<The end blog>

utorak, 25.02.2014.

Facebook citat

"Kurca ja ne vidim."

Eye of Sauron u trenutku iskrenosti

25.02.2014. u 10:57 • 0 Komentara • Print • #

subota, 22.02.2014.

Facebook citat

"Poduzetnička klima je kao i svaka druga klima. Nekad pada kiša, nekad sja sunce. Čovjek nikad nije zadovoljan: ili mu je vruće ili je mokar. Nekad ovaca kao u priči, a nekad je pašnjak prazan dokle pogled seže. U skladu s time pravi poduzetnik je onaj koji iskoristi najviše iz okolnosti na koje ne može utjecati. Ali u svemu tome jedna je pretpostavka. Reći ću vam koja:

Neka institucije rade svoj posao."

John Dillinger, "Nekad pucaš, nekad repetiraš samo nemoj, brate, da se ženiraš - duhovna okrepa za privatnike"

22.02.2014. u 22:15 • 0 Komentara • Print • #

srijeda, 19.02.2014.

Šumari su čuđenje u šumi

kritički prikaz "Zapisa iz čudne šume" Nenada Perkovića

autor:
Kali Durga
chanelling:
The End Blog

Have some sympathy...

„Nema odmora za zle.“ Kako gordo zvuči ta izreka. Pa ipak, ona je istinita. Tko to zna bolje od mene, božanstva zaduženog za change management epohe u kojoj živite. Jebe se Jehovi: on pošalje svog Sina da obavi posao, Dečko ispali: "Uistinu kažem vam, jedno je dovoljno" i poslije toga - sve je na vama. Ovakvo radničko samoupravljanje za mene je nedosanjani san. Moj rad na projektu (samo)uništenja ljudskog roda zahtjeva konstantni nadzor svih dionika, umrežavanje s krajnjim korisnicima poput kojekakvih lažnih proroka, pregovore s krupnim kapitalom, medijsku pismenost ... da ne nabrajam više. Šlag na torti ponudio je The end blog, zatraživši chanelling, ni manje ni više nego književne kritike. „Pa jebo te Krišna, Hanumane ... šudro … đubre vlaško, di si mene našao“, to je bilo prvo što sam pomislila. Ali, uvijek sam spremna pružiti dobar primjer loše prakse i, shodno zahtjevima mojeg kozmičkog radnog mjesta, prihvatiti izazov. Premda sam izvorno obrazovana u proizvodnji, distribuciji i kontroli kvalitete ontoloških, pa i medijskih, halucinacija reći ću par riječi o knjizi što nastoji iste dekonstruirati. Jedina dobra stvar u svemu tome je što autor pokazuje tipičnu balkansku laid back tendenciju i ne opterećuje čitatelja masom podataka i visokoparnih izraza. Barem ne moram za svaku pizdariju tipa „Ontološka diverzija imanencije apsolutno afirmira subjekt, istodobno ga subverzivno – a to je najvažnije - razarajući“ zavirivati u Akasha arhive da vidim o čemu je riječ. Ima i takvih autora, vjerovali ili ne. Srećom, kažem, ovaj nije jedan od njih.

