanda Langerholz – Što će biti sutra

A za sve je "kriva" Kate Mala, i večer(a) jedna sjajna. I medić kao prezentacijski dar. Koliko i spas, pokaza'će tek budućnosti čas.
Telefona jedan zvon... i pristanak brzi moj... i medića sretan poj... u nosić te ljubim tvoj kiss... bio bi to kratki rezime nedavne večeri, u koju uplovih posve nesvjesno. Znate ono, kad baciš se kao grom. Kad uletiš kao grlom u jagode. Bez razmišljanja, bez pitanja, bez znanja i bez posebnog interesa. E, baš tako sam se bacila i ja, u tu kasnu, toplu večer(u).

Ideš? Idem. Bez prave želje, bez svrhe, bez razloga. Bez pojma o čemu je riječ, tek dovoljno da znam s kim idem. Kao pratnja odoh, i dođe mi to, baš nekako u pravi čas. Da se od sebe maknem, iz sopstvenih misli da se trgnem, i u stvarni život vrnem. Da drugi, po mogućnosti, i misle za mene. A ja... ja da tek prazne glave sjednem.
I tako nekako, na pola nikakva, na pola svakakva, bez očekivanja odem. Da mi guzica puta vidi, štono bi narod rek'o. A onda se kući vratim, po mrklome mraku, s medićem u džepu i suncem u repu. Ma znam, prikladnije bi možda bilo to sunce u glavi, ali eto... kada se već oko stražnjice i oko rime cijela večer vrti, neka sunca i u repu. Neka sunca i po svijetlu i po mraku. Kud ćeš veće sreće.

I tako je stvarno bilo, te tople i znakovite večeri, koja zaslužuje trag u vremenu. Trag za bolje i zdravije sutra. Vjerujem.

Oznake: život, Čudo, medić, znak, PROVIDNOST, Zdravlje, Bolest

- 12:27 - Komentari (25) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.10.2016.

Misao, ljubav, život

Kad su misli zaljubljene, glava je cvjetna livada i let leptira.
Kada nebom plove, lopta je šarena i široko more.

Kad su misli bremenite, glava je tijesna ćiba i vrabac uznik.
Kada zemljom gmižu, ruševina je pod kišnim nebom.

Kad su misli ludo raspršene, glava je brod u oluji.
Kada naviru k'o plima, potopljeni je grad.

... jubavi, jubavi, vrag ti odni tilo ...

......... srića i nesrića, sve je tvoje dilo ...



Oliver Dragojević - Infiša san u te

... jubavi, jubavi, vrag ti odni sime ...

......... sve si mi uzela, ostavila rime ...

Kad život zavrti rulet, dah se zaustavi na tren.
Kada u krajnosti ode, nedokučivo je sve.

Kad život zemlju zatrese, strepnja se u dušu zavuče.
Kada na pola živi, na pola kada mre, neizrecivo je sve.

Samo ufanje ostaje.


Oznake: ljubav, život, put, misao, sudba

- 17:55 - Komentari (16) - Isprintaj - #

petak, 14.10.2016.

Želja, ljubav, hir

Ima jedna pjesma, i u pjesmi stih ...kad mi život mira da...
Daj, lumene moj, ne zezaj se sa životom. S koje si to sad voćke opala, kad si se naje'nput mira zaželila. E pa, ne ide to tako, znaš. Nije život kratkopametan k'o ti. Pamti on sve, a na tebi je da pripaziš na te želje svoje... vake-nake, krive-prave, oću-neću. Bube su u glavi, bube, a ne želje jasne, prave.
Ma daaa, danas malo bi, a sutra malo ne bi.
Ma da ne bi.

Kao da je život arlekin, koji skače na svaki mig, hir, vir. Kakav li bi to tek cirkus od svijeta nastao, kad bi se život u zlatnu ribicu pretvorio, i sve želje lude snene, manite i vrele, samo tako ispunjavao.
Bubneš želju, i evo je.
Ma neee, nisam to taaako mislio.
Ma daaa, hirovito moje, više sreće drugi put.

