četvrtak, 29.06.2017.

Molitva prirode

Moj lipanj je zapravo započeo, ni Beogradom, ni Velebitom, već Bosnom i Hercegovinom, točnije, Hutovim Blatom. Park prirode Hutovo Blato nalazi se na jugu Hercegovine, u tipično kraškom ambijentu, sa lijeve strane rijeke Neretve. Od davnina je poznato kao zelena oaza, sa obiljem vode (čak 6 odvojenih jezera), u kojoj je uvjete za život našao veliki broj biljnih i životinjskih vrsta. Jedinstvena je submediteranska močvara u Europi, a rijetka su mjesta na svijetu, koja na tako malom području (7.411 ha) imaju tako veliki broj vrsta.

Koliko god na prvu nepovezano, podsjetila me na to današnja blog-priča o životu pčela, na koje bi se doista trebalo ugledati. Poznata je ona, vrijedan kao pčela, ali, jeste li znali... piše na jednoj od tabli s Hutovog Blata, koje inače volim uslika(va)ti... da za jedan kilogram meda pčele moraju posjetiti 4 milijuna cvjetova i preći put 4 puta duži od zemljinog opsega...



Nad Molitvom Prirode možemo samo zašutjeti... i moliti...

Čovječe, kad poželiš sa mnom gospodariti,
ili se od mene odvojiti, znaj da je sve
životnim sokom kao krvlju izmješano.

I u tom osjećaju strahopoštovanja prema meni
shvatit ćeš da su ljudi, zemlja, šuma, voda,
zrak, travke i leptiri - jedna obitelj.


Oznake: Park Prirode Hutovo Blato, vrijedan kao pčela, priroda, suživot

- 16:05 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 27.06.2017.

Imala sam dvije želje

Svuda pođi, ali kući dođi, potpisujem ili starim, makar stoji i jedno i drugo. Splitom u prolazu, internetom još i manje, tako mi je nekako proletio cijeli ovaj lipanj, mjesec poseban, mjesec u znaku zlatne ribice. Ribice od dvije želje.

Poklonila sam si ljubav, i vratila se kući, sretna, ispunjena, zadovoljna. A duša došla moru svome, da mu kaže, da mu šapne... da krasno je bilo baš sve, pre-krasno, ali, ono je srcu najdraže i najljepše, i nema tog raja zemaljskog, za koji bi ga htjela mijenjati.

Ljeto će još trajati, ljubav ću mu vratiti, u to sumnje nema. Pa sam već jutros, eto, otvorila pravu sezonu kupanja. Ono svibanjsko prošetavanje i isprobavanje temperature mora, malo do lakta, pa malo do koljena, kupanja nije ni čulo ni vidjelo.

Imala sam dvije želje. Već duže vrijeme. Ajmo to tako reći, jednu rodbinsko-turističku, drugu planinarsku. Pa se, eto, u kratko zgusnule baš obje, a još stigoh, u međuvremenu, i sina vidjeti i izljubiti pred let za Pariz.

Dugo sam obećavala, sebi prvenstveno, susret s dragom i bliskom rodbinom, na "njenom terenu", u Beogradu. Barba nas je odavno napustio, a teta će za koji mjesec napuniti devedeset. U glavi tako bistra i razumna, da nije teže pokretna, bila bi k'o curica. Još sebi sjutrom kavu kuha (pomoću kuhala za vodu), još ćerki suđe opere, još se sama svlači i oblači, pere i njeguje, bez ičije pomoći. Pa, kad su krenule priče i crtice iz prošlosti i zajedničkih ljet(ovanj)a, čitav jedan život se otvorio u kaleidoskopu boja, i nigdje kraja, nigdje konca. Tako vremešna, a tako vedra i široka duha, čudo jedno. Napričali smo se, ismijali, isplakali. Što od sreće, što od tuge, jer, od toga i jeste ispleten život cijeli. Svačiji.




Bio je to put od srca srcu, a za potvrdu dobih i srce u šalici kave sretan.



Budem se još vratila Beogradu, sa još malo sličica, a sad idemo na drugu želju, planinarsku. Planinari bi rekli, tko nije prošao Premužićevom stazom, kao da i nije planinario. U rujnu ove godine punim četiri godine planinarenja, pa sam, izgleda, osamdeset i trećom turom, rutom od Zavižana do Rossijeve kolibe i natrag, tek sad dobila status planinara thumbup.



A nije slučajno, ne, ne vjerujem više u slučajnosti nono, da mi je planinarski dnevnik sa Premužićevom stazom na naslovnici, ležao doma prazan, Bog zna od kada, i da sam tek sada pobrojila sve izlete unatrag, i na 83. stranici polupala pečate sa Zavižana i sa Rossijevog skloništa thumbup... čak tri ukupno, za početak više nego dobro fino.







Pa da, ovaj pametnjaković mi je poremetio raspored slika (minus fotogalerije), ali dobro. Budem se još vratila NP Sjeverni Velebit, Premužićevoj stazi, i još mnogočemu zanimljivom, što smo uz put posjetili i vidjeli. Za sada toliko.

PS. Pokloni si ljubav, da bi (ras)tjer(iv)ao mržnju oko sebe. Daj si mira i blagosti, da bi (u)blažio gnjevne i nemirne. Nađi si izvor sreće, možda mnoge nesretne preobratiš. Kako siješ, tako žanješ. To vrijedi i za ljude. Osjećam... vjerujem... ili (samo) ludim... kako... mijenjajući sebe, mijenjam i druge. Jer... ljudi se ponašaju onako, kako ih naučimo... kako im dozvolimo... koliko se ispružimo... i prema sebi, i prema drugima... a svi imamo dovoljno trauma i predrasuda iz prohujalog životnog puta, po kojima valja (pro)čeprkati, u potrazi za djetelinom s čet'ri lista... ili slamkom spasa... uz put, birajmo dobro društvo... kiss.


Oznake: NP Sjeverni Velebit, Premužićeva staza, Zavižan, Rossijevo sklonište, Beograd, ispunjene želje

- 19:36 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se