|
|
četvrtak, 21.01.2010.
ORGANIZACIJSKE KULTURE
Razumijevanje korporacijske kulture neophodno je za poslovno komuniciranje. Brojne su definicije organizacjske kulture, ali većina ih spominje koncepte kao što su: vrijednosti, uvjerenja, filozofija, standardi i način razmišljanja. Vrlo je bitno kako se ti koncepti razvijaju tijekom vremena kao reakcija na organizacijske potrebe za vanjskom prilagodbom i unutrašnjom integracijom koje su zajedničke pripadnicima neke organizacije.
Ukratko, organizacijska kultura se odnosi na to „kako ovdje obavljamo stvari“.
Koncept organizacijske kulture potekao je iz antropološkog proučavanja kulture, a preko studija organizacije došao je i do menadžmenta. Studiji organizacije započeli su s tejlorizmom i principima znanstvenog menadžmenta (1927.-1932.) znanstvenici su tvrdili da bi se planovi organizacije radnih mjesta trebali temeljiti na strogim znanstvenim principima. Do pred kraj 50-tih godina prošlog stoljeća studijima organizacije dominirala je škola međuljudskih odnosa u kojem je „otkrivena“ kultura kao važna sila u organizacijama. Ideja da organizacije imaju kulturu razvila se u koncept organizacijske kulture, koja je danas toliko važna u organizacijskoj teoriji, menadžmentu i poslovnim studijima.
U smislu poslovnog konteksta, kultura je nužno sužena u primjeni i konceptualizaciji. Organizacijska kultura je usmjerena na organizacijsku razinu i uglavnom se bavi fenomenima na toj razini.
Organizacijska kultura se odnosi na određene skupine ljudi koji dijele ista mišljenja o svojoj skupini, njezinom okruženju i odnosu prema tom okruženju. Ona obuhvaća podučavanje (svjesno) ili socijalizaciju (nesvijesno) pridošlica o prihvaćenim normama, vrijednostima i temeljnim pretpostavkama i stoga ima važan utjecaj na komunikaciju u organizaciji.
Po Scheinovoj definiciji, organizacijska kultura obuhvaća ideju da kultura nastaje djelomično kao rezultat prilagodbe skupine svojem vanjskom okruženju koje se može promjeniti iz raznih razloga, no uglavnom se radi o promjenama ekonomskih, socijalnih uvjeta, tehnološkom razvoju ili postupcima konkurencije...
Organizacije su pored spomenutog vanjskog okruženja istovremeno podređene i unutarorganizacijskim zahtjevima kao što su promjene nastale spajanjem dviju tvrtki ili restrukturiranjem. U tako neodređenom i neizvjesnom okruženju menadžeri trebaju odlučiti kako najboje postupiti da bi organizacija opstala (kao najmanji zahtjev), a moraju biti u mogućnosti djelotvorno komunicirati svoje odluke i strategije.
Ne uspije li menadžer i njegova organizacija u tome suočit će se s novim prijetnjama i promjenama uključujući otkaze menadžera i zaposlenika te gubitak samopoštovanja i srozavanja socijalnog statusa.
Stoga, nije iznenađujuće što ljudi u organizacijama razvijaju kulturu pomoću koje se lakše nose s neizvjesnošću. Kultura pripadnicima organizacije pruža mogućnost da se kolektivno suoče s neizvjesnostima u svojem okruženju.
Kako u društvenom životu, tako i u organizaciji ljudi stječu mentalitete ili kulturne modele koji im objašnjavaju sve ono što postoji, način na koji je sve to nastalo i što b ono trebalo biti. To nisu racionalni sustavi i uvjerenja nego interpretativni skupovi uvjerenja, vrijednosti, normi i temeljnih pretpostavki koji se uzimaju zdravo za gotovo, a koji su se pokazali korisni u prilagodbi neizvjesnosti integraciji. Kulturu možemo opisati kao ledenu santu jer vidljivi aspekti kulture predstavljaju samo jedan njezin dio.
