nedjelja, 27.04.2014.

Pričam ti priču

Olovne godine

Kroz otvorena se vrata uvlači vlaga i hladnoća, iako pogled na kalendar nedvojbeno kazuje da je mjesec maj. Komadić neba što se nazire kroz razmaknute zavjese, otkriva nakupine oblaka, koje, kao da se svakog trena spremaju raspuknuti i svom snagom se stuštiti na zemlju.

U prostranom dnevnom boravku je sve glomazno i staro, od tapeta na podu i štofane sjedeće garniture, koju čine trosjed, dvije fotelje i tabure, preko niskog stola u sredini, do komode i bara nasuprot. Moderan namještaj iz sedamdesetih, unatoč patini minulih dvadeset godina, još uvijek je dobro očuvan i oku ugodan. Jedino se televizor nije uspio othrvati napretku tehnologije i mode, pa je onaj crno-bijeli u međuvremenu zamijenjen novim, u boji.

Zadnjih mjeseci on slikom i tonom svjedoči povijesnoj prekretnici nacije. Euforija slavlja i zveckanje oružja izbijaju iz ekrana svakodnevno, i ispunjaju narod i ponosom i strahom. Svakodnevica je to, koja govori o bremenitom vremenu ni rata ni mira. Svakodnevica koja nosi strepnju sutrašnjice. I dok se dalekovidnicom iz dana u dan smjenjuju nasmijana lica, i visoko vije trobojnica, dok se na revere kače bedževi i odlikovanja, a u zrak dižu transparenti, glasno se pjevaju domoljubne pjesme i veliča hrvatstvo.

Dva lika zatočena u istoj prostoriji, nimalo se ne uklapaju u tu sliku sveopćeg veselja. Gotovo bi se reklo, da su nesvjesni zbivanja oko sebe. Sve dublje propadaju u ponor tame i vrtlog neizvjesnosti, pa se u svojoj nemoći nabacuju optužbama.

Nera je sklupčana u fotelji, i rukama briše suze. Lice joj je podbuhlo od plača, i crveno od bijesa, koji je, samo koji trenutak prije, iskalila na mužu...
"Ti si kriv za ovo njegovo ludilo... ni'ko drugi nego ti... od kad je zenija na ovi svit, puniš mu glavu s tim balunom... ti si luđi od njega..."
Riči nepromišljene teku poput bujice, al' smirenja ne donose, pa drhtavom rukom prolijeva vodu po stolu, u potrazi za još jednim apaurinom.

Damir sjedi na trosjedu, praznog pogleda uprtog u televizor. Izraz mu lica odaje odsutnost i zabrinutost. Dok se pred očima redaju stravične slike nereda na Maksimiru, misli mu lutaju bezdanom, a crne ga slutnje bacaju u očaj. Osjeća kako mu krv nadire u glavu, pri samoj pomisli da se i njegov sin nalazi na uzavrelom stadionu. Žena ga dodatno raspaljuje, pa se desnom rukom hvata boce konjaka ispred sebe, dok u lijevoj nervozno stiska čašu...
"Daj, snizi ton za početak, i prestani uvijek mene kriviti za sve..." ... izbezumljeno joj se unosi u lice s onom bocom... "znaš i sama da je otišao na svoju ruku, i da ga svojim histeriziranjem nećeš vratiti... oboje smo jednako nemoćni, i možemo samo moliti Boga da živ dođe doma ..."

Udarne vijesti s Maksimira i dalje ne silaze s ekrana. Stadion gori u ludilu i plamenu baklji... povampirena masa tjelesa u stampedu ruši i čupa sve pred sobom... stolice lete zrakom poput užarenih meteora... pendrečenja i uhićenja na djelu... strava i užas... Bože, pomozi...

Samo glas sina može vratiti mir u njihova srca i dom...


***

P.S. Život neumoljivo ide dalje... s nama ili bez nas... Jedino je Život zadužen za pisanje romana, mi ga možemo samo kopirati... manje ili više vješto... manje ili više uvjerljivo...
Uskrs je prošao u sjeni smrti, a naš dida je zanavik zatvorija svoj libar o' života... neka počiva u miru...


- 21:41 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 26.04.2014.

Libar od života



Klapa Lučica - Na Merjan su drače

- 17:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 12.04.2014.