Mala zemlja za veliko propadanje

„Zapisi iz čudne šume“ Nenada Perkovića zbirka je satiričkih tekstova objavljivanih tijekom godina u Dvo-kad-ima-para-za-tiskaru-tjedniku za istraživanje ruda, sukobljavanje interesa i gubljenje vremena Zarez, gdje autor izvršava dužnosti izvršnog urednika (nema dakle problema s profesionalnim identitetom ili identitetskim profesionalizmom – samo bi mi falio još jedan Jergović). Vrijeme nastanka je bitno jer prati momente mog rada na projektu „Mala zemlja za veliko propadanje“ i, priznajem, na meni iznimno dopadljiv način prokazuje moj prst u pojavama koju većina njegovih kolega pripisuje mitološkim bićima kao što su 'kapital', 'tranzicija', 'nacionalizam', 'radnička klasa na izdisaju', 'izdisaj na radničkoj klasi' i sl. „Zapisi iz čudne šume“ utoliko se odnose na Čudnu šumu, zemlju koja se na međunarodnim ugovorima, ovrhama i sumanutim dekretima potpisuje imenom „Republika Hrvatska“. Izraz je nastao evolucijom iz ranije inačice „Livade Hrvatske“, što pokazuje sazrijevanje pojma od razmjerno kompromisnog toponima, koji još uvijek ima veze sa stvarnošću, do potpuno suludog i nerazumljivog mjesta: začarane šume u kojoj uzroci i posljedice zamjenjuju mjesta, pijani zagorci ispravno tumače eshatološku povijest, vrapci in situ komentiraju prosvjede u Varšavskoj dok ih štakori s licemjernim prezirom gledaju u pauzama trke kroz labirint. Čitatelj upoznat s mojim radom, odnosno onaj tko zna da je osnova i cilj svakog javno vidljivog događaja u Čudnoj šumi daljnja destrukcija zdravog razuma, već će nakon prvih stranica ove knjige shvatiti kako je riječ o dokumentu kontroliranog kaosa, uz poneke stidljive naznake mogućeg otpora istom. Tako, primjerice, jedan od Perkovićevih junaka, Debeli Vrabac, s kojim on povremeno komunicira ili naprosto zapisuje njegove razgovore s drugim pticama, veoma efikasno uočava zbog čega ljudi prosvjeduju, a policija ih u horizontalnom položaju odnosi u nepoznatom pravcu. Podrezana su im krila tvrdi Vrabac s pravom. I jesu dragi ne-čitatelji, podrezana su im krila još dok su skakutali livadom. Oni to ne znaju i sada su u Čudnoj šumi gdje je skakutanje smrtonosna aktivnost, jer skakuće samo nešto maleno i nejako, dakle nešto što će ubrzo biti pojedeno. Naravno krila se imalo nekad – ili se barem imalo maglovito sjećanje na njih – ali nije se radilo na vježbanju letenja i sada preostaje skakutanje, odnosno puzanje s preponama. Ne dospjeti na vrijeme, a dospjeti u nevrijeme, to je moje olimpijsko geslo.

A, jebi ga...

Opasnost Perkovićeve knjige za moj projekt leži u njegovom potpunom izostanku sućuti za društvene stereotipe, odnosno simulirane i stimulirane društvene grupe. One entitete, dakle, koji su glavni dionici mog pothvata. Jer moj uspjeh leži u sposobnosti da prikažem nestvarne entitete kao što su 'društvena pravda', 'nacionalne manjine', 'hrvatski građani', 'potrošači', 'ugroženi homoseksualci', 'uspješni poduzetnici', 'slobodno tržište' kao stvarna bića. To je moguće samo tako da zbiljske bića, stvari i pojave na osnovi kojih nastaju ovi „označitelji“ sakrijem od pogleda. To je tako jednostavno izvesti kombinacijom narcizma i konzumacije masovnih medija da se već dosađujem. Jednom kad žitelj Čudne šume uloži svoju sućut u njih, tada i njegova savjest postaje medijski proizvod za narcisa bez savjesti, odnosno njega. Čovjek bez problema odlučno podrži prava simulakruma nejakog djetea i krepko zgazi stvarno dijete što mu puže oko nogu. Ako ne vjerujete, razmislite zbog čega je „A, jebi ga…“ omiljena uzrečica u vašoj zemlji. Perković me je u tome prokužio iako to nije izričito rekao. Jer on piše isključivo o stvarnim ljudima i stvarnim situacijama u nestvarnom svijetu. Ako nekoga nervira to što mu ne može pripisati političko opredjeljenje 'lijevog' ili 'desnog', neka taj razmisli malo o tome što ona znače. Imajući u vidu kako ona jedno drugo isključuju na način da rade, govore i na kraju iscijede isto jedno po drugome, nije li onda riječ o polivalentnom pakovanju, ako već ne istog govna, onda barem različitih proizvoda iste guzice? Pogodite čije. Na žalost po mene, a na sreću po autorovu besmrtnu dušu, on je uočio pravac iz kojeg dolazi smrad. U tom smislu mu nije lako, jer istinu o zbilji svojeg vremena i prostora on mora pripovijedati u basnama i mitovima.
Izmjerite mjeru mojeg uspjeha vi što ste izmjerili svemir do zadnjeg bozona! Čovjek govori o običnom danu na zagrebačkoj Trešnjevci jezikom vrabaca i tumačenjem leta ptica. I on nije ni Homer ni Joyce. Ne, on to radi zbog toga što mora; zbog toga što sam ja prisvojila jezik današnjice, uprljala ga svojim zlom i ispraznošću, svojom nedosljednošću i cinizmom. Možda su "Zapisi iz čudne šume" u tom smislu zametak novog rječnika svih onih koji ne pripadaju mom vremenu. Možda će se uskoro oni sporazumijevati cvrkutanjem i nemuštim jezikom iz bajki, jer znaju da u jeziku čija su značenja proizvoljna, moja volja proizvodi sve zaključke. A oni, pak, najbolje zvuče u cijuku uškopljenika.

