petak, 24.03.2017.

Kortizol i hormon štitnjače

Najkraći rezime prethodnog posta bi bio: ako nas "drma" stres, "drma" nas povišeni kortizol, a pošto je on dirigent hormonskog orkestra, u slučaju bilo kakvog disbalansa hormona, njega prvog treba uravnotežiti. "Uvijek prvo uravnotežite kortizol" tim riječima su vrhunski svjetski stručnjaci učili dr. Toljan, tim riječima Ona (knjigom) uči nas.

Problem je "samo", što konvencionalna medicina o njemu gotovo da i ne vodi računa, pa ga u pravilu i ne kontrolira. Treba čuti moje iskustvo, koje dodatno dokazuje čuđenje i neobičaj takve kontrole.
Nakon svega što sam odbolovala i preživjela prošle godine, ali i prvi put u svom životu, vadila sam kompletnu hormonsku sliku, uključujući, naravno, i kortizol. Na dva mjesta, sa ukupno uzete tri bočice krvi, jedva sam čekala nalaze, da vidim hoće li se potvrditi riječi dr. Toljan, koje bi do kraja rasvijetlile misteriju moje "bolesti". Srećom, nije bilo šanse da odem kući s nepročitanim nalazima, pa sam si našla malo intime, da ih pogledam na licu mjesta. I dobro da jesam, jer se trebalo vratiti na šalter. Kako u nalazima nisam uspijevala "dešifrirati" kortizol, odem kod sestre za pomoć. Vrti, gleda, traži, tri skačena lista, i odrešito će mi... nema vam tu kortizola... kako nema... pa nema, nije bio na uputnici... provjerite, bio je na uputnici... pa, gdje ste vadili krv... dvije bočice na nuklearnoj, jednu tu, kod vas... ovdje se ne vadi krv, niste mogli tu... pa valjda toliko znam, ovdje sam vadila... pričekajte... i nestade netragom, da bi se vratila nakon 10-ak minuta sa četvrtim papirom u ruci... nalazom kortizola, dakako.

Možda sam jedina osoba na svijetu, koja je, dočepavši se dragocjenog papira, gotovo skočila od sreće, držeći u ruci više nego katastrofalan nalaz:
kortizol-jutro 903,00 ... referentno područje 138-699 nM
kortizol-popodne 568,00 ... referentno područje 69-345 nM

A zašto je baš taj nalaz do kraja rasvijetlio moj slučaj, objašnjavaju slijedeće riječi dr. Toljan, i to je jedini citat, koji ću upotrijebiti iz knjige, i s time završiti ovu, najvažniju, fazu nastavaka. A svi koji su pratili moj slučaj od početka, lako će povezati, šta je uzrok, a šta posljedica.

Citat iz knjige dr. Sanje Toljan "Čudesna moć hormona":

... "Povezanost kortizola i hormona štitnjače jedna je od najmoćnijih povezanosti u tijelu. Naša će štitnjača raditi dobro samo ako nam je kortizol dobro uravnotežen, no ako s kortizolom imamo problem, možemo imati problem i sa štitnjačom, odnosno možemo imati simptome slabog rada štitnjače. U takvu slučaju slab rad štitnjače ne treba liječiti uzimanjem hormona štitnjače, u suprotnom ćemo se osjećati još lošije. Ono što trebamo jest uravnoteživanjem kortizola postići da nadbubrežne žlijezde ojačaju te da se takav pozitivni pomak odrazi i na štitnjaču. Pojednostavnjeno, štitnjača se razboljela zbog poremećenog kortizola, pa nije opravdano da liječimo nju, nego valjda uzrok – kortizol"...

... sve dalje je pjesma...

Oznake: kortizol, štitnjača, Zdravlje, Bolest, dr. Sanja Toljan, čudesna moć hormona

- 20:28 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.03.2017.

Na ranu sol – kortizol

Bez opisa konkretne pomoći dr. Sanje Toljan, koja je svojom knjigom "Čudesna moć hormona"... vrijedi ponavljanja... sve nejasnoće pojasnila, na sva važna pitanja odgovorila, a sve sumnje i pretpostavke potvrdila... cijela bi priča oko zdravlja/bolesti moje štitnjače ostala nekako nedorečenom. Tu nekakvu poantu, ili rasplet, nikako ne i kraj, najteže mi je sad formulirati, a da ne otiđem preduboko i preširoko, u komplikaciju i dosadu, ali nema mi druge. U neslanoj spizi ni šušta ni gušta, a vidite i sami, po naslovu, da smo došli do soli. Pa da pokušam, svojim riječima (bez citata), metodom usporedbe. Neka kazuje moje iskustvo, nadograđeno i pojašnjeno neupitno znalačkom knjigom.

Na samom početku, puno, ako ne i sve, govori već tvrdnja dr. Sanje Toljan, da bi barem polovica pacijenata, od gotovo četrdeset posto stanovništva, koje ima problema sa štitnjačom, svoje probleme mogla riješiti pravom informacijom, bez uzimanja hormona.

Medicinski, ili bi bilo ispravnije reći, znanstveno, nisam sigurna, dio hormonske slike unutar našeg tijela stoji ovako: zdrava štitnjača proizvodi hormon T4 (koji se u tijelu pretvara u T3), a sve to pod nadzorom mozgovnih "šefova" - hipofize i hipotalamusa, i njihovog hormona TSH. Ali, mozak "dirigira" cijelim "orkestrom" hormona u našem tijelu, ne samo štitnjačom, što je od presudne važnosti za naglasiti. Nije štitnjača nikakav "padobranac" u ljudskom tijelu, da (ne)radi sama za sebe, a klasična je medicina, ipak, tako gleda i tretira. Neovisno o ostalim hormonima.

U mom slučaju, prije dijagnoze i terapije, hormon TSH je bio povišen, a hormoni T3 i T4 uredni. Medicinski je štitnjača bolesna, jer uzima u obzir TSH, a dalje samo njega i kontrolira. Ja ni danas ne znam, koja je njegova granica "presudna" za određivanje dijagnoze i terapije, ali znam, da mi je bila čudna "presuda" samo na osnovu tog i takvog TSH, koji je meni, u samo četiri dana, pao za više od 5 jedinica (sa 14,83 na 9,12). Meni su, dakle, "presudili", i to za cijeli život, sa TSH 9,12.

