<$Ime bloga$>

Nasilnim potezom kista netko je spustio mrak. Usred bijela dana. Uz mrak, mračne se misli nižu poput ukletih bisera na nisku satkanu njegovim koracima.
Ne želim više ćuti kako odzvanjaju. Ne želim se pretvarati znam li dolaze li odlaze.
Bude li trebalo, nositi ću taj mrak kao povez na očima dokle god bude dolazio. Spustiti ću i olovne kapi kiše. Kad vrijeme za to bude.
Vratiti mu sve riječi od meda sa zrnima soli.
Kunem se učiniti ću to. Samo neka ode. Dovoljno je zla počinio. Sagradio most od sebe do mene. Razgrnuo prepreke. Posadio ruže i potezom ruke nacrtao najljepšu dugu što sam ikada vidjela.
Čeka me sa osmijehom na licu. Još ne zna, ali neću mu prići. Slagati ću da ne postojim više.
Lagati ću sve više i više, sve dok i sama ne povjerujem u to.
I umrijeti. Još jedamput. Ovaj put, sa kišom u ruci.

Sinoc sam sanjala neobican san. Mozda i ne toliko neobican po svojoj formi i sadrzaju, s obzirom na moju vezu sa snovima, vec sto me ne ostavlja na miru. Taj san. Slike se vrte i gurkaju me. Mora da je vazno. A ja ga ne znam dokuciti.....

Hodala sam ulicom noću. Ja i vuk. Moj vuk. Voljela sam ga. I on mene, iznad svega. Privrženost i ljubav.
Prema nama dolazio je drugi vuk. Priblizavao se prijeteci, lagano i podlo. Režući.
Nije režao na mene već na mog vuka.
Moj vuk krenuo je da stane ispred mene da me zastiti... nisam mu to dopustila. Znala sam da njega hoće i nisam to mogla dopustiti. Bojala sam se. Ne za sebe. Za njega. Uhvatila sam mu rukom ogrlicu koznu oko vrata i gurajuci ga u stranu saptala mu da bjezi..da mi vjeruje...i da cemo se sresti na starom mjestu.
U tom trenu onaj drugi vuk je krenuo u napad, ja sam svog odgurnula i stala izmedju. Borba mene i vuka bila je kratka. Bila sam definitivno jača. No uspio je zakačiti svojim ostrim zubom moj kaziprst i rasjekao ga. Bolilo je i krv je kapala.

Slijedeca scena je podosta mutna. U nekom stanu sam i cekam svog vuka. Izgleda da je i on ranjen ali dolazi prema meni. Osjecam ga svim svojim bicem. Dolazi odnekud prema nasem mjestu.

Nisu sva jutra za buđenje


u glavi se roje tisuću moljaca
nagrizaju misli

zakrpe ne drže
otrov sto se slijeva ni razum ne ispire

na rasteru događanja
usamljenost se uzdiže
preko stranice se razljeva
ostavljajući trag osušene gorčine
na stolu
zidu, prstima
koje prinosim usnama.

nije vrijeme za promjene
oblačim stare cipele,
i triput okrećem ključ.

ako pred zoru potonem
neće me pronaći.

skrivena u krhotini misli
iscrtala sam krug.

uzalud.
ljudi mi prilaze, namiguju, plaze.

Iz vlastitih misli nemam više kud.

jednom, pričati ću djeci

te noći
izvršila sam umorstvo.

previše nas. u meni.
isprepleteni poput paukova
u zanosnom ljubavnom činu.

nedostatno mene. u tom mučnom bivstvu.

ostade misao. njena puka suština.

ne zavaravam se.
pitanja se množe, odgovori naviru.
kada se spusti i posljednje zrno pijeska
povratka nema.
pijuni ginu prvi.

vrijeme teče i prekriva me.

još uvijek si nedostajem.

Vlastite me greške pretiću
jedna o drugu sapliću
smiju se
ostavljajući me za sobom,
na prljavoj cesti nekog podvožnjaka.

Odlaze i navike dok se grčevito držim za njih.
Ne mare. Odlaze.
Preskaču me. Mimoilaze.

Ne. nije prvi put.

Tek poslijednji.

Ako ništa drugo, napisati ćeš pjesmu ili priču o ovome... – rekao je nasmješivši se.

Već ne miriše na dobro. Podloga je odlična no isuviše otvorenih i nepredvidivih opcija vire sa svih strana.
Second option. Kao kad kupiš novu majicu za male pare pa ako potraje za dva izlaska- odlično, ako i ne, možeš ju nositi za po kući. U krajnjem slučaju poslužiti će za brisanje prašine. A nisam neka kućanica tako da ne vidim zapravo te multilevel pogodnosti. I dalje mi ne miriše na dobro.

Ne vjerujem ljudima. Nikada i nisam. Po svojoj prilici i sa sobom sam na oprezu. Ljudi su nepredvidiva bića i ne dao ti bog da se na nekog od njih moraš osloniti. Ta i sama sam više puta skliznula sa vlastita ramena ravno nosom o pod. Od tada držim se podalje od ljudi . I vlastita ramena.

Pazim da ljudi koračaju uvijek ispred mene. Krećem se smjerom gdje mi se sjena ne prostire za leđima. Zlu ne trebalo.

Ne vjerujem ljudima. Kako i bi? Još pola sata i uslijediti će poziv. Osmijeh mi ne silazi sa lica.

Izdajica u prvim redovima.