The end blog

četvrtak, 31.10.2013.

Moja tajna

"Razmišljam nekidan o tome kako čovjek s godinama otvrdne na zamjerke bližnjih. Pritom, da budem precizniji, govorim o pojedincima iz Hrvatske koji su zamjerili svojoj izabranoj predstavnici ...kako ono bješe... Pusci Vesnich ili tako nekako .... što se uslikala sa mnom u jednoj, barem za mene, emotivnoj situaciji. Ne trebate se čuditi kad pojedince iz Hrvatske nazivam bližnjima. Ako sam u geopolitici i diplomaciji imao ikakvog uspjeha to je zbilo samo zbog toga što mi nijedan protivnik nije bio "daljni". Dan danas kad za godišnji odmor odem u Kambodžu i krenem u jutarnju šetnju pejzažima moje mladosti, uvijek se dogodi da nagazim ili šutnem kakvu ključnu kost ili lubanju nekog "bližnjeg" kojim sam se bavio davnih sedamdesetih preko dragog suradnika i prijatelja Pol-Pota.
I onda, munje i gromovi na gđu Vesnich što smo se zajedno slikali na sprovodu Maggie Thatcher. Prije nekog vremena moja reakcija bi bila povlačenje i nesigurnost, drhtavica u glasu dok izdajem naredbe američkom predsjedniku, oznojeni dlanovi dok vježbam pritisak na dugme za lansiranje nuklearnih projektila, pa čak i odbjegli prdac na sastanku Iluminata ... eh to je tek znalo biti gadno.
Sada, međutim, stariji, iskusniji, čvršći ali opet na neki način emotivniji i pristupačniji, mogu s mirom svima reći: moj život nije vaš problem. Ali vaši životi su moj problem. Puno vas je, brate."

Henry Kissinger "Voleo je lepu al' sirotu - misli o ženama s kojima sam se slikao"

utorak, 29.10.2013.

Facebook citat

"Čovek u dvojbi ne uspeva ponekad iznaći rešenje gordijeva čvora koji ga zapliće i davi. Srce lupa, znoj probija naborano čelo, zidovi kao da se sklapaju oko njega i svet u jednom beskrajnom trenutku izgleda skučeno kao mrtvački kovčeg. Koliko to samo vredi za sasvim izuzetno biće, umetnika! Kada istorija opseda naše misli, kao što bi narod rekao: kad nam puni glavu, posledice znaju biti bolne. Zato mi kulturni radnici, usled profesionalne deformacije odela za mišljenje, tako često znamo reći: izgled nije važan, telesna je lepota prolazna, a kriteriji njene procene sasvim proizvoljni."

Ivo Andrić "Glava ko baklava - zaštita na radu za kulturne radnike", BIGZ 1965.

Walk on the underside

"A evo, nu. Nu, a evo. Ovo vam se vi koji ne znate zove dijalektićki obrat. To me naućija di end blog via oni Hegel filozof...ali neka toga, triba o Lu ridu reć par rići. Prvo sam tila pridložit da se u Splitu napravi dobrontvorni koncerat za njegovu familju, ali onda su mi rekli da nije iz Splita ni okolice, nego iz Nju jorka. Tamo je Mišo legenda piva, i sigurno bi mogli skupit ljudi, ali ko će priko Atlantika. S druge pak strane, navale li svi oni u Split, razbi će nam fjaku i pokvarit gušte. Zbog toga, od Lu Rida se opraštam pisajući post. Intinmno i judski, šta bi reka Đibo.
Lu Rid izaziva u mojoj duši oprećne osjećaje. S jedne strane, kao pederćina, ide mi na nerve i ubla bi ga, iako poštivam njegova prava. S druge strane, kad ga vidim s onim crnim oćalima i izrazom lica ka da mu je sve priko neke stvari, postajem svjesna da je on pederćina našeg mentalnog sklopa. Premda je to dvostruki razlog da ga pošaljem na razgovor u Terminatora sa transparentom na kojem piše "Sarah Connor", drag mi je taj ćovik. Muzika mu je ajme meni. Ružan je ki pas. Obuć se ne zna. Drogira se, i jeba je muške (i oni njega, dade se pritpostavit). Također je i livičarskih uvjerenja šta mu ne ide u prilog. Ali ipak mislim da je zavridio poštivanje, ponajviše zato šta je u svojoj pismi lipo govorio o našim judima i ženama, recmo o Janici Kostelić (sweet Jane). Također zna odabrat cvike i kožnu jaketu, svaka mu ćast. Da nije grdan ki nerast, bija bi lip ka slika. Pa eto, uzimam mu volju za djelo. U svakom slućaju Lu Rid mi se ćini ka spona između naše Huljićevsko-Kromanjonske tradicije i avantgarde sa Zapada. Piva je o heroinu dok su se u nas bolo samo cjepivom za vodene kozice. Zbog svega toga mislim, da bi njegove pisme tribale uć u vjeronauk, da bi modernizirali i hibrindizirali mentalni sklop dice. Ma kad mu i zamiriš neke stvari, onako s oćalima i kožnom jaketom, ispijenom facom .... baš pari Mišo.

