Dobila sam tog medića, i to je to. Razveselio me kao znak na pustom putu, za koji sam već znala da njime trebam kročiti. Ako sebi želim dobro. I kako to već na me sliči, preslatko sam ga u rime ušuškala, i u svijet poslala, kao sunčev trag buduće neizvjesnosti. Ne, ništa nisam ni slagala, samo pozadinu nisam otkrila. Jer je maglom obavijena. Samo sam gorki okus pelina me(ee)dom zasladila... ma vidi ti to, kako se sad i taj med s mojim medom poklopio.

Intuiciju sam svoju (pre)dugo batalila, mada sam od početka bila sigurna. Ali, ne vrijedi za propuštenim plakati. Nije da se plašim svoje sjene, ali strah me bilo zakoraknuti, i na sebe toliku odgovornost preuzeti. Pa sam, eto, slijepo prihvaćala, sve dok strah nije zamijenio još veći strah. A onda sam presjekla po svom, jer mi nije bilo druge. Jer je vrag odnija šalu. Od tada je bolje, mada daleko od dobroga. Nadam se da šteta nije velika, i da nije nepopravljiva.

Danas znam što sam znala oduvijek. Intuiciju svoju treba slušati, pa ma koliki autoriteti pred nama stajali. Naše bitke nitko izvojevati neće i ne može. Osim nas samih. I nema te struke i tog znalca, koji može bolje od nas znati, kako je nama u našem tijelu. A zašto li onda ponavljam(o) greške, sam Bog će znati.


Ibrica Jusić – Još uvijek ne znam neke važne stvari

Nastavi'će se... o zdravlju, o bolesti, o štitnjači... kad mi pamet nije smetala dati se u "pravnike", što ne bih malo i u "doktore" ... Eto, što ti je život... nakon pustih godina zasja sunce na pravosudnom nebu, pa me pošteno i ne ogrija, a već ga zamračiše zdravstvene i ine peripetije.

Oznake: život, Zdravlje, Bolest, štitnjača