Anagram
Nisam te poželjela. Nisam. Zaista nisam.
Sve je isto kao i prije tebe.
Jutrom budim se uvijek malčice prekasno
Smijem se još uvijek malčice preglasno
Kao i uvijek.
Kao i prije tebe.
Tek malo sjetnije.
I ne nedostaju mi naši razgovori, ni rebusi ni anagrami.
Nisam ih ni voljela.
Zaista nisam.
Ni sitna prepucavanja u anegdotama
Ni tvoji zagrljaji
Ni poljupci
Ništa mi od tog mi ne nedostaje.
Ne trebam te.
Zapravo, nikada i nisam.
Vjetar se diže sa sjeveroistoka.
Moćno i snažno.
Vjetar šara zjenicama.
Sjećaš li se?
Ja se ne sjećam.
I stoga, kažem ti, ne volim te.
Zaista te ne volim.
Gutaš moje riječi od krep papira
Kao pivo posle trke
Halapljivo i bez ustezanja.
Praznu čašu odlažeš na nečiji tuđi stol.
Plaćaš račun i zaboravljaš na rebuse i anagrame
I vjetar što čuvam stisnut u dlanu lijeve ruke.
Ne nižu se to suze. Tek hladne kapi kiše.
I nije mi važno što te nema.
Ne volim te. Nikada i nisam.
Nit jednog jedinog trena.
|