Zna to doći tako... u životu, kao i u vicu ...ulovio ribar zlatnu ribicu, je'n, dva, tri...
I bubneš želju... i bude po tvom... što zaželio to dobio... pa ostao... živ ili mrtav... u opancima ili obojcima...
Ma neee, nisam ja tooo želio.
Ma daaa, zaljubljeno moje, više sreće drugi put.

... sve što želim, sve što tražim od života svog...

... kad sam tužna il' se smiješim...



Josipa Lisac - Hir, hir, hir

... il' u pravu, il' kad griješim...

... kad me bilo što ponese, kao divlji vir...
Zna to doći... da mir s nemirom kolo zaigra. Da zagrli vrime nevrime, pa s njim šotobraco put putuje. Da se suza sa vinom pomiša, pa niti oka bistra, niti vina slatka.

Zna to... jer pismu piva, igru igra, kolo vodi, mrižu plete, život uncut po svom... a ti bubaj, brajko, i hir na vir, i mig na hir, i vir na... bubaj, bubaj, al' dobro računaj, jer može biti po tvom.
Ako ćemo se zezat, naivno moje, jer i to ti život po svom. Kužiš.

Ma, proći će i to... sve prohodi, sve ne staje... svaka radost, svaka muka... život svakom svoje daje... svi bi možda drugo bili... svi bi možda drugo tili...


Oznake: život, put, ljubav, hir, želja, vic

- 22:35 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 04.10.2016.

Prijateljska ćakula

~ ma tija san stavit kuvat fažol, baš nisan odavna...

~ e... pa jesi li...

~ ma nisan jema ništa suvoga, a ni pinku pancete, pa san iša kupit...

~ aaa, tako... i sad kuvaš...

~ ma vraga... doša san doma, pa san vidija da niman manistre...

~ i... nemoj mi samo reć da si opet iša u dućan...

~ a jesan, e...

~ aj dobro... i jesi onda stavija kuvat...

~ ma nisan još... nisan ima konšerve, pa san se mislija...

~ a božjega ti, ča ne pišeš... ja ti recimo, kad vidin da niman vina, lipo napišen... vino...

~ ajmeee, dobro si me sitija... gren kupit vina...


Oznake: život, godine, samoća

- 00:05 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.01.2016.

U svakom slučaju...

U svakom slučaju, ovaj blog sve nešto 'oće pa neće. Kao da malo udiše, pa izdiše. I nije to od juče'. I nije to bez veze, ako se zna, zašto je i kako (za)počeo svoje prve korake, i kako se i koliko samo puta spoticao i padao. U ringu s jačima, nokdaun mu je, očito, bio i ostao sudbina. Od onog fatalnog udarca iz ljeta 2013-te, kada je uredovala i policija i državno odvjetništvo, još se nije ni pomakao s poda. A, hoće li se i kada podignuti na noge, krucijalno je pitanje svih pitanja. U svakom slučaju, 2016-ta bi barem mogla skinuti veo prašine i/ili tajne s tog događaja, kada se njegov rasplet ionako još ne nazire.

Image and video hosting by TinyPic

Ali sivonja i ja jesam, u svakom slučaju, pa to ti je. Kad krenem, ne (odu)stajem. Kad zacrtam, crtam i kroz zidove. Tematika na prvom mjestu, sve ostalo u drugi plan, pa nije ni čudo, da smo tu di jesmo. U mjestu. Moj blog i ja. Ukopani i smiješno postojani, baš kao onaj svevremenski taft, koji se ne da ni buri, ni kiši, ni suncu, ni misecu. Pa, duramo još, kao durasel na srčani pogon. Pa, putujemo još, kao hrabri Don Kihot i poslušni mu Sančo Pansa. Ja i moj blog.