Kulturni modeli su jače nabijeni emocijama i otporniji na promjene od racionalnih uvjerenja jer ljudima pružaju osjećaj sigurnosti u situaciji kada su suočeni s neizvjesnošću, ali i zato što nastaju u okolnostima koje se ne mogu racionalno razumjeti ili predvidjeti.
Ljudi snažno vjeruju u svoje ideologije i kulturne modele. Potičuću jedne postupke, a zabranjujući druge, kulturni modeli usmjeravaju ljudsko ponašanje zbog čega ljudi uglavnom ponavljaju uspješne modele ponašanja, integriraju se na predvidljiv način i izbjegavaju određene opasnosti i sukobe što, zauzvrat, dalje jača njihovu vjeru u svoje modele.
Organizacijske kulture su kolektivni fenomeni.
Oni utjelovljuju ljudske reakcije na neizvjesnost i kaos koji su neizbježni u organizacijskom iskustvu. Ove reakcije dijelimo na dvije glavne kategorije:
- bit kulture
- oblici kulture
Bit kulture su zajednički, emotivno nabijeni sustavi vrijednosti, uvjerenja i temeljnih pretpostavki izraženi u kulturnim modelima (Geertz, 1973.). Npr, u poslovnom svijetu temeljna pretpostavka organizacije može biti maksimalizacija profita dioničara ili povećanje prodaje.
Kulturni oblici obuhvaćaju vidljivo ponašanje te fizičke i materijalne predmete pomoću kojih pripadnici kulture jedni drugima izražavaju, potvrđuju i komuniciraju bit kulture (Schein, 1985.). Organizacija primjerice, može koristiti različite načine prenošenja svoje kulture novim zaposlenicima. Kulturni običaji kojim novi zaposlenici „primaju“ kulturu u organizaciji mogu biti sastanci, programi obučavanja, mentorstvo ili priručnici o politici tvrtke.
Kultura se stvara, razvija i obnavlja putem novih procesa. Organizacijska kultura je prirodna posljedica društvenih interakcija koje se odvijaju u organizacijama.
Tatjana Ellers Bretz
Literatura:
Michael J. Rouse & Sandra Rouse: Business Communications, A Cultural and Strategic Approach Poslovne komunikacije, Kulturološki i strateški pristup, Masmedia, Zagreb, 2005.
|
- 17:22 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
subota, 16.01.2010.
MEDIJII ZA UNUTARNJE JAVNOSTI
Najvažniji odnosi organizacije su odnosi sa zaposlenicima i to na svim razinama.
Pojam javnosti i zaposleničkih javnosti odnosi se jednako na one koji su u organizaciji nadređeni i podređeni. Ove javnosti predstavljaju najvažniji resurs organizacije - njezine ljude.
Alvie Smith, bivši direktor korporacijskih komunikacija u GM-u navodi dva čimbenika koji mijenjaju komunikaciju sa zaposlenicima te u upravi izazivaju respekt za ovaj dio zadatka odnosa s javnošću:
1. vrijednost razumijevanja, timskog rada i predanost zaposlenika ostavrenju rezultata organizacije na koju utječe učinkovita interaktivna komunikacija unutar organizacije koja održava njen specifičan način života.
2. potreba za izgradnjom snažne menadžersko – komunikacijske mreže u kojoj će svaka nadređena osoba biti odgovorna na svim razinama za uspješnu komunikaciju sa svojim zaposlenicima.
Informacije bi trebale biti vezane za neposredne radne zadaće ali bi morale uključivati i ključna poslovna pitanja koja utječu na ukupnu organizaciju.
Smith smatra da organizacije gube znatan dio svojih ljudskih potencijala jer ne daju dovoljan prioritet učinkovitoj dvosmjernoj komunikaciji kao temeljnom preduvjetu odnosa između uprave i zaposlenika i cjelokupne radne djelatnosti, tu posljedicu naziva „drijemanjem na poslu“.
Po nekim procjenama zbog nelojalnosti zaposlenika i njihove nedovoljne predanosti organizacijskijm ciljevima, američki biznis gubi više od 50 milijardi dolara godišnje, a prema nekima neaktinost zaposlenika koji uskraćuju svoje najbolje sposobnosti i ideje i izvlače se na račun prosječnog rada.
