|
|
nedjelja, 29.11.2009.
STILSKE (RETORIČKE) FIGURE U GOVORU
Možete li se sjetiti koje ste od retoričkih figura učili u školi?
Učili smo vrste i podvrste riječi, stare i nove glagolske oblike, da nas netko u pola noći probudi morali smo znati nastavke za prezent, aorist, imperfekt, ali nitko nas nije učio onome što ćemo svakodnevno koristiti u govoru kako bismo bili zanimljiviji, dinamičniji i poetičniji?
Najčešće se sjetimo metafore — kraljice retoričkih figura, ili ironije, vrlo često.
Bar ponekad bismo željeli čuti u poslovnoj komunikaciji riječi koje nam miluju uši i dirnu dušu.
Ne mora sve u poslovnoj komunikaciji biti prepuno stručnih izraza i brojki, a prezentacije ozbiljne, nepoetične, pa usudila bih se reći i dosadne, očišćene od svih emotivnih jezičnih elemenata.
Nismo li zapravo prvenstveno emotivna, pa tek onda racionalna bića?
Upotreba retoričkih figura koje koriste emociju, sliku, doživljaj i usporedbu pridonosi ljepoti izričaja i uvjerljivosti govornika.
U svojoj knjizi „U potrazi za izgubljenim govorom“ prof.Ivo Škarić govori u poglavlju o retoričkim figurama slijedeće:
Retoričke figure izraz su kojim se nešto kaže na neobičan i nedoslovan način(...) ali za divno čudo izraz figurama ne stvara nesporazume, nego sporazumijeva ljude brže i potpunije, i najčudesnije – neposrednije.
Naše školovanje previše je okrenuto jezičnoj gramatici, a premalo retoričkoj. Tako u školama učimo govoriti pravilno (gramatički ispravno, korektno), ali zanemarujemo stilističku komponentu jezika koja govor čini lijepim, umjetničkim, upečatljivim, pa time i uvjerljivijim.
„Govorništvo koje ne izaziva divljenje ne smatram govorništvom“
Ciceron
Navest ću neke od retoričkih figura koje se najčešće upotrebljavaju, a to su:
- prolepsa
- anafora
- retoričko pitanje
- epifora
- metafora
- anegdota
PROLEPSA ( PREDUHITRENJE)
— je govornikovo samostalno navođenje mogućih prigovora i njihovo istodobno demantiranje; psihološki je puno učinkovitije i djeluje na publiku uvjerljivije ako to učini govornik sam, prije nego što to učini netko iz publike.
ANAFORA
— ponavljanje riječi na početku rečenice; puno jača izražajnost se postiže izbjegavanjem nabrajanja, razdvajanjem cjelina u zasebne rečenice i ponavljanjem osnovne misli (Volim hrvatske otoke. Volim Istru. Volim. Slavoniju., umjesto Volim hrvatske otoke, Istru i Slavoniju.).
RETORIČKO PITANJE
— stilska figura u kojoj se na postavljeno pitanje ne očekuje odgovor; retorička pitanja snažno su sugestivna i manipulativna jer sugeriraju jedan odgovor, bez mogućnosti da se na njega odgovori suprotno govornikovom stavu (Jeste li ikad do sad vidjeli ovako povoljnu ponudu kao što je naša?).
EPIFORA
— ponavljanje riječi na kraju rečenice; te rečenice kod ponavljanja dobivaju uskličnik na kraju jer naglašavaju važne stvari, a to im je i smisao.
METAFORA
— jezična slika kojom se lakše dočarava ili zorno prikazuje neki apstraktni sadržaj; snaga metafore je u tome što je ne možamo ignorirati, slika trajno ostaje u sjećanju publike i emocionalno je puno jača od neutralnog izraza ( Budimo pioniri na tržištu rada.)
ANEGDOTA
— zabavan prikaz nekog događaja koji daje publici priliku da se odmori od zgusnutih informacija, činjenica ili podataka; često se koristi već u samom uvodu, kao tehnika početnog privlačenja pozornosti, ali vrstan govornik će je iskoristitii u fazi argumentiranja, u trenutku kad primjeti zamor publike; može biti stvarna ili izmišljena, ali je govornik uvijek mora prikazati kao da se doista dogodila.
Za kraj: nekad je i manje — više; važno je ne pretjerati ni u kojem stilskom sredstvu, jer sve što se prečesto koristi, gubi efekt!
Tatjana Ellers Bretz
Literatura:
Mirela Španjol Marković: Moć uvjeravanja, Profil, Zagreb 2008.
Ivo Škaričić:U potrazi za izgubljenim govorom, Školska knjiga, Zagreb 1988.
|
- 00:10 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
subota, 28.11.2009.
Govor tijela
Tko god se po prvi puta susreće sa ovom temom sigurno će biti iznenađen, a usudila bih se reći i šokiran činjenicom da su ljudi izuzetno senzibilna bića koja komuniciraju u puno većoj mjeri neverbalno nego verbalno. Zapravo, gotovo da sadržaj odnosno informacija koju prenosimo uopće nije važna, već samo način kako je kažemo i kako naše tijelo prati tu informaciju.
Ovih dana sam čula da bismo to mogli jednostavno testirati na način da neku emisiju na televiziji pogledamo bez zvuka. Kakve bi nam poruke prenijeli gosti emisije mahanjem ruku, položajem nogu, odrješitim pokazivanjem prsta, lupanjem šake o stol i slično?
Pogledajmo što kaže literatura o tome. Prof. Mehrabian je utvrdio postotak važnosti oblika komunikacije i njihov utjecaj na poruku. U brojkama to izgleda ovako:
55% VIZUALNA - govor tijela
38% GLASOVNA - kako kažemo
7% VERBALNA - što kažemo
"...Zbog toga svatko tko želi prenijeti svoje misli što potpunije, što jasnije i što točnije, treba stalno biti svjestan i tuđih znakova upozorenja koje šalje govor tijela", piše Peter Thomson u svojoj knjizi Tajna komunikacije (1998., 116.-117.).
