|
Nije se probudio.
U jedno sasvim glupo doba, negdje nakon ručka na sparni ljetni dan. Ne pamtim više ni datum. Čak ni godinu. Ali sjećam se sparine toga dana. I mirisa čempresa u zraku. Njegove ulice, u koju sam se probijala nervoznim korakom. Ulicom kojom su se turisti kao da idu na marš, spuštali u grad. Ja sam išla u kontrasmjeru. U svakom pogledu.
Još mogu ćuti smijeh te povorke ljudi u onim smiješnim kičastim havajkama koji su bezbrižno koračali prema gradu.
Tetka se spustila pred ulaz u zgradu. Turobne sive sjene pod njenim očima.
Uzela mi je dlan u svoj, šutke. Mrzila sam taj čin. Taj dlan na dlan. Uvijek te netko nakon toga ostavi.
Nije se probudio. – prošaptala je tiho.
I dalje mi je držala dlan, sada mnogo čvršće. Nisam znala što mi je činiti. Što joj reći? Nemam za nikoga ništa. Ni za sebe ni za nju. Tamo na ulazu u njegovu zgradu, nisam više ništa imala.
Boljela me ta ruka u njenoj ruci.
I ti ljudi što su se spuštali kraj mene u grad. Šareni veseli ljudi. Ličili su na šarene balone netom puštene u zrak.
Svijet se i dalje vrtio, ptice su letjele, čempresi su disali i ti prokleti ljudi su se šarenili oko nas. Samo smo mi stajale negdje u nekom međuprostoru.
Nije se probudio – ponovila je, gledajući me ovaj put pravo u oči.
Samo sam kimala glavom. I razmišljala kako mi se pobogu zaglavio taj moj dlan u njenom. Misli li ga ikad više pustiti? U jednom sam trenutku pomislila okrenuti se i otići. Nek si zadrži taj dlan. I ruku. Rame. Samo da odem. Ili neka ode ona. Nije mi zaista bilo važno, tko. Samo da se netko makne sa ovog ukletog mjesta. Što prije.
Mjesto toga, rekla sam – Dobro. I otišla.
Ne znam jel sam joj pustila moj dlan u njenom ili ne. Ne znam ni kuda sam pošla. Negdje što dalje od tog zagušljivog mirisa čempresa. Osjećala sam ga svugdje oko sebe. Na kosi, koži, u nosnicama. U očima.
Taj odvratan miris čempresa nagrizao mi je onaj dlan. Dobro da joj ga nisam ostavila. Za nju bi to ipak bilo previše.
Deset. Dvanaest možda. Ne znam, možda sam čak imala šest godina. Ne sjećam se. Nikada se ne sjećam godina. Ni svojih ni tuđih. Nekako mi to nije važno. Recimo ja. Samo manja. Puno manja, jer je on izgledao tako velik, obučen u bijeli lan, i isto takvu bijelu košulju. Ne znam zašto ali sjećam ga se na igralištu kod vrtića. Možda sam zaista bila tako mala. Bio je prekrasan proljetni dan. Gledao me svojim toplim smaragdnim očima. Spustio svoj mekani dlan na moj dječji obraz.
Voljela sam kad je to činio. Poput uspavanke. Ne znam kako ni zašto, nikad nisam ćula uspavanku do tad. Ali mislim da bi uspavanka trebala baš takva biti. Ako bi ju ikada poslije ćula, htjela bi ju upravo takvu. Kao dodir njegovog dlana na mom licu.
Kad se budeš udavala, ja ću te odvesti do oltara. Prekrasnu mladu ženu u bijelom. Mladiću koji će te zaslužiti i voljeti najviše na svijetu. Kao što te volim ja, oko moje.
Moram te pratit do oltara, prije nego umrem. – govorio bi često i pritom se smiješio.
Zvučalo je važno. Zvučalo je posebno. On je bio kralj na tom igralištu. Ja princeza. Na tom proljetnom suncu. Pričao je o princu. Nisam ništa znala o tome. Zvučalo je kao bajka. U to vrijeme i sama sam ih znala nekoliko. A znala sam i da bajke nisu prave. Znači, one se ne računaju.
Ali usprkos tome, njemu sam vjerovala. To o princezi i princu. Nikom nisam pričala o tome. Pustila sam da on o tim stvarima vodi računa.
On je bio čovjek koji je sve znao. Čovjek koji je svojedobno sa Titom na Galebu, svirao klavir, bio porotnik, znao sve o židovima i Buddhi i izrađivao čuda od golog drva, mora da je znao i o princu. Bila sam uvjerena u to.
Rak, rekli su. Jedan od najbolnijih. Jedan od onih za koji nema nade.
Nije bilo nikada toliko pitanje, zašto baš on? Tu nema bog zna kakvog odgovora. Pitanje koje sam bacala ravno Bogu pred nos bilo je: zašto tako bolno?!
