srijeda, 24.09.2014.

Bog nek' ti pozlati dane



Vice Vukov - Bog nek' ti pozlati ruke

Prisjećanje na Vicu Vukova, moglo je proći i bez ovog spota, ali, u tom slučaju, i bez ove pjesme. Moglo je, al' kako vidite, ipak nije...
Nećemo sad o uzročno-posljedičnim vezama, jer jedno uvijek vuče drugo. Da ne volim "kopati" po starim pjesmama, ne bi "mašklinom ni udarala" u baš tamo neke "zakopane" i "zaboravljene", da ne kažem i doslovno izgubljene. A kad još "iskopam" neku, koja je u svoje vrime bila i nagrađena, kao ova... Bog nek' ti pozlati ruke... a i sam Jubito ju je izgubio iz vida, kud ćeš većeg izazova. Pa sam se tako nekako dala u potragu, barem za mp3 verzijom, a sve ostalo je povijest. I nek' me sad tuž(akaju)e da kršim autorska prava, a ja samo spašavam hrvatsko muzičko dobro od zaborava... ccc... Nije li poslastica za uši, udahnuti nekoj pjesmi "novi" život, nakon tolikih godina, kad teško da će se netko i sjetiti, da je čuo ili slušao ovu pjesmu...

Mada znam... mnogi će tek lagano odmahnuti rukom, i ostati hladni k'o špricer...
Mada znam... da kod mene se (po)često znalo malo više "dramiti", posebno okolo kole tih spotića, kao da sam, u najmanju ruku, ne znam kakav muzikum-specifikum...
Mada znam i to... da mi, sporedni likovi u tom svijetu muzike, možemo kako hoćemo... (ne)voliti... (ne)slušati... (ne)ignorirati... sa koliko li već... ili... između... i opet nikom ništa ne fali... i vuk sit, i ovce na broju...

Ali, kada je Vice Vukov glavni lik, a danas i ovdje jest, onda sam se baš prikladnog izraza sjetila, jer... kako god tko tumačio i gledao na tu "stvar", ne može se poreći svojevrstan specifikum njegovog životnog puta... od početka do kraja... cijeli jedan ljudski vijek s krimenom bez krimena... i cijeli pregršt posve nedužnih pjesama s tako teškim usudom... pjesama što samo pjevaju o trajnim životnim vrijednostima... o Čovjeku... Domu... Rodu... Radu... Poštenju... Vjeri... pa su takve kakve jesu, čiste i ljudske, i danas, rekla bih, passe... u ovom svijetu izokrenutih vrijednosti, kao da su i opet "krive", čak više nego prije...

A nema nekog smisla izdvajati ili slagati vrh vrha, ili... top topa, kako to "lijepo" "hrvatski" sročiše današnji jezikoslovci... Vicinih pjesama, kada bi na prste jedne ruke stale one, koje možda ne bi zavrijedile biti na tom nekakvom popisu najboljih. Jer, silama moći i zla usprkos, sve su te pjesme ipak i dostupne i poznate. Neke od njih su već našle svoje mjesto u mom džuboksu, za čak tri sam, bez ove današnje, napravila spotove (dva samostalna: "Ribari" i "Zvona moga grada", i jedan u suradnji: "Dalmatinska elegija"), pa bi svaka dodatna riječ bila... ili ponavljanje... ili ništa novo...

Stoga držim vrijednijim i interesantnijim približiti lik i djelo Vice Vukova, preko nekih manje poznatih detalja, s ove i one strane ogledala, da se sad poslužim rječju samoga Vice...
Iz mog kuta, tek dva podatka... jedan, recimo, važan, a drugi... ajmo reć' da je nekakva pikanterija, mada nisam sigurna u s(p)retan odabir tog izraza...

- Karijera Vice Vukova je započela strelovito, kada je, kao debitant, osvojio prvu nagradu na... Opatijskom festivalu '59... sa pjesmom ..."Mirno teku rijeke"...