"Aj ća Lu Ride", Jelena Rozga, kulturni accessory Vlade Republike Hrvatske za struganje lakih metala zrncima mljevene kave kroz najlonsku membranu, i bogoštovlje.

utorak, 22.10.2013.

Padaj glavo i nepravdo

"Stranka 'Sjekira i sačmarica' (SS) nudi odgovor na zahtjeve vremena. Koliko puta do sad ste čuli onu tužaljku:'...e da nam je Hitlera, samo da pobije ovu gamad...pa da se makne", ili ste je sami odjaukali? Treba nam čvrsta ruka, tako govori narod a nitko ga ne sluša. E pa narode, čulo te se. Ova, inače robovska, tužaljka za autoritetom koji smiče i kažnjava smrću, pa se onda, kad potamani sve što ne valja, ukloni govori puno o političkoj zrelosti hrvatskog naroda. Uzdamo se u Nijemce i njihovu navodnu urednost, dosljednost i radišnost. E jebale vas i Nijemice i Nijemci! Hrvatski narod bi Hitlera maknuo na slijedećim izborima, čim bi ovaj riješio problem za koji je izabran. To je tradicija što na ovim prostorima postoji od Rimskog carstva čiji smo, preko Dioklecijanovog ćaće što je bio iz Muća (mater mu je bila Omiška, to se ne računa), izravni baštinici. Hrvati biraju diktatora na kratki period, da bi se potom vratili svojoj demokratskoj svakodnevici u kojoj nesmetano jebu jedni druge u zdrav mozak. SS obećava nastavak ove časne tradicije napuštene u zabludjelom socijalizmu. Svi vi što pijete jutarnje kave i čitate zapise na EPH i Styria wc papirima (ili samo gledate slike), znajte da jednostavnim likeom na naš Facebook profil približavate sjekiru vratu Nadana Vidoševića, Ive Sanadera ili nekog sličnog smrada što vam je pokvario tako obećavajuće jutro. Sve ćemo potamaniti, očistiti zemlju od šljama što joj, potpuno neovisno o volji birača, pije krv na slamku! Svanut će jutro, kad će hrvatski čovjek piti jutarnju kavu uz izraz zadovoljstva, bez bijesa i frustacije, je će SS potamaniti korumpirane, zle, sebične, demokratski izabrane, do jučer obožavane. Uopće ne sumnjamo u uspjeh kod birača, jedino da nađemo rješenje za ponavljanje uspjeha. Jer kad ispunimo što smo obećali ... tko će ostati da glasa?"

"Padaj glavo i nepravdo - manifest SS-a"

četvrtak, 17.10.2013.

