Kažu, svaka se škola plaća, pa valjda i je tako... skalinadom problema i problemčića, od najsitnijih i gotovo nebitnih, do krupnih i po život važnih, stalno plaćamo nekakvu cijenu... materijalnu, fizičku, psihičku, cijenu pameti il' gluposti... kako god, sve ima svoju cijenu, i sve plaćamo... i može li išta mukte, pitam se... može li se išta izroditi bez upornosti, i bez tvrde i lude glave, koja ponekad i posustane, al' nikad ne odustane ...

Problemi, u svakom slučaju, idu ukorak s nama, i prate nas u stopu... dolaze pa prolaze, zasljepljuju nas pa blijede, dobivaju pa gube na značaju... kako god, uvijek su tu negdje oko nas... ako ih mi ponekad i odgurnemo, i poklopimo, i zaboravimo, oni uvijek nađu neki način, da izrone i na sebe nas podsjete ...

A moguće sam i u šumu zalutala, kad vam sad ovdje popujem o problemima, kao da o njima i sami sve ne znate... ma, garant sam i zalutala, a i lončiće pobrkala, jer ono što mi je, gromovitim prosvjetljenjem, na um došlo (pa, eto, nek onda i na drum ode ), teško da se baš problemom i može nazvati... a ne treba ni spominjati, kako li bi me tek blijedo gledao moj dida il' pradida, kad bi se sad, umjesto blogu, nekome od njih ispovijedala... o čem' ti pričaš, luda glavo, rekli bi... al' dobro, ni šuma ne postoji samo zbog velikih stabala, pa šta fali, što su nam i životi isprepleteni raznoraznim trivijalnostima, koje nas, koliko god beznačajne bile, znaju i nervirati i izluđivati ... proporcionalno više, što su glupastije, banalnije, nelogičnije ... a vrag će ga znati, možda se namjerno i guramo među te sitne, kako bi izbjegli krupne ...

Kako bilo da bilo, ako ostanete u mom društvu do fajrunta, ne očekujte da ćete otići kući puno pametniji ... pa sad vi kako znate, nemojte samo reći, da vas na vrijeme nisam upozorila ...

Dooobro, sad bi mogla i doživljaj skratiti, prestati se vrtiti okolo kole, 'ko mačka oko vruće kaše, i reći, kako je problem kulminirao oko onog mog famoznog uvođenja blogoreda , koji je svojevremeno rezultirao linkovima "Sadržaj", "Moj džuboks" i "Video-spotovi". Sve bitno o tome, rekla sam još u listopadu prošle godine, i neću se ponavljati, ali se, nažalost, moram vratiti. Ukratko, sve štima, i sve je za pet, ako zanemarim jednu sitnicu ('ko o čemu, ja danas o sitnicama)... nedostatak linkova... (a vidi stvarno, nismo ni primijetili )... i nije do mene, časna rič, do bloga je, kad vam kažem... blog me ne sluša, i uporno viče... neuspješna prijava... neuspješna prijava... ajde bog ... pa ja onda odem... pa zaboravim... pa se sjetim... pa se vratim... a ono i dalje sve isto ... sve se mijenja, sem nas dvojice, mora bit' da se namirija luđak na luđaka ... pa se konačno domislim pitati objašnjenje od jačega, većega, pametnijega, a koga li drugoga, doli našega dičnoga blog.hr-a ... al' ni od njega niškoristi... muči li ga muči, k'o da je mutav, božemiprosti... il' mrtav, nedajbože... al' onda odjednom, gle čuda, probudi se i oglasi... da u čemu je problem? ... pa mu, nakon prvotnog šoka, nježno protepam... dobro jutro, srećo, gdje si dosad bio ... i sva sretna čekam... i čekam... i čekam... i još uvijek čekam... ma, odgovor čekam, šta bi drugo ...

I sve tako bliže, i sve tako dalje, prošli dani, prošli i mjeseci, srećom pa nisu i godine... ma, dižem ruke, koga briga za linkove, može i bez njih ... kad neće u komentaru, e pa ne moraju ni u sadržaju ... i ne znam kako, i ne znam zašto, jer... nedokučivi su putevi naših moždanih vijuga... il' uzjogunjene zbog niškoristi, il' naviknute na uzdaj se u se i u svoje kljuse, il' 'ko li će ga znati zbog čega... odjednom su, k'o da ih je grom iz vedra neba opalio, proradile same... i upalila se žarulja... i bi svjetlo.. i hvala mom tesli na iznenadnom prosvjetljenju ... je da mu je trebalo dosta, al' daj šta daš... bolje ikad nego nikad ...

... pa, ženska glavo, možda mu je puno... znaš da sve ima svoju mjeru i granicu, nakon koje dalje ne ide, pa tako valjda i broj linkova u jednom postu ... šta je puno, puno je, misliš da ga baš možeš do besvijesti filovati linkovima ... pa slijedom prosvjetljenja, a ipak željna potvrde, odem provjeriti... i doista ... po svemu sudeći, u jedan se post može ugurati maksimalno 98 (devedesetosam) ili 99 (devedesetdevet) linkova... a slijedom toga, sve što je preveliko, treba i rastaviti... na proste faktore ... jupiii ... i ajde sad, recite mi lijepo hvala i priznajte, da ste k'o ludi bili bez ovog saznanja ...

A da se ja još malo vratim na onu školu s početka priče, sada znam da sam se samo trebala obratiti na pravu adresu... malo kasno marko, al' dobro... ne znam kako on, al' ja sam svoju školu pošteno platila ...

I šta još da vam kažem... kako i inače uživam u trivijalnostima ... kako se baš volim svađati s kompićem ... kako obožavam tući glavom u zid ... a iznad svega se još guštam i hvaliti time na sva usta ... jel' dosta ... jeste zadovoljni ...

A kako bilo da bilo, u nastavku očekujte, da sve veliko, bude i smanjeno na prihvatljivu, valjda i razumnu, mjeru i granicu, a nakon što raspetljam ovaj čvorić do kraja, svim silama se bacam na onaj gordijski... zar sumnjate ...

Oznake: svaka škola se plaća