srijeda, 25.11.2009.

Dobro i zlo imaju isto lice


odvojim li dlanove od tvojih
čujem te noću kako grliš prazne jastuke
i boli me
što me tražiš, a nema me.

odvojim li svoje usne od tvojih
nailazim na studen što tvoje prekriva
zebu me snjegovi
sa tvojih promrzlih stopala
dok me tražiš
tamo gdje nisam ostala.

odvojim li oči od tvog pogleda
leptiri se skupljaju u kukuljice
i trepavice, nekad, meke i podatne
izrastaju u korov, šaš i granje.

hladno mi je
na mjestu gdje stojim.

mrzneš
ako se pomaknem.


18:23 | Komentari 12 | Print | ^ | On/Off |

nedjelja, 22.11.2009.

...

Dolje je blato.
Zrak zagušljiv i sparan.
Dolje su kosti. Zglobovi, krvotok,koža, meso.
Dolje su kravate, odijela, prašina i zvuk metalnih zdijela.
Sastanci, rastanci, domjenci i Djeda Mraz koji juri u ševroletu sa cigarom ustima.

A nebo kao nebo, bolesno i nepouzdano.

Rosiere Syrah. Opor i nekako isuviše bahat. Svaki novi gutljaj izaziva mi gnušanje.

Večeras me i vlastita misao svrbi.

Čaša vodke sa iscjeđenim limunovim sokom i Nick Cave.

Sve više vjerujem da ne treba mjenjati stare navike.




00:18 | Komentari 4 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 19.11.2009.

Kako je moja pjesma dobila glas... (proba)






U prolazu


Kažem ti
Nisam hrabrost.
Ja sam varalica!
Kukavica!
Hrabroga lica.

Rekoh ti
Nisam nježnost
Ja sam lažljivica!
- znaš li onu o vuku?
Ptica grabljivica!
Nježnih ruku.

Pogledaj me,
Nisam ljubav.
Ja sam samo sanjalica.
Ptica selica!
Lutalica!

Čuješ li?

Za me nema stanica.



17:42 | Komentari 8 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 18.11.2009.

USPAVANKA U D-MOLU

Image Hosted by ImageShack.us



Nije se probudio.

U jedno sasvim glupo doba, negdje nakon ručka na sparni ljetni dan. Ne pamtim više ni datum. Čak ni godinu. Ali sjećam se sparine toga dana. I mirisa čempresa u zraku. Njegove ulice, u koju sam se probijala nervoznim korakom. Ulicom kojom su se turisti kao da idu na marš, spuštali u grad. Ja sam išla u kontrasmjeru. U svakom pogledu.

Još mogu ćuti smijeh te povorke ljudi u onim smiješnim kičastim havajkama koji su bezbrižno koračali prema gradu.

Tetka se spustila pred ulaz u zgradu. Turobne sive sjene pod njenim očima.

Uzela mi je dlan u svoj, šutke. Mrzila sam taj čin. Taj dlan na dlan. Uvijek te netko nakon toga ostavi.

Nije se probudio. – prošaptala je tiho.

I dalje mi je držala dlan, sada mnogo čvršće. Nisam znala što mi je činiti. Što joj reći? Nemam za nikoga ništa. Ni za sebe ni za nju. Tamo na ulazu u njegovu zgradu, nisam više ništa imala.
Boljela me ta ruka u njenoj ruci.
I ti ljudi što su se spuštali kraj mene u grad. Šareni veseli ljudi. Ličili su na šarene balone netom puštene u zrak.
Svijet se i dalje vrtio, ptice su letjele, čempresi su disali i ti prokleti ljudi su se šarenili oko nas. Samo smo mi stajale negdje u nekom međuprostoru.

Nije se probudio – ponovila je, gledajući me ovaj put pravo u oči.

Samo sam kimala glavom. I razmišljala kako mi se pobogu zaglavio taj moj dlan u njenom. Misli li ga ikad više pustiti? U jednom sam trenutku pomislila okrenuti se i otići. Nek si zadrži taj dlan. I ruku. Rame. Samo da odem. Ili neka ode ona. Nije mi zaista bilo važno, tko. Samo da se netko makne sa ovog ukletog mjesta. Što prije.

