„Seronjo“, nasmijala se i u dva koraka prišla krevetu, bez ustručavanja svom težinom naliježući na mene i usnama požudno upijajući moje.
Nakon par minuta prestala je i položila mi glavu na prsa, piljeći u mene. „Što je ovo bilo?“, podsmješljivo sam je upitao, likujući u sebi, dok sam pogledom uranjao u njene oči. S promjenom osvjetljenja mijenjale su boju iz sive u plavu, a moj pogled pratio je tu promjenu i pokušavao proniknuti njene misli. Obgrlio sam je čvrstim zagrljajem, ne namjeravajući je ispustiti sad kad je bila uz mene.
„Ništa. Samo sam te htjela ušutkati, prije nego nastaviš govoriti gluposti.“ I njene su oči upijale moje. Bez misli i skrivenih namjera, shvatio sam.
„Gluposti? Od kada ne voliš da pričam gluposti? Pa ovo malo što se znamo drugo nisam ni govorio.“
„Opet počinješ“, namjestila je namršten izraz. „A i lažeš, jer nisu samo gluposti ono što sam čula od tebe“, zagonetno je dometnula, a lice joj se opet počelo opuštati.
„Ma da, a što si još čula?“, uživao sam u ovom podbadanju.
„Pa“, zastala je kao da razmišlja, „iskrenost. Uostalom zato sam te i pozvala k sebi. Bio si iskren, tamo za šankom.“
„Iskrenost? Pa tamo su svi iskreni“, podrugljivo sam se nasmijao. „Iskrenost se i događa za šankom.“
„Da, istina je. Ali vjerovanje je umjetnost. I da nisam shvatila kako ti mogu vjerovati, nikad ne bi ni bio ovdje.“
„Uf, ovo mi sad zvuči kao opako zbližavanje. Nešto što i nismo imali na umu. Zar ne?“ Upalile su mi se sirene za uzbunu.
„To je količina bliskosti koju možemo podnijeti“ nastavila je. “Uostalom, zar ne osjećaš bliskost u načinu na koji me miluješ? Možda tvoje riječi sipaju gorčinu, možda tvoj pogled i ne govori ništa, ali tvoj dodir..način na koji me miluješ...Misliš li da možeš od toga pobjeći? Kao što ni ja ne mogu, a ni ne želim, pobjeći od ugode koju pri tome osjećam.“
„Od kud znaš da milujem tebe?“, htio sam ju povrijediti. Razgovor je kretao u smjeru koji mi se nije nimalo dopadao.
„Ne znam, ali svejedno godi“, nije popuštala.
„Dobar odgovor“, nasmiješio sam se i stisnuo je još jače uz sebe.
„Koliko je sati? Ajde, moraš ići. Ustaj“, požurivala me.
„Kad ti se vraća muž?“
|