Obiteljski kutak visoke sigurnosti

"Potreba za blizinom često nas izdaje. Žalosno je što stoga obiteljski život često zahtjeva da postanemo manipulatori. Nije li mudrije djetetu slagati da je crtić na TV-u otkazan, nego mu priznati da smo razbili ekran glavom bračnog partnera? Reći da je dealer bolestan, da bi mališanu zatajili njegov večernji trip jer je prehlađen i ujutro ima ispit iz matematike? O obitelji je lako propovijedati, ali njezina realnost nešto je sasvim drugo od onoga o čemu sanjamo u samačkom životu. Momenti sreće i harmonije samo su vrhunci ledenog brijega bola i odricanja. Često me pitaju, u čemu je moja tajna. Kako sam uspio nakon svih ovih godina održati svoju obitelj na okupu? Odgovor je jednostavan. Treba se odreći tvrdokornog egoizma. Uvijek sam bio zadnji kad je trebalo konzumirati jake opijate, premda sam meskalin brao svojim rukama (zašto je Bog stvorio drogu kao kaktus, van je mojeg smrtnog razumijevanja), zabave sam samo organizirao, a rijetko u njima sudjelovao, premda bih na kraju strpljivo slušao izvještaje i pomagao ukloniti inkriminirajuće dokaze. Školovao sam se za stvarnost obiteljskog života kako bih uživao u idealima istog. I nikad mi ništa ljudsko nije bilo strano. Na gradelama, lešo, sirovo....jede se što se ima."

Charles Manson "Kad se male ruke slože - obiteljski život maksimalne sigurnosti"

srijeda, 16.10.2013.

Samoupomoć - psihologija za cijelu obitelj

"Nitko nas ne može povrijediti kao naši najbliži. Kad te dva tri puta za redom pregazi teretnjak, nipošto nije svejedno vozi li ga neznanac ili brižna baka. U ovo vrijeme otuđenja, kad osobnost znači koliko i ništa, neki od nas ipak znaju da je bol što ga nanosi motorna pila utoliko veća znamo li da njome upravlja voljena kćerkica što smo je s mukom podigli. Mlaz bacača plamena čovjek bi lako zamijenio za plamičak upaljača kad ne bi znao da ga njime prži brat blizanac koji mu je jamac za kredit. Nema tog masovnog pokolja koji bi nas bolio toliko ustrajno kao šuriken što nam ga je u čelo bacio blagi djed.
Stoga treba više misliti na usamljene ljude. Probuditi se jutri s mišlju da netko drugi nije priključen na elektrode što proizvode elektrošok ili da ga je na njih spojio kakav neznanac. Pođimo stoga napolje, u svijet, i upoznajmo se."

Hannibal Lecter

Samopomaganje i zapomaganje

"Kad mladi misle da je sve u izgledu, to je samo zbog toga što stariji tvrde da je sve u novcu. Nezrelost je lice materijalizma, materijalizam je naličje nezrelosti. Lijek za ovaj circulus vitiosus leži u sportu, zdravom duhu lova i ribolova, kao i sposobnosti da se smireno promatra pejzaž stojeći na grani nekog visokog drveta. Da sam u svojoj mladosti imalo pažnje posvetio svojoj razrjeđenoj kosi i malo prevelikoj glavi, nikad ne bih dosegao sportske i tehnološke vrhunce kojima se dičim. Na koncu, da sam ustuknuo svaki put kad mi je netko u lice ispljunuo ono: "Ugly motherfucker", gdje bih završio? I danas, svaki put kad netko neumjesno krene kričati čim me vidi, ja se ne obazirem previše. Život je prekratak. A i kričanje ne traje predugo, kad se čovjek zna postaviti."

Predator

utorak, 08.10.2013.

