Naslov je, zapravo, trebao biti... Treća-sreća... ali sam se, eto, u zadnji čas predomislila. A što je treće, i gdje se krije prvo i drugo, tek treba pojasniti. Ako kažem da je riječ o pjesmi, valjda je situacija već jasnija malo.
Pjesma je danas treća...
... kao vaga... kao kontrapiz...
... kao dogovor i mjera s onim dvjema prethodnima, ili bolje rečeno, sa samom sobom...
... kao odgovor na sve one dosadašnje, Nekima možda srcedrapateljske, e pa vrlo važno... u čežnji su i slutnji ispjevane...
... kao utjeha... možda i to, ali čekaj malo, to s utjehom mi ni sad nije posve jasno... da l' utjeha je prva, druga ili treća... ili neka stota, od prije... ma, tješim se i Ja od Života, moguće se zavaravam još i više... baš kao i drugi ljudi svi... kamuflaže majstori...
... kao podsjetnik na Život, koji rijeka je što teče i buja neprekidno...
... kao upitnik još i ponajviše... upitnik Životu sa tisuću pitanja...
... što li je u njemu tek jedan san, pa bio on i nedosanjan...
... što li je Nebu jedna kišna kap... što Moru ona jedna slanomorska...
... što li je oku jedna gorka suza, ma koliko da peče i boli, kad uz nju skalinada je cijela onih drugih, nijansiranih...
... koliko je teško jedno crno zrno u pješčanom satu... i mjenja li išta na stvari ta njegova crna boja...
... što li je kazna, a što blagoslov...

... i ne pitajte mene, ne znam Ja ništa od toga...
... možda odgovore zna samo vjetar, a Ja ne znam ni hoće li me naći, ili mimoići...
... možda je tajna skrivena u boci, što valovi je morski nose, a Ja ne znam ni gdje je, ni hoće li do mene doći...

... zašto li se to tako čini, a varka je zapravo, da Sreća je uspavana ljepotica, a Nesreća trnje što je okružuje...
... zašto li se čini, a prevara i to jest, da uvijek nešto fali...
... zar nešto fali Nebu ili Zemlji... Svemiru i Svijetu... svem Živom i Neživom...
... ili je samo čovjek taj... samo čovjeku nešto fali... uvijek... al' baš uvijek... što god da mu daš...

Biti svjestan svoje sreće, umijeće je i blagoslov, rekla bih, al' ne pada to tek tako... jedan pljesak ruku, i pred tvojim je već Nogama (hvala ti, Živote, jer... mog'o si mi ih i ne dati)... otvoriti treba dobro i Oči i Uši (još jednom ti hvala, Živote), da bi je ćutili... vidjeli... opipali...
A zašto je onda tako teško... zar samo zbog jedne suze gorke, što peče i boli, da tako lako zaboravljamo na sve ono dobro... zašto je teško reći... hvala ti, Živote... jer dao si mi puno... jer si Čudo... jer si Dar... jer ti ništa ne treba, i ništa ti ne fali...


Gracias a la vida con letra Violeta Parra

P.S. Potrudite se sami oko prijevoda, ako imate želje, ili samo odgledajte spot sa engleskim prijevodom (ima ga, ali mi je ovaj bio ljepši)... tekst na hrvatskom nije doslovan prijevod, original mi je bolji, ali je jedini koji sam pronašla u bespućima interneta...

Uglavnom je to trebalo biti sve, ali ipak nije... a zašto nije, doznajte u nastavku...

Ovaj post nije smišljen i iznjedren danas, i prosut na papir tek onako, iz cuga... ma dobro, Ja i inače na blogu ne izbacujem riječi brzopleto i nepromišljeno, čime se u stvarnom životu baš i ne bih mogla u tolikoj mjeri pohvaliti... i nazovite vi to sad kako hoćete, ali Ja znam da je tu na djelu jedino veća odgovornost prema javno izrečenoj riječi, za razliku od one u svakodnevnom govoru... koliko god se Ja i u ovom drugom trudila ispeći prije nego reći, uspjeh je oscilirajući, kako kad... o da, onaj simpatični ali jako skliski sindrom svima nama drage Bepine iz Maloga Mista, često zna biti jači od mene... eto, i sad ti reci, gdje li sam ja ovo zalutala s riječima... ajmo mi nazad na oni cug...

Ovako je to bilo... još prije nego sam, preko uha slušajući završnu večer festivala, odlučila "prilijepiti" na blog one dvije pjesme, jer su mi nekako baš "legle" na prvo slušanje... i neka mi oprosti dragi Coce, u čiju slavu i čast je zasluženo protekao ovogodišnji Splitski festival... kamo sreće, da je njemu posvećena pjesma ujedno i najbolja, ali nažalost nije, i po mom skromnom sudu, ali i po sudu mnogih što šuškaju po kuloarima... joj mene joj, ni o ovome nisam htjela, pa se idemo mi vratit' na pravi put... po drugi put ...

Pjesme sa festivala su, dakle, upale neplanirano, a ova treća, današnja, već od ranije se "krčkala" u mojoj glavi, čekajući da je ukompiram s nešto teksta po mjeri mene i mojih trenutnih osjećanja i razmišljanja...
Potrefilo se, da sam je, spletom određenih (ne)slučajnosti, koje su se dogodile od jučer do danas, samo malo požurila...

Idemo sad još razjasniti i te (ne)slučajne događaje, pa će sve biti posve jasno. Najprije sam jučer svratila kod annaboni, pa me zaintrigiralo ono "njeno"... biti svjestan svoje sreće..., a danas je fitilj kresnuo kod Valcer, gdje sve pršti od sreće, a kako bi drugačije i bilo, kad novi se Život rodio...

A Ja u svemu tome, i opet ne znam... postoje li te slučajnosti, ili se s razlogom sve događa... ma, nemate vi ni pojma, koliko bi ja volila vjerovati, da s razlogom sve je... ali razlog... da mi je bar taj razlog jedan... o vjetre, vjetre, na jugu sam ti Ja, ako nisi znao... a i ti boco, boce li ti tvoje, kojim morima sada ploviš, kakvi li te vali nose, i kad misliš više na moj Jadran plavi... na žalu te svome čekam, i u more gledam, ako ni ti ništa ne znaš...

I završnu još da reknem, kad su se već poklopile ove i ovakve (ne)slučajnosti... rađanje novog Života je velika stvar, a što li su drugo stihovi Violete Parro, i ovaj post u cjelini, ako ne oda Životu... Život kao čudo... Život kao dar s neba... pa kad je već ispalo sve tako, kako je ispalo, onda neka ovaj post bude moja čestitka Valcer... nije mala stvar biti ponosna i sretna baka, i to po drugi put... sretno vam bilo svima, koliko god da vas skupa ima ...

Hvala ti, Živote... za sve što mi dade... za sve što mi ote...