Ribari s Matejuške

07.02.2011.


... da postoji veliko more i uvala ima,
i kućice sagnute nježno nad napukli žal,
pričaju moru, more ih tješi i prima,
brige im plima baci u nemirni val...

... a svjetla se otisnu mirno od kamena gata,
i krenu u zagrljaj mora kao u san,
ona su jedra od briga, ona su vesla od zlata,
kada ih vrati dan, kada ih vrati dan...



Vice Vukov - Ribari (moj spot)

... Samo ne treba zaboraviti da su nekadašnji ribari bili teška sirotinja koja se jedva provlačila kroz najsitnije rupice života. Pitajte današnjega potomka ondašnjih ribara, na primjer čestitoga Tonća Kliškića, o životu njegova oca i njegovih djedova, i on će vam, otprilike, ispričati kako su ti ljudi zapravo "pivali o' glada" jer su "su dva vesla morali odgojit' po pet dice", itd. Zapravo, ribari su u staro vrijeme lovili veslajući, a pribor u sirotinjskim gajetama bio im je primitivan i jadan. Nije bilo hladnjaka koji bi im očuvali bogatiji ulov niti je bilo mnogo bogatijih kupaca. Ribe je, doduše, bilo kudikamo više, ali se višak jednostavno bacao u more. Međutim, ribari su ipak uživali naročitu popularnost i o njihovim podvizima kolale su uzbudljive priče.

Nema nikakve sumnje u to da je ribarski život bio zanimljiv, iako težak i opasan. A bilo je i skupnih radosti. Splitska Matejuška, inače, puna morskih znakova koji se uzaludno suprostavljaju onim kopnenima, bila je glavno sastajalište svijeta zauvijek prožetog zadahom "friškina" koji se više ničim nije dao ukloniti. Tu su suvereno vladale ćakule, odzvanjali akordi pjesme i kuhali se legendarni brujeti dostojni plemenite tekućine iz onih vrčeva s lozinkom "Pij, Duje". Uostalom, prošetajte, ako vam se ne gadi, niz ostatke toga mjesta i može vam se posrećiti da čak i danas ugledate bratstvo okupljeno oko teće u kojoj se kuha nečiji ulov za zajednički obrok zvan marenda. Tu se jede, pije i pjeva radi uspomena, i, ukoliko niste posve antipatični, može se dogoditi da vas uključe u obred klape. E, onda: U slast!

Ribar, dakle, neprestano osluškuje mitski zov mora posredstvom ribe, pa je stoga i sam neka vrsta mitskoga bića. On svjesno i nesvjesno prati i predviđa prirodne pojave i mijene, jer o njima mu ovisi važan dio sudbine. Pogled mu se vazda spaja s morem, s nebom i s oblacima, a misao istražuje ćudi riba na koje vreba. Samo što nije isto ribu prevariti mrežom, parangalom, samolovkom, odmetom, vršom ili sličnim dosjetkama i - uloviti je povrazom-tunjom. Onaj tko vlada tunjom prati razvoj događanja koje ne vidi. Njegova ruka stječe sposobnost prepoznavanja ribe koja mu se negdje dolje vrti oko udice. On unaprijed zna koju će i koliku ribu izvući, a zna i kako pri tomu treba postupiti da je ne izgubi. Poznato mu je i čime, kako, kada i gdje treba loviti pojedinu vrstu ribe. To više nije običan posao ni laka športska zabava. To je natjecateljska, katkada i egzistencijalna borba s prirodom i njezinim lukavstvima. I to je neposredan, dakle posve izravan dodir sa žrtvom, dodir koji ostvaruje iluziju neke osvajačke, pobjedničke samosvijesti, osjećaj vlasti nad prirodnim silama. Pobijediti ribu znači ujedno pobijediti more i njegovu dubinu. Oteti mu iz usta ono što je njegovo i osvetiti mu se za svoje i tuđe davne žulje. O svemu tome postoje priče srodne legendama. Treba ih slušati kad se ribarska družba okupi oko "arti" pred odlazak u novu pustolovinu na pučini. Jeste li promatrali one bezbrojne lađice što se za bonace raštrkaju kanalom pa lebde između kopna i otoka? U njima strpljivo sjede zaljubljenici naoružani tunjama i čekaju konačno ostvarenje neke velike ribolovne slutnje. Tu nije tek riječ o običnom probitku, o goloj ribljoj zaradi i o osiguranju obroka. Ti ljudi pripadaju nekoj posebnoj vjeri koju podsvjesno održavaju. Usprkos tomu što novo vrijeme sa svojom surovošću gazi nasljedne veze između čovjeka-ribara i prirode. Stoga ćemo ga zateći u bijegu, kako se, s povrazom u ruci, fiktivno spojio s morem i njegovom ribom.


/ isječak o ribarima, iz knjige Anatolija Kudrjavceva "U potrazi za izgubljenim Mediteranom" - Split, 2001. /

P.S. evo, bloga mi moga, neću više prepisivat' naughty... do slijedeće blokade moždanih vijuga zubo... al' zato je spotić moga uma djelo wink... a znate da su kompenzacije već dugo, i još uvijek, u modi mah

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.