Samopomoć u posljednja vremena - Kali vas savjetuje

"Zahvaljujem The end blogu na prilici da progovorim na Zapadu. Uistinu je neugodno gledati kako se svijet raspada uslijed vašeg destruktivnog utjecaja, a vi sami nemate priliku reći par riječi za javnost. Miljenko Jergović je doduše blizak mojim nazorima u smislu ljubavi prema grobljima, proklinjanju živih kroz usta mrtvih i sličnih nekromantskih aktivnosti, no kopija ne može zamijeniti orginal. Bila je tu i Magda Veltrusky u Gloriji, ali ona više nije s vama. Na koncu, Žuži Jelinek ostaje na verbalno teorijskoj razini kao i Jergović s kojim dijeli književni talent i formu izričaja, ali ne i njegovu rafiniranu ženstvenost. Dakle: jao!
Svjesna sam nadalje da je većina vas zbunjena: osjećate da se svijet raspada, svjedočite propasti svega što vam je život činilo lijepim, neki osjetljivi među vama primijećuju da cijeli svijet gubi tlo pod nogama. No nemate nekoga tko bi vam stvari objasnio i podučio vas kako u takva vremena biti sretan, uspješan i sexy. Ne bojte se, kažem vam, jer ja sam tu! Budući da živite u epohi koja se naziva mojim imenom, sasvim je logično da se meni obratite. Za početak, kako se spasiti? Nikako. Kuda pobjeći? Nigdje. Kali Yuga u svojoj finalnoj fazi zahtjeva od svake samosvjesne žene i muškarca dosljedno nihilistički stav. Dakle, vaš egotrip ne samo da može, nego i mora dosegnuti zvijezde. Primjerice, možete se baviti praktičnim sotonizmom: ako nešto hoćete, to i uzmete; ako vam netko ne smeta, ali je sretan i dobar, uništite ga; ako netko kaže Mozart, vi viknete Tonći Huljić; netko otvori dobru knjigu, vi izvučete Jutarnji list.... vrlo jednostavan life-style, svi ga prate, samo ga treba napokon ozakoniti. U tom smislu savjetujem legaliziranu političku korektnost i zabranu tzv. govora mržnje. Ništa naime ne odaje rafiniranost kao sposobnost da se prepozna vrijednost ovih naizgled humanih izmišljotina. Politička korektnost i zabrana govora mržnje, odnosno verbalni delikt, propisuju slobodu, ljepotu i dobrotu kao obavezna svojstva svakog čovjeka, što ona u zbilji sasvim sigurno nisu. Na taj način oduzima im se ono što ona stvarno jesu i sprječava se pojava prave slobode, ljepote i dobrote. Tek kad je to postignuto, možemo živjeti istinski life-style Kali Yuge. Tek kad milost izbacimo iz srca možemo u njega pustiti zaljubljenost u sebe, tek kad zaljubljenost u sebe nazovemo pravednošću možemo biti pravi stanovnici pakla. Jer služba Zlu nije život u hollywoodskom horroru. Ona je dosljedno imitiranje. Zato kad činite gadosti, uvijek začepite nos, ne zato što vam smeta vonj, nego da gadost bude tim veća. Tek u tom slučaju možemo govoriti o rafiniranosti koja može osvojiti i samog gospodara pakla, najpoželjnijeg ljubavnog partnera za oba spola.
A ako vam se sve ovo čini prekompliciranim, ništa zato. Svatko se zabavlja na svoj način."

Kali Durga "Divlji gudin na kraju tunela - kako razviti zluradi unutarnji osmijeh"

petak, 04.10.2013.

Narativ škorpiona (Zarez 359)

Narativ škorpiona

Prizivači zeitgeista i nutricionistička strategija UN-a te razne druge dijetalne kure koje će nam tko zna kako pasti na želudac

Zbog čega se ponekad čini da život gmiže i zastajkuje kao sintaktički ispravno sastavljena priča lišena ikakvog dubljeg motiva da bude ispričana; priča dakle što nije samo dosadna nego i neuvjerljiva? Da li zbog toga što je sve što znamo o svijetu samo “narativ”, jedna manje-više uvjerljiva bajka za odrasle koja olakšava snalaženje i skriva ništavilo pa bi se sad trebalo malo poraditi na stilu da se narod lakše snađe? Možda mu metafizički copywriter odluči vratiti zericu supstancije pa će opet sve biti puno bogova i demona, anđeli će bdjeti nad narodima, a Ožujsko pivo izvirati iz njedara majke zemlje? Alternative bude optimizam, no po svemu sudeći na djelu je nešto istodobno manje i više dramatično. Čini se, naime, kako ljudi polako otkrivaju da priča nije nepotpisana, a da vizije budućnosti, o kojima se toliko bruji, izaziva konzumacija sasvim određenih halucinogena. Ako vidimo da nas Dnevnik, Jutarnji list, CNN ili neka holivudska špranca nastoje baciti u isti film što se sa stvarnošću sljubljuje kao kapula s krempitama, onda je plauzibilno pretpostaviti i da su svi prizivači zeitgeista vrlog novog svijeta konzumirali iste sorte bunike i meskalina, možda čak s iste ledine. Stvarni čovjek – a to je onaj koji zna da ne zna ni tko je, ni što je, ni kamo ide – našao se pred zidom. Na njemu piše: “Tko si, što si i gdje te vode?”.
U tom smislu, ako se jaz između ljudi što odrađuju život i onih koji im tumače kako i zašto to rade produbio do bezdana, nije li na djelu epistemološka situacija snošaja ludog sa zbunjenim? Nipošto. Jer u ludilu ima metode, a čini se da zbunjeni polako dolazi k sebi. Što se pod tim misli najlakše se vidi iz svakodnevnih primjera, a njih doista ima hrpa. Zavucimo stoga ruku u vreću.