Mjesto toga, rekla sam – Dobro. I otišla.

Ne znam jel sam joj pustila moj dlan u njenom ili ne. Ne znam ni kuda sam pošla. Negdje što dalje od tog zagušljivog mirisa čempresa. Osjećala sam ga svugdje oko sebe. Na kosi, koži, u nosnicama. U očima.
Taj odvratan miris čempresa nagrizao mi je onaj dlan. Dobro da joj ga nisam ostavila. Za nju bi to ipak bilo previše.

Deset. Dvanaest možda. Ne znam, možda sam čak imala šest godina. Ne sjećam se. Nikada se ne sjećam godina. Ni svojih ni tuđih. Nekako mi to nije važno. Recimo ja. Samo manja. Puno manja, jer je on izgledao tako velik, obučen u bijeli lan, i isto takvu bijelu košulju. Ne znam zašto ali sjećam ga se na igralištu kod vrtića. Možda sam zaista bila tako mala. Bio je prekrasan proljetni dan. Gledao me svojim toplim smaragdnim očima. Spustio svoj mekani dlan na moj dječji obraz.
Voljela sam kad je to činio. Poput uspavanke. Ne znam kako ni zašto, nikad nisam ćula uspavanku do tad. Ali mislim da bi uspavanka trebala baš takva biti. Ako bi ju ikada poslije ćula, htjela bi ju upravo takvu. Kao dodir njegovog dlana na mom licu.

Kad se budeš udavala, ja ću te odvesti do oltara. Prekrasnu mladu ženu u bijelom. Mladiću koji će te zaslužiti i voljeti najviše na svijetu. Kao što te volim ja, oko moje.
Moram te pratit do oltara, prije nego umrem. – govorio bi često i pritom se smiješio.

Zvučalo je važno. Zvučalo je posebno. On je bio kralj na tom igralištu. Ja princeza. Na tom proljetnom suncu. Pričao je o princu. Nisam ništa znala o tome. Zvučalo je kao bajka. U to vrijeme i sama sam ih znala nekoliko. A znala sam i da bajke nisu prave. Znači, one se ne računaju.
Ali usprkos tome, njemu sam vjerovala. To o princezi i princu. Nikom nisam pričala o tome. Pustila sam da on o tim stvarima vodi računa.
On je bio čovjek koji je sve znao. Čovjek koji je svojedobno sa Titom na Galebu, svirao klavir, bio porotnik, znao sve o židovima i Buddhi i izrađivao čuda od golog drva, mora da je znao i o princu. Bila sam uvjerena u to.


Rak, rekli su. Jedan od najbolnijih. Jedan od onih za koji nema nade.
Nije bilo nikada toliko pitanje, zašto baš on? Tu nema bog zna kakvog odgovora. Pitanje koje sam bacala ravno Bogu pred nos bilo je: zašto tako bolno?!

S vremenom sam se i to prestala pitati. Digla sam ruke, nakon majke, djeda. Nakon bake.
Skinula sam ga sa križa i stavila pod tepih. Zajedno sa prašinom i paučinom.
Bez riječi.
Nisu nam više bile potrebne riječi. Znao je isto što i ja. Odgovore koje mi je mogao dati, ja nisam željela ćuti. Ono što sam tražila od njega, On mi nije mogao dati.
Bio je to sporazumni prekid odnosa. Na neodređeno. Bar dok svatko ne sagleda situaciju iz neke prihvatljivije perspektive.

Kao i svaki dan tog proljeća, pozvonila sam u predvorju zgrade. Sišla bi njegova žena, moja tetka, i vratila se u stan zajedno sa mnom.
Odvela bi me u njegovu sobu. U sobu u kojoj su bile oči svježe pokošene trave.
Kao i uvijek, pričali bi o svemu. O filozofiji, religiji, matematici. O školi. Samo malo sporije.
Kao i inače, samo malo sporije i mnogo, mnogo tiše.