Pričam ti priču

U potrazi za Veronikom

Pogled na te grozne ptičurine, kao da je razbio i zadnju nit koja ga je još držala u komadu. Lagana drhtavica i žestina kojom je zgrabio, a potom opet bacio daljinski, prestrašila je i samog Leonida. Opet ga je zapljusnuo taj poznati osjećaj tjeskobe, i poklopio ga poput vala. I dok mu se obrazi nadimaju i žare od trenutne navale krvi u glavu, on grčevitim pokretima odvezuje kravatu i skida sve sa sebe, kako bi uhvatio zraka.
Nakon noćne more, iz koje je izašao malaksao, ćuteći kako mu graške znoja i dalje probijaju mokru kožu... nakon rastresenosti na poslu i još jednog izgubljenog klijenta... graktanje tih crnih ptica, koje su ga dočekale kući, umjesto glasa Veronike, Leonida je toliko uznemirilo, kao da proživljava reprizu noćašnje more i svih onih besanih sati u kojima je znao osluškivati Veronikino disanje. Ptice su došle kao ona zadnja kap koja prelijeva čašu razuma.

I dok, s ono malo bistrog uma, pokušava smiriti kovitlac svojih misli, zujanje aparata za kavu ga dodatno iritira. Minute čekanja su preduge, dok iracionalno vjeruje, kako će mu upravo taj dragocjeni gutljaj crne tekućine izliječiti drhtavicu i smiriti nerve.
Udarac po ulaznim vratima ga je pogodio poput groma, pa je, onako napetih živaca, kao metak izletio iz kuhinje... "Samo luđak udara u vrata, umjesto da zvoni"... ljutito mu je prohujalo mozgom, mada se u podsvijesti nadao, kako je možda ipak Veronika na vratima.

Kada je otvorio, mlađa ženska osoba ga je gotovo srušila u pokušaju nasilnog ulaska u stan. Zapuštenog izgleda i neprirodnog treptanja očima, izbezumljeno je ponavljala Veronikino ime, kao da joj život visi o koncu, i samo ona ga može spasiti.
"Gdje je Veronika?... Govori... " urlao je sad već Leo na nju, pokušavajući je u isto vrijeme zgrabiti za vrat, tako da je jadna žena u zadnji tren uspjela izmaći njegovim šakama i pobjeći.

"Isuse, Veronika, ti tvoji pacijenti..." promrmljao je sebi u bradu, treskom zalupivši ulazna vrata. Točno je mogao osjetiti, kako novi val nemira pojačava njegovo drhtanje. Nije mu pomogla ni topla šalica kave, koju je nervozno natočio, i čvrsto obujmio dlanovima.
"Što napraviti... koga nazvati... zaboga, Veronika, što su ti učinili?..."... mantrao je uronjen u sebe, kad mu je do uha doprlo nekakvo cviljenje... zujanje...
"Što li je sad to?... Veronika"... viknuo je, uputivši se tragom zvuka u mrak kupatila. Još više obavijen crnim slutnjama, sa strahom je upalio svijetlo. Pogled na kadu ispunjenu vodom, oblio mu je tijelo hladnim znojem, dok mu je srce i dalje tuklo, kao da će svakog trena iskočiti iz grudiju. Približivši se još koji korak, iz grla mu se oteo uzdah olakšanja... "Pobogu, Veronika, gdje li si?..."... kupaonski ventilator je, svojim jednoličnim zvukom, i dalje cvilio i parao mrtvačku tišinu, kao da se, u međuvremenu, ništa nije promijenilo.

"Leo... Leo, gdje si?..."... napokon ga je trgnuo dobro poznati glas. Njegova Veronika je uvijek tako veselo, poput vihora, ulazila u kuću, i već po navici ga dozivala s vratiju... "oprosti, izletila sam kao luđakinja kad su nazvali... Isuse, Leonid, pa ti grozno izgledaš"... zapela je usred riječi, i trenutno prekinula slijed zbrkanih misli, kojima je krenula opisati ludilo današnjeg dana... "kao da si duha vidio... dragi moj, koliko ću ti još puta ponavljati, da pod obavezno moraš prestati s tom kavom... ja iz ovih stopa idem skuhati jedan dobar čaj od lipe, a onda ćemo se oboje lijepo smiriti i popričati."
"Veronika, tu si... konačno..."
"Naravno da sam tu, gdje bih trebala biti?... a taman što sam se bila skinula i krenula u kupatilo, nazvali su iz bolnice... znaš, tata je imao saobraćajnu... možeš li zamisliti kako sam se samo prestrašila... hvala bogu, dobro je... nema težih ozljeda..."
"Veronika, bojim se za tebe... jako... mislio sam da si mrtva..."