Upotrijebila sam izraz "šef", kojeg se sjećam još s početka, kada se moja doktorica i moje drago "rame za plakanje", trudila što jednostavnije mi pojasniti stvar... kao, šef iz mozga viče na štitnjaču, da treba raditi bolje... koliko god mi se kasnije, analizirajući svoje nalaze, nametalo pitanje bez odgovora... zašto moji šefovi viču na štitnjaču, kada ona proizvodi hormona koliko treba?... Bilo mi je to, jedno s drugim, kontradiktorno, ali tko da mi odgovori?

Knjiga je dala smisao i odgovor na sve, pa i to. TSH je nepouzdan test, u prilog čega je napisano puno toga. Dvije osobe sa istom razinom TSH mogu reagirati potpuno različito. A takva medicinska praksa, koja uzima u obzir samo TSH, rezultat je dogovora liječnika. Pa, može li jasnije i jednostavnije? Možemo se jedino pitati, zašto je još uvijek tome tako, i zna li odgovor samo vjetar, ili ga možemo naslućivati i mi?

Zašto moji šefovi viču na "jadnu" leptiricu-štitnjaču, odgovor je i opet iznjedrila knjiga, u prilog tvrdnji, da nijedan hormon (ne)radi neovisno, već u suglasju s drugim hormonima. U hormonologiju se, nakon šefova, upliče "prvi ispod", dirigent, kako ga zove dr. Toljan, pa ako on nije priseban, i dalje ništa od dobre svirke.

Ako do sada niste čuli za toga "gospodina s palicom", imenom i prezimenom zvanog, Hormon Kortizol, pa ako vam još i liječnici nisu nikada kontrolirali njegove neslućene visine, dobro došli u društvo neznalica, s Kamenom na čelu.

Ako, dakle, ne znate tog "gospodina Korti-ja", ali ste zato upoznali Stres Svagdašnji, pa znate kako taj "drma", ali ne znate ni gdje ga (pro)naći, ni kako mu glave doći, dobro došli opet u društvo neznalica, s Kamenom na čelu.

Pardon, ispravak krivog navoda... u društvo neznalica, s Kamenom na čelu, do jučer... presudno je ovo... do jučer... jer, kako rekoh, čudesnim udarcem knjigom u glavu, zaokrenuo se moj svijet naglavačke, pa sam izašla iz tog neznalačkog društva. Dr. Sanji Toljan budi hvala!

"Nije sramota ne znati, sramota je ne znati, a praviti se da znaš" Lav Nikolajević Tolstoj

... ipak će trebati nastavak nastavka mah...

Oznake: čudesna moć hormona, dr. Sanja Toljan, Zdravlje, Bolest, medicina, štitnjača

- 19:06 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 17.03.2017.

Hvala Bogu na Nadi i nadi

More, sunce, ljeto, na vratima je sve to, i baš me veseli. Život me već dugo veseli, a i sin će brzo doma. Iz ljeta u ljeto, eto. "Da je to meni" kaže mu pape.

Image and video hosting by TinyPic

Pa, kad je dobro on, dobro je sve, a i ono šta nije dobro, bi'će. U glavi sam sjajno, u tijelu nikad vitalnija, još kad bi me manje salijetali pitanjima o kilaži, ali dobro je i to. Shvaćam potpuno zabrinutost i dobronamjernost, jer... i ja bi se, valjda, u obrnutoj situaciji, ponašala jednako.

Iz današnje perspektive, a poznavajući samu sebe, ne malo se čudim količini strpljenja, koja mi je trebala, da kontru zamijenim kontrom, a koja dodatno govori o razmjerima moje tromosti i nebrige, ali i sposobnosti ljudske, da brzo ostavi iza sebe, i krene naprid. Trebalo je, eto, na koži osjetiti tu tanku i hladnu oštricu, što život nam od smrti dijeli, da bi se mozak probudio, srce zaigralo, a nova krv tijelom prokolala. Trebalo je tako, i ne žalim ni malo za "prolivenim mlijekom", jer je i ovaj put izašlo na vidjelo, da je svako zlo za neko dobro, i da je život istinsko čudo. Čudo beskrajno i bezvremensko, u što ne bi trebali imati ni trunke sumnje, jednako kao ni u savršenstvo funkcioniranja ljudskog tijela, koje ima tendenciju prirodnog iscijeljivanja. Samo da nas je itko ikada, kroz život, uputio, kako da mu ne narušavamo sklad. Ili, kako mu ga vratiti, ako smo ga već narušili.

Sveznajući gugl-fejs-internet, što god i kako god, ni malo mi nije olakša(va)o nezavidnu situaciju, samo mi je napunio glavu kontradiktornostima i reklamama, da sam svakim danom u svakom pogledu sve više nazadovala. Očito je i taj net sve manje znalac, a sve više bombarder i reklamer, da ne pričam sad o onima... zdravo ovo-zdravo ono... a šta više zdravlja-to više trovanja...

Jedini trak svijetla, na koji sam, u počecima, naletila, bio je intervju sa uvijek dragom i simpatičnom novinarkom i sugrađankom Nadom Šurjak, u kojoj sam našla prvog pravog istomišljenika, koliko god nam situacije bile različite. Intervju sam progutala u dahu, iz rečenice u rečenicu se sve više čudeći tolikom preklapanju misli, a nakon zadnjeg pasusa sam doslovno sklopila ruke u molitvu... Imaš problem koji godinama nastaje, dođeš liječniku koji ti dade tableticu i to bi, kao, trebalo nestati u jedan dan. I trebao bi ozdraviti. To čak i ne zvuči logično!...

... Hvala Bogu na Nadi i nadi... ako ništa, barem nisam sama...

... nastavlja se...

Oznake: nada, Zdravlje, Bolest, štitnjača, medicina

- 17:54 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.03.2017.

