četvrtak, 14.02.2008.

Happy thursday to all of you my loving friends...









I THINK.
THEREFORE, I'M SINGLE. :)


12:16 | Komentari 12 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 06.02.2008.

short story...

DVIJE. DVIJE NA DAN.
ZA POČETAK.



Nisam sposobna za veće promjene. Već me i sama promjena vremena zatiče mrzovoljnu.
Linearno. Bez većih oscilacija. To je prizma kroz koju mogu gledati život oko sebe a da mi ne proradi gastritis.
Još mi u glavi odzvanja: draga, što te ne ubije, ojača te! Aha. Baš. Jer kad doživiš saobraćajku i završiš u bolnici omotona kao Hatšepsut – to te naime, ojačalo. Ma sami mišići bride ispod dvanaest sloja gipsa. Čim izađeš vanka, sjedneš u auto i baaam! Zaletiš se u nekog. Pa da vide oni baju što li je ojačao. Nema tu šale.
Aha, misle oni figurativno, ma kao jači duhom. Naravno. I moj susjed što ga je auto pokupilo dok je prelazio cestu sa friškim burekom u ruci, kaže da se nakon tri operacije lijeve potkoljenice i potresa mozga, osjeća tako snažnog duha da bi rado još par puta tako pa da se preseli na Himalaju i levitira malo.

Ma hajde. Neka se nitko ne osjeti uvrijeđen ali sve te spasilačke priče zvuče mi poput poznate krilatice: kruha i igara. E malo morgen. Jučer opet kruh poskupio. Ostaje nam još da se igramo.
Ne znam zašto se svi nešto prenemažu. Sve se nešto mota u celofan i šminka.
Ne smijem više ni izustiti kako je danas loš dan a da me ne obaspu sa frazama – ma nije, čini ti se. A tek sutra, sutra će biti odličan. Sutra će biti predivan dan!
Ček', ček', ma otkud ti to znaš? Mislim, ne želim ispasti bezobrazna i neobzirna, ali k vragu, ako nešto ne valja – ne valja, što treba praviti cirkus od toga?

Jučer sam negdje između četiri i šest popodne, upala u neku nazovimoto depresiju. Onako, tuga se slila na mene kao kiša iz oluka obližnje pekare. I tako, kako biva u takvim trenucima, nizala sam razne stvari zbog kojih bi bila tužna, retrogradno, dok nisam zaplakala i zbog toga što me Igor bacio sa ljuljačke u vrtiću. Kao da mi i aktualnog jada nije bilo dosta.
Kristina me zagrli i reče: ma hajde, pa nije on to mislio. Nemoj biti tužna. Ne smiješ zbog toga pasti dole, moraš biti jaka...i tako u nedogled...moraš vjerovati u sebe, biti snažna u takvim trenucima... Nije mislila na Igora, ako to mislite.

Bog te, još su falili specijalci sa helikopterima da se spuste konopcima sa zgrade, hitna, psihijatar na vratima i superman. I svi viču: Ne daj se! Nemoj tugovati! Moraš živjeti!
Kunem se da sam ih mogla čuti. Vidjela sam i sebe na bijelom krevetu sa dvije boce infuzije. Infuzije anti-tuge. I to double. Za svaki slučaj.

A ma, šta vam je ljudi? Pustite me da otgujem svoju smjenu. Pustite mi ta dva sata tuge.
Čovjek me nije nazvao i ja sad propisno žalujem. Gutam poveće komade milka čokolade zajedno sa čipsom, taman kolko uspijem ugurati u usta i punim koš maramicama.
Čovjek više ne može ni suzu pustit a da se ne stvori masa ljudi koja će te tapšati po ramenu govoreći kako ne smiješ plakati.

A ma plakati ću kad i koliko ja hoću. Neće meni nitko govoriti što smijem a što ne smijem.
A i manje ću piškiti onda. Znanstveno dokazano. Dobro, možda ne baš znanstveno ali moja baka Mara uvijek je tako govorila. A ona zna što priča.

Danas zaista nisam sposobna za promjene. Ne govorim to na glas. Bojim se da me netko ne zaskoči sa strane mašući pilećom juhicom za dušu, šarenim balonima i kulom stražara.
Držim to za sebe. Pokušavam proći nezapaženo.
U današnje vrijeme ne prolazi ni tuga, ni sjeta. Ljutnja, ne daj bože da ti izviri iz rukava. Odmah ti spucaju tri praxitena. Intravenozno.
A suze. Slaži odmah da imaš konjuktivitis i kroničnu upalu oka ili ćeš za vijeke vjekova ostati na promatranju. U povećoj košulji, rukava svezanih otraga. A nije dan maskenbala.