Zagrlila ga je snažno i dugo.


Đani Stipaničev - Bogu fala da si tu

- 17:48 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 11.04.2014.

Pričam ti priču

Priča s kraja grada

Kada je časna sestra Klementina tog prohladnog zimskog jutra otključala dom, uši joj je proparao grčeviti plač. U košari ostavljenoj pred vratima, maleni smotuljak se je, šta od zime, šta od jecanja, nekontrolirano tresao.

Nije to bilo prvi put, ali svaki je jednako bolno djelovao na nju. "Još jedno Božje stvorenje bez ljubavi" tužno je pomislila i majčinski ga prigrlila. U toplimi doma, još neko vrijeme ga je držala na grudima, dok se plač nije smirio, a crvenilo lica povuklo.

Glavna sestra je istog jutra nazvala Centar za socijalnu skrb:
"Dobar dan, sestre franjevke pri telefonu... jutros rano smo pronašli napuštenu mušku bebu... ostavljena je pred našim vratima..."

Tako je započela tužna priča dječaka bez roditelja. A zapravo, samo otac je nepoznat. Majku su pronašli nedugo nakon, predoziranu u jednom napuštenom skladištu na kraju grada.
Po sestrama franjevkama, koje su ga pronašle, dali su mu ime Franjo. Od tog kobnog dana, domovi su postali njegov dom... od Doma za nezbrinutu djecu, preko udomiteljslih obitelji, do popravnih domova. Sve ih je prošao, jedino dom ljubavi nigdje nije našao. Neprimjećen od okoline, i prepušten sam sebi, pažnju je privlačio incidentima. I bio čest gost policijskih postaja. Nije bilo nikoga da mu ukaže, kako ima puno boljih načina.

Izrastao je u kržljavog i kuštravog momka, koji je u svojoj šesnaestoj bio pred isključenjem iz škole, zbog prevelikog broja neopravdanih sati. Brzo je skovao plan.
"Luce, ideš sa mnom večeras?..." ... Lucijina životna priča je bila posve drugačija, ali ništa manje tragična. Skompali su se u zadnje vrijeme, i bili nerazdvojni.
"Di idemo?..."
"U školu..."



Klapa Galija - Zaspalo je siroče

Krhotine razbijenih prozora i zapaljeni dnevnici, razasuti svud naokolo školske zgrade, sutradan su bili udarna vijest lokalnih novina.

- 00:17 - Komentari (2) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.04.2014.

Pričam ti priču

~ Ševa i vrabac ~ ili ~ Obećanje ludom radovanje ~


Trio TiViDi - Ševa

Već dugo na balkonu, u kaveziću svom,
leprša mala ševa, i priča svoju bol...

Al' evo jednog vrapca, i ševa dade riječ:
"Ti mene oslobodi, i s tobom ću u svijet"...

I odmah plane ljubav u malom srcu tom,
i vrabac razbi kavez, sa cijelom snagom svom...

Al' bjelologu ševu već odnijela je noć,
zaboravila vrapca, i zlatni kavez svoj...

I shodno mali vrabac, upita ševu tad,
za njeno obećanje, što dala je taj čas...

A ševa na trenutak zaustavila let:
"Ne poznam ovog vrapca, i nisam dala riječ"

A on je poslije dugo još gledao u svod,
a krupne suze tekle i padale u noć...

I sada na balkonu, u kaveziću tom,
leprša jadni vrabac, i priča svoju bol...


Trio TiViDi
Ova priča se našla ovdje posve slučajno, eto, zbog svoje životnosti, opstojnosti, dugovječnosti... jer je kao vino... što starija to bolja... nakon pune pedesetidvije godine od svog nastanka, ne samo da je još aktualna, nego je svakom godinom sve aktualnija...
A ukoliko se taj trend nastavi ...obećanje... bi (nam), nažalost, i kao riječ i kao djelo, moglo brzo završiti u ropotarnici povijesti... Amen...