Nuspojave

Jučer sam trebala biti na Vilaji, dalmatinskoj planini, a kako je kiša poremetila planove, zabavljala sam se kućnim aktivnostima i sladila kuglicama bez šećera, koje znam napraviti onako napamet, da svaki put ispadnu drugačije. Ovisno o raspoloživom materijalu i inspiraciji, jer, varijacija na temu je bezbroj, a mogućnost greške gotovo da i ne postoji.

Image and video hosting by TinyPic

Pripremim suhe i mokre sastojke, suhe više izrezuckam nego smiksam, jer ih volim osjetiti pod zubima, mokre samo rastopim, pa sve to rukama lijepo povežem, i gotovo... ako vam nije do izgleda i serviranja, možete i tako jesti.
Najjednostavnije je smjesu razvaljati ili rukama ispritiskati na tanje, na škrovadi, između masnog papira ili prozirne folije, pa ostaviti neko vrijeme u frižideru, a onda... možete rezati nožem, izvlačiti nekakvim modlama za kekse, posebno ako je smjesa smiksana usitno, možete kako hoćete. Jako zgodna stvar, čini mi se, za zabaviti klince i klinceze, da "mijese" što vole, a možda i za roditelje, da im "podvale" što ne vole. Jedna je to od varijanti energetskih pločica, pod tim nazivom su barem razvikane i daleko popularnije.

A nuspojave... ma ne, nemaju kuglice ništa s tim. Možete ih jesti koliko hoćete, čak vjerujem da se od njih nećete ni udebljati. S nuspojavama nastavljam priču o dijagnozi i terapiji za štitnjaču, i mislim na tablete, naravno. Svaka tableta, crno na bijelom, ima moguće nuspojave, i to popriličan broj. Svi to znamo, samo ih ne čitamo baš. A upitno je, i kakva smo sve stanja spremni uzeti zdravo za gotovo, bez da i promislimo na mogućnost nuspojave nekog lijeka. Nisam ja ništa drugačija, možda sam samo bila sretnija, što sam ih kroz život malo i ništa pila, a ujedno bila i njihov žestoki protivnik. Pa su mi ove sada, hormonske, naplatile za sve.

S kraćim pauziranjem, pod terapijom sam bila nešto manje od godine ipo, a ako oduzmem i prvih par mjeseci, kada nisam osjećala nikakve razlike na gore, recimo da se sve loše kod mene izdogađalo kroz tu jednu godinu, prošlu. Na leđa sam "nakalemila" puste boljke, i čitavu sam se godinu "vucarala" po doktorima, da bi, nakon svega, u ovoj, još "popravljala štetu" i "vraćala se u livel".

Krenulo je posve bezazleno i nepovezivo, s gljivicama na nožnim palcima i medicinskom pedikurom, koja mi je "pojela" dosta para, dok se nisam sjetila, glupača, uzeti uputnicu za dermatologa. Nedavno me endokrinolog-ica prekinula i na sam spomen, kao... šta to ima veze... i izbila mi mogućnost da išta dalje kažem. Toliko o specijalistima, koji nisu u stanju ni saslušati, a kamo li ispitivati i straživati. Kao da bi i ja sama spominjala te "nesretne" gljivice, da je na njima i ostalo. Ali, u kompletu s ostalim, danas mi sve ima veze.
Kad su se, ubrzo, pojavili ginekološki problemi, već sam krenula povezivati dva i dva, i sumnjati da mi je terapija tek ozbiljno "pobucala" hormone.
Kroz to vrijeme se počela javljati bol u lijevoj nadlaktici, onako "iz čista mira", nešto manjeg intenziteta i u desnoj, pa je trebalo jovo nanovo po doktorima. Po sistemu "plaćaj ili čekaj", kako to već ide, ultrazvuk je trebalo platiti ili čekati lipanj ove godine (taj termin čuvam za kontrolu, kad sam već onaj prvi debelo platila). I tako, nakon rtg-a i ultrazvuk-a s pregledom, postavljena je dijagnoza - ruptura lijeve tetive – na pitanje uzroka slijedi odgovor... a gospođo, tetive se troše... pa nije imalo smisla ništa više ni pitati. Nedavno sam odradila i fizikalnu terapiju, i to je to.
Sve boljke je pratilo lagano mršavljenje, mimo moje volje i uz jednaku prehranu, naravno. Pa je vremenom spalo nekih četiri-pet kila, što u svemu može biti najminornije, ali je očiti znak urušavanja organizma. Zar nije? Znam, mnogi bi skratili muke s debljinom, ali, neka se ipak drže dalje od mog primjera.
Sve se odvijalo u kontinuitetu, i relativno brzo, pa je tako, na mala vrata, stigla i nesanica, od koje nikad nisam patila. Eto, i ona "pala s neba", a kao točka na i, u svom najgorem obliku, kulminirala je one noći pred Sve Svete, kada je malo falilo da nazovem hitnu. Jer me, popraćena neopisivim nemirom u grudima i hvatanjem zraka, kao da mi je netko bacio ogroman kamen na prsi, digla iz kreveta, da usred noći kuham kamilicu i šetam po kući kao duh.



Davor Radolfi - Neka živim, kako živim

Te noći sam se sama sebi zaklela, da sam popila zadnji euthyrox, i ostajem pri tome. Pa, neka bude kako mora biti. U mojim i Božjim rukama. Šta sam trebala? Šta sam drugo ili drugačije mogla? Kad medicina priznaje samo to? Jesmo li jedinke, ili smo roboti? Je li moguće, da ijedna tableta pomaže jednako milijunima ljudi, a da baš nikome ne šteti? Jesam li ja ta jedina?

Oznake: Zdravlje, Bolest, štitnjača, hormoni, hipotireoza, medicina, tablete, euthyrox, nuspojave

- 12:00 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.03.2017.

Kontra koga ili čega?

