utorak, 12.06.2007.

....

Vraćam se blogu a da zapravo ne znam ni zašto. Ali ako prihvatim činjenicu da zapravo ni ne znam zašto sam otišla, onda nije ni strašno. To što ne znam. Nije da ima smisla. Ali nije strašno.
U mlađim godinama znala sam govoriti kako ne znam što hoću, ali zasigurno znam što neću.
Danas nisam više toliko isključiva. Nekako kroz život čovijek shvati da najmanje od svega poznaje sebe a usuđuje se suditi i ispravljati druge. Ja sam bila ta. Zaista jesam. Danas, nježnije gledam na to. I dalje na jeziku počesto se zaleti ta prokleta isključivost ali istina je sasvim drukčija. Mijenjam se. Vrijeme je. To znam. Još da sagradim most koerentnosti vlastitih misli i riječi koje prosipam - bila bi zadovoljna. Dovoljno da ne žalim.
Ponekad mislim svijetlo i dovučem - mrak. Vrag će ga znati koje su te mračne dubine što me tjeraju da rušim strplivo sagrađene domino kocke. U jednom trenu. Kao da nije važno. A sam bog zna da važno je.
Zbunjujem putnike i prolaznike, voljene i nevoljene. Kad bih vrištala od jada ja smijem se sve glasnije. Dugine boje na licu, zvijezdani prah u kosi onda kada bi najradije ostala skrivena u kutu sobe, daleko od svih. Ali tad, znali bi gdje me potražiti. Ovako se rastrče i dodiruju me tamo gdje me zapravo nema.
Samo da sagradim most.
Vrijeme je.


09:23 | Komentari 2 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.