Ne želi te vidjeti – rekla je, pogleda uprtog u vrhove mojih cipela.
Ne znam više jeli zbog onih glupih čempresa što se nadvijaju nad ulicom ili nečeg drugog, ali hvatala sam dah.
Maraton da uskladim srce i dah. I izgubjela utrku. Zavrtjelo mi se.
Tetka me pridržala.
Srećo, ne želi da ga vidiš ovakvog. U velikim bolovima je. Ne želi da ga tako pamtiš. Ne ti.
Ali ja ga moram vidjeti – rekla sam hvatajući dah. – Važno je...
Tetka je zaplakala i stisnula me uza se. Dok me tako držala u zagrljaju, brojala sam. Uvijek brojim kada čekam da nešto prođe.
Brojim. I tada to prolazi bez mene. Mimetiziram se u brojeve. Stojim skrivena u krhotini misli i brojim.

Odi kući, rekla je. Kako sam joj mogla objasniti, da sam se tamo i zaputila. Zar ne vidi?
On je bio moja kuća. Moja uspavanka. Uspavanka koju nikada više neću moći ćuti.
Sutradan, kuća je bila prepuna ljudi. Odlazili, dolazili, jeli i pili. Neki su plakali. Neki zbijali šale. Prali šalice od kave.
Ja sam sjedila u kutu. I brojala.
U jednom trenutku, tetka je ustala i kao da skuplja slogove sa dna grla, zgrčenog grla, pogledala me očiju punih rijeka, mora i brzaca.
Brojala sam brže, izbjegavajući njene tjesnace.

Malena, rekla je plačno. Sjećaš se?
O bože, pomislih, zaustavi ju. Ne daj joj. Oduzmi joj slogove, glas i riječi. Ne daj joj priči.

Sjećaš se...? Uvijek je govorio da se moraš udati prije nego umre. Do oltara....on...htio je voditi te..... – tu se slomila. Moja majka ju je primila za ramena i brižljivo posjela na stolicu.

Ništa nije pomoglo. Koliko god da sam brojala, a brojala sam snažno, svi prisutni gledali su u mene sažaljivo. Gledali i šutjeli. Šutnjom teškom kao blok hladnog kamenja koji mi je pritiskao ramena, leđa. Koljena su mi otkazivala poslušnost od te zagušljive šutnje i svih tih očiju. Kao da je svatko od njih imao jedno oko previše.

Ustala sam. Odložila brojeve na stol, i izašla na zrak. Dalje, što dalje.


Rekli su da je na pogrebu bilo mnogo svijeta. Bili su i svirači. Trubači.
Svi su bili na posljednjem ispraćaju. Svi, sem mene.

Ja sam ostala u svojoj sobi sa walkmenom u ušima. Tako sam dočekala jutro. U sjedećem položaju naslonjena na zaglavlje kreveta. Sa walkmenom u ušima.

Ne vjerujem trubačima. Gori su od šamana. Umiju ti izvući dušu kroz pozlaćan cilindar i otpuhnu ju kao glavicu maslačka.
Ne vjerujem nikakvim povorkama. Kamenim pločama. Ne vjerujem grobovima što prekrivaju ljude.
Podsjećaju na mrtve.
Ja mrtve ne poznajem. Nikada u životu nisam upoznala jednog jedinog mrtvog čovjeka.
Zato tamo, nemam nikoga svog.

U onom parku ispred vrtića, tamo ga je najviše ostalo. Još uvijek je okupan onim proljetnim suncem.
Još uvijek se nazire njegov dlan na mom licu.

On, koji je plovio sa Titom na Galebu, svirao klavir, bio porotnik, znao sve o židovima i Buddhi i izrađivao čuda od golog drva.

Djeca uvijek najbolje znaju kome vjerovati.

Jer netko je nekoga sinoć sanjao. I vodio pod ruku do oltara.


15:34 | Komentari 3 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 17.11.2009.

MR. AJDEMI POPUŠI

Image Hosted by ImageShack.us



• "Pušenje uzrokuje smrt"
• "Pušenje može oštetiti spermu i smanjiti plodnost"
• "Pušenje u trudnoći šteti vašem djetetu"
• "Zaštitite djecu od udisanja vašeg cigaretnog dima"
• "Pušenje može usporiti krvotok i prouzročiti impotenciju"
• "Pušenje uzrokuje starenje kože"
• "Pušenje uzrokuje začepljenje arterija i uzrokuje srčani i moždani udar"
• "Prestanak pušenja umanjuje rizik smrtnih srčanih ili plućnih bolesti"
• "Pušenje uzrokuje smrtonosan rak pluća"
• "Pušenje može izazvati polaganu i bolnu smrt"
• "Pušači umiru mlađi".