Emocije nisu više IN. Barem ne one tugaljive. Sad su trend, bunde, šeširi širokih oboda i sreća. Kakva god. U bilo kojem obliku.
Optimizam. Nadrioptimizam. Ultraoptimizam. Megaoptimizam.
Kvazioptimizam je pak sklizak teren. Tu se mora pomno paziti. Osim ako niste veliki igrač. A vjerujte mi vidjela sam mnoge jake igrače koji su pali pa ih sad možete sresti kako jutrom joggiraju u parku i pjevuše neki stari evergreen.

A psovke? Jao si ga vama ako vam koja preleti preko usta. Da se razumijemo, nije da mislim da su psovke oličenje dobrog odgoja i kulture, dapače. Ali dajte, nek svatko tko nije bar jednom u životu opsovao, prvi baci kamen. Budimo realni. Omakne se tu i tamo svakom. I svakom bi moja baka Mara istrljala ta ista usta sapunom uzduž i poprijeko. Al moja baka Mara bila je oduvijek vrlo razumna žena. Danas biste za psovku dobili minimum klistir.
A kad smo kod klistira, nigdje više nećete ćuti da se netko žali na probavu i tvrdu stolicu. Oooo ne. To oni ne rade. Ma kakvi. A ako kojim slučajem i da kunu se da im na dupe izlaze tulipani i ruže. Gardenije bi po svim tim principima bile najoptimalnije al tu već treba prakse.

Ne znam otkad su te takozvane neželjene emocije postale imperativ u negaciji. Štoviše presedan. Bojim se da za koju godinu ne uđe u i Ustav. Kako je krenulo, uvest će racije po kućama pa koga zateknu u sumnjivom stanju smjeste ga direktno u sanatorij.
Kliniku „ Be happy. If you resist you''ll be put asleep“.

Novi režim. Diktatura pod krinkom boljitka. Svi ćemo odjedanput hodati ulicama, nasmješeni, kao da je sve u redu, kao da nije upravo bio smrtni slučaj, kao da nisi izgubio posao, kao da nisi obolio od raka, kao da nema gladne djece, kao da nitko na svjetu ne ratuje, kao da ti nisu upravo pregazili psa.
Skakutati ćemo sa noge na nogu i jutrom joggirati pjevušeći neki stari šlager.

Lobotomija umjesto botoxa. Smijeh mjesto suza.

Crno. Nešto tamno. Noć. Turska kava. Mrak. Moje diesel traperice. I tuga. Dobro, ona mi više baca na plavo. Ono, tamno plavo. Moje misli. One su ponekad crne.

Crno je suprotnost. Kontrast. Ali čemu? Ako ne znaš za bijelu boju? Bi li ikada cijenila dan da ne znam za noć?
Vaga. To je bit svega ovoga što pričam. Važno je. Crno i bijelo je odista važno, ne zadirući u paletu boja i nijansi.

Da toga nema, ni vage ne bi bilo. Na tržnici bi već nekako preživjeli, snalažljivi su to ljudi. I to je sve. Trgovci bi jedini preživjeli. Mi ostali.... mi bismo Ostali. Negdje na onoj klackalici sa koje me u vrtiću davno Igor bacio. Al ne bi plakali, udarivši guzicom o pod. Ne bi znali, zašto.

- Reci mi da to nije bio Filip sa drugom. – plakala je Eli.
- Neću. Neću ti lagati. Naravno da je bio on. Pa sama si ga vidjela, na vlastite oči!
- Ali možda mu je to neka stara prijateljica, ne znam, iz studentskih dana, možda...
- Što hoćeš da ti kažem? – prekinula sam je. – Da ti lažem? To hoćeš, Eli?
- Da, to hoću. Laži me.Mudruj. Tješi me, do vraga! Reci da to nije bio nitko. Reci da mu je to bila sestrična. Reci zaboga nešto. – molila me.
- Neću Eli. Neću biti dio tih prljavih igra. Neću ti lagati i motati cijelu priču u celofan. Filip je idiot Eli. Žao mi je ali to je prava istina. Vara te sa drugom i čak nema ni trunke obraza to skrivati već se ljubaka s njom nasred ulice.

Plakala je.

- Eli – rekla sam nježnije – moraš konačno nazvati stvari pravim imenom. Prihvati da je tebi i Filipu došao kraj. Karte na stol. Razumiješ? Sada i ovdje.

- Ne mogu. Ne danas. Danas jednostavno nisam sposobna za veće promjene.
Ne veće od promjene vremena. Možeš li to razumijeti?

Ništa nisam rekla. Dugo sam razmišljala u tišini. Eli je piljila u neku točku na zidu.

- Evo ti – pružila sam dlan - dvije na dan. Za početak. Po potrebi možeš i koju više.
- Što je to?
- Gastal, draga. Forte.


15:13 | Komentari 7 | Print | ^ | On/Off |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se