Image and video hosting by TinyPic

U svakom slučaju... sve se topi, sve se topi, moja draga... i godine i sanje. Kroz ovih šest i kusur godina blogokamenovanja, tematika je, u svakom slučaju, otišla u "vražju mater", a nas opet, život "voza" nekim posve drug(ačij)im pravcima, koji (po)miču tu sponu i granicu od i do maloga mista. I, što nam vrime više curi, to nam i malo misto više biži. A opet, svatko sanja svoje snove, i svatko njima u nadi brodi. I teško ih se odriče, u svakom slučaju.

Image and video hosting by TinyPic

Ali drugo nešto htjedoh, puno kraće i jasnije, reći. Nekakav osvrt i suma-sumarum staro-novogodišnjih zbivanja, čisto da (se) zbrojim i crno na bijelo stavim. Da blogozapečatim, šta se sve zbilo, dok me ni bilo. Pa da, u svakom slučaju, o tome nešto i napišem u dogledno vrime. A radilo se i guštalo, nerviralo i opuštalo... sudovalo se i planinarilo, samovalo i družilo... B-net-u se kontreštalo i predavanju jednom nazočilo... a između svega toga, neizbježno se puno jelo i kužinavalo.

Image and video hosting by TinyPic

Nakon pune četiri godine od mamine smrti, i neprekidnog lupanja o zid loše komunikacije s bratom... nakon dugotrajnih i gomilajućih financijskih problema, uz trajna neslaganja... nakon novonastalih trvenja, i rastućeg straha od mogućih ovrha... nakon tantalovih muka, da (po)mirim i novonastajući jaz između sina i brata, i nakon bezizlazne vrtnje u krugu nenalaženja pravog rješenja, koje bi zadovoljilo želje i potrebe obojice... godina je završila dogovorom i nekakvim ugovorima, koji obvezuju jako, ali su, Bogu hvala, sačuvali stan od prodaje, i polučili smirivanje tenzija... stan je trenutno u fazi sređivanja i pituravanja, pa je posla i bilo i bi'će, ali, svo zlo u tome... a strahovi, koliko god bili prisutni i dalje, nisu ni sjena pritisaka ranijih godina. Neka nam je sa srećom i blagoslovom, to je bila i ostala jedina želja s kojom sam ušla u Novu.

Image and video hosting by TinyPic

A da i sa suda znaju stići dobre vijesti, ne biste vjerovali. Prednovogodišnji skeč od lani, po pitanju tadašnje rasprave, bio je jedno veliko razočaranje. A i ovogodišnje je blagdane, kakve li koincidencije, obilježila još jedna u nizu rasprava po istom predmetu, čiji pak ishod, za razliku od onog lanjskog, doista obećava.
Za sada, eto, o tome samo toliko.


Image and video hosting by TinyPic

Na prirodu i planinu sam se odavno "navukla", i nema (mi) boljeg lijeka za odmaranje i o(t)puštanje, a uz to sam i beskrajno zahvalna na svim tim divnim ljudima, koje sam upoznala, i s kojima sam se zbližila zadnjih godina.

U listopadu smo tako pješačili Napoleonovom stazom do Krčića, ne prvi put, ali poseban, zbog ogromne količine vode, koja se ovaj put slijevala slapom, prštala na sve strane, i stvarala pravu pravcatu dugu iznad vode... izlet za pamćenje, u svakom slučaju...


Image and video hosting by TinyPic

... da bi se drugom prilikom uputili od kuće "Čićo", kako bi uživali u prirodnim ljepotama Trtara i Krtolina iznad Šibenika... divota božja, u svakom slučaju...

Image and video hosting by TinyPic

U studenome, sve bolje od boljega... prvo smo pohodili Vranu, Gradinu i Mali Bak, pa sve to zaokružili zalaskom sunca u Pakoštanima... predivno, u svakom slučaju...

Image and video hosting by TinyPic

... potom me očarala Poljička planina i staza Sv. Roka, sa predahom i pogledom na sve čet'ri strane svita, kod crkvice Sv. Maksima... nezaboravno, u svakom slučaju...