Uz svaku kupljenu kutiju dobijem na poklon i jednu od ovih malih osmrtnica. Nešto tipa, kupiš jedan dobiješ dva.

Smiri konje, Milojko – rekao bi moj pokojni Dida.

Država živi od mog poroka, država je majka mog poroka, potiče proizvodnju, puni džepove od mojih popušenih cigareta i onda me progoni i nabija na kolac kao u srednjem vijeku, vještice. Moderna inkvizicija. Dobro osmišljena strategija jel.

Ono na što mi se bljuje, je činjenica da država si uzima za pravo da ulazi u moj dom, u moju privatnost i da određuje koji je porok u redu a koji nije.

Ili država ima doktorat iz medicine ili je ovdje netko polupao lončiće. I zvoni li ga zvoni.

Pušenje izaziva rak! – kažu. Ni klasična medicina ne zna uzrok nastajanja raka, ali država zna. Pušenje!


Čitava ova hajka oko pušenja, lobby anti-smoking kampanja idu mi na jetra. No, bude li mi jetra ugrožena bit će stoga što sam pušač. Gnjevan jelte, no ipak pušač.

Majka, što nikad u životu nije dotakla jednu jedinu cigaretu bolovala je od raka. Kako sad? Eeee, al sigurno je koji put u prolazu udahnula dim nečije cigarete. Vrag je to.

Ne kažem, da su cigarete zdrave. Kao ni zagađen zrak, hrana i voda i sunčeve zrake.

No jednostranačka politika je jednostavno neprihvatljiva. Sramotna iznad svega.

Odjedamput dijelimo se na pušače i nepušače. Za ovu drugu kategoriju postoje pravila. I to raznorazna. Imamo fine kaveze gdje možemo slate sive dimne signale dok nas prezirno gledaju pripadnici prve klase vukući djecu za ruku kao da imamo kakvu prenosnu ljigavu bolest. I upiru prstom.

Nacizam. U novom ruhu. Jer: Sto puta ponovljena laž je istina. (Goebbels )


Jednostranački. Jer ove informacije nisu nikada stigle u javnost:

.. uzevši čak u obzir propagandu, kao istinu, da nepušač ima šansu 1: 10.000 da oboli od raka pluća od pasivnog pušenja, rizik za istog nepušača za obolijevanje od raka od tijestenine od riže ili mlijeka je 4 na 10.000, odnosno 400% više...

Izvor:
"Rice Pudding a Greater Risk," by Nigel Hawkes, science editor of The Times, August 6, 1997.


.. rizik od raka dojke ne pojavljuje se pod utjecajem duhanskog dima.

Izvor:
1039. Boston University Medical Centre. Drug Epidemiology Unit. Shapiro. S. Rosenberg. L.; Kaufman. D. "Multiple Case-Control Study of the Long Term Effects of
Drug, Use in the Treatment of Chronic Disease."
Finanziato dalla Food and Drugs Administration (finanziamento numero U01 FD01222-03) e dal NICHD [National Institute of Child Health & Human Development].


Za kraj:

Television Pioneer's Life Cut Short - "His trademark cigar rarely left his hand. In an interview two years ago, Berle said he'd smoked cigars since he was 12. "I figure if George Burns can smoke 20 cigars a day his whole life and live to be 100, why should I worry if they're bad for me?" We note the passing of Milton Berle with sadness and anger at a creative life cut short by excessive tobacco use. Mr. Berle died Wednesday from colon cancer. He was 93.


When Mme. Calment died at 122 in l997, the new longevity champ became 116-year-old Marie-Louise Meilleur, of Canada. Mme. Meilleur had chain-smoked all her adult life (as her grandson said, "She always had a cigarette dangling from her lips as she worked,"--AP, 8/15/97, reported in Miami Herald, p. 2A). She did give up smoking, however, when she was nearly 100.