K. Reardon u svojoj knjizi Interpersonalna komunikacija kaže da komunikacija obuhvaća sadržajnu i relacijsku komponentu. Komponenta sadržaja sastoji se od onoga što je rečeno ili učinjeno. Relacijska komponenta ili komponenta odnosa obuhvaća način kako je to rečeno ili učinjeno (Watzlawick, Beavin i Jackson, 1967.) Zgodan primjer je izjava ljubavi između dvoje ljudi. Ako nekome kažemo Volim te i pri tome smo namrgođeni, kažemo to kroz zube i k tome zamahnemo rukom, sadržaj se sigurno neće shvatiti kao izjava ljubavi već kao nešto potpuno suprotno. Ako pak nekome kažemo Volim te uz blagi pogled, nježno, blagim tonom glasa, takva izjava će se sigurno i doživjeti kao izjava ljubavi.
Zanimljivo je znati ono što nam K. Rerdon otkriva o dječijoj neverbalnoj komunikaciji. "U vrlo male djece pokret je prvenstveni oblik komunikacije. Djeca upotrebljavaju cijelo tijelo da bi saopćila svoje zahtjeve i potrebe. Relacijske su geste one kojima dijete pokazuje svoje osjećaje prema ljudima s kojima razgovaraju: "Relacijske geste mogu prenijeti osjećaje, kao što su simpatija, neprijateljstvo i oprez" (str 174.). Podsjetimo da ljudi nisu samo razumska nego i emocionalna bića . Onoliko koliko je djetetova vježba u neverbalnoj komunikaciji slaba, toliko će ono biti loš komunikator" Pitam se, možemo li to preslikati i na odrasle ljude? Podsjećam da se 55% komunikacije temelji na govoru tijela.
Prof. dr. sc. Zoran Tomić u knjizi Odnosi s javnošću: teorija i praksa navodi da je govor tijela podsvjesna reakcija tijela na poruku. Tijelo reagira spontano, a osobito izravno izražava osjećaje. Čak ako pojedinac i svjesno vlada govorom tijela, preostaju signali kojima se ne može upravljati i na koje se ne može utjecati. Mislim da je ova informacija vrlo važna svakoj osobi koja se bavi javnom djelatnošću.
D. Gottesman i B. Mauro, voditelji škole Center Stage Communications u Washingtonu, D.C., u svojoj knjizi Umijeće javnog nastupa se pitaju sljedeće:
Radi li vaše tijelo za vas ili protiv vas?
Tijelo radi za vas ako govornički stil podsjeća na vaše najbolje izdanje u privatnoj komunikaciji; na vaš prirodni, ponešto potencirani stil govora. Ako vaš prijatelj iznenada bane u sobu u kojoj vježbate, morao bi osjetiti da ste to vi, osoba koju poznaje, i da govorite kao u trenucima kad svom društvu angažirano iznosite nešto uzbudljivo ili važno. Ako mu se učini da sluša nekakvu napetu verziju vas samih, ili nekog izvještačenog dvojnika, vrijeme je da ozbiljno poradite na uklanjanju loših navika.
Najbolji način da analiziramo naše izlaganje i govor tijela je da se snimimo i pregledamo tu snimku. Kako kažu Gottesman i Mauro, moramo biti svjesni da se svatko užasava svog izgleda, ali to je jedan od efikasnih načina kako ćemo uočiti svoje prednosti i nedostatke te znati na čemu trebamo poraditi kako bismo bili uvjerljiviji u svome izlaganju. Da bismo mogli usavršiti govor tijela, trebamo ga prvo postati svjesni.
Utješno je što se i govor tijela može naučiti, no kao i za sve nove vještine za to je potrebno vremena. Recept je vrlo jednostavan i počinje dobrom voljom koju začinimo s malo truda i rezultati su zajamčeni.
Ivana Stanković
Literatura:
Zoran Tomić: "Odnosi s javnošću teorija i praksa", Synopsis, Zagreb - Sarajevo, 2008.
K. Rerdon: "Interpersonalna komunikacija", Alinea, Zagreb, 1998.
D. Gottesman i B. Mauro: "Umijeće javnog nastupa", Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2006.
|
- 00:40 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
nedjelja, 22.11.2009.
Odnosi s javnošću vs. oglašavanje
Kada me netko prvi puta tražio da s jednom riječi opišem odnose s javnošću, što mislite koji je bio moj odgovor?.....Sigurno se pitate hoću li biti iskrena i odgovoriti ono što sam zaista pomislila ili ono što sam kasnije spoznala?!? Bit ću otvorena i iskrena i reći ću vam da je moj odgovor bio jedna od prvih zabluda koje se dokumentiraju u literaturi.
Naime, jedna od najčešćih zabluda jest da je PR isto što i oglašavanje. Ulazeći u PR materiju otkrila sam mnogo zanimljivih razlika između PR-a i oglašavanja koje ću ovdje podijeliti sa svima vama.
Kotlerova klasika "Osnove marketinga" donosi :
Dva su poznata marketinška savjetnika zaključila da oglašavanje ne stvara marke, to čine odnosi s javnošću. Daju sljedeći savjet, kojim upozoravaju na potencijalnu snagu odnosa s javnošću kao prvog koraka u stvaranju marke:
"To što se velika doza oglašavanja povezuje s većinom poznatih marki, ne mora odmah značiti i da je oglašavanje stvorilo te marke. Stvaranje nove marke obično se postiže odnosima s javnošću, a ne oglašavanjem. Naše osnovno pravilo je najprije PR, pa tek onda oglašavanje. Odnosi s javnošću su čavao, a oglašavanje je čekić. PR stvara osnove na kojima se zasniva vjerodostojnost oglašavanja.