Tko god je bio u situaciji, da se "lomi" između kontradiktornosti svog uvjerenja i mišljenja medicine, po pitanju vlastitog zdravlja, taj će znati koliko je teško uopće i razmišljati o nekakvoj takvoj odluci, a kamo li još biti prisiljen donositi je. Jer, ići kontra liječničke dijagnoze i terapije, ne da nije lako, nego je grozno. I koliko god će sad mnogi, onako na prvu, promisliti i reći, kako je pacijent neznalica, i kako niti nema druge mogućnosti, do li bespogovorno slušati liječnika, vjerujte mi, nije sve tako jednostavno, niti je crno-bijelo.

Nikad u životu nisam išla kontra liječnika, niti sam u snu mislila da ću o tome ikada i razmišljati. Ako mislite, da nisam trebala, ma vraga nisam. Trebala sam ih svojevremeno i tužiti, još tamo onih davnih godina, kada se nije smjelo ni pisati, a kamo li tužbe dizati. Nakon što su me, kao mladu i zdravu, ipak "samo osakatili", pa sam još i dobro prošla. Uz jake saveznike, zdravlje i mladost, nekako sam već preživjela, a kasnije ih, srećom, nisam puno trebala, ali sam ih i maksimalno izbjegavala.

Nikad u životu nisam išla kontra liječnika, makar su me tada "gotovo i ubili". Pa tko bi se usudio. Rijetki bi možda lakše, ja nisam imala hrabrosti. Bilo je tako lako i normalno, ići kontra sebe i svoje sumnjičavosti. Kontra svog dubokog, ali neznalačkog, uvjerenja, od samog početka, kako ja zapravo znam šta kod mene ne valja, i šta trebam (iz)liječiti, ali... nitko to, pobogu, ne liječi... nije ti to, kvragu, nikakva prava bolest... daj, čini kuco, i ne budi luda... da je to bolest, onda bi je i medicina spominjala i uzimala u obzir... Pa, nakon šta dobro klepiš sebe po glavi, i utišaš te svoje buntovničke glasove, kreneš lijepo i poslušno po medicinskim uputama, tješeći se, uz put, ispraznostima... pa, ako već ne znaju objasniti, valjda ipak znaju šta rade... ako su detektirali (samo) štitnjaču, valjda je to to... nije se s tim igrati... i tko sam ja, da pametujem specijalistima i struci...

Pa sam tako, ronzajući u sebi, s vremena na vrijeme lakšala dušu i svojoj doktorici, koja me jedina znala strpljivo i vjerno (sa)slušati, razumijeti, pa na vrijeme i pomoći, koliko je to već bilo u njenoj moći. Kontra svog uvjerenja i razuma, uredno sam ispi(ja)la svoje doze, prepis(iv)ane po mišljenju specijalista nuklearne medicine, na neviđeno, ali svakom kontrolom sve veće. Pa sam tako, od početnih 50 mg, kroz godinu i par mjeseci, došla do 88 mg, a da ni danas pojma nemam, zašto i na osnovu čega, kada su hormoni štitnjače (uz tablete) uglavnom bili uredni. Pa onda, i te čudne doze - 62,5 mg sa obaveznim kidanjem tabletice po pola (savjet slabovidnima: obavezno nabaviti povećalo)... pa 88 mg... podsjeti me to na ove naše cijene u marketima, s obaveznih 99 lipa. Protumači li te miligrame itko, ikada, ikome? Ili je samo meni sve to nekakvo nepotrebno cjepidlačenje, pametovanje, ili što?

Pa sam tako, uz sve više nejasnoća i nelogičnosti, ujedno se ne osjećajući ništa bolje... pa, pobogu, od čega sam se ja to i trebala osjećati bolje?... uporno uzimala terapiju, kao zadnja ovca, unatoč što sam se, vremenom, počela osjećati sve lošije, i gomilati jednu boljku na drugu, u skladu s polaganim, ali sigurnim, urušavanjem cijelog organizma. Sve dok sudbina nije umiješala svoje prste, i prelila čašu straha, slučajno ili ne, taman pred Sve Svete.

Događa li nam se, doista, onako kako mislimo?

... nastavlja se...



Oznake: Zdravlje, Bolest, medicina, štitnjača, hormoni

- 15:28 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 28.02.2017.

Od pada do nuklearne

Od onog nespretnog pada pred dvije godine, u niti tjedan dana su se poklopile okolnosti, koje su me nagnale doktorici, pa slijedom kontrolnog nalaza, i nuklearnoj medicini. Uplela se u to lagana prehlada i moja kriva prosudba boli u prsima, koja me tada navodila jedino na pomisao o eventualnoj upali pluća, a ni u primisli nisam imala moguće nagnječenje rebara rolleyes.
Pad se zaboravio već iste nedjelje, i nisam ga više imala ni u podan pete, i mada neprovjereno i nedokazivo, danas mislim da je baš on kumovao naknadnoj boli, koji je, u nekoliko narednih dana, kako došao tako i prošao. Je ili nije, nebitno, ispalo je tako kako je ispalo.

Da nije bilo te boli pri disanju, prehlada bi se izliječila sama, pa danas, vjerojatno, ne bi ni pričali o mojoj štitnjači. Što, naravno, opet ne bi bilo dobro, jer sve, baš ovako kako se i dogodilo, ja držim srećom u nesreći. Osvijestila sam loše, doznala što nisam znala, a što je za kvalitetnije življenje i starenje itekako dobro znati, i vjerujem u dobar ishod.

Ukratko, od "zlu ne trebalo" odlaska doktorici, da me ipak "posluša", pa da mirno spavam, u začudno kratko vrijeme su me zavrtili u medicinsko kolo, da još dugo, iza toga, nisam bila ozbiljno svijesna, šta me je zapravo snašlo. A samo sam, eto, pristala napraviti krvnu pretragu, kad se već ispostavilo da su pluća čista, a ja tako rijetko u ambulanti.