The Big 115: another ancient smoker has a birthday party - August 28, 2006 -A reader tipped us off to this story of the ex-smoker, never-drinker who was already six when the U.S. seized Puerto Rico from Spain in 1898. "I never damaged my body with liquor," said Mercado, who quit a 76-year smoking habit when he was 90.

Happy birthday, Mr. Mercado del Toro!


23:37 | Komentari 3 | Print | ^ | On/Off |

petak, 13.11.2009.

vox fabula


NITKO KAO JOHNNY




Nikada nisam željela biti astronaut. Ali zato, veterinar, pjevačica, glumica, frizerka .... you name it, I'd already wished that. I boksač.

Doduše za ovo zadnje bilo je potrebno mjenjanje spola. No, to me najmanje brinulo.
Boksač. To sam htjela biti. I to ne bilo kakav. Već kao Johhny. Onaj Johnny koji na početnoj špici poznatog crtića usporeno trči na pljusku i zamahuje krošeom i aperkatom naizmjence, mračnog pogleda uperenog u daljinu. Kakav je to frajer bio! Imao je i rez ispod lijevog oka. Vjerovatno iz nekog opasnog meča, maštala sam. Buntovan, snažan i opak. Johnny je bio moj idol. Fen, mikrofone i kazališne komade, sve sam bacila u vjetar. Rastjerala svo životinjsko carstvo.
Bit ću Johnny, odlučila sam. Pa nek' mi onda kažu kada učiti, kada smijem pričati a kada u kaznu. Neće se usuditi. Jer Johnny ne trpi autoritete.
Sad mi je bio potreban plan. Strašan plan.
Ošišala sam svoju dugu crnu kosu sve do ramena, stepenasto. Majka je vikala. I držala se rukama za glavu.
Mislim da joj se nije svidjela moja frizura.

Narednih tjedan dana, nagovarala sam svog tri godine starijeg brata da mi napravi rez ispod lijevog oka. Nije me slušao. Nije me uopće doživljavao. Nisam mu dala mira. Johnny nije gubitnik. Johnny ne odustaje. Jednog dana mi je samo omotao izolir traku oko glave preko usta. Mislim da me brat nije uopće ozbiljno shvaćao. Ili je bio pod strašnim pritiskom toga dana.
Kako god, odsjedila sam hrabro na fotelji, zaljepljenih ustiju, čekajući mamu da se vrati sa posla. Nisam čak ni zaplakala. Johnny je hrabar borac. Plačljivko zasigurno nije.
On stoički podnosi bol. Tako i ja. U fotelji. Nervozno lupkajući prstima po drvenom naslonjaču.
Te sam večeri skovala payback plan.
U frižideru stajao je poveći komad torte na porculanskom tanjuru. Uzela sam ga i polako krenula prema bratovoj sobi. Ušla sam na prstima, kao pantera kakva. Brat je bio zadubljen nečim na kompjuteru. Kad sam došla na zamišljenu blizinu zazvala sam glasno:
- « Dado! « Naglo se okrenuo i – paaf! Nabila mu onu tortu ravno u lice! Eh, da me samo Johnny mogao vidjeti. Hrabra i odvažna.
Ni sama ne znam kako a ponajmanje zašto, bježeći iz sobe ( jer to je bio plan, zadati udarac i petama vjetra ), zapela sam za knjigu na podu, i udarila glavom o vrata. Kakav obrat.
Pantera zaljepljena kao mokra krpa na vratima sobe. Odista ponižavajuća situacija.
Mama je tu večer nešto vikala kako ćemo ju u grob poslati. Istini na ruku, bila je nešto blijeđa nego inače. Mislim da joj bilo žao torte. Vjerovatno ju je htjela za večeru.
Kupit ću joj sutra jaffa kekse, da se iskupim.

Payback je metastazirao u eyeblack. I to moje. Od silovitog udarca, ostala mi masnica preko cijelog oka.


