Za početak ću ispričati jednu istinitu priču, koju znam po čuvenju, jer nisam niti mogla biti njenim sudionikom . Nemam, naime, nikakvog razloga u nju sumnjati, jer potječe od moje drage tete , o kojoj će još biti riječi. A ta moja teta, zapravo je rođena sestra moje bake, i jedina od četiriju kćeri, koja je ostala uz roditelje, u našomen malomen mistu ...

Glavni akteri priče su njen otac (moj pra-dida), i njegova majka (tetina baka, a moja pra-pra-baka), a radnja se odvija u vrijeme Austro-Ugarske, tamo negdje pred prvi svjetski rat. Točna se godina ne zna, ali za priču nije ni bitna.

Moj pra-dida je bio sin jedinac u majke, uz još jednu sestru. U to vrijeme je bio u vojsci, negdje na ruskoj fronti. Njegova majka, a moja pra-pra-baka, odlučila se na dugačak put od otoka do Beča, posjetiti "glavom i bradom" cara Franju Josipa. Kako je i koliko putovala, jednako se tako ne zna, al' najvjerojatnije, i teško i dugo.

Dobila je audijenciju kod cara, kako bi zatražila od njega milost, da joj vrati kući sina jedinca. Čuo je odakle dolazi, a tražeći da mu donesu globus, i sam se osvjedočio, koliki je put prevalila za njegov spas. Dao joj je svoju carsku riječ, da će ga pronaći, i neka ide u miru, sin će joj se vratiti kući. I bijaše tako, da riječ se u djelo pretvorila.

Eto, jedna lijepa priča sa sretnim završetkom , u moru nadolazeće smrti ...