U vilinskom kolu

21.12.2013.

Dobra je vila zanavik zaspala, i vjerujem da sad anđelima pjeva... Vilo moja, ti si moj san, ti si moj san... kako to reče i naša Valcer, a moje je vile i vilenjake malo prodrmala iz dubokog ljetnog sna, a onda ih opet uspavala, pa blog učarala i... tra la la... bla bla bla... dalje i sami sve znate, kako to već u bajkama sa vilama ide... na koncu je bitan samo princ, koji je, kas po kas, ipak dokaskao, dvorac oslobodio, a princezu probudio...

Vila moja zaspala, k'o Trnoružica... trnjem okružena, u zamku zatočena... a može i uhvaćena, hmm... duuugo, duuugo spava, i snovima brodi... dobre vile i vilenjake sanja, dvore stare i ohole im gospodare, momke naočite, što dvorima se vilinskim šepure... i začarana posve sa dva oka bistra i zelena, u dubinama se njihovim sretna utapa... a buđenjem se sjutra, proviđenju nekom nada... da l' s Neba ili Zemlje, il' Planete neke... da l' od Boga ili Zemljana, il' Zelenog nekog Malog... ma, može i od Vile dobre s kopitima konjskim...
A uvik kontra, uvik kontra... nakon duuugog, duuugog zagropavanja, i nakon duuugih, duuugih kiša, sunca mi treba, sunca mi dajte... da oživim malo... i preživim nekako... I tako to krene sa suncem, koje me probudilo, i u prirodu izmamilo, dušu zagrijalo ljepotom i milinom, a srce napunilo novom energijom... dugine mi boje pred očima još titraju, a u duši spokoj neki... od modrine i dubine... zelenila i ljepote... od daha starine i legendi sjaja... i čudo je živo, što odolih trenutnom zovu slika, i ipak se odlučih za tematiku, al' eto, svako zašto ima i svoje zato... I tematika mi bježi, pa bi bilo dobro da je malo uhvatim, a ovaj "zov sunca" svakako zaslužuje više od tek suhoparnog nabacivanja slika, pa će pričekati osmišljavanje nekih zamisli u začetku... u krajnjem slučaju, budem se ja vratila suncu svom...

Možda se ovaj tekst učini nekome poznatim, već viđenim ili pročitanim, jer doista je odspavao i odsanjao svoj višemjesečni san. Ja sam ga tek potražila i kopi-pejstala, kako bi se prisjetila tadašnjeg stanja uma, i lakše se teleportirala unatrag... aha, dobro napredujem unatraške... kreće me ta rakova obratnica i s drugim stvarima, ne samo s tematikom...
Kako bilo da bilo, vila je razbudila vile, a ja sam krenula tim tragom naprid, ups, natrag, kako bi ih otrgla potpunom zaboravu.

A bijaše to jako davno, u zemlji seljaka, na brdovitom balkanu... hmm, kad me već krenulo s bajkama, da nastavim revijalno naughty

.. bilo je to negdje s proljeća, kada me jedan lijep i sunčan dan, uz splet sretnih okolnosti, izmamio na izlet imotskom krajinom, i kada su me dobre i zle vile imotske u svoje kolo uhvatile, da s njima, ruku pod ruku, i prošetam i poletim, i ljepote se naužijem, i proljetnih se boja napijem...

Negdje s proljeća rekoh, ili točnije, u travnju, a zašto tek sada... hmm, nije ni prvo ni zadnje što mi je pobiglo kroz prste, radi nekih grandioznijih planova. Od pregršt slika se, naime, trebao roditi spot na Lipu vilu imotsku, koji jednom možda i posložim, kad i ako me pukne kakva luna. Za sada će ostati na riječima i slikama, ali će barem zaživjeti...

Krenulo se od izvora rijeke Vrljike, i odmah se tu poletilo na krilima legende o njenom nastanku. Slušala sam o momku naočitu, što sjedi pred kućom i vještim prstima prebire po gitari, a zlatni zvuci se, kao blagi lahor, poljem šire... pa u njegova dva oka zelena, kao da sam se i sama utopila, a njegova ljepota i vještina kao da je i mene očarala, baš kao i same vile, što su ga ispred njegova doma otele i sa sobom odvele...

Znam, da se sve zametnulo i odužilo, pa se onda još i zbrčkalo, a sve poradi brojnih priča i legendi, koje su pratile slike... bi'će da je za sve kriva mlada i šesna vodička, koja tako dobro prenosi sve ono što su njoj njezine bake pričale, dok je bila mala... tako da smo se mi naslušali još mnogih čudnovatih priča... o životu ljudi... o nastanku jezera... obrani od Turaka... sve u svemu, i fešta i muzika od riječi i slika...

Baš sve kockice su se, do one zadnje, u pravu lego bajku posložile... a neke slike, uhvaćene baš u tom trenutku, ne samo što nisu svakidašnje, već nisu ni svakogodišnje... jel' se tako kaže, hmm... i ako zbog ničeg drugog, onda zbog toga zaslužuju pažnju i zabilješku, pa makar i sada... sada negdje u zimu...

... a zima je, kažu, upravo danas stigla, ona službena, kalendarska il' kakva već, mada je ja nit' čutim u kostima, nit' čujem u ušima... kod mene se još uvijek kratki rukavi s dugima utrkuju, kao da su se i oni u vilinskom kolu zaigrali, pa naizmjence kukaju, jedan drugog traže i hvataju ...

A ja bi opet... tamo negdje s proljeća... kada su vode neuobičajeno visoko narasle...

... zahvaljujući dugim i obilnim kišama prethodnih mjeseci...

... tamo negdje s proljeća... kada se mali bor u Modrom jezeru utopio...

... ili se samo osamiti poželio, onako malen, usred čistog plavetnila...

... nakon punih 40 godina...

... tamo negdje s proljeća... kada mi se učinilo, da borić može i iz vode niknuti...

... tamo negdje s proljeća... kada mi je Modro i Crveno, u sunčano i zeleno nijansirano, dušu obojalo...

... stoga ja mogu komodno o proljeću... mogu se opet u jezerima imotskim utapati, pa neka mi je i Božić na vratima... Božić je, kažu, bijeli... a meni tu nešto ne štima... ne uklapa se u moju sliku o zimskoj idili... ili sam ja sve pomišala... i šefa i stanicu... i kruške i jabuke... i lita i prolića... a zima mi na vratima ...

Oznake: Bajka o Modrom i Crvenom jezeru