Nisam gubila nadu. Možda kada prođe masnica, ostane koji ožiljak. Hajde, pa ne vjerujem ni da je Johnny odmah zaradio ožiljak. Vjerovatno su i njega koji put istumbali kao beba zvečku da je bio plav kao indigo papir.
Za koji tjedan dobiti ću pravi ratnički ožiljak. Samo da boja splasne.

Sjedila sam u sobi maštajući kako ću na prvu kišu trčati kao Johnny i opako zamahivati mahom krošeom i aperkatom sijući strah i trepet u ulici, kad uđe otac u sobu. Malo sam zadrhtala, priznajem. Sa njim nema šale. Ali malčice tek. Johnny bi to zasigurno razumio. Da se i on susreo sa gnjevnim očima mog oca, vraga bi se pravio važan. Zadrhtao bi malčice kao i ja, kažem vam.
Sjeo je na krevet do mene i rekao da sam sutra u kazni tako da imam vremena da razmislim o svom ponašanju.
- « E pa neću! « – rekla sam odvažno. – « Neće meni nitko prijetiti! Nisam više tvoja mala curica, ja sam Johnny, tata. Ja sam borac. I ne trpim autoritete! « – namrštila sam se.
Otac je podignuo lijevu obrvu. Na izlazu iz sobe okrenuo se i dobacio: - « Mislio sam da razgovaram sa svojom curicom ali izgleda da sam se zabunio. Da je to kojim slučajem bila ona, bila bi u kazni cijeli sutrašnji dan. «
Odahnula sam.
- « Ali pošto si ti Johnny « - nastavi « a tebe ne poznajem, ti ćeš Johnny biti čitav tjedan. Borac si. Izdržat ćeš. » – i izađe.

Suze su mi navrle na oči. K vragu i ti Johnny! Za sve si ti kriv!

I samo da znaš, da stvarno trčiš svaki dan po kiši mokar do kostiju – ne bi ti skakao po ringu i pravio se frajer! Bio bi ti u krevetu sa bronhitisom. Minimum sa bronhitisom, znaš.
Jadan i nikakav.

I Johnny... što ti, ustvari, uopće znači onaj ožiljak ispod lijevog oka ?

Izgledaš jadno Johnny. Stvarno jadno.
Samo da znaš.


22:34 | Komentari 5 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 10.11.2009.

(Ars Poetica)

Naš komad groba


svakog petka nakon dnevnika
okrugli stol.

revizija
sankcije
cenzura

i ovog petka
stolice su čekale poredane u krug
djeca su spavala u sobi.

slijedećeg petka
sjest ću po inerciji i spružiti dlan.

revizija
sankcije
cenzura

sjediš zadovoljno u dnevnom boravku.
2:1 vodi tvoj omiljeni klub.
smiješiš se.

Tata? – iz sobe dopire glas.

Otvaraš limenku pive i pitaš se
gdje li si dovraga pogriješio.





17:45 | Komentari 1 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 09.11.2009.

Back on the track




Bila je to čudna godina i pol. Ipak, kad podvučem crtu, na pozitivnoj sam nuli. Što je dobro. Uglavnom sam u minusu. Pogotovo na tekučem računu. Čak i samo ime ide u prilog tome što pričam. Iscurilo je sve što je moglo. I pretakanju iz šupljega u prazno došao je kraj. Kako god, na stranu ini financijski problemi ( ne znam ni zašto sam ih spomenula ), lijepo je vratiti se na staro mjesto i zateći iste ljude koji ovaj cyber svijet održavaju živim. Onako, sa konceptom :)

Vraćam se. Ovaj put, da bi ostala. Koji paradoks. Kad se uizme u obzir da sam u međuvremenu promjenila državu. Sad sam i ja dijaspora. Čudni su putevi....i ne vode svi u Rim. Jedan je vodio malo sjevernije, ka Bologni. I ja sam krenula upravo tim putem. Eto me, u stranoj zemlji kao extracomunitaria. Ja i 300 Kurda. Barem ih je tolko bilo u Questuri u 7 ujutro gdje nisam stigla 3 dana za redom prijaviti svoj boravak....no, to je druga priča. Ima vremena. A bogami i priča ;)

Pozdrav od male iz inozemstva ;)


13:53 | Komentari 2 | Print | ^ | On/Off |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.