Anita Roddick pretvorila je The Body Shop u poznatu međunarodnu marku bez ikakvog oglašavanja. Umjesto toga, proputovala je svijet u neprekidnoj potrazi za publicitetom... Sve donedavno, ni tvrtka Starbucks Coffee Co. nije potrošila hrpe novca na oglašavanje. U deset godina tvrtka je potrošila manje od 10 milijuna dolara (8,2 milijuna eura) na oglašavanje, što je smiješan iznos za tvrtku koja ostvaruje prodaju od 1,3 milijarde dolara godišnje.
Wall-Mart Stores postao je najveća trgovina na malo na svijetu...s vrlo malo oglašavanja...Na polju igračaka, tvrtka Beanie Babies postala je vrlo uspješna....a na internetu, Yahoo, Amazon.com, i Excite postali su snažne marke, svi doslovno bez oglašavanja."
U svojoj knjizi The Fall of advertising and the Rise of PR savjetnici Al i Laura Ries tvrde da je razdoblje oglašavanja završilo te da odnosi s javnošću polako postaju najsnažnije sredstvo oglašavanja. Iako većina marketniških stručnjaka ne ide u takvu krajnost, konstatacija stoji. Oglašavanje i odnosi s javnošću trebali bi zajednički djelovati sa svrhom izgradnje i održavanja marke.
Zvuči moćno, zar ne?!? Idemo provjeriti još nekoliko mišljenja. Prof. dr. sc. Zoran Tomić u priručniku Odnosi s javnošću otkriva sljedeće:
Oglašavanje je informacija koju u medije plasiraju identificirani naručitelji, plaćajući pritom medijski prostor i vrijeme. To je kontrolirana metoda plasiranja poruke u medije. Suprotno publicitetu i brojnim drugim tehnikama odnosa s javnošću, javnost je često skeptična u vezi s oglašavanjem jer ono ima funkciju uvjeravanja, više nego informiranja.
Prema Riesovima odnosi s javnošću imaju kredibilitet, dok ga oglašavanje nema. "Odnosi s javnošću ti dopuštaju da ispričaš svoju priču neizravno preko treće strane, prvenstveno medija."
Odnosi s javnošću koriste oglašavanje kako bi došli do publike kojoj marketing nema pristupa. F. Jefkins promatra odnos između oglašavanja i odnosa s javnošću kroz tri faze:
1. Odnosi s javnošću koji prethode oglašavanju
2. Odnosi s javnošću koji se odvijaju istovremeno s oglašavanjem
3. Odnosi s javnošću poslije oglašavanja
D. Verčić i sur. u knjizi Odnosi s medijima (2004., 155.), pišući o mjerenju potrencijalne zapaženosti, ističu da prema nekim procjenama oglas koji nismo vidjeli bar tri puta na nas nema nikakav učinak, a nakon što smo oglas vidjeli osam puta u jednom mjesecu, dodatni oglasi više nemaju učinak.
Odnosi s javnošću:
educiraju
informiraju
nepristrani su
Oglašavanje:
uvjerava
prodaje
pristrano
Kada bi svi u praksi znali ovu jasnu razliku između PR-a i oglašavanja, vjerujem da bi bilo manje situacija da primljeni PR materijal završi u košu jer je ustvari, čisto oglašavanje.
Od neizmjerne je važnosti spoznati neprocjenjivu vrijednost PR-a. Svjedoci smo aktualnih predsjedničih izbora i tu možemo, više nego bilo koje godine do sada, pratiti uživo tko koristi koju metodu i tehniku prilikom komuniciranja s javnošću, a rezultati izbora će pokazati koliko je određeni izbor bio uspješan ili neuspješan. Baš me zanima u kojoj mjeri će se koristiti odnosi s javnošću vs. oglašavanje?!?
Ivana Stanković
Literatura:
Philip Kotler, Veronica Wong, John Saunders, Gary Armstrong: "Osnove marketinga", Mate, Zagrebačka škola ekonomije i managementa, 2006.
Prof. dr. sc. Zoran Tomić: "Odnosi s javnošću teorija i praksa", Synopsis, Zagreb - Sarajevo, 2008.
|
- 22:35 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
petak, 20.11.2009.
Objava za medije
Vrijeme u kojem živimo i brzina protoka informacija diktira uvjete, uspjeh, egzistenciju poslovanja neke organizacije i percepciju u javnosti koja danas utječe na poziciju u tržišnoj ekonomiji.
Svakoj organizaciji je izuzetno važno da mediji prate događanja vezana uz poslovanje.
U svojoj promidžbi koriste razne oblike komunikacije s medijima.
Uz organizaciju konferencija za novinstvo, dana otvorenih vrata, brieffinga s medijima i slično, jedan od najčešćih oblika komunikacije s medijima i javnošću je priopćenje za medije, odnosno press release.
Koristeći ovaj oblik komunikacije, zaposlenici odnosa s javnošću raznih organizacija na ovaj način osiguravaju pravovremenost, točnost i na njima odgovarajući način plasiranja informacije.
Želja svake organizacije je da mediji o njoj pozitivno pišu, da javnost redovito saznaje o njezinim uspjesima, potezima, novim poslovima, obljetnicama...
Novinari ne znaju što se događa u organizaciji zato je tu njezin odjel za odnose s javnošću da daje poticaj medijima da pozitivno pišu o organizaciji šaljući im priopćenja za javnost.
Press release u različitim zemljama ima različiti naziv.
Svrha mu je uvijek ista; objaviti neku novost, najaviti neki događaj, iznijeti neke činjenice ili brojke.
Pišući press release pišemo vijest koju bismo željeli vidjeti u medijima.