Užici cinizma

Kada, recimo, voditeljica ili voditelj korektno osmišljenog političkog magazina po svim profesionalnim uzusima artikuliranog govora, pristojnosti i dikcije, opremljen/a po mogućnosti dizajnerskim naočalama, iz vizualno ukusno i korektno dizajniranog studija započne priču o “epohi nakon terorističkog napada na WTC” i suvremenom svijetu kakav je “taj događaj umnogome uvjetovao”, većina gledatelja pomislit će kako smo napokon dobili emisije po svjetskim kriterijima. I onda će jedan broj njih misao potvrditi gašenjem televizije. Niže potpisani ne raspolaže statistikom, ali čvrsto je uvjeren da taj broj bilježi eksponencionalni rast. Otkud to? Otud što se u zadnjih dvadesetak godina medijska prodaja muda pod bubrege obavlja uz urednu ispostavu računa, što se ne može izbjeći ako se želi ostvariti san svih manipulatora - prevariti sve ljude za sva vremena. Jedan je broj gledatelja našeg korektno ušminkanog političkog magazina naprosto svjestan kako je zadnjih godina službena priča o “9/11” načeta, ako ne i u potpunosti dekonstruirana, kao sponzorirana teorija zavjere. To što oni koji iznose dokaze za to sami bivaju nazivani “teoretičarima zavjere” ne mijenja na stvari. Svatko imalo senzibilan na zlo dobro se sjeća osmjeha na licu tadašnjeg američkog predsjednika, njegovog jedva prikrivenog likovanja nad “promjenom” što nastupa. Pa ako i ne slušamo teoretičare zavjere, teško da će nam više slogan njegova nasljednika dobro pasti na želudac. Osobito ako se malo raspitamo, analiziramo definiciju pa se naiđe na “upravljanje promjenom” što se prelijeva u “upravljanje krizama”; pa onda čovjek vidi da to može značiti i kanalizaciju ubilačkog bijesa, što opet vodi u racionalizaciju nepodnošljivog, sve tamo do nutricionističkih strategija UN-a o konzumaciji kukaca, a možemo biti sigurni i da politički korektni kanibalizam nije daleko. Birokratski eufemizmi, čini se, daju okrutnosti jednu sasvim određenu dodanu vrijednost. Moglo bi se pomisliti da im je funkcija isključivo prikrivanje pravog značenja, no gore potpisani ne može se oteti utisku kako je ipak riječ o egzotičnim užicima cinizma. “Prijeđite na Windows 8 i konzumaciju domaćih kukaca. Tržište, civilizacija i nerođena djeca to zahtijevaju.” Ludo? Hajdemo reći: na svoj način duhovito.