S vremenom sam se i to prestala pitati. Digla sam ruke, nakon majke, djeda. Nakon bake.
Skinula sam ga sa križa i stavila pod tepih. Zajedno sa prašinom i paučinom.
Bez riječi.
Nisu nam više bile potrebne riječi. Znao je isto što i ja. Odgovore koje mi je mogao dati, ja nisam željela ćuti. Ono što sam tražila od njega, On mi nije mogao dati.
Bio je to sporazumni prekid odnosa. Na neodređeno. Bar dok svatko ne sagleda situaciju iz neke prihvatljivije perspektive.
Kao i svaki dan tog proljeća, pozvonila sam u predvorju zgrade. Sišla bi njegova žena, moja tetka, i vratila se u stan zajedno sa mnom.
Odvela bi me u njegovu sobu. U sobu u kojoj su bile oči svježe pokošene trave.
Kao i uvijek, pričali bi o svemu. O filozofiji, religiji, matematici. O školi. Samo malo sporije.
Kao i inače, samo malo sporije i mnogo, mnogo tiše.
Ne želi te vidjeti – rekla je, pogleda uprtog u vrhove mojih cipela.
Ne znam više jeli zbog onih glupih čempresa što se nadvijaju nad ulicom ili nečeg drugog, ali hvatala sam dah.
Maraton da uskladim srce i dah. I izgubjela utrku. Zavrtjelo mi se.
Tetka me pridržala.
Srećo, ne želi da ga vidiš ovakvog. U velikim bolovima je. Ne želi da ga tako pamtiš. Ne ti.
Ali ja ga moram vidjeti – rekla sam hvatajući dah. – Važno je...
Tetka je zaplakala i stisnula me uza se. Dok me tako držala u zagrljaju, brojala sam. Uvijek brojim kada čekam da nešto prođe.
Brojim. I tada to prolazi bez mene. Mimetiziram se u brojeve. Stojim skrivena u krhotini misli i brojim.
Odi kući, rekla je. Kako sam joj mogla objasniti, da sam se tamo i zaputila. Zar ne vidi?
On je bio moja kuća. Moja uspavanka. Uspavanka koju nikada više neću moći ćuti.
Sutradan, kuća je bila prepuna ljudi. Odlazili, dolazili, jeli i pili. Neki su plakali. Neki zbijali šale. Prali šalice od kave.
Ja sam sjedila u kutu. I brojala.
U jednom trenutku, tetka je ustala i kao da skuplja slogove sa dna grla, zgrčenog grla, pogledala me očiju punih rijeka, mora i brzaca.
Brojala sam brže, izbjegavajući njene tjesnace.
Malena, rekla je plačno. Sjećaš se?
O bože, pomislih, zaustavi ju. Ne daj joj. Oduzmi joj slogove, glas i riječi. Ne daj joj priči.
Sjećaš se...? Uvijek je govorio da se moraš udati prije nego umre. Do oltara....on...htio je voditi te..... – tu se slomila. Moja majka ju je primila za ramena i brižljivo posjela na stolicu.
Ništa nije pomoglo. Koliko god da sam brojala, a brojala sam snažno, svi prisutni gledali su u mene sažaljivo. Gledali i šutjeli. Šutnjom teškom kao blok hladnog kamenja koji mi je pritiskao ramena, leđa. Koljena su mi otkazivala poslušnost od te zagušljive šutnje i svih tih očiju. Kao da je svatko od njih imao jedno oko previše.
Ustala sam. Odložila brojeve na stol, i izašla na zrak. Dalje, što dalje.
Rekli su da je na pogrebu bilo mnogo svijeta. Bili su i svirači. Trubači.
Svi su bili na posljednjem ispraćaju. Svi, sem mene.
Ja sam ostala u svojoj sobi sa walkmenom u ušima. Tako sam dočekala jutro. U sjedećem položaju naslonjena na zaglavlje kreveta. Sa walkmenom u ušima.
Ne vjerujem trubačima. Gori su od šamana. Umiju ti izvući dušu kroz pozlaćan cilindar i otpuhnu ju kao glavicu maslačka.
Ne vjerujem nikakvim povorkama. Kamenim pločama. Ne vjerujem grobovima što prekrivaju ljude.
Podsjećaju na mrtve.
Ja mrtve ne poznajem. Nikada u životu nisam upoznala jednog jedinog mrtvog čovjeka.
Zato tamo, nemam nikoga svog.
U onom parku ispred vrtića, tamo ga je najviše ostalo. Još uvijek je okupan onim proljetnim suncem.
Još uvijek se nazire njegov dlan na mom licu.
On, koji je plovio sa Titom na Galebu, svirao klavir, bio porotnik, znao sve o židovima i Buddhi i izrađivao čuda od golog drva.
Djeca uvijek najbolje znaju kome vjerovati.
Jer netko je nekoga sinoć sanjao. I vodio pod ruku do oltara.
|