- U gradu pod Marjanom je nastupao od samog osnutka Splitskog festivala... naime, te početne, 1960-te, uz modnu reviju je nastupilo tek troje izvođača, od kojih je jedan bio upravo Vice Vukov, sa izvedbom pjesme Ive Vojkovića "Moj Splite"... i zar sumnjate da sam "prekopala" sve živo i neživo, od Jubita do Gugla, u potrazi za tim prvim ispjevanim "splitom", mantrajući, kakva li se "poslastica" krije iza tog davnog stiha i zvuka... da bi razočarano odustala, tek nakon što sam iz jednog "dokumenta" doznala, da je pjesma izgubljena... autor članka, naime, tvrdi, da su čak dvije pjesme od tri... izgubljene... Vojkovićev "Split" i Srbljenovićeva "Čežnja"...


Iz kuta, ili bolje, pera Vice Vukova, autora knjige "Pogled iza ogledala", napraviti dobar i cjeloviti izbor, a izbjeći kilometarski post, gotovo je nemoguće, pa sam se, koliko god i to bilo puno, zadržala na "pogledima" na vlastitu sudbinu i muziku, mada... odvojiti muziku Vice Vukova od politike... nema sumnje da je to tek, u doslovnom smislu, nemoguća misija...

***
"U dvadesetogodišnjem periodu moje društvovne anonimnosti, tijekom posljednja dva decenija komunističkog režima, mnogi su mi pristupali, tapšali me po ramenu govoreći: "Vidite što su vam ovi prokletnici učinili, ne dadu vam pjevati, ne dadu vam živjeti"!
Gotovo uvijek, osjećao sam potrebu odgovoriti: "Točno, ali ne zaboravite, bio je to i moj izbor! Da nisam živio tako kako sam živio, ne bi me zatekla ova sudbina".
"U čemu bi uopće mogla biti vaša krivnja? Pa vi ste bili krivi samo zato što ste Hrvat"!
"Nikako", odgovarao sam, i odgovaram i danas s jednakom odlučnošću, "uostalom, koliko je Hrvata koji, ne samo da nisu doživjeli moju sudbinu, nego su aktivno sudjelovali u proganjanju i drugih, sličnih meni!? To što sam doživio, posljedica je činjenice da sam se svojim ponašanjem zamjerio nedemokratskom režimu i njegovoj politici utemeljenoj na nepravdi"!
Nažalost, u cjelini, i dalje se rado priklanjamo tezi da smo "krivi samo zato što smo Hrvati"! To dramatično uvjerenje zapravo nas dovodi u politički lagodnu poziciju nemoći... Jer nemoć je alibi za sve ono dobro što nismo učinili..."


***
"Kada sam, dakle, 1971. ostao bez domovine, a i bez osnovane nade da ću se uskoro u nju vratiti, počeo sam je doživljavati na do tada mi nepoznat način. Ranije, domovina mi je uvijek bila vezana uz velike riječi, velike ljude, velike događaje iz povijesti. Domovina je uvijek bila asocijacija na tragične heroizme i velike žrtve. Tih dana, u egzilu, sve je to i protiv moje volje počelo blijedjeti, a pomisao na Domovinu stvarala je u mojoj mašti idilične prizore starih ulica, borovih šumaraka, nedjeljnih ručkova, školskih klupa, obitelji, djece, mora, zaboravljenih prijatelja... Čak i moji progonitelji postali su mi nekako bliski... Vjerovali ili ne, i pomisao da bih mogao završiti u kojem od domovinskih zatvora... Da, nije mi bila previše zastrašujuća! I, naravno, kao posljedica toga, morao sam se, prije ili kasnije, suočiti s jednom novom iako očekivanom gorčinom. Nekim Hrvatima, kojima sam do tada bio simbol hrvatstva, ništa nije bilo toliko neprihvatljivo, kao moja bezuvjetna ljubav prema domovini! "Pa Hrvatska nije naša, ona je jugoslavenska i srbokomunistička! Dok ne bude naša, ne želim živjeti u njoj"! Tako su govorili i otkrivali mi tragičnu istinu: njihova ljubav prema Hrvatskoj, bila je samo ljubav prema fikciji, koju su o njoj gajili. Na koncu konaca, izgledalo je da najviše na svijetu mrze baš – Hrvatsku, jer ona nije, niti je ikad bila, a niti će ikad moći biti onakva kakvom su je oni zamišljali! Postalo mi je jasnije što je mislio general Beck rekavši za Hitlera: "Pa taj momak uopće nema Domovinu"!"