Koja je uloga osoblja za odnose s javnošću?
Sa svojom okretnošću i sposobnošću ima središnje mjesto u upravljanju internim odnosima - zašto? zbog svoje uloge u usklađivanju i posredovanju, koje je danas nužno u komunikaciji sa zaposlenicima.
Primjeri:
Apple Computer smatra da je komunikacija sa zaposlenicima „ključni faktor za održavanje široko otvorenog i naprednog radnog okruženja, kao i najvažniji kanal koji omogućava jednoj razgranatoj, prihvaćenoj i decentraliziranoj organizaciji da ostane usmjerena i usklađena.“
R.W.Allen – predsjednik i glavni direktor Delta Airlinesa smatra da se uspješna komunikacija sa zaposlenicima razvija u atmosferi povjerenja za koje postoji barem 7 preduvjeta:
1. povjerenje između poslodavca i zaposlenika
2. otvorene informacije koje slobodno teku prema gore, dolje i sa strane
3. zadovoljavajući položaj i zadovoljavajuća razina sudjelovanja svake osobe
4. kontinuitet posla bez sukoba
5. zdravo okruženje
6. uspjeh poduzeća
7. optimizam glede budućnosti
Watson Wyatt je anketirala čitatelje svog biltena za zaposlenike i ustanovila kako je primarni cilj programa komunikacije sa zaposlenicima „pomoći zaposlenicima da shvate zadatke i pravce organizacije“.
Publikacije za zaposlenike, oglasne ploče, grupni sastanci, kadrovski priručnici i dopisi najčešće su korišteni mediji u komunikaciji između uprave i zaposlenika.
Komunikacija „licem u lice“ u okružju „politike otvorenih vrata“ je osnovni medij koji se koristi za poticanje komunikacije naviše i izgradnju dobrih radnih odnosa sa zaposlenicima.
Usklađivanje potrebe da zaposlenici budu zadovoljni s jedne strane i uspjeha s druge strane, najvažniji je aspekt kontinuirane prilagodbe i pomirdbe na relaciji poslodavac – zaposlenik.
U kontekstu šire funkcije odnosa s javnošću, komunikacijom sa zaposlenicima održavaju se uzajamno korisni odnosi između organizacije i zaposlenika o kojima ovisi njezin uspjeh ili neuspjeh.
Tatjana Ellers Bretz
Literatura:
Scott M. Cutlip, Allen H. Center, Glen M. Broom: Effective public relations – Odnosi s javnošću, Mate, Zagreb, 2003.
|
- 17:50 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
srijeda, 13.01.2010.
GLASINE
11. siječnja 2010. mediji su objavili tekst pod bombastičnim naslovom: POČINJE OBRAČUN – Čović smjenjuje 10-ak direktora Holdinga.
12. siječnja 2010. Holding na službenoj stranici www.zgh.hr objavljuje demantij:
Poštovani,
Jutarnji list danas, 12. siječnja, objavio je tekst pod naslovom: „Čović smjenjuje 10-ak direktora Holdinga“ u kojem je izneseno niz spekulacija.
Uprava Zagrebačkog holdinga d.o.o. želi naglasiti da je bilo kakvo povezivanje rezultata proteklih izbora s kadrovskom politikom unutar tvrtke potpuno neutemeljeno.
S poštovanjem,
Dušan Viro,
direktor Službe korporativnih komunikacija ZGH
Sve je upućeno javnosti kroz tiskane i elektroničke medije, ALI što je s unutrašnjim javnostima?Kruže samo glasine, a djelatnicima ništa nije službeno potvrđeno.
Novi oblici verbalne komunikacije mijenjaju i unapređuju tradicionalnu komunikaciju „licem u lice“, no najstariji oblik ove komunikacije zaslužuje ipak posebnu pažnju.
Glasine nisu ni formalni ni kontrolirani medij, no riječ od usta do usta je često najbrži način da se prenese neka informacija.
Glasine su moćno sredstvo komunikacije.