I tu se zapravo zakotrljalo, jer je nalaz krvi zaokružio samo jednu spornu stavku, taj famozni TSH, koji je, istina, bio visok (14,83), a klasičnoj medicini očito dovoljan (tada to nisam znala, danas znam) da ustanovi zdravlje ili bolest štitnjače.
Nakon samo četiri dana, dodatnom kontrolom krvi u Zavodu za nuklearnu medicinu, TSH je već pao na 9,12... uz nalaz T4 - 90,10... i T3 - 1,30... koji su bili uredni, ili stručno, u referentnom području... i ultrazvuk je bio dobar... vrat: štitnjača palpabilna, bezbolna, bez čvorova... dlanovi: suhi, hladni, bez tremora...
Svi oni koji se liječe, bilo od hiper ili hipo tireoze, znati će prepoznati te brojke i slova, koji su meni duže vrijeme bili "špansko selo", priznajem, sve dok me okolnosti nisu prisilile da ih bolje upoznam i shvatim njihovu funkciju, razlike i moguće dovođenje u red.
Dosta kasnije sam čula, da TSH do 10,00 nije zabrinjavajuć, i da je to izjava visoko pozicioniranog specijaliste za štitnjaču, kojeg neću imenovati, jer je ovo ipak "čula-rekla-kazala" informacija, mada nemam razloga u nju sumnjati.

Dakle, s tim i takvim nalazima dolazim doktorici na nuklearnoj, koja mi krene nabrajati moguće boljke, smetnje, ili stručno, simptome, ali vidno pokazujući nezainteresiranost za moje odgovore, koji potvrđuju izostanak do i jednog. Sjećam se dobro tog prvog razgovora, bolje rečeno, monologa, i prekidanja svake moje u pola misli i riječi. Kao da je doktorica, i bez mene i mog stanja, već znala dijagnozu, i samo me htjela što prije otpraviti. I tako je naš "razgovor" završio, a da pravo nije ni počeo. Neslavno, rekla bih, s obje bande. Od strane doktorice, bez spomena i značaja nalaza u kompletu, i bez jedne jedine riječi objašnjenja, o nalazu, o bolesti, uzroku, bilo čemu. S moje, pak, strane, bez i jednog pitanja, jer, kao pacijent i totalni dibidus po tom pitanju, tada nisam ni znala šta bi (pametno) pitala.
Dosta kasnije sam spoznala, zašto je tome tako, a sudeći i po, svakodnevno, dupkom punoj ambulanti, gdje ne znaš lijevo ili desno, tko tu koga ili što traži, nije ni čudo da pacijenti ulaze i prolaze kao na pokretnoj traci. Nema tu ni r od razgovora ili razumijevanja, pa uzročno-posljedično ni l od liječenja, pa neka mi oproste liječnici na mišljenju.

I tako sam, bez imalo sumnje, bez daljnjih ispitivanja ili dodatnih pretraga, bez i jednog jedinog simptoma navodne bolesti, dobila dijagnozu i terapiju za cijeli život... kronično slab rad štitnjače, ili stručno, thyreoiditis chronica... i doživotna terapija levotiroksinom, ili poznatije, euthyrox-om... naglasak na... kronično i doživotno.

Pa, kad sam rekla u jednom od nedavnih zapisa, da sam ostala k'o trica, nisam time mislila, da sam s neke druge planete, i da se meni ne može desiti bolest, već sam time samo izrazila čuđenje takvim medicinskim pristupom i postupkom, koji mi je, u najmanju ruku, djelovao ishitreno i nedovoljno utemeljeno, da ne kažem nešto teže, jer mi je dijagnoza s terapijom bila posve nejasna i zdravorazumski neprihvatljiva.

Oduvijek mi je nekako bilo normalno i prihvatljivo, da svaka bolest svoju boljku ima. Pa, nešto te, kvragu, mora boljeti, ili barem žuljati, da bi bio bolestan. Nekakve simptome, kvragu, trebaš osjećati, da bi znao da trebaš doktoru. Pa i kao pacijentu-laiku, pobogu, nešto ti mora biti jasno, ili barem razjašnjeno. Tome, valjda, služi, ili bi trebala služiti, medicina, da ti liječnici, svojim znanjem i iskustvom, bolest detektiraju, potvrde i liječe. Ali i razjasne, tim više, ako ti kažu kronično i doživotno, što za mene baš i nije neko liječenje. Ili sam ja prespavala neke promjene, pa to više nije tako. Pa sada možeš biti, ne izliječivo, nego kronično bolestan, a da te baš ništa ne boli, i da se sam po sebi osjećaš zdrav kao dren.

... nastavlja se...

Oznake: Zdravlje, Bolest, štitnjača, medicina, liječenje

- 09:18 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 28.01.2017.

Od crkvice Svetog Roka

Sunce se odavno vratilo, a led otoplio, pa su se i planinarske ture vratile svojoj rutini. Ali, nećemo sad o njima, mada i naslov mami u prirodu, jer ovdje se ipak radi o gotovo dvije godine staroj planinarskoj ruti. Ovu crkvicu smo, naime, pohodili jedne davne nedjelje, petnaestog dana mjeseca ožujka davne dvijeipetnaeste godine.

Image and video hosting by TinyPic

Krenulo se, dakle, od crkvice Sv. Roka u Gornjem Docu, koja od 17. stoljeća stoji baš tu, podno Mosor planine. Ma zapravo i nije bilo baš tako, jer sam ja, glavom u oblacima, zapela prije nego li sam i krenula. Zapela ispred same crkve, i s majčicom se zemljom sljubila i poljubila. Presudio mi jedan panj, ako ga se panjem i može nazvati. Toliko je, eto, nizak bio, pa još i travom obrastao, ali eto, baš meni pod nogu došao, da me ispruži koliko sam duga i široka. Sva sreća, pa se ništa strašno nije dogodilo. Palo meko na meko, ustalo se, otreslo prašinu i neugodu, i vozi dalje. Ako se šta i nabilo, ne vidim, ne ćutim, ništa ne boli.