Osnovni preduvjeti
1. Opća pismenost i poznavanje gramatike i pravopisa
2. Osjećaj za objavljivost i vrijednost vijesti
3. Racionalno korištenje prostora
4. Dobar i originalan stil
5. Novinarska pismenost
Načini komunikacije s javnošću
Obavijest za medije
Poziv za praćenje događaja
Pismo redakciji /čitatelji,novinari, reakcija
Priopćenje
Karakteristike priopćenja
Osnova su svakog publiciteta, oslonac i izvor informacija za mnoge novinare, osobna karta autora, idealna prilika za novinarska ismijavanja i “razotkrivaju taštinu autora - tvrtke”
Struktura priopćenja za medije
John Keane “Mediji i demokracija” (vladina) priopćenja naziva i “plemenita laž”.
Rečenice i odlomci u priopćenju trebaju biti: kratki (da ih urednik lakše pregleda) i bez suvišnih izraza, skraćenica, nerazumljivih riječi, žargona...
Treba iznijeti stav ili informaciju na jednoj, max dvije kartice teksta činjenično, objektivno, izravno, na zanimljiv način, atraktivno, aktualno...
Informacija mora imati vremenski okvir poput “danas” ili “sutra”.
Ako se najavljue neki važan događaj navesti točan datum.
Već u prvom odlomku, priopćenje mora odgovoriti na pitanja ili formulu “5W”.
Standardi pisanja
1. dvostruki razmak između redova
(kako bi urednik mogao unijeti ili otpisati eventualne ispravke)
2. klasični memorandum tvrtke sa zaglavljem (logotipom) i adresom tvrtke
3. široke margine
(omogućavaju lakše čitanje i pisanje dodatnih bilješki)
4. ispis sa samo jedne strane lista A4
5. kod standardiziranog priopćenja:
na vrhu stranice: mjesto i vrijeme slanja priopćenja
na dnu stranice: ime, titula, broj telefona, elektronska adresa kontakt osobe
6. naznačiti kome se šalje priopćenje glavnim urednicima medija ili
urednicima pojedinih rubrika, odnosno novinarima koji prate određeno područje
KADA se šalje priopćenje za medije?
Onda kada vijest nije dovoljno važna za sazivanje konferencije za medije.
Nakon što se napiše priopćenje za medije treba: provjeriti da li je ažurirana lista medija (adrema) i biti na raspolaganju za eventualne naknadne upite novinara.
Statistika objavljenih PR materijala:
• 31% novinskih tekstova djelomično ili potpuno se oslanja na priopćenja
• u regionalnim medijima koristi se više PR izvora ( do 70% )
• samo 1.2% od ukupnog broja priopćenja novinari nisu koristili, odnosno potpuno ignorirali
• u Americi jedno priopćenje može biti objavljeno u više od 60 novina
Najvažniji dijelovi objave za medije su:namjena, datum, mjesto,naslov, uvod objave, razrada, zaključak, osoba za kontakte.
Novinari o odnosima s javnošću ...
• 35.8% novinara tvrdi da PR ne shvaća potrebe novinara ili klijenta
• glavna informacija je ili negdje u sredini teksta, ili je uopće nema
• nepoznavanje medija kojem se obraćaju.
• 80% priopćenja uopće nisu za objavu.
• samo 33% novinara tvrdi da ih je priopćenje potaknulo da napišu pravu priču.
• ne znaju razliku izmenu priopćenja i promotivne objave.
Naslov objave
Naslov je često prva, a nekada i jedina mogućnost da se privuče pozornost jednog preopterećenog ili rastrganog novinara ili urednika — zato MORA REĆI BIT PRIOPĆENJA.
PRAVILO je da treba biti: kratak i napisan masnim tiskom (ne pisati u prošlom vremenu, upitnom obliku, pasivu, kraticama, žargonu...)
Najčešće je to flash vijest ili blic vijest što sugerira da naslov mora biti: kratak, upečatljiv, dovoljno zanimljiv i informativan.
Obrnuta piramida
Priopćenje slijedi oblik piramide vijesti ili obrnute piramide (ili pješčanog sata.)
Informacija se iznosi redoslijedom važnosti da bi urednici odmah uočili najvažnije činjenice.
Ključna informacija nalazi se na vrhu izjave, piramida se nastavlja do najniže točke, odnosno najmanje važne informacije.
Piramida se sastoji od sljedećih segmenata: leada (glave ) – odgovara na pitanja: tko? što? gdje? kada? kako? zašto? odakle? (izvor?), razrade uvoda i pojedinosti poredanih odvažnijih prema manje važnim.
3 razloga za uporabu obrnute piramide:
1. ako novinar u prvom (uvodnom) dijelu ne pronađe bit, objava završi u smeću
2. novinari često objavu skraćuju prije objave, a započinju na kraju teksta, ako je dobar dio naše priče na početku objave, publika će razumjeti i u slučaju kada novinar skrati završni dio objave
3. vrijeme čitatelja je ograničeno, pa mnogi ne pročitaju uvijek cijelu objavu, nego ono što je u njoj bitno, a to je sadržano u uvodu
PRAVILO: U PRVOM STAVKU IZNOSIMO BIT PRIČE, A U SLJEDEĆIM NASTAVCIMA DAJEMO POJAŠNJENJA!
Stephan Russ-Mohl u Novinarstvu objašnjava kompoziciju vijesti na način da je najvažnija vijest je na vrhu.
Vrijede tri jezična pravila: kratko, jasno i bez komentara.
Važno je odgovoriti na pitanja: Tko?, Što?, Gdje?, Kada?, Kako?, Zašto?, Odakle? (izvor?).
Neki autori piramidu nazivaju obrnutom piramidom, a to je isto i po S.R. Mohlu.
Prednosti metode obrnute piramide po praktičarima odnosa s javnošću: da pokriva bitne činjenice, zahtjeva mali ili nikakav urednički “rez”, prilagođeno je medijskim zahtjevima oblikovanja vijesti i da čitatelj, gledatelj ili slušatelj mogu brzo pročitati ili shvatiti bit vijesti jer su svi elementi “unutra”.
