<$Ime bloga$>

Umesto molitve rekla si
o tom cu misliti sutra
sa sminkom od gara,
ko Skarlet O'Hara tvoj preslikan lik
i dugo plutala ko brodolomnik
ka obali jutra
nekad tisina zna prepasti dzina,
kad ispusti krik
jos jednu noc si izgurala sama
Cehov je zaspao blazenim snom
ni ne zna da je
orgijala tama pod prozorom
vetar je vezbao violoncelo
ceznjive skale u nedogled
zora ti brizljivo pipnula celo
negde u tebi je goreo led

Princezo, javi se
jos imam dzep u kom se
hladni prsti zgreju
posalji poruku da vidim jednom
to pisamce na displeju
sve mi nedostaje
cuvam u damastu
jos kalup tvoga vrata
princezo, dosta je
dve i po godine
smo taoci inata
sta ti je

Plima banalnosti tvoj svet
zapljuskuje kao Atlantidu
dok smrka bioskop,
fali ti neko da napravi geg
da ti za rodjendan ispise sonet
na komsijskom zidu
i s bendom cigana
pod tvojim prozorom utaba sneg
na podmetacu jos crtam tvoj profil
suvisna pitanja izbegavam fintom
ime ti ispisem u svakoj strofi
nevidljivom tintom
pod mojom jelkom do proleca stoji
jedino dar tebi namenjen
zauvek fosil tvog struka postoji
na mome dlanu okamenjen

Princezo, javi se
neke se pobede dobijaju na juris
ne tvrdoglavi se
priznajem javno da se genijalno duris
opasno postaje
na durske akorde se paucina hvata
princezo,dosta je
dve i po godine
smo taoci inata
princezo,dosta je

VLAKOVI


Mislila sam, proći će. Uvijek prođe – znala sam reći.
Ali nije.
Još uvijek mu usnama milujem obraz.
Još uvijek mi nedostaje.

Kako su smješne r i j e č i kad se zavrte unatrag,
ogoljene i hladne.
Kao tiha jesen usred proljeća.
Ne, ništa nije prolazno.

Sem vlakova.

Prikradu se u mrkloj noći i odnose ljude.
potom pred jutro, vraćaju druge.
strana lica što čekaju me tamo gdje sam te nekad čvrsto stiskala dlan.
Neki tuđi osmjesi i tuđe oči.
Ne, nisu tvoje.
To dobro znam.

Proći će – govore mi.
Uvijek prođe.

Ne znam jel su te noći vidjeli vlakove što odnose.
I otiske stopala na peronu.

Da jesu, znali bi, da ništa proći neće.
Ništa ne prolazi.
Sem vlakova.

Vraćam se blogu a da zapravo ne znam ni zašto. Ali ako prihvatim činjenicu da zapravo ni ne znam zašto sam otišla, onda nije ni strašno. To što ne znam. Nije da ima smisla. Ali nije strašno.
U mlađim godinama znala sam govoriti kako ne znam što hoću, ali zasigurno znam što neću.
Danas nisam više toliko isključiva. Nekako kroz život čovijek shvati da najmanje od svega poznaje sebe a usuđuje se suditi i ispravljati druge. Ja sam bila ta. Zaista jesam. Danas, nježnije gledam na to. I dalje na jeziku počesto se zaleti ta prokleta isključivost ali istina je sasvim drukčija. Mijenjam se. Vrijeme je. To znam. Još da sagradim most koerentnosti vlastitih misli i riječi koje prosipam - bila bi zadovoljna. Dovoljno da ne žalim.
Ponekad mislim svijetlo i dovučem - mrak. Vrag će ga znati koje su te mračne dubine što me tjeraju da rušim strplivo sagrađene domino kocke. U jednom trenu. Kao da nije važno. A sam bog zna da važno je.
Zbunjujem putnike i prolaznike, voljene i nevoljene. Kad bih vrištala od jada ja smijem se sve glasnije. Dugine boje na licu, zvijezdani prah u kosi onda kada bi najradije ostala skrivena u kutu sobe, daleko od svih. Ali tad, znali bi gdje me potražiti. Ovako se rastrče i dodiruju me tamo gdje me zapravo nema.
Samo da sagradim most.
Vrijeme je.