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

A priroda sve rane liječi, bolje od ijednog doktora, pa se putem na sve brzo zaboravilo i uživalo, kao da se ništa nije ni dogodilo...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

I tako smo se, nogu prid nogu, priko brda Rašeljke, spustili sve do Gata, malog mista srednjih Poljica, jednog od dvanaest glavnih poljičkih sela - katuna, kako piše u Poljičkom statutu...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Unatoč pozitivnom ishodu, ta planinarska nedjelja je spletom okolnosti, bolje rečeno, moje nespretnosti, ostala upamćena kao prva karika, okolo koje će se kasnije isplesti čitav lanac štorije o zdravlju i/ili bolesti moje štitnjače.
Okolnosti, velim, jer ih je bilo još, a sve su se baš tako nekako poklopile, da me u ambulantu namame... od nespretnih do prehladnih... od nesretnih ili sretnih, zavisi u kom vremenu sudimo... tada garant nesretnih, danas moguće i sretnih, ne znam... od moje pogrešne procjene do "zlu ne trebalo" odlaska doktorici... i dok se okreneš, zavrte te u medicinsko kolo pregleda, bockanja, nalaza, specijalista, nuklearki, pardon, zavoda za nuklearnu medicinu... zapečate ti sve dijagnozom i terapijom... i... i... i kako bi rekli mi dalmatinci u takvim situacijama... ostala san ka' trica... ništa mi nije bilo jasno, a još manje razumski logično i uvjerljivo...

Nastavlja se slijed okolnosti...


Oznake: život, Zdravlje, Bolest, planinarenje, štitnjača

- 21:02 - Komentari (22) - Isprintaj - #

srijeda, 07.12.2016.

Ajmo pivat ben te :)))

Evo jedna stara morska... a kakva li će i bit, kad mi misli morima lutaju, i svaku stopu duše moje u milju prate... pjesmu sam "ukrala" sa Radio Sunca pjeva, a valjda se svidi i mojoj dragoj galičičičici kiss.


Vice Vukov - Gitara i more

A inače, život se raštrkao na više frontova, i dobro je tako. Dok je poslova i obaveza, izleta i druženja, prepuštanja lijepom i izbjegavanja lošeg, s posebnim naglaskom na loše misli, život se solidno kotrlja. Ako trenutno preskočim ono najbitnije, rad na svome zdravlju, protekle dane su obilježili predblagdanski pokloni i "pokloni", kako se već uzme. Najprije je registracija auta "popapala" nekakvih dvi ipo iljade kunića, i naravski, svake godine nas tako vjerno "daruju", u isto ovo vrijeme.
Ali je zato netom iza stigao i poklon za pet, točno na peti od mjeseca, u obličju zadnje rate kredita za tog istog limenog "napasnika", što je unijelo malo više svijetla u ionako lijep i sunčan dan. Što se, pak, nas i samih kredita tiče, mislim da ta riječ trajno izlazi iz našeg vokabulara i života. Amen.

Strahovi oko zdravlja i bolesti su prošli, i koliko god bilo teško za reći ili grubo za čuti, u svakom zlu uvijek čuči neko dobro. Ovog puta čak nije bio nužan ni onaj mukli protok vremena za njegovo ukazanje, jer jasno je bilo odmah, da taj maćehinski odnos prema sebi i svom tijelu nije od jučer. I mislim tu na nas oboje. A krene to nekako u kompletu sa gomilanjem loših stvari, nikakvih rješenja i životnih formula sa previše nepoznanica, pa grop na grop i stres na stres, bez vidljivog pomaka, negdje mora puknuti. A gdje će, ako ne na zdravlju. Jer, srce nije kamen, a tijelo pamti friže.

Pa podsvjesno i znaš, da se u lošemu i sam kvariš, kao da namjerno kontra sebe radiš, jer ti nije briga, jer ti fali pozitive i poticaja za popravak. Pa se hraniš slatkišima i lažima, a znate kako to već ide sa obećanjima samome sebi... od sutra do preksutra... pa za dan, dva, možda tri, možda sto, ne znam broj... kad se sredi situacija... kad riješimo problem... kad bude bolje... kad sve sjedne na svoje mjesto... ali vraga, ne ide to tako, jer tijelo ne priznaje isprike, a... navika je jedna vela muka, a odvika tri... pa iz lošeg propadaš u lošije, pa rastežeš te svoje strune preko granica normalnosti i izdržljivosti, a onda bi se, kao, trebao još i čuditi pobuni tijela na lošem tretmanu. Ili još gore, tražiti krivca isključivo izvan sebe. Bude i takvih krivaca, ima ih i kod mene, ali treba priznati da sve ipak kreće od nas samih.

Tako sam se i ja, lupivši glavom u zid smrtnog straha, trgla iz letargije i krenula s raščišćavanjem i preslagivanjem. Čega? Svega po malo, što u konačnici ipak znači, sebe najviše. Jer svaka, pa i najmanja, promjena se uvijek svodi na mijenjanje sebe i svojih percepcija. Svako skretanje s puta rutine traži hrabrost za zaokret i vjeru u novi put. Sa stvarima se to može činiti lakše nego sa navikama, mislima ili ljudima. Ali nebitno o kakvoj je promjeni riječ, za svaku treba "skočiti pa kazati hop". I sa stvarima se manje ili više vezujemo, često i nerazumno, pa se kroz život nakupi tih uspomena i "uspomena", za koje je upitno koliko će, i da li će uopće, nekome poslije nas nešto značiti. A sigurno je, da nikome neće koliko nama. Okrzlo nas je kroz život, s obje strane, dosta grubih slika po tom pitanju, pa i sami znamo potegnuti raspravu oko tih nekakvih čuvanja ili "bacanja". A samo hoću reći, da ni sa stvarima nije posve lako, a kako li je tek s ostalim.

Da stvar bude gora, situacija s tom životnom zavrzlamom i dalje nije zadovoljavajuće razriješena, a mi je ne možemo riješiti, i s time se treba(mo) miriti. "Ne možete sve riješiti. Nitko ne može"... još ću valjda dugo mantrati riječi moje super doktorice, atipične, kako sama za sebe reče u jednoj prilici, prave i doktorice i osobe, koja mi je toliko pomogla, i riječima i postupcima, da ja teško mogu iznaći pravih riječi zahvale. Svemu usprkos.