Neki autori misle da se nedostaci takvog pristupa mogu sagledati kroz: gubitak napetosti kod čitanja vijesti i preteško zaglavlje (puno podataka u uvodnom dijelu može obeshrabriti recipijenta i sl.).
Logika pisanja priopćenja slijedi tehniku leada kod pisanja vijesti i jako je prihvatljiva za medije.
Kod pisanja priopćenja za javnost dobro je staviti i naslov priopćenja i voditi računa o dužini rečenica.
Rečenice ne bi trebale imati više od 20 – 25 riječi, a kod dobrog stila pisanja većina rečenica ima između 5 i 15 riječi.
Komunikacijski tim R. Nixona pisao je priopćenja sa najviše 100 riječi.
Zašto?
Zato jer urednik: “pročita” sva priopćenja koja stignu u redakciju, odlučuje u svega nekoliko sekundi hoće li nešto objaviti ili dalje istraživati, vrlo rijetko pročita tekst do kraja i odlučuje koje će priopćenje obraditi i gdje će poslati novinara.
Dužina objave treba biti od jedne do max. dvije stranice teksta (2 tzv. kartice teksta).
Kratkoća i jednostavnost priopćenja sažeta je u pravilo KISS Keep It Short and Simple.Ako je duža od jedne stranice na kraju prve stranice označavamo da se tekst nastavlja, ALI ipak prvu stranicu zaključujemo kao cjelinu.
Priopćenje za medije mora sadržavati i sljedeće podatke: datum priopćenja, pošiljatelja, primatelja, ime osobe za kontakt, broj njezinog izravnog telefona, e– mail ili mobitel, identifikaciju institucije (memorandum)...
Najčešće upotrebljavani formati priopćenja su:
– Full block kod kojeg svi elementi priopćenja počinju na lijevoj strani.
– Modifed block kod kojeg sve osim datuma i završne fraze (npr. s poštovanjem) počinju na lijevoj strani margine.
Deadlines (rokovi)
Najvažnije je prioćenje za medije poslati na vrijeme poštujući novinarske rokove (deadlines).
Događa se da neka priopćenja nisu objavljenja jer nisu bila poslana medijima.
Deadline je krajnji rok do kojeg se medijima mora poslati informacija.
Razlikuje se od medija do medija, a prilično su dosljedni za svaki tip medija.
Poštivanje rokova najvažniji je odnos prema medijima.Jednostavno važnost medijskih rokova nemoguće je dovoljno naglasiti.
Jednom kada se propusti rok nema povratka jer se priča ne može oživjeti i iskoristiti po drugi put u medijima.
Ukoliko se priopćenje za javnost ne pošalje na vrijeme i ako je na njemu potrebno praviti novinarski “zahvat” sudbina takvog “papira” je neizvjesna, djelatnici za odnose s medijima moraju misliti na lead time u svom svakodnevnom radu s medijima.
Lead time je količina vremena koja je potrebna da neki mediji primi materijal i zatim ga pripremi za objavljivanje ili emitiranje, pokazuje kako bi trebalo ili ne bi trebalo poslati informaciju medijima.
Brojne organizacije koje se bave odnosima s medijima sugeriraju da se nakon slanja priopćenja medijima kratko nazove novinar ili urednik kako biste se uvjerili je li priopćenje stiglo.
Taj telefonski poziv ističe S. Silver je “druga prilika da se proda svoja priča, dajući u jednoj rečenici istinitu i integriranu poruku važnu za vijest”.
U Velikoj Britaniji od 125 milijuna izdanih priopćenja za tisak 121 milijun završi u košu za otpad.
U pisanju priopćenja za medije treba izbjegavati bombastičan tekst (pretjeran sa suviše velikih riječi).
Za F. Jefkinsa bombastičan tekst u kojem se objavljuju vrline organizacije, poduzeća, proizvoda ili usluga hvaleći ih i potičući primatelja recipijenta da ih odabere, prihvati ili kupi, predstavlja tekst pretočen u urednički članak, a zapravo je riječ je o tehnici pisanja oglasa, a ne o tekstu za medije.
Nažalost, smatra Jefkins, brojni djelatnici oglašavanja i marketinga ne razumiju razliku između pisanja vijesti i pisanja oglasa.
Oni žele i inzistiraju na lukavo napisanim naslovima i pokušavaju priču učiniti življom, s puno pridjeva čime priču pretvaraju u oglas i ubijaju je.
Posao PR-a je da medijima pruži informacije koje primatelje informacija zanimaju.Pisci vijesti moraju biti svjesni uredničkog rezona da tekstovi trebaju pomoći da se novine prodaju, a ne proizvod jer publika utječe na medij svakodnevnim glasanjem na kioscima (S. Russ – Mohl: Novinarstvo).
A. Berry u knjizi “PR power” savjetuje osam točaka prilikom pisanja priopćenja:
1. razmisliti o vijesti – koristiti formulu 5W na samom početku u prvom odlomku sa ciljem sažete priče ispričane na početku teksta.
2. razmisliti o relevantnosti (važnosti) tako da uspjeh vašeg uzbudljivog posla pogledate iz vanjske perspektive.
3. razmisliti o publici i prilagoditi vaše priopćenje javnosti i mediju na koji ciljate.
4. razmisliti o dužini –tako da priopćenje treba sve reći na jednoj stranici A4
5. razmisliti o vremenu i saznati krajnji rok i kojim kanalom je najbolje poslati priopćenje.
6. razmisliti o izboru trenutka za stvaranje najboljeg učinka za vašu priču kao ključnog elementa uspješne strategije odnosa s medijima.