Psalam duha vremena

Stavimo primjere na stranu i pogledajmo malo logiku što ih veže u narative. Treba pritom napomenuti kako ne postoji priča bez unutarnjeg proturječja. Da nije tako ona ne bi imala svoj kraj, a kritika, pa tako i neka drugačija priča, ne bi bile moguće. No narativ koji nam se danas prodaje pod život sastavljen je tako da proturječje čini samu osnovu, formu i lajtmotiv pa na koncu i reklamu cijele priče. Prospi jednom rukom kukce kao novi gurmanski hit za niže slojeve prije nego što privatiziraš izvore hrane i pitke vode, a drugom po sniženju podijeli licence za OS softverskog giganta; prospi jednom rukom paranoju od home made nuklearnih bombi, a drugom začepi usta paranoikâ što pitaju zašto ti tragedija tisućâ tako dobro ide na ruku; zavapi za jednakošću na tržištu, u krevetu i parlamentu pa onda prosikći istinu o centraliziranoj privredi, reklamama koje degradiraju žene do pornografije, i parlamentima što ne zastupaju nikoga. Možemo ovako u nedogled, logička struktura ostaje ista – eksplicitno protuslovne tvrdnje izgrađuju poruku. Zbog čega se to događa? Bez sumnje naš ušminkani politički magazin za par bi godina mogao govoriti o “tragičnom proturječju suvremenog društva” što je dovelo do “situacije u kakvoj smo sada”. No u proturječjima ove priče nema ničeg tragičnog za one koji su je sastavili. Veoma je dvojbeno, također, da su pisci glupani. Komentatori u medijima uglavnom reduciraju kritiku na ismijavanje te prividne gluposti koju, naravno, vide kao potvrdu vlastite pameti. No njihov smijeh je zapravo teatarski trik, nešto kao sinkronizirano smijanje u TV komedijama. Potpisnik ovih redaka se boji da će se taj smijeh uskoro – recimo u par sljedećih godina – ugušiti u grlima. Jer protuslovlje centralizirane moći što stvara multi-kulti fašizam, nježno ubijanje, rodno osviješteni šovinizam, strategije racionalnog samoosiromašenja, religioznu sekularnost ili sekularnu religioznost nipošto ne mora biti slučajno, odnosno izraz gluposti ili zbunjenosti. Ono sasvim dobro može biti plansko. Svijetom ne upravljaju budale, nego zlikovci. A zlo, od Kissingera do Keruma, ima jednu zajedničku osobinu: siromašno je smislom za humor i prebogato cinizmom. Nije li apoteoza cinizma baciti ljudima u lice samo ovlaš šifriranu istinu o tome da ih želiš uništiti?
Vratimo se primjerima. U trenutku nastanka ovog teksta diljem Hrvatske prikupljaju se potpisi za referendum što se reklamira kao kampanja za spas braka kao odnosa muškarca i žene. Naravno, reakcija slijedi i dižu se glasovi za nastavak procesa uvođenja prava muškaraca da budu supruge i prava žena da budu supruzi. Nikakvog proturječja tu nema, premda je, uzgred budi rečeno, prva skupina, stjecajem globalne političke volje, već izgubila. Podloga na kojoj se obje strane oglašavaju je ista. To je pretpostavka da čovjek može apsolutno slobodno definirati tko je, što je i gdje ide. Dok omladinci što ih je Crkva u zadnjih dvadeset godina naučila govoriti u aoristu smatraju da su baš oni u posjedu moralnog prava na obranu braka – na čije se rastvaranje doista cilja – i da upravo o njihovoj volji ovisi potvrda definicije odnosa što su ga već definirali mileniji, njihovi oponenti ne sumnjaju kako upravo oni tu istu definiciju mogu promijeniti i da, u embrionalno fašističkom “ili-ili” modusu, “budućnost pripada njima”. Problem leži u tome što ni jedni ni drugi zbiljski ne mogu učiniti to što i jedni i drugi žele. Vrijednost ljubavi – a o njoj je navodno u cijelom narativu riječ – pokazuje se u njezinoj krajnjoj nepredvidivosti, činjenici da niti birana niti planirana ona definira životni put pojedinca bez da on ili ona ikad može dokučiti zbog čega. Nepredvidivost je pak polazna definicija slobode. Cijela priča oko homoseksualnih brakova samo je jedan segment globalne inicijative da se istu ukine u sistemu apstraktne legislative koja je, nudeći gotovo apsolutnu slobodu samoodređenja pojedinca, zamišljena tako da izravno proturječi vlastitoj provedbi i apsolutno mu je oduzme. Jer isti onaj koji piše desnom rukom, lijevom rukom briše sve stavke. Novi čovjek na kojem se radi spaja u sebi pravnu definiciju anđela, bića koje ima sva prava što ih um može zamisliti i svu moć koju majka zemlja može podnijeti. On zna tko je, što je i gdje ide; on mijenja vlastitu prošlost ako treba – vidi: izbacivanje politički nekorektnih izraza iz književnih klasika – njegova “odlučna osuda” i “naravno ograđivanje” imaju snagu božjeg glasa. Ali on je istodobno jedno ništa koje ne ide nigdje, nema prošlosti – vidi: malo tko više čita stare knjige – a za njegove osude i zahtjeve sistem ima sluha samo dok mu je potreban. Kad god se priča o pravima i slobodama penje prema apsolutnom, možemo biti sigurni da se to samo glas gospodara spušta do uhâ robova. A on onda naređuje izgradnju stubišta za ljude s posebnim potrebama dok im zemlju istodobno ekonomski pretvara u prah, nudi kukce za jelo i vadi riječi iz jezika kao zdrave zube iz čeljusti. “Foul is fair and fair is foul”, to je psalam duha vremena.