***
- Predložio bih ti da prvom prigodom pažljivo poslušaš poruke pjesme TVOJA ZEMLJA, nastavio sam, nepopravljivi optimist kakav već jesam, pa ćeš vidjeti da se u njoj govori o čovjeku i njegovim bližnjima, a lako ćeš ustanoviti, da bi gotovo svaki narod mogao prihvatiti tu pjesmu kao svoju. U tome ćeš možda vidjeti i razliku između te pjesme i novijih pjesama te vrste... Razmišljajući dosljedno, najvjerojatnije, otkrit ćeš i zašto je ne izvode na radiju!
- Nećeš mi valjda reći da ta pjesma nije prava nacionalna, hrvatska pjesma, pa da je zbog toga ne izvode na radiju!?
- Naravno da ne, rekoh, odmahnuvši nervozno glavom, ali njen glavni motiv je čovjek, naš čovjek, naravno, jer, na kraju krajeva, pjesma je napisana na hrvatskom jeziku. Ipak, domoljubna je, ali ne i nacionalistička!
- To je i razumljivo, jer u vremenu u kojem je pjesma nastala, nismo niti smjeli biti nacionalisti!
- Ne pada ti na pamet, da možda neki nisu ni htjeli biti nacionalisti! Osim toga, usporedi stihove TVOJA ZEMLJA s riječima nekih današnjih domoljubnih pjesama, nešto ćeš, htio ili ne, morati zaključiti. Naime, istina je da u ono doba puno toga nismo smjeli, ali to je, čini se, dobro djelovalo na kreativnost pjesnika! I ne samo pjesnika. Sjeti se televizijske serije "Malo misto". Zar je zadnjih godina naša televizija stvorila nešto, ne samo toliko kvalitetno, nego, ako hoćeš, toliko - domoljubno!? To što se neke stvari danas smiju bez mjere, kao da nas je stvaralački steriliziralo! Rutina, rutina, dragi moj, uništava umjetnost pa su, u dobrim vremenima za umjetnost, umjetnici simulirali poteškoće, kada se one nisu same pojavljivale! Kada nešto postane lako, otuda je zasigurno pobjegao smisao... A što se domoljublja tiče znamo da je biti Hrvatom nekada bilo sve prije negoli rutina. Pitam se, nije li danas previše lako biti Hrvatom. Previše lako da bi bilo kreativno!? U potrazi za smislom novoga domoljublja, ne osjećaš li potrebu pronaći neko "teže" hrvatstvo od onoga koje se još danas nudi, kao "neupitno", iako je statično, frustrirajuće i netremice zagledano - u prošlost!?
-Ti si ga, izgleda, već našao, pa umjesto da budeš sretan, djeluješ kao netko tko je u potrazi za novim problemima, uzvratio mi je poznanik s osmijehom kojim kao da oprašta moje "filozofiranje". Ali, i domoljublje, i nacionalizam, termini su koje upotrebljavamo u različitim situacijama, a najviše s obzirom na trenutak. Na koncu konaca, zar to ipak ne dođe na isto?
-Možda... izustio sam rezignirano, znajući da se i opet nismo razumjeli..."


ovo je tek završni dio razgovora s poznanikom na temu Tvoje... Moje... Naše... Zemlje...

***
"... Postojala su samo tri festivala lake glazbe: Opatija, Zagreb, Split... Ipak, 1966. godine, neki su došli na "drsku" ideju da organiziraju i četvrti festival lake glazbe u Hrvatskoj: festival Kajkavskih popevki u Krapini!
Novi festival priredio mi je iznenađenje... Organizatori su objavili "čvrst i principijelan" stav: onima koji nisu kajkavci, nema mjesta na festivalu! Bio sam doista nemilo iznenađen i uvrijeđen! Nisam se mogao pomiriti s tim kriterijem pa sam odlučio da to i obznanim prvom prigodom. Zgoda se ukazala kada sam u jednoj TV-emisiji pjevao prelijepu međimursku narodnu "Vehni, vehni, fijolica". Nakon pjesme "uzurpirao" sam mikrofon i pred TV kamerama "priprijetio". "Eto, neka čuju oni tamo, organizatori kajkavskog festivala, da čovjek ne mora biti kajkavac da bi pjevao kajkavski; dovoljni su mu ljubav prema pjesmi i - talent"!
Ni danas ne znam koliko je ta moja izjava imala veze s činjenicom da sam slijedeće, 1967.,- nastupio na festivalu? Bilo kako bilo, te godine u moj život "ušuljala" se bezazlena i pitoma "Vužgi!" Ivice Stamaća i Paje Kanižaja, kao neočekivano veseli kontrapunkt problemima koji će s tom pjesmicom početi i trajati, na svoj način, sve do danas.
Dalmatinac u Zagorju! Bio je to pravi hazard!..."