A svemu usprkos, sve je dobro. Jer sam ravnodušnost i nemarnost zamijenila brigom i edukacijom. Jer sam saučesništvo u razbolijevanju zamijenila hrabrošću i vjerom. Jer sam osvijestila, da zdravlje i bolest, jednim velikim dijelom može i mora biti u našim rukama. Jer sam na teži način shvatila, da su prošla svršena vremena, kada smo klasičnoj medicini mogli i trebali bezuvjetno i slijepo vjerovati. Novca radi. I farmacije radi. Medicina je samo "ovisna" karika u nizu, koja "popušta" pod njihovom silinom. I zato žalim. Žalim zbog liječničke struke, jer ima bezbroj svijetlih primjera, kojima uvijek treba iskazati dužno poštovanje. Žalim zbog liječnika, koji bi trebali samo liječiti i spašavati ljudske živote, bez dodatne brige o novčanim "okvirima" ili "sponzorima". Utopija je to, znam, ali možda u nekoj budućoj pametnijoj civilizaciji.

Čovjek, čovjek po svome živi...
loza u polju pupa, i riba je već u vrši...
dani, dani su katkad sivi...
al' samo kad smo skupa, po dobru se uvijek svrši ...

Sve je dobro, život zlata vrijedi,
Sve je dobro, srce svoje slijedi,
Sve je dobro, ljubav nek pobijedi,
Sve je dobro, život zlata vrijedi.



Meri Cetinić - Život zlata vrijedi

Ljubav, Ijubav se uvijek nađe...
obalu more Ijubi, i ruža procvijeta svima...
nikad, nikad ne tonu lađe, samo se pamet gubi...
al' radosti uvijek ima...

Zvona, zvona nas jutrom bude...
miriše vrijes i pelin, i oblake duga smijeni...
sunce, sunce je za sve Ijude...
pa imam sve što želim, kad zasja u tvojoj zjeni...

Sve je dobro, život zlata vrijedi...


Oznake: život, ljubav, Zdravlje, Bolest

- 14:05 - Komentari (15) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.11.2016.

Ja sam laik, po drugi put

Ajde da pokušam demistificirati tajnu vezu dobivenog medića i moga zdravlja. Medić je, dakle, "uletio" kao prezentacijski dar, jer sam spontano i s razlogom, najbrže (od)reagirala na "pitanje" prezentera... lijekovi imaju, što?... nuspojave... postavljeno tek u funkciji reklame i bolje prodaje biomagnetskih "pomagala"... ležaja, jastuka, navlaka... uz dodatnu reklamu proizvoda sponzora... blendera, usisavača, tostera, ekoloških plišanih medonja, koji ne ispuštaju dlake (ovaj moj je tek njegova umanjenica).

Sve u svemu, bila je to prezentacija alternativne medicine, homeopatije, energetske medicine, medicine budućnosti, ili tek "medicine iznad medicine" (nazovimo je sad kako hoćemo), koja bogato daruje, da bi još bogatije prodala i uprihodovala. I shvaćam ja tu dimenziju "napada" na klasičnu medicinu i farmaciju, "provociranjem" nuspojavama lijekova, ali svjedočim i sama, kako nisu posve "zdravi" ni jedni ni drugi. Jer današnjim svijetom "drma" samo jedan "bog", a ime mu je novac. Ljudsko zdravlje i život odavno i sve više klizi na ljestvici važnosti, ma o kojoj medicini da je riječ. Nažalost je tako, i biti će tako, dokle god je novac jedina mjera svega.

Ja sam laik, ja to možda ne razumijem... i evo me sad opet, po drugi put, u posve novom obliku i ruhu. Nakon pravnog laika, koji traži svoje pravo i pravicu, sada eto, diže glavu i ovaj medicinski, koji traži pravi put za dobro zdravlje i život bez ovisnosti. Nakon što mu je medicinska dijagnoza i terapija, tijelu nanijela samo dodatnu štetu, koristi ni u tragovima, o strahovima da i ne pričam.

Okreni, obrni - pacijent tamo, pacijent 'vamo. Mada, razlika je ogromna, znam. Neusporedivo ogromna po osobnoj važnosti, ali i po eventualnom utjecaju na druge. Jer, nikad se ne zna. Uvijek je moguće nekoga zavesti ili navesti, da slijedeći identičan put, eventualno ili nedajbože, ugrozi svoje zdravlje, ili si dovede život u opasnost. Pa još uvijek nisam ni sa sobom načisto, kako i zašto bi pisala o tome javno, mada vjerujem da ima smisla. Ima smisla i radi sebe, i radi drugih, jer je i interakcija s blogerima/neblogerima neiscrpan izvor znanja i lijekovitosti. Ima smisla, jer je "bolest štitnjače i oko štitnjače" toliko rasprostranjena, da se komotno može nazvati i "epidemijom svjetskih razmjera". Navodno je na drugom mjestu bolesti, odmah iza dijabetesa. A stres, kao njen glavni "okidač", ide s njom rame uz rame. Pa, ako sebe dodatno osvijestim, a svojim iskustvom olakšam i jednoj jedinoj osobi, da skrati to vrijeme neznanja, sumnji, nedoumica, strahova, onda ima smisla i svrhe pisati. Jer...

Manimo se teorija o bilo čemu, pogotovo danas, kada nema toga, o čemu se ne može izguglati i doznati sve. Da ne kažem, (iz)reklamirati i zadnje smeće. A gdje je u svemu prava istina, znamo sve manje. Zato držim, da ono proživljeno i/ili preživljeno, i na vlastitoj koži provjereno ili opečeno, barem duplo vrijedi od bilo koje teorije.

A prije nego započnem iole ozbiljniju priču o sebi i svome... zdravlju, bolesti, štitnjači, hormonima, medicini, liječenju, prehrani... jer, sve je to jedno s drugim itekako povezano... nije zgorega kazati, kako se unaprijed ograđujem od bilo čijeg "kopiranja" mog puta razmišljanja i postupanja. Jer...