- 17:36 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 09.04.2014.

Pričam ti priču

Majstor Brane

Lift se zaustavio na osmom katu zgrade. Brane je leđima otvorio vrata, jer su mu obje ruke bile zauzete, pa se u hodniku osvrnuo desno lijevo, pogledom tražeći stan Burić. Skale i profile je prislonio uza zid, kako bi napokon oslobodio bar jednu ruku, i pozvonio. Nije dugo čekao da mu otvore vrata.
"Dobar dan, ja sam Brane..." pa vidjevši upitno lice gospođe u godinama, uz smiješak kratko dometne... "za knauf... znate... nekidan smo se dogovorili preko telefona..."

Svojom pojavom je, gotovo u pravilu, izazivao upitnike iznad glava mušterija, pa je već po navici, sam dodavao koju riječ više, kako bi preskočio pitanja i ublažio početno nepovjerenje.

Profinjen i uredan tridesetogodišnjak, u hlačama boje meda, s tregerima preko čisto bijele pamučne majice, i s koferom alata u ruci, očito nije odavao sliku majstora, kakvog očekujete vidjeti na kućnom pragu.
"Ajme, skužajte... malo ste me zbunili... izvol'te naprid..." brzo se snašla gazdarica.

Nakon što je u stan unio sav materijal, naš Brane se je odmah dao na posao. Da bi napravio već dogovoreni zid od knaufa, morao je najprije mlatom odvaliti stare drvene štokove i osloboditi prostor. Pokazavši zavidnu snagu i umješnost u baratanju alatom, ali ništa manje i samouvjerenost, kako točno zna što i kako mu je činiti, i ukućanima je donio olakšanje. Trebalo je, naime, neko vrijeme da se iza njegovane ruke, šminkerskih naočala za vid i osmijeha što otkriva pravilne i zdrave zube, ukaže i meštar od zanata.

"Viiilooo mojaaa, ti si moj san, ti si moj san..." i pjevao je on već po navici, pa je tako i sada, dok je obrađivao zidove, kako bi postavio profile za knauf ploče, šoto voće pjevušio pjesmu što se čula s radija.

I opet je, kao da mu nije bila dovoljna sama pojava, privukao na sebe poglede i pažnju ukućana. Svojim glasom, pred kojim bi se mogli sakriti i neki poznatiji pjevači, ispunio je prostoriju takvom ugodom, da ga je jednostavno bio užitak i gledati i slušati.

I opet je, već po navici, krenuo reći koju više, kako bi prečicom izbjegao dodatna pitanja, kad li se odjednom i mobitel priključio svirci i glasno zapjevao...
"Reci, Miki... di gori!"
"Pa di si ti?... kad misliš doć'?..."
"Eto me za uru vrimena... otprilike..."
"Daj, čoviče, ostavi se više toga mlata i knaufa... pun kufer..."
"Alooo... kalmaj malo... koja je priša"
"Ti nisi normalan, majke mi... zakasni'ćemo na gažu..."
"Nećemo okasnit', kad ti kažen... viruuuj ti meniii..."


Kratku spiku s Mikijem, zamijenio je novi smiješak nad novim upitnicima, i potekla je opet ona rič više, koju je maločas zaustavio raspjevani mobitel...
"Više sam ja majstor od muzike i gitare, znate... u krvi mi je to od malih nogu, a otkad smo osnovali ovaj trio, nešto se malo i pomaklo... to vam je onako nešto kao Trio Rio... ili Trio Tividi, četvrti se ne vidi... haha, tako vam se mi zezamo na svoj račun... a čujete li vi ovu Vilu i našega Cocu... ma, 'ko to može više tako otpivat'..." toliko ga je ponila glazba, da je skroz smetnija i knauf i vrime koje mu nepovratno curi.


Trio TiViDi - Sombrero

"Istina... nisu ga zaludu zvali trogirski slavuj... nego... kud si ti onda, sinko, u građevinu zaluta'..."
"A eto, nužda zakon minja... nije lako od muzike priživit' ni kad si sam, a pogotovo kad imaš ženu i dvoje dice..."
"A lipi moj, k'o bi ti da više od dvadeset..."


Oznake: majstor, muzičar, slavuj

- 20:34 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se