Sunce je jutros sramežljivo provirilo kroz tmaste oblake. Konačno se razvedrilo. Nakon daaana crnih oblaka, vjetrova i kiša. Nebo se zamračilo, sunce u oblake sakrilo, vjetrove podiglo, kiše spustilo, pa danima neumorno ili nosilo ili škropilo, zemlji i čovjeku prkosilo. Kao da i ono svoj bijes izlijeva ili na svoj način jaduje i tuguje nad ovom nesretnom i katastrofičnom dviidvadesetom. Bez imalo dileme, globalno groznom godinom, g.g.g.omg.

Ali opet, na osobnom planu i ne mora biti tako. Svatko zna za sebe, a ja i površnim pogledom unatrag vidim, da sam prošla daleko groznijih i težih. Iskreno suosjećam sa svima onima, koji će ovu (za)pamtiti kao jednu od takvih, jer nažalost ih ima i previše, koji prolaze istinsku kalvariju svojih života, a tek oni koji su izgubili svoje najmilije. Njihovi životi nikad više neće biti isti. Ma, nije mi namjera sad ići suzom na suzu, jadom na tugu, crnilom na nesreću, pesimizmom na tragediju. Nije i neću tako, jer u tome ne vidim smisla. To nikome i ničemu ne može pomoći, a ja eto, nikad i nisam bila sklona puštati se lošim mislima, koliko god i što god mi život servirao.

Život čine male stvari, ili drugim riječima, život se sastoji od sitnica, koliko grubih toliko i lijepih. A svako zlo uvijek krije i neko dobro. Ako ne sad i odmah, onda s odmakom vremena. Pa u tom kontekstu, niti jedna godina ne može biti toliko grozna, a da u sebi ne krije bar nešto dobro i lijepo. O nama ovisi, čemu pridajemo veću pažnju, koje misli pazimo i mazimo, jednako kao i kojeg vuka hranimo, vuka tame ili vuka svijetla.

Pa ću ja za promjenu, zadnjim danom ove g.g.g.omg, krenuti korakom onog mog pravosudnog "raka", korak naprijed-nazad dva, u retrospektivu. Osobni osvrt s natruhama globalnog. Nešto lijepo, nešto grubo. Nešto u stilu – dogodilo se na današnji dan, samo… dogodilo se u ovoj (omraženoj) godini. Eto, dok svi tuku u špade, kamena će u kupe, g.g.g.omg. Mislima i slikama se vratiti u siječanj, dok se još slobodno živjelo i disalo, gimnasticiralo i planinarilo, i tri izleta p(r)ohodilo.

A kako je danas ipak zadnji dan ove g.g.g.omg., prigodnom besjedom ću se zadržati na današnjem danu, koji je kod mene protekao mirno i zadovoljno. Zajednički ručak s moja tri mušketira. S mislima u sadašnjem trenutku. Najmlađi za tri dana leti daleko, put Sjevernog mora, ali o tome ćemo misliti sutra. Kako god, raditi se mora, a ja vjerujem u dobro.

Moji planinari su se stavili na raspolaganje Hrvatskom Crvenom križu i Civilnoj zaštiti grada Splita, kako bi osim materijalne pomoći, volontiranjem svojih članova pomogli ljudima u potresom zahvaćenim područjima. Razveselila me ta vijest, pa sam bez razmišljanja nazvala i stavila se na raspolaganje.

Za kratko ćemo, eto, zagaziti u Novu, ne znajući što nam nosi nakon ove g.g.g.omg. Želim od srca, da nam globalno svima bude bolja, da se smiri ova naša Hrvatska Majčica Zemljica i svima donese mir i dobro, da se svima, na osobnom planu, ostvari sve što sami žele… Sretno u Novoj 2021.!