Prvi hrvatski studentski PR blog Kairos

nedjelja, 29.11.2009.

STILSKE (RETORIČKE) FIGURE U GOVORU

Možete li se sjetiti koje ste od retoričkih figura učili u školi?
Učili smo vrste i podvrste riječi, stare i nove glagolske oblike, da nas netko u pola noći probudi morali smo znati nastavke za prezent, aorist, imperfekt, ali nitko nas nije učio onome što ćemo svakodnevno koristiti u govoru kako bismo bili zanimljiviji, dinamičniji i poetičniji?
Najčešće se sjetimo metafore — kraljice retoričkih figura, ili ironije, vrlo često.

Bar ponekad bismo željeli čuti u poslovnoj komunikaciji riječi koje nam miluju uši i dirnu dušu.
Ne mora sve u poslovnoj komunikaciji biti prepuno stručnih izraza i brojki, a prezentacije ozbiljne, nepoetične, pa usudila bih se reći i dosadne, očišćene od svih emotivnih jezičnih elemenata.
Nismo li zapravo prvenstveno emotivna, pa tek onda racionalna bića?
Upotreba retoričkih figura koje koriste emociju, sliku, doživljaj i usporedbu pridonosi ljepoti izričaja i uvjerljivosti govornika.

U svojoj knjizi „U potrazi za izgubljenim govorom“ prof.Ivo Škarić govori u poglavlju o retoričkim figurama slijedeće:

Retoričke figure izraz su kojim se nešto kaže na neobičan i nedoslovan način(...) ali za divno čudo izraz figurama ne stvara nesporazume, nego sporazumijeva ljude brže i potpunije, i najčudesnije – neposrednije.
Naše školovanje previše je okrenuto jezičnoj gramatici, a premalo retoričkoj. Tako u školama učimo govoriti pravilno (gramatički ispravno, korektno), ali zanemarujemo stilističku komponentu jezika koja govor čini lijepim, umjetničkim, upečatljivim, pa time i uvjerljivijim.

Govorništvo koje ne izaziva divljenje ne smatram govorništvom
Ciceron


Navest ću neke od retoričkih figura koje se najčešće upotrebljavaju, a to su:
- prolepsa
- anafora
- retoričko pitanje
- epifora
- metafora
- anegdota

PROLEPSA ( PREDUHITRENJE)
— je govornikovo samostalno navođenje mogućih prigovora i njihovo istodobno demantiranje; psihološki je puno učinkovitije i djeluje na publiku uvjerljivije ako to učini govornik sam, prije nego što to učini netko iz publike.

ANAFORA
— ponavljanje riječi na početku rečenice; puno jača izražajnost se postiže izbjegavanjem nabrajanja, razdvajanjem cjelina u zasebne rečenice i ponavljanjem osnovne misli (Volim hrvatske otoke. Volim Istru. Volim. Slavoniju., umjesto Volim hrvatske otoke, Istru i Slavoniju.).

RETORIČKO PITANJE
— stilska figura u kojoj se na postavljeno pitanje ne očekuje odgovor; retorička pitanja snažno su sugestivna i manipulativna jer sugeriraju jedan odgovor, bez mogućnosti da se na njega odgovori suprotno govornikovom stavu (Jeste li ikad do sad vidjeli ovako povoljnu ponudu kao što je naša?).

EPIFORA
— ponavljanje riječi na kraju rečenice; te rečenice kod ponavljanja dobivaju uskličnik na kraju jer naglašavaju važne stvari, a to im je i smisao.

METAFORA
— jezična slika kojom se lakše dočarava ili zorno prikazuje neki apstraktni sadržaj; snaga metafore je u tome što je ne možamo ignorirati, slika trajno ostaje u sjećanju publike i emocionalno je puno jača od neutralnog izraza ( Budimo pioniri na tržištu rada.)

ANEGDOTA
— zabavan prikaz nekog događaja koji daje publici priliku da se odmori od zgusnutih informacija, činjenica ili podataka; često se koristi već u samom uvodu, kao tehnika početnog privlačenja pozornosti, ali vrstan govornik će je iskoristitii u fazi argumentiranja, u trenutku kad primjeti zamor publike; može biti stvarna ili izmišljena, ali je govornik uvijek mora prikazati kao da se doista dogodila.

Za kraj: nekad je i manje — više; važno je ne pretjerati ni u kojem stilskom sredstvu, jer sve što se prečesto koristi, gubi efekt!


Tatjana Ellers Bretz

Literatura:
Mirela Španjol Marković: Moć uvjeravanja, Profil, Zagreb 2008.
Ivo Škaričić:U potrazi za izgubljenim govorom, Školska knjiga, Zagreb 1988.

- 00:10 - Komentari (4) - Isprintaj - #