Puno svakakvih bića luta Čudnom šumom, od krokodila za koje još nitko nije saznao "ko su oni i šta hoće, i što me vode iz slobode?", zen-majstora cijepanja drva, predsjednika Oraka Babame, pričljivih vrabaca i čangrizavih konobara što tjeraju goste dok ovi izvode ritualnu zdravicu idiotima. Puno braćo i sestre, a prostora je malo. Astral je rjedak, stvarnost ga steže, vrijeme je da zaključim ovu pečalbu. Čitajte knjigu a ja ću iznijeti konačni sud o njoj.

Da zaključimo…

Raspriča me ovaj chanelling. Astralno tijelo The end bloga bilo bi takav joyride za moje kolege iz judeo-kršćanske paklene hijerarhije da ovaj nije tako tvrdoglavo vjeran onom Jehovinom Malom. No nitko nije savršen osim onih koji o sebi tako misle, a to su uglavnom ionako moji krajnji korisnici. Stoga vrelo preporučam "Zapise iz čudne šume" svim šumskim čitateljima, kako onima koji knjigu neće shvatiti, čime će se vjerojatno dodatno učvrstiti u mojim uvjerenjima, tako i onima koji će u autorovim riječima naći poticaj na razmišljanje, određeni nemir ili čak titraj na rubu vidnog polja. Moram postaviti upozorenje u tom smislu da taj titraj može izazvati tektonski poremećaj u svemu što obuhvaća vaš pogled, ako mu dopustite da se proširi. Jer ako se složite s Perkovićem da su "pravi frajeri" bili stup vašeg odrastanja i dokaz da su vitezovi zapravo kvartovska supkultura, a više ih nema kao da ih nikad nije bilo, ili kroz riječi Zagorca Štefa i sumaglice njegovog kiseliša progledate medijske poruke kao rad "coprenjaka", budite sigurni kako će se horizont početi drmati. A ako stvari izmaknu kontroli on se ruši kao kula od karata. Ono što ostaje neće vam se svidjeti. Čudna je šuma veo. Iza njega je pustoš moje stvarnosti, u kaos integrirane, od duha destilirane, zluradim smijehom prožete i kontroliranim propadanjem načete. Probudite se u njoj i morat ćete zaboraviti sve što su vas učili i krenuti iznova, od ničega protiv ničega. A tko vidi Mene, vidim i ja njega. Zato pamet u glavu.

I, kao što je Ivo Andrić običavao reći,

"Obavezno povedite decu."

Kali Durga

Knjigu možete naručiti - premda vjerojatno nećete jer ovo niste niti pročitali a ako jeste tek onda nećete - na slijedećoj adresi

Zadruga Eneagram

19.02.2014. u 19:57 • 0 Komentara • Print • #

subota, 08.02.2014.

Facebook citat

'Ponekad se važno otvoriti. Raskriliti. Raširiti. Netko se kroz život probija i ne dospije nigdje. Netko je pak kao prometna autocesta: on pušta da kroz njega prolaze kilometri. Nije li lakše doći na cilj na taj način? Kako zen mudraci znaju reći: žuriš li na cilj, ne juri putem. Sam postani put. I naplatna kućica, naravno.'