***
"Festival u Splitu, baš te, 1967., preselio se s Bačvica na Prokurative. Tim prijelaskom iz, tako reći, „neurbanog“ ambijenta kojim se širio ugodan miris s nedalekog roštilja – a i pjesme su uglavnom "mirisale" na ribu, peškariju, pašticadu i bevandu – u samo središte Splita, na Prokurative, koje su arhitektonska živa slika upravo stoljetnog gradskog života Splita, organizatori festivala kao da su i ambijentom željeli sugerirati činjenicu da je festival prerastao iz splitsko-dalmatinskog u europski!
Organizatori kajkavskoga festivala odlučili su se, pak, za novinu koja je po sebi demonstrirala upravo suprotnu namjeru. Bilo je, naime, preporučeno da izvođači odjenu zagorske narodne nošnje! Na "Splitu" smo se, dakle, natjecali u šarenilu odjevanja pa su zahvaljujući tome imali pune ruke posla tadašnji pioniri "modnog kreiranja" (Hundić, Gumzej, Raunig, Krivić...), a u Krapini, odlukom organizatora trebali smo biti lišeni te brige! Svi jednako odjeveni! Kasnije, doduše, neke su žene unijele u tu uniformiranost pokoju osobnu stilizaciju, a neki su muškarci nosili surke, gradske verzije narodne nošnje, popularne u vrijeme Ilirskog pokreta, u kakve ja Vlaho Bukovac odjenuo Gaja, Demetra, Mažuranića, Lisinskog i druge na slici "Hrvatski narodni preporod" na zastoru Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu... Bilo kako bilo, dok sam sebe već zamišljao u zagorskoj (prigorskoj!) nošnji, u ušima su mi odzvanjali neizbježni dalmatinski komentari tipa: "Aaala, kakvi je u onin bilin gaćama, ka u vriću da se obuka! Gotovo je s njin, proda se, posta je Zagorac"! Situaciju je otežavala činjenica da su nošnju odmah prihvatile sve žene: lišavalo ih je to brige oko garderobe. A i muškarci nisu bili daleko od toga da shvate svu praktičnost te ideje... Nenadano, ipak, ukazalo mi se "gospodsko" rješenje! U nevezanom razgovoru, tijekom jedne festivalske probe, s danas već pokojnim poznatim hrvatskim baritonom Vladimirom Ružđakom, saznao sam da je on odlučio navući smoking! Nastupao je, naime, samo prve, tzv. koncertne večeri. Kako sam ja nastupao i prve, koncertne, i druge "lakše" festivalske večeri, odlučio sam se na "salamunsko" rješenje: prve ću večeri obući smoking, a druge - nošnju...
"Vužgi" je te davne 1967. "na juriš" osvojila publiku, a s njom sam i ja bio čvrsto prikovan na novo nebo kajkavskih TV-zvijezda!
Do samog svršetka trećeg festivalskog dana činilo se da će i taj lakoglazbeni događaj proći i biti zaboravljen kao i mnogi prije njega. Primajući, pred razdraganom publikom, prvu nagradu za "Vužgi!" komešale su mi se glavom slike Dalmacije, Zagorja; odzvanjao je smijeh poruge i odobravanja što su ga zasigurno izazvale moje "bile zagorske gaće"... Iznenada, nenajavljena kao prva ljubav, progovorila je iz mene neka neobuzdana iskrenost. Trenutak koji ne možete ni propustiti ni ponoviti. Trenutak u kojem osjećate blaženu jednostavnost življenja. "Hvala vam", obratio sam se publici - iako to nitko od mene nije očekivao - ne vodeći računa o tome da moje riječi prenosi čitava televizijska mreža tadašnje Jugoslavije, i dodao sam: "znajte da je meni ka dobrom Dalmatincu bilo neobično drago odjenuti ovu našu divnu hrvatsku narodnu nošnju..." I tako je "pala" riječ koja je u to vrijeme bila apsolutno dosljedno izbjegavana. Poslije kratkotrajnog muka - i velikog iznenađenja! - počeo je pljesak koji nije minutama prestajao. Izlazio sam pred publiku desetak puta! Odnekud je dotrčao Ivo Robić (koji je također pjevao "Vužgi!"): "Što je bilo, što je bilo"!? Ispričao sam mu u par riječi. "Slušaj, komentirao je tobože ljutito, kada ćeš drugi put htjeti reći nešto slično, svakako mi javi, jer tako nešto ne bih želio i opet propustiti"!