Image and video hosting by TinyPic

... do Malačke, dobro poznate, ali uvijek nove i drugačije, s ciljem istoimenog doma, ovaj put smo išli od Labina, a završili na fažolu i gitari... uvijek iznova dobro, u svakom slučaju...

Image and video hosting by TinyPic

U prosincu smo posjetili Slime i rodnu kuću pjesnika Pupačića, pa produžili do vrhova iznad Vrulje na obroncima Omiške Dinare... i nema ga na svitu, 'ko (mi) more platit' to prosinačko sunčanje s pogledom na more, na Brač, Hvar... čista esencija ljepote... za ponoviti bez imalo razmišljanja, u svakom slučaju...

Image and video hosting by TinyPic

... pred sam Božić smo se oprostili od Stare, na tradicionalnom planinarskom domjenku, uz opušteno druženje, bogatu trpezu, muziku, ples, i ono najvažnije - podjelu diploma novopečenim planinarima... jer, dok je novih školaraca, poglavito mladih, dotle nema straja za opstojnost planinarenja, ali i očuvanje prirode, barem koliko je u njihovoj skromnoj moći...

Image and video hosting by TinyPic

U svakom slučaju, sve skupa i nije tako loše. Ne osjećam nezadovoljstvo, ili bi bolje bilo reći, kako ga općenito osjećam sve manje. U prijevodu bi to značilo, da se trudim akcenat prebaciti na življenje, i na danas, jer, ovako ili onako, naš je utjecaj na životne "križeve" koje nosimo, u pravilu slab i gotovo nikakav. Tako nekako usmjeravam i svoje misli, a tako nekako (se) i ćutim. Mislim, da je prošla godina zaslužila od mene jedan veliki plus, čak i na sudskom, ali posebno na obiteljskom "terenu".

I nazovimo to životnim mijenama i/ili preobrazbama... od žapca do mladca, od kočije do bundeve, od ličinke do leptira... od zemaljske tmice, do planinske ravnice... od insekta, zarobljenog u paukovu mrežu, do sivog sokola, slobodnog pod ovom velikom kapom nebeskom... i nazovimo to životom ili životnim bogatstvom/iskustvom... i nazovimo to nekakvom solidnom ravnotežom tijela i duha... i nazovimo to kako znamo... uvik može bolje, ofkors, ali i gore... i od gorega gore... i zato znam, da je i ovako skroz dobro.



Ibrica Jusić - U svakom slučaju te volim

Pa da, u svakom slučaju te volim... uvijek te volim, hoću da znaš... volim te, ne znam kako da odolim, u svakom slučaju te volim... volim te uvijek, i kada sanjaš, kad ne pišeš mi, kad te nema... kada od mene stalno se sklanjaš... volim te kad si posve nijem, kada šutiš, poput ribe baš... volim te, ne znam kako da odolim, u svakom slučaju te volim... volim te uvijek, čak i tada, kad ne volim te, kad si sam... kad ne voliš me, kao sada, u tome i jest život naš, u svakom slučaju te volim... ako me i ne voliš, nije važno, ja ionako mogu voljeti za dvoje...

Pa da, prešišala sam Ibricu u pola zavoja, ali šta mogu, dragi moj Blože, kad ovako ili onako... volio ti mene, ne volio... ostavljala ja tebe, ne ostavljala... ti si moja stara ljubav... ti si moja čokolada... ti si moj hit... u svakom slučaju, živi mi i dogodine bili, i skupa smij i suze dilili... u svakom slučaju, uvijek te volim, hoću da znaš...

P.S. A od ovih mojih, gore nabrojanih, putešestvija... kojim bi putevima Vi volili proći?... i/ili... koji bi putopis Vi rado ili najrađe pogledali?... ako ima netko takvih želja, neka slobodno i glasno kaže, eto... pa da ispunim želju koju, i uđem u BlogoGodinu Novu... kiss mah

Oznake: u svakom slučaju... Blog, ljubav, život, Putovanja, glazba, fotografija

- 23:50 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se