<$Ime bloga$>

Trgovac


Kupuješ me i prodaješ
U kutu zabačene mračne ulice
Ispod tezge sa narančama.

Puštaš da mi dotiću
Kosu, usne, vrat
Svojim ljepljivim gramzivim prstima.

Prodaješ me po cijeni vlastite laži,
I nakon svake izgovorene
Svaka nova, sve manje vrijedi.

Potom me kupuješ natrag,
Pod cijenu vlastita života.

I tako u krug.

Skidam lance za zapešća
Sa gležnjeva i vrata,
Skidam tebe sa svojih usana
tvoj dah sa svojih obraza.

Umorna sam.
I vrijeme je otišlo bez pozdrava.
Poniženo od čekanja.

Prodat ćeš me tek još
posljedni put.

Po onoj cjeni po kojoj me nikada više
Nećeš moći kupiti.

Anagram


Nisam te poželjela. Nisam. Zaista nisam.
Sve je isto kao i prije tebe.
Jutrom budim se uvijek malčice prekasno
Smijem se još uvijek malčice preglasno
Kao i uvijek.
Kao i prije tebe.
Tek malo sjetnije.
I ne nedostaju mi naši razgovori, ni rebusi ni anagrami.
Nisam ih ni voljela.
Zaista nisam.
Ni sitna prepucavanja u anegdotama
Ni tvoji zagrljaji
Ni poljupci
Ništa mi od tog mi ne nedostaje.

Ne trebam te.
Zapravo, nikada i nisam.

Vjetar se diže sa sjeveroistoka.
Moćno i snažno.
Vjetar šara zjenicama.
Sjećaš li se?

Ja se ne sjećam.
I stoga, kažem ti, ne volim te.
Zaista te ne volim.

Gutaš moje riječi od krep papira
Kao pivo posle trke
Halapljivo i bez ustezanja.

Praznu čašu odlažeš na nečiji tuđi stol.

Plaćaš račun i zaboravljaš na rebuse i anagrame
I vjetar što čuvam stisnut u dlanu lijeve ruke.

Ne nižu se to suze. Tek hladne kapi kiše.
I nije mi važno što te nema.

Ne volim te. Nikada i nisam.
Nit jednog jedinog trena.

Opet sam zamjenila dan za noć. Više ni ne brojim koliko sam u ova 4 zida. Koliko god, uvijek je zasigurno koji dan previše.
Kao kada jedeš omiljenu hranu. I sve je odlično i dobro je i znaš točno trenutak kad si sit. Svejedno uzimaš onaj posljednji zalogaj. Onaj jedan - previše. Tako osjećam današnji dan. Noć. Jutro. Štogod. Sa razlikom da nisam uživala ni pri prvom zalogaju. A niti birala.
Kao hajde, rekla sam si. Iskoristi ovo vrijeme za pisanje. Tko zna kad ćeš opet imati priliku da u miru, bez gledanja na sat pišeš. I zvučalo je odlično. I odlično je krenulo. Napisala sam priču. Jednu.
I roman na kojem radim dobio je stranicu. Još jednu. I onda je stalo. Ni riječi više.
Otvaram folder na kompjuteru " priče u stvaranju" i brojim. Točno deset. Deset! Na svakoj ispisano 5-6 stranica kraja. Početka nigdje. Smijem se sama sebi. Izgleda da mi krajevi idu bolje od početka. Što god to trebalo značiti.
Treba mi promjena. Brza. Silovita. Da me okrene za 180 stupnjeva. Zavrti. I pusti da plešem na kiši. Raširenih ruku! Previše sanjarski? Isuviše teatralno?
Moguće. Prošla bi i kava uz rivu. Da se razlije sunce po meni i da udahnem miris mora. Bilo bi sasvim dovoljno a da ne zvuči luckasto. Ovce na broju a vuk sit.

...

ostaviti ću ovaj post bez kraja. čisto kao ravnotežu ili svojevrstan payback mojim pričama bez početka. Već duže vrijeme razmišljam što da radim s blogom. Ne uspijevam proniknuti u njegovu bit. Koja mu je zapravo svrha? Da objavljujem stihove, priče? Nemam dovoljno poticaja za to. Nema mi neki smisao. Stoga, koja mu je svrha? Jedini odgovor koji mi se iole čini suvislim jest taj da nema svrhe. Zašto bi uostalom sve trebalo imati nekakav krajnji rezultat. Cilj.
In bianco kocka na raspolaganju. I čini što hočeš s njom. Ili nemoj.
Ni u jednom od oba slučaja neće se dogoditi ništa što bi se očitovalo na Richterovoj ljestvici.
I to je dobro.

Izmamili ste mi osmjeh na lice...vidjevši da vas još uvijek ima. Da još uvijek svratite do mene.
Dugujem vam stoga odgovor na - zašto me nema.

Unatrag nekih desetak dana imala sam udes sa motorom. Ništa strašno. Pokoja masnica po nogama, natučeni lakat i koljeno i udarac glavom o asfalt. Kacigom - na sreću. Kažem na sreću, jer ju ja nikada ne nosim, tako da sam ovim dobila bonus : )

Uglavnom nakon udesa, sa dijagnozom lakšeg potresa mozga, išla sam raditi. Izgledalo je sve u redu, osim stalnih glavobolja i umora. No, izgleda da nije bilo baš tako benigno. Jučer sam kolabirala, pala u nesvjest i završila u bolnicu.

Sada prisilno odmaram i valjda će biti bolje.

Eto, kratka ispovijest i isprika vama što se nisam javljala.

A sada kada sam prisilno kući 24 sata na dan - eh, tek vam sad neću dati mira : )