Izlazak škorpiona

Popularnost tzv. teorija zavjere među građanima čest je predmet izrugivanja i/ili patroniziranja od strane medijskih proročišta. No zar je neka od bizarnijih ideja, kao recimo tvrdnja David Ickea da svijetom upravljaju gušteri, baš toliko radikalna? Stvarnost je bizarnija od mogućnosti da nam vladaju reptili. Primjerice, kontinuitet pedofilije kao cementa gornjih ešalona Zapadnog establishmenta – a razmjerno nedavno je, spoznajama o biografiji pokojnog Jimmyja Savillea isplivao pravi parangal inkriminacija protiv britanskih i europskih moćnika – upućuje i na gadnije scenarije. Pregledamo li solidno dokumentirane slučajeve od “Franklin Credit Union skandala” u Americi, preko “Afere Dotruox” u Belgiji i još razmjerno friškog bisera zvanog “Haute de la garenne”, ponavljaju se imena očigledno umreženih pojedinaca i institucija iz samih vrhova globalne vlasti vezano za djela degradacije i bestijalnosti koja od puke pedofilije čine benigni eufemizam. Tko je tu lud? Da li je ekscentrični i pod-obrazovani David Icke koji je ipak imenovao glavnog pedofilskog dobavljača za elitu Velike Britanije još krajem devedesetih, ili TV voditelj/ica opremljen/a dizajnerskim naočalama što je tada eventualno govori(la)o samo o Savilleovoj viteškoj tituli i dobrotvornom radu? Je li luđe reći da priču naratora što jednom rukom gladi po kosi, a drugom drži nož kojim će prerezati vrat, serviraju ugledne službenice i službenici sistema ili ljudi gušteri? Sasvim dobro oni bi mogli biti i škorpioni maskirani u ljude. Skloni su gmizanju, kako vidimo iz nedavnog UN pamfleta imaju apetit za kukce, i, kako rijetko izlaze na svjetlo, očigledno vole mračna, vlažna mjesta. Je li onda čudno da se čovjek osjeća kao stranac, jer ima epizodnu ulogu u priči što ju je sastavilo leglo škorpiona? Zasad smo imali teledirigirani rat kojem nikako ne dopuštaju da završi. Ali zar itko misli da je uređenost Zapada koji ga je vjerojatno mogao zaustaviti geostrateškim ekvivalentom pritiska na dugme, zaista sigurno utočište za bijeg? Ako jest, ako netko često ponavlja fraze o “pristojnim društvima”, fraze što su samo izmaštane i geografski projicirane slike o vlastitom društvu, neka pogleda, recimo, “Aferu Dotruox” iz Belgije i način na koji je pravda izrugana, izlomljena i pokopana zajedno s kostima djece raščerečene za zabavu ljudi što se u javnosti “naravno ograđuju” i “odlučno osuđuju”. Danas se zgražamo nad javnim novcem kojim se financiraju privatne vile. A što ako on financira snuff filmove? Gadljivo i bizarno? Možda, ali put prema dolje jedini je put mišljenja što je odgonetnulo misterij dvostrukog narativa.
Nema bijega od istine da se dvostruki govor suvremenog svijeta može uočiti samo ako se na njega ne pristaje. To, međutim, nije lako jer lagano pročišćavanje svakodnevnog govora pod krinkom njegovog moralnog usavršavanja efikasno otupljuje kritičku oštricu. Štoviše, to će uskoro vjerojatno značiti i nešto gore od jednostavnog tavorenja na rubu društveno prihvaćenog. Soft-power model počinje gubiti dah, ljudi se bude. Karte su već na stolu. Samo onaj koji pristaje na otupljenost ne vidi nasilje. Čovjeku se nudi ideja važnosti, mogućnost pripadanja simuliranim pokretima za slobodu misli, riječi, spola i sl. On će na kraju to platiti, naravno. Jer imajući u vidu da je sistem ustrojen tako da između binarnih suprotnosti nema ničega, onaj tko se u njemu nalazi nema nikakve šanse. Uostalom, što gubi kad gubi sebe? Dvojbu, svakodnevnu borbu između “da” i “ne”, krivnju zbog onoga što je rekao ili žaljenje zbog onoga što je propustio reći, izgon u tamu. Pa ipak jedna jednostavna, siromašna volja za dosljednošću još uvijek ga može spriječiti da zamjeni svoju noć za tuđi dan. To je iskonsko gađenje pred smradom laži ma kako ovaj sladunjav bio. Nepodnošljivost nervozne dosade na kraju dana, kada medijski pregaoci rade sve što je u njihovoj moći da živce učine napetim, a istinu neizrečenom. Svijest o vlastitoj konačnosti, skromnost pred onim što je bilo i onim što će doći, skromnost kakvu umjetni čovjek apsolutne slobode ne može imati, jer on nema ni prošlosti ni budućnosti, a sadašnjost mu je davno iskliznula iz ruku. Želja da se radi nešto preko sebe i svojega. Odricanje od iluzije moći i vlastite važnosti, iluzije da su svi ti civilizacijski progresi s njihovim “naravnim ograđivanjima” i “odlučnim osudama” što planski preoblikuju svijet u nešto neprepoznatljivo išta drugo do kukavičja jaja totalitarnog sistema. Možda gušterskog, kako to kaže ludi Icke. Ali prije će biti, ako dobro promotrimo sve to gmizanje, miljenje i oprezno zastajkivanje, da iz svojih rupa konačno izlaze škorpioni.