Traci Lords, "U tom grmu leži zec - zen za poduzetnice"

08.02.2014. u 10:08 • 0 Komentara • Print • #

subota, 01.02.2014.

Ništa ljudsko nije mi strano

"Razmatrajući političko-kulturnu zbilju suvremene Hrvatske, trebamo reći više stvari.

Prvo, mi kaskamo za svijetom.
Drugo, mi mislimo da ne kaskamo za svijetom.
Treće, svijet, mislimo mi, kaska za nama.

Ove teze nisu moje. One nisu istinite. Što je očigledno, jer nisu moje, ali ne zato što bi bile moje, nego zbog toga što, da su moje, bile bi i od brojnih drugih mislioca čiji imovinski cenzus odgovara kriterijima utjecajnog kolumniste. Što je u njima bitno?

To da loše jedemo.
I to da za to - dakle, mislim: to - nemamo valjano opravdanje.

Prvi ću priznati: i ja loše jedem. Čitatelju može izgledati čudno da prvi želudac Hrvatske stavlja sebe u kontekst običnog žderača bureka, ali, na žalost, to je istina. Hrvatsku čeka revolucija koja se već godinama odlaže i ja ću to jasno reći: nas čeka revolucija ljudskosti. Sjećam se naime, dok sam na vrhuncu zagrebačkog novog vala učio kako biti čisto i nepatvoreno govno od čovjeka, da mi je nedostajalo nešto jako bitno. Osjećao sam kako ću svojim životom i radom potpuno izgubiti vlastitu ljudskost! Kao i mnogo puta od tada, bio sam u pravu. Izgubio sam je davno prije nego što ću postati "usta Sauronova", odnosno prvi laptop EPH. Naravno, budući anoniman, nisam se u neljudskosti mogao razmahati, a budući da krv radije pijem na slamku nego što je puštam nožem, nisam se mogao adekvatno ostvariti u ratnoj klaonici.

Međutim, tu je bila hrana.

Kombinirajući svoje kolumnističke analize u svrhu čitateljske paralize s pričama o gurmanskim užicima, produbio sam doduše svoju neljudskost - jer čitatelji sve slabije jedu, pa je kurčenje s vlastitim žderanjem eklatantan primjer mučenja zatvorenika - ali stekao i osnove da steknem novu ljudskost!

Objasnit ću o čemu se radi.

Zapadni svijet, uslijed civilizacijskog sprinta koji ulazi u posljednji krug, sposoban je stvoriti sintetičko meso, među ostalim i ljudsko. Ja sam od onih koji će ga bez zadrške probati. Pritom logika je jasna: čovjek je ono što jede. Dodao bih još i s kim jede. Stoga, ima li boljeg načina da se izmijeni vlastitu bit, i povrati besmrtnu dušu, nego konzumiranjem ljudskog mesa? Već vidim sebe i Jergovića kako preko stola razmjenjujemo komplimente dok vraćamo onaj gnostički biser što smo ga tako jeftino prodali. "Što je prodano za večeru, otkupiće se ručkom", već čujem Miljenka kako nadahnuto zbori, dok otire ostatke jestiva iz guste brade i brkova.

Nisam u pravu? Okey, možda i nisam. Ali nije li Lennon rekao: "Možete reći da sam sanjar, ali nisam jedini". Toliko izgubljene ljudskosti ima u ovom svijetu ... zar su dovijeka osuđeni na grižnju savijesti svi oni među nama koji su se prodali i već godinama ruju kroz šupak đavla, bez odmora i podrške javnosti? Jer i mi psihopati želimo biti voljeni. U krajnjoj liniji, to nam je najveća želja: navesti žrtve da nas ljube i tako ih prinijeti na oltar viših ciljeva. Ah...kako me nekad mašta ponese. Možda, samo možda, jednom u budućnosti ljudsko će se meso moći kupiti u svakoj mesnici ... na otkupljenje grijeha.

Ako ikad, tada ću i ja kupovati Hrvatsko."

Davor Butković, "Jede se što se ima - gurmansko-teološke meditacije"

01.02.2014. u 08:35 • 1 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>