One prenose informacije koje su mnogo uzbudljivije od običnih činjenica ili istine. Zahvaljujući elektroničkoj pošti glasine djeluju brzinom elektrona u bakrenoj žici ili brzinom svijetlosti u mreži optičkih vlakana!
Ponekad su glasine doista štetne, ili prijete da postanu štetne. Šaputanja o otkazima i mjerama štednje, o neprijateljskom preuzimanju od strane konkurentskog poduzeća, o napetom odnosu između članova uprave, o optužbama za seksualno uznemiravanje, o sukobu među frakcijama zaista mogu naškoditi.
Riječ putuje mnogo dalje od lokalne skupine; što se više širi, to se više izobličuje. Naznake problema mogu prerasti u stavrne probleme kad god netko u prtljagi ima kakvu neugodnu sitnicu.
ŠTO TADA PODUZIMAJU PR-ovci?
Djelatnici za odnose s javnošću obično prate glasine.
Kad su ogovaranja i šaputanja bezopasna, oni ne reagiraju.
Kad iskrsne stvarna nevolja, oni ušutkaju govorkanja otkrivajući potpune informacije o temi.
S vremena na vrijeme iniciraju protuglasine ili upoznaju prirodne rukovoditelje organizacije s činjenicama, kao ravnotežu štetnoj glasini.
Bez obzira na to o kakvom se slučaju radi, zaposlenici prečesto koriste glasine kao izvor informacija, pa i onda kad ih ne ubrajaju u svoje omiljene izvore.
Djelatnik za odnose s javnošću mora naučiti da glasine ispunjavaju informacijski vakuum koji stvaraju neprikladni komunikacijski programi. Neformalni, nekontrolirani kanali počinju djelovati tamo gdje formalni, kontrolirani mediji posustanu.
Tatjana Ellers Bretz
Literatura:
Scott M. Cutlip, Allen H. Center, Glen M. Broom:
Effective public relations – Odnosi s javnošću,
Mate, Zagreb, 2003.
|
- 11:15 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
ponedjeljak, 04.01.2010.
PR – istina i zablude
Vrijeme je predsjedničkih izbora. Svi ih pratimo, komentiramo kandidate i njihove poteze, ponekad se pitamo imaju li oni uopće stožere koji vode njihovu kampanju (a znamo da ih imaju), pa se onda pitamo tko vodi njihovu kampanju, i „čitamo“ strategije…. Na ideju za pisanje posta ove tematike došla sam sasvim slučajno. Sjedeći na kavi, shvatila sam kako velik broj ljudi, iako priča o tome, uopće ne zna što to PR uistinu jest, odn. sve što PR nije, te koja sve područja obuhvaća.
Jedno je dijete tako reklo: „PR – to su oni što lažu po televiziji!“ Na pitanje odakle mu tako nešto, dijete je odgovorilo: „Tako kaže moj tata!“
Taj tata, jednako kao i brojni drugi članovi našeg društva, ima svoju percepciju odnosa s javnošću, koja je u potpunosti kriva, jer jedan od prvih zakona PR-a kaže: uvijek govori istinu! Drugo objašnjenje koje sam čula bilo je: „Aha, to su oni glasnogovornici koji uvijek brane svoje šefove i nikad ništa ne priznaju!“ Opet krivo. Jedan od slijedećih zakona odnosa s javnošću kaže: priznaj grešku i pokaži da ti je žao!
Ponukana time, odlučila sam se malo pozabaviti istinama i zabludama oko odnosa s javnošću.
Imajući na umu da je PR u Hrvatskoj još uvijek relativno mlada znanost, ne čudi da se ovakve greške događaju. Tako se PR pogrešno tumači kao oglašavanje, promidžba, marketing, propaganda ili publicitet.
PR nije niti glasnogovorništvo! Razjasnimo i tu zabludu - glasnogovornik je osoba zaposlena u odjelu za odnose s javnošću, ali njena se djelatnost odnosi na odnose s medijima, a to je opet samo jedan dio odnosa s javnošću.