7. razmisliti o dodatnoj opciji kao jednoj od zadaća odnosa s javnošću i na taj način pomoći u obavljanju novinarskog posla, a svoje kontakt brojeve za potrebe više informacija istaknite na priopćenju.
8. razmisliti o ispravnosti jer priopćenje ne smije sadržavati činjenične i gramatičke pogreške.
Bruce Itule i Douglas Anderson u knjizi “Pisanje vijesti i izvještavanje
za današnje medije” sugeriraju novinarima i urednicima činitelje koje treba imati u vidu kod priopćenja za javnost.
Je li priopćenje vrijedno kao vijest? Je li bitno za lokalne čitatelje, gledatelje ili slušatelje? Sadrži li aktualne informacije? Treba li ga redigirati i prilagoditi novinarskom stilu izbaciti nevažne, pretrpane i neaktualne informacije?
Pokušava li osoba, kompanija ili skupina osigurati besplatan publicitet? U tom slučaju savjetuje se novinarima da priopćenje bace u kantu za otpad ili kažu djelatniku za odnose s javnošću da se obrati odjelu za oglase.
Vrijedi li priopćenje popratiti fotografijom? Brojna priopćenja najavljuju događaje pa ako se i ne objave mogu biti korisna da bi se događaj kasnije pokrio.
Može li se priopćenju vjerovati? Na novinaru koji obrađuje priopćenje je da provjeri točnost informacija i utvrdi odgovara li stilu i potrebama medija.
SAVJETI ODJELA ZA ODNOSE S JAVNOŠĆU DRŽAVNOG TAJNIŠTVA SAD-a kod pripreme priopćenja za medije
Prije nego se pripremi priopćenje za medije potrebno je odgovoriti na slijedeća pitanja:
1. Zašto je ono važno i zašto čini medijski zanimljivu vijest?
2. Koji su glavni naglasci?
3. Kojim istraživanjima možete potkrijepiti informacije?
4. Mogu li se one jednostavno provjeriti, ako to novinari žele?
5. Koga možete navesti kao dobrog sugovornika na tu temu?
6. Je li potrebno pripremiti pregled podataka sa dodatnim informacijama?
Razlozi neobjavljivanja
Ako nema novinarske vrijednosti, ako je predugo, ako nema odgovora na pet pitanja, ako je pretjerano, ako je vijest skrivena “preduboko” u tekstu, ako su rečenice i odlomci predugi, ako je jezik prestručan, ako ima mnogo pravopisnih pogrešaka, ako nema informacija o osobi za kontakt, ako priopćenje kasno stigne...
Lakše do uspjeha…
…preduvjet kvalitetne pisane komunikacije je verbalna komunikacija!
Tatjana Ellers Bretz
Literatura:
1. D. Verčić, F. Zavrl, P. Rijavec, A. Tkalac Verčić, K. Laco: ODNOSI S MEDIJIMA, Masmedia, Zagreb 2004.
2. Zoran Tomić : ODNOSI S JAVNOŠĆU, Synopsis, Zagreb – Sarajevo 2008.
3. Božo Skoko : PRIRUČNIK ZA RAZUMIJEVANJE ODNOSA S JAVNOŠĆU, Millenium promocija, Zagreb 2006.
4. Alison Theaker : PRIRUČNIK ZA ODNOSE S JAVNOŠĆU, HUOJ, Zagreb, 2008.
|
- 09:46 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
četvrtak, 19.11.2009.
Stil poslovnog pisma
Jedan od osnovnih alata PR-ovaca je pisanje. Potrebno je mnogo truda i upornosti kako bi se tehnike dobrog pisanja usvojile i uspješno primjenile.
Stil pisanja je od neizmjerne važnosti. On nas otkriva i prikazuje kako izgledamo bez šminke. Ne trebamo se bojati, stil se, srećom, kao i većina drugih stvari može trenirati, izgraditi i zapravo on se unaprijeđuje svakim novim zapisom. Stoga uopće nije bitno da li pišemo molbu, zahtjev, prigovor, pohvalu, prijedlog, priopćenje, zahvalu ili nešto drugo, ako zapis ima poslovnu notu trebali bismo se držati nekih načela koje donosim u nastavku.
Svaki čovjek ima svoj stil, pa kažemo da način izražavanja odaje svog autora. Svaki dobar pisac ili govornik ističe se stilom koji unosi u svoja djela. Stil je samo unošenje reda i živahnosti u misli. Dobro pisati znači istodobno dobro misliti, dobro osjećati i dobro se izraziti; to znači istodobno imati duha, duše i ukusa.
Francuski prirodoslovac Georges Louis Leclere de Buffon održao je 1753. godine u Akademiji čuveni govor „O stilu“ u kome je izrekao čuvenu rečenicu „Stil je čovjek sam“.
Svako pismo je slika osobnosti autora.
Antun Gustav Matoš 1937. u "Našim ljudima i krajevima" kaže:
„Stil je fizionomija, ono karakteristično, ono malo, ono ništa, ona nijansa, ona razlika po kojoj je čovjek svijet za sebe... Stil je estetička sugestija riječi poredanih po njihovoj plastičnoj i muzikalnoj vrijednosti. Stil je nešto što se može konstatirati, usavršavati, ali ne i naučiti, jer je rezultat individualnosti.“
Osnovne odlike dobrog stila su: jasnoća, istinitost (točnost) i ljepota. Iz toga proizlaze i neke druge osobine, kao jezgrovitost, jednostavnost, logičnost, muzikalost, ritmičnost, slikovitost, itd.. Međutim, ta se obilježja u tekstovima pisanim s različitom svrhom ne odražavaju na isti način. Lijepo u romanu ne mora biti lijepo u znanstvenoj raspravi ili lijepo u poslovnom pismu. Pojednostavljeno, imamo dva osnovna tipa stilova: racionalni i emocionalni.