srijeda, 02.10.2013.

The end man

Prvo što mi jutri padne na pamet uvijek je nešto u stilu: koliko drva iscjepati, koliko kariola izgurati, koliko kamena macom razbiti. Čini li me to manje inteligentnim? Teško. Temelj duha, osobito kod muškarca, tjelesna je sprema. U ovoj civilizaciji zamjene uloga mnogima to, da tako kažem, "prođe ispod radara". Izgovori za otuđenje od vlastite muškosti - a pri tom imam na umu onu sasvim jednostavnu sposobnost da se teškim radom zahvali Bogu na jutarnjoj erekciji - na svakom su koraku. Ako postoji nešto što mrzim to je bjeg od vlastite prirode. Više cijenim onoga tko će se sa mnom pohrvati, ako je do toga i saviti mi malo kičmu, ma polomiti me ako treba, nego nekog šonju koji nije u stanju omirisati vlastiti znoj i intuitivno u njemu razabrati zastupljenost hormona, te je grafički prikazati u duginim bojama. No priznajem! Tradicionalan sam! Prihvatite me ili pregazite nekim čvrstim tijelom - žilavim i čvornatim ako može - ali ja se promijeniti neću! Kažu da je ovo falusoidna civilizacija. Da bar.

Boy George "Sanjao sam bosiljak"

<	listopad, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Kolovoz 2014 (1)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (3)
Veljača 2014 (5)
Prosinac 2013 (3)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (10)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (1)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (4)
Ožujak 2013 (2)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (8)
Prosinac 2012 (23)