Općepoznata i u Hrvatskoj prihvaćena kratica PR proizlazi iz engleskog naziva Public Relations, a smatra se da je ovaj termin prvi puta korišten u Americi, a kasnije se proširio i na ostale zemlje, zadržavajući pritom svoj izvorni naziv. Unatoč tome, fascinantan je podatak da se da se danas koristi sveukupno oko 5.500 naziva za djelatnosti odnosa s javnošću u kompanijama, organizacijama, državnim i nedržavnim institucijama. Profesor Tomić u svojoj knjizi Odnosi s javnošću: teorija i praksa navodi kako svega 30% njih koristi termin Odnosi s javnošću. Osim odnosa s javnošću, PR se još naziva i korporativnim komunikacijama, javnim poslovima, korporativnim odnosima, uredima za informiranje i dr.
No što su to u biti odnosi s javnošću?
Sagledamo li ih metodom ključnih riječi, stvar postaje vrlo jednostavna i razumljiva:
Odnosi – međusobna povezanost dviju ili više strana
S – kime ili čime
Javnošću – iako je definicija javnosti mnogo, S. Cutlip, A. Center i G. Broom javnost nazivaju „mozaikom sačinjenim od različitih etičkih, rasnih, vjerskih, zemljopisnih, političkih, profesionalnih, socijalnih i drugih grupacija, od kojih svaku valja uzeti u obzir“. Pojednostavljeno, to je skupina informiranih pojedinaca koji zajedno tvore javno mnijenje.
Pogledajmo zato kako odnose s javnošću definiraju vodeći stručnjaci u ovom poslu.
Zoran Tomić odnose s javnošću definira kao proces komuniciranja organizacije s njezinom unutarnjom i vanjskom javnošću u svrhu postizanja međusobnog razumijevanja, izgradnje društvene odgovornosti i ostvarivanja zajedničkih interesa.
Britanski Institut za odnose s javnošću ( IPR ) definira odnose s javnošću kao svjesnu, planiranu i održivu aktivnost kojom se uspostavlja i održava međusobno razumijevanje između organizacije i njezine javnosti.
Scott Cutlip, Allen Center i Glen Broom ( Odnosi s javnošću, 2003 ) definiraju odnose s javnošću kao funkciju upravljanja koja uspostavlja i održava uzajamno korisne odnose između organizacije i različitih javnosti o kojima ovisi njezin uspjeh ili neuspjeh.
Božo Skoko, u knjizi Hrvatska – Identitet, Image i Promocija ( 2004. ) odnose s javnošću naziva vještinom „kojom se – koristeći dosege komunikologije, psihologije i sociologije – utječe na stvaranje i jačanje pozitivnog imagea i ugleda poduzeća ( institucije, pojedinca ili države ) u javnosti te održavaju kvalitetni odnosi sa svim segmentima javnosti, radi vlastitog uspjeha, međusobnog razumijevanja i suradnje te sprječavanja ili neutraliziranja nepovoljnog publiciteta.“
Autori Verčič, Zavrl, Rijavec, Tkalac Verčič i Laco, u svojoj knjizi Odnosi s medijima kažu da upravljanje odnosima s javnošću ima zadaću da odnose između organizacije i njezine javnosti razvija u obostranom interesu.
Laičkim, odn. studentskim rječnikom, odnosi s javnošću su disciplina čiji je primarni cilj uspostavljanje i održavanje dvosmjerne komunikacije između nas, odn. naše organizacije i naše javnosti – dakle svih onih koje naše poslovanje dotiče u svome radu i poslovanju. Ukoliko su ti komunikacijski procesi dobro osmišljeni, a zatim i provedeni, uspjeh je zajamčen, i tada govorimo o „win – win“ situaciji, i za nas, i za našu javnost. Govorimo o obostranoj koristi.
A nije li upravo to cilj odnosa s javnošću?
Ukoliko je tata s početka priče uvidio razliku između PR-a i onih što lažu na televiziji, moj PR je bio i više nego uspješan….
Željka Medić
Literatura:
Zoran Tomić: "Odnosi s javnošću teorija i praksa", Synopsis, Zagreb - Sarajevo, 2008.
Grupa Autora: „Odnosi s medijima“, Masmedia, Zagreb, 2004.
|
- 10:32 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