Emocionalnost je najizrazitija odlika književno umjetničkog stila. Obilježava ga slikovitost, ritmika, zvučnost (glazba riječi), bogatstvo riječi, izričaj, rečenične konstrukcije i uopće izražajna sredstva.
Najizrazitiji racionalni stil je znanstveni stil. Obilježen je, s jedne strane, obiljem apstraktnih, stručnih i stranih riječi, složenijom rečenicom i težnjom za preciznošću a, s druge strane, izbjegavanjem subjektivnosti, i pomanjkanjem svake osjećajnosti. Racionalnost je odlika i uredsko-poslovnog stila.
Ima stilova koji pomiruju racionalne-emocionalne suprotnosti. Takav je npr. popularnoznanstveni stil.
Stil poslovnih pisama je slojevit. On, naravno, mora biti uredsko-poslovni, mora biti racionalan, treba koristiti točne i precizne podatke, izbjegavati suvišne fraze i suvišne riječi, često koristi stereotipna, tipska rješenja, ali mora imati i sposobnost uvjeravanja, motiviranja i nagovaranja, za što nije dovoljan potpuno racionalan stil.
Kroz pismo upoznamo čovjeka koji ga piše. I to uvijek valja imati na umu. Zato se trebamo potruditi da sadržajem, stilom i izgledom pisma sebe prikažemo u najboljem svjetlu. Uz to, pisma su i znak poštovanja ili, pak, omalovažavanja osobe kojoj se piše. To vrijedi i kada je netko drugi sastavio pismo, a pošiljatelj ga je samo potpisao. Imajući to u vidu treba posvetiti veliku pozornost stilu, tonu, izgledu i pravopisu.
Stil i ton pisma
Stil i ton su nerazdvojni dijelovi pisma. Neodgovarajući ton i stil stvaraju pogrešan dojam. Kod poslovnih pisama preporuča se sažeti način izražavanja, „škrt na riječima, ali širok u sadržaju“. Svaki čitatelj želi osjetiti da se obraćate njemu osobno.
Vrlo je važno pogoditi pravi ton pisma. To znači da ton treba biti neutralan, bez pompoznih riječi i rečeničnih sklopova, ali ne treba koristiti i suviše neformalan i kolokvijalan jezik. U posebno važnim pismima treba paziti na svaku nijansu u izražavanju. Ako pišemo svježinom i iskrenošću, vrlo smo blizu da napišemo uspješno pismo.
Stilske figure
Profesor Ivo Škarić u knjizi "U potrazi za izgubljenim govorom" piše da radi postizanja posebnoga retoričkog dojma i efekta govornici ili književnici često koriste razne stilske figure. To su izrazi s kojima se nešto kaže na neki neobičan ili nedoslovan način. Mi ih koristimo u poslovnim pismima. Poslovna pisma traže jasno i izravno izražavanje pa se to najčešće treba izvesti bez posebnih stilskih figura. No, u nekim posebnim situacijama one mogu biti korisne.
Iskrenost i pozitivan pristup
Moramo se truditi da pismo zvuči iskreno. Čitatelj neće pozitivno reagirati ako ne vjeruje onom što kažemo. Kad počnemo pisati pismo, trebamo se potpuno zainteresirati za čitatelja i njegove probleme. Bez obzira kako vješto napisano, pismo nikada neće biti uspješno ako ostavlja i najmanje sumnje u namjere onog koji piše, ako čitatelj osjeti da ga želimo prevariti, prikazati budalom ili ga iskoristiti.
Trebamo pisati s entuzijazmom, neka čitatelj osjeti da vjerujemo u ono što pišemo. To znači da trebamo unijeti pozitivan ton kad god je to moguće. Izbaciti sve negativne misli iz pisma. Treba uvijek imati na umu da ljudi ne vole negativistički način razmišljanja i negativističke poruke – bez obzira koliko za to ima opravdanja. Pozitivan ton lakše će potaknuti čitatelje na čin koji očekujemo i stvorit će „goodwill“ u odnosima.
Zato treba izbjegavati riječi koje imaju negativne konotacije. To su riječi koje nešto niječu: NE, NEMOJTE, ODBIJAMO, - ili stvaraju nevesele primisli – kao NAŽALOST, NE MOŽEMO, NISMO U MOGUĆNOSTI, PROBLEM, GUBITAK ILI POGREŠKA. Mnogo puta takve riječi jednostavno ne možemo izbjeći, ali ih možemo „smekšati“ tako da dodmo pozitivnu sliku na negativnu.
Dužina rečenica i odlomaka
Poslovna pisma moraju biti laka za čitanje i privlačna za gledanje. Za svaku novu misao koristite novu rečenicu i izrazite je što je moguće jednostavnije.
Ako rečenica ima 30 ili više riječi, vjerojatno je predugačka. Težite prema prosječnoj dužini od 16 riječi, a najviše 25 riječi. Kratke rečenice i jednostavnije interpunkcije, točka i zarez, olakšavaju čitanje.
Postoji pravilo o sažetosti:
Ako svoju misao niste u stanju napisati na jednoj dopisnici, znači da vam ideja nije potpuno jasna.
Vjerujem da se ovi korisni savjeti mogu primjeniti u gotovo svakom obliku poslovne korespodencije. Ovdje iznosim samo mali, ali po meni jedan od važnijih dijelova koji svi trebamo znati. Za one koji žele znati više, svakako preporučam naslov iz niže navedene literature.
Ivana Stanković
Literatura:
Marijan Ožanić – Poslovno pismo ili Kako napisati učinkovito poslovno pismo, Tehnološki park Zagreb, 2006.
|
- 09:12 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
srijeda, 18.11.2009.