***
"...Eto, možda je baš taj trijezni pogled na stvarnost, izlaz iz svega: otvorenih očiju živjeti život i kloniti se onih koji "stvaraju povijest"...

I na koncu konca, što još reći s moje strane... ja pamtim svoj žal za Vicom, uz čije sam pjesme odrastala, a sjećam se i svojih misli iz (od) vremena, kada je (na)stradao... kao da se ne da pobjeći od usuda, pa tako, eto, ni Vice nije mog'o pobjeći od svog, da mu na kraju, na ovaj ili onaj način, ipak politika dođe glave... a možda bi drukčije bilo sve, da je poslušao Savku, kad mu je u trenutku nehotične ispovijedi (kako ga je on tada shvatio), rekla: "Nemoj se baviti politikom, to ti je nešto veoma prljavo..."

U spomen na Vicu Vukova ... 03. kolovoza 1936. - 24. rujna 2008.

- 00:10 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 02.09.2014.

Još bi nam mogla...


Povratak

Ko zna (ah, niko... niko ništa ne zna...
.......... Krhko je znanje!...)
.................... Možda je pao trak istine u me...
.............................. a možda su sanje.
........................................ Još bi nam mogla desiti se ljubav...
.................................................. desiti - velim...
............................................................ Ali, ja ne znam, da li da je želim...
...................................................................... ili ne želim.


U moru života, što vječito kipi...
.......... što vječito hlapi...
.................... stvaraju se opet... sastaju se opet...
.............................. možda iste kapi.
........................................ I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem...
.................................................. jedna vječnost pusta...
............................................................ mogla bi se opet u poljupcu naći...
...................................................................... neka ista usta.


Možda ćeš se jednom uveče pojavit...
.......... prekrasna u plavom...
.................... ne sluteći da si svoju svjetlost lila...
.............................. mojom davnom javom.
........................................ I ja, koji pišem srcem punim tebe...
.................................................. ove čudne rime...
.................................................. oh, ja neću znati... čežnjo moje biti...
...................................................................... niti tvoje ime.



Dobriša Cesarić - Povratak (recitacija)


Pa ako i duša u tome trenutku...
.......... svoje uho napne...
.................... sigurnim će glasom zaglušiti razum...
.............................. sve što slutnja šapne.
........................................ Kod večernjih lampa, mi ćemo se kradom...
.................................................. pogledat ko stranci...
.................................................. bez imalo svijesti koliko nas vežu...
...................................................................... neki stari lanci.


No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće...
.......... ko sunce u krugu...
.................... i nosi nam opet ono što je bilo...
.............................. i radost i tugu.
........................................ I sinut će oči... naći će se ruke...
.................................................. i srce se dići...
............................................................ i slijepi za stope bivšega života...
...................................................................... njima ćemo ići.


Ko zna (ah, niko... niko ništa ne zna...
.......... Krhko je znanje!...)
.................... Možda je pao trak istine u me...
.............................. a možda su sanje.
........................................ Još bi nam mogla desiti se ljubav...
.................................................. desiti - velim...
............................................................ Ali, ja ne znam, da li da je želim...
...................................................................... ili ne želim.


Dobriša Cesarić
(1902 - 1980)

- 20:40 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se