Uvijek imajte na umu da ste posve jedinstveni. Baš kao i svi drugi. - Margaret Mead

Oznake: Zdravlje, Bolest, hormoni, štitnjača, prehrana

- 17:52 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 12.11.2016.

Sam Bog će znati

Dobila sam tog medića, i to je to. Razveselio me kao znak na pustom putu, za koji sam već znala da njime trebam kročiti. Ako sebi želim dobro. I kako to već na me sliči, preslatko sam ga u rime ušuškala, i u svijet poslala, kao sunčev trag buduće neizvjesnosti. Ne, ništa nisam ni slagala, samo pozadinu nisam otkrila. Jer je maglom obavijena. Samo sam gorki okus pelina me(ee)dom zasladila... ma vidi ti to, kako se sad i taj med s mojim medom poklopio.

Intuiciju sam svoju (pre)dugo batalila, mada sam od početka bila sigurna. Ali, ne vrijedi za propuštenim plakati. Nije da se plašim svoje sjene, ali strah me bilo zakoraknuti, i na sebe toliku odgovornost preuzeti. Pa sam, eto, slijepo prihvaćala, sve dok strah nije zamijenio još veći strah. A onda sam presjekla po svom, jer mi nije bilo druge. Jer je vrag odnija šalu. Od tada je bolje, mada daleko od dobroga. Nadam se da šteta nije velika, i da nije nepopravljiva.

Danas znam što sam znala oduvijek. Intuiciju svoju treba slušati, pa ma koliki autoriteti pred nama stajali. Naše bitke nitko izvojevati neće i ne može. Osim nas samih. I nema te struke i tog znalca, koji može bolje od nas znati, kako je nama u našem tijelu. A zašto li onda ponavljam(o) greške, sam Bog će znati.



Ibrica Jusić – Još uvijek ne znam neke važne stvari

Nastavi'će se... o zdravlju, o bolesti, o štitnjači... kad mi pamet nije smetala dati se u "pravnike", što ne bih malo i u "doktore" lud... Eto, što ti je život... nakon pustih godina zasja sunce na pravosudnom nebu, pa me pošteno i ne ogrija, a već ga zamračiše zdravstvene i ine peripetije.

Oznake: život, Zdravlje, Bolest, štitnjača

- 21:16 - Komentari (22) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.10.2016.

Dobila sam medića

Dobila sam malog plišanog medića. U dvi pole obojanog. Kao lice i naličje. Kao dan i noć. Kao dobro i zlo. Kao svijetlo i tama. Kao zdravlje i bolest. Kao pojava i nuspojava. U nosić prćasti i crveni odma' sam ga cmoknula kiss, čim ga je ruka muška i odlučna, u moju ruku tutnula.

Bijaše to ljubav iznenadna i neočekivana. Ljubav za najbrži prst. Pardon, ljubav za najbrži odgovor... lijekovi imaju, što?... nuspojave... bravo, tako je, lijekovi imaju nuspojave... Ljubav slučajna? Ili ipak ne? Uvijek se nanovo pitam, i nikako da raščistim sama sa sobom. Te (ne)slučajnosti. Ljubav, dakle. Ljubav na prvi dodir. Ljubav kao znak. Ljubav kao providnost. Ljubav kao potvrda. Ljubav kao čudnovata koincidencija događaja i misli.


Image and video hosting by TinyPic

Objasniti nije lako, ali veliko se nešto zbilo, čim je srce trenutno zaiskrilo. Nitko ništa pravo ne zna, ali je medić zlata vrijedan. I hoću. Hoću da ga pazim i mazim, na počasno mjesto da ga stavim, i ukazanom znakovitošću dalje gazim. Hoću. Baš hoću. Pa neka bude šta biti mora. A mora biti dobro, jer dok ne bude dobro, neće biti gotovo. Vjerujem.

Nejasno sve je, znam. I meni je, vjerujte. Ali, zar sudbina sutrašnjice nije baš to? Da bude neznana i čudesna u isto vrijeme? Što će biti s nama sutra, da l' to netko zna? Ali medić je rekao svoje. Moj mali medić je obasjao put iz sjene. Put jedne posve druge i drugačije priče. Priče koja će trajati, ali će za sigurno krenuti. Medić je krilo, medić je znak, medić je putokaz.



Sanda Langerholz – Što će biti sutra

A za sve je "kriva" Kate Mala, i večer(a) jedna sjajna. I medić kao prezentacijski dar. Koliko i spas, pokaza'će tek budućnosti čas.
Telefona jedan zvon... i pristanak brzi moj... i medića sretan poj... u nosić te ljubim tvoj kiss... bio bi to kratki rezime nedavne večeri, u koju uplovih posve nesvjesno. Znate ono, kad baciš se kao grom. Kad uletiš kao grlom u jagode. Bez razmišljanja, bez pitanja, bez znanja i bez posebnog interesa. E, baš tako sam se bacila i ja, u tu kasnu, toplu večer(u).

Ideš? Idem. Bez prave želje, bez svrhe, bez razloga. Bez pojma o čemu je riječ, tek dovoljno da znam s kim idem. Kao pratnja odoh, i dođe mi to, baš nekako u pravi čas. Da se od sebe maknem, iz sopstvenih misli da se trgnem, i u stvarni život vrnem. Da drugi, po mogućnosti, i misle za mene. A ja... ja da tek prazne glave sjednem.
I tako nekako, na pola nikakva, na pola svakakva, bez očekivanja odem. Da mi guzica puta vidi, štono bi narod rek'o. A onda se kući vratim, po mrklome mraku, s medićem u džepu i suncem u repu. Ma znam, prikladnije bi možda bilo to sunce u glavi, ali eto... kada se već oko stražnjice i oko rime cijela večer vrti, neka sunca i u repu. Neka sunca i po svijetlu i po mraku. Kud ćeš veće sreće.

I tako je stvarno bilo, te tople i znakovite večeri, koja zaslužuje trag u vremenu. Trag za bolje i zdravije sutra. Vjerujem.

Oznake: život, Čudo, medić, znak, PROVIDNOST, Zdravlje, Bolest

- 12:27 - Komentari (25) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se