Kairos
Kao prva generacija studenata Visoke škole za odnose s javnošću i studij medija Kairos, pozdravljamo sve one koji će posjećivati naš blog, čitati postove i družiti se s nama. Studenti Kairosa sa zadovoljstvom će podijeliti svoje stavove i promišljanja u duhu struke, i vjerujemo svojim sinergijskim radom činiti korist svima koji su spremni prihvaćati nove poruke i djelovati u svoju korist. Za početak neka to bude...
Kairos
Prema grčkoj mitologiji Kairos je kvalitativno vrijeme, ono koje predstavlja baš taj određeni trenutak, koji odabiremo prema vlastitoj intuiciji suprotno kronosu koji predstavlja kvantitativno, mjerljivo vrijeme. Kairos ili Caerus predstavlja grčko božanstvo sretnog trenutka ili prigode u kojoj sve postaje moguće. Smatra ga se najmlađim Zeusovim sinom, a personificiran je u liku nagog mladića s krilima, bujne kose koja mu pada niz vijeđe na obraze, a (gologlava tjemena) na tjemenu je kratko podrezana. Stoji na kugli s britvom u jednoj i tezuljom u drugoj ruci i pozorno promatra čekajući da zdjelice vage dođu u uravnotežen položaj. Položaj ravnoteže je kratak, čak jedva primjetan, tek onome tko budno pazi taj trenutak postaje uhvatljivim. Kao utjelovljenje tog trenutka u ljudskom životu, nošen vjetrom kretao se brzo i nečujno među ljudima i nudio tešku, ali ipak uhvatljivu prigodu na dar, gotovo svakome barem jednom u životu, ali kad vas je jednom prošao nemate se više za uhvatiti.
Izradio ga je Lizip, u drugoj polovici 4. st. pr. Kr., a jedan od najcjenjenijih primjeraka s kraja 3. ili poč. 2. st pr. Kr. je i Trogirski mramorni reljef Kairosa čuvan u istoimenoj zbirci u benediktinskom samostanu sv. Nikole u Trogiru, koji je 1928. godine pronađen u potkrovlju kuće koja je nekoć bila u vlasništvu obitelji Statilić (Statileo).
Uzimajući ga kao zaštitnika njegovim se imenom koriste mnoge organizacije i šire svoju jedinstvenu poruku razumljivu na svim jezicima.
Neki od njih zaista i djeluju oportunistički poput samoga Kairosa pa svojim ciljnim javnostima pružaju mogućnosti i dobre prilike u vremenu kad je stvorena potreba za pravim odabirima. Danas kada je tempus puno brži, kad svi vapimo za nekom rukom koja nam pokazuje put, sve je veća potražnja za informacijama o kojima ovise sve naše daljnje akcije, a time i mi sami. Samo o nama ovisi da li ćemo to saznanje koristiti mi ili netko drugi. Da li je samo informacija dovoljna za iskorak iz gomile? Odgovor nam daje upravo naš glavni lik. Bez pravog trenutka, bez brzine i pravovremenosti, bez suočavanja s tom istom informacijom na “Kairos” način, s britvom u jednoj i vagom u drugoj ruci, ali i utemeljenosti onoga o čemu govorimo nema kvalitetnog rješavanja zadanih ciljeva. Dakle bez dobre komunikacije ništa ne možemo iskomunicirati, a ne možemo ne komunicirati jer i kada ništa ne činimo, mi komuniciramo.
Prof. dr. sc. Marko Sapunar navodi kako njegov udžbenik ''Osnove znanosti o novinarstvu'' polazi od Hermesova zavjeta da se svakome može omogućiti i najviša spoznaja, ali samo ako ga se nauči kako se dobivaju i stvaraju informacije i kako se djelotvorno komunicira.”
Prof. dr. sc. Zoran Tomić u svojoj knjizi '' Odnosi s javnošću'' također navodi Aristotela koji zagovara Kairosa (i ostavlja poveznicu sa ovom visokom školom), naglašavajući važnost stvaranja pozitivnog ozračja i dobrog kontakta s publikom u kojem je presudan baš taj moment u kojem govornik budi pažnju.
Taj je trenutak nezamjenjiv, upravo ''kairotičan''. Za mene je, kao i za mnoge, neprocjenjiv, jer pronalskom Kairosa, uhvativši se za njegov čuperak dobivamo kartu za putovanje koje nikada ne mora završiti, a svi vi koji spavate, razbudite se i ugrabite svoj trenutak, ma gdje god se on skrivao, jer ako proleti pokraj Vas jedino što ostaje je dugi pogled u njegov ćelavi zatiljak.
Manuela Javor
Izvori i literatura korišteni u tekstu:
- Prof. dr. sc. Marko Sapunar: Osnove znanosti o novinarstvu
- Prof. dr. sc. Zoran Tomić: Odnosi s javnošću
- Vojtech Zamarovský: Bogovi i junaci antičkih mitova
- H. W. Janson, A. F. Janson: Povijest umjetnosti; dopunjeno izdanje
- Aesop: Fables – Greek Fables C6th B.C.
- Pausanius: Descrition of Greece – Greek Travelogue C2nd A.D.
- Callistratus: Descriptions – Greek Rhetoric C4th A.D.
- Daliborka Kiković: Časopis ''Nova Akropola'' br. 3
|
- 10:48 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
utorak, 17.11.2009.
Tek sada znam da ništa ne znam!
S velikim ponosom pozivamo sve zaljubljenike PR struke u posjet prvom hrvatskom studentskom PR blogu Kairos!
Zajedničkim radom želimo stvoriti zavidnu bazu informacija koja će nam pomoći u profesionalnom usavršavanju.
Tek sada znam da ništa ne znam naša je spoznaja koja se javlja kao bumerang kad god usvojimo nešto novo. Ovim putem uzvraćamo udarac toj spoznaji i veselimo se svim budućim postovima.
Hvala na pažnji i dođite nam opet,
Studenti Visoke škole za odnose s javnošću i studij medija Kairos!
|
- 00:04 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
