„Jebote, što se ovdje dogodilo?“, ušao je u zamračenu prostoriju i ostao osupnut neredom. Hrpa neopranog suđa iz kojeg je dopirao zadah truleži, prljavi veš rasut po podu, trag prolivenog vina što vodio je sa stola na pod.
Sjedio sam u boksericama usred tog nereda i podigao zamućeni pogled prema njemu.
„Bok frende“, procijedio sam kroz namješteni smješak vrteći čašu s vinom u ruci.
„Kako ovdje smrdi…od kad si u ovakvom stanju?“
„Pa ono, od kad je otišla“, zastao sam da razmislim, “od petka.“
„A jel'? Znači ova je bila prava…“, više rezignirano, nego znatiželjno je komentirao prelazeći pogledom s mog blijedog lica na pljesnive ostatke u tanjuru. Sagnuo se da podigne stolac što se prevalio pod gomilom neoprana veša. Ručnik za plažu nazirao se negdje ispod hrpe.
„Pa znaš kako bi Murakami rekao: „Postoje takve cure, a te voliš najdublje. One kod kojih nema nade jer ti je izmakla upravo u trenutku kad si sklopio ruke oko nje“, izrecitirao sam upamćeno.
„Jebo te tvoj Murakami. Od njega nisi ništa pametno pokupio. Ajde, sve će bit dobro...idemo do plaže bacit se u more i isprat ćeš sve to iz sebe“, dodavao mi je ručnik.
„Uh..dosta mi je toga...znaš što hoću. Zar doista misliš da postoji sretan završetak za ljude poput mene?“, pogledao sam ga molećivo.
„Gimme hug“ prišao sam mu, a on je u prijateljskoj gesti ovio svoje snažne ruke oko mene.
Poriv je bio trenutni. Kad sam primijetio da mi ruke klize prema njegovim bokovima, odmaknuo sam lice s ramena i usnama krenuo prema njegovim.
Šaku nisam primijetio. Bubanj srca zaglušio mi je uši, a metalan i slankast okus krvi u ustima donio mi je u svijest informaciju o njenom srazu s mojom gornjom usnicom.
„Prekini s tim cmizdravim pederlukom, jel' ti jasno?“
Izmakao je.
|
