Blogovi i čudovišta

< rujan, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Travanj 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (8)
Ožujak 2007 (3)
Veljača 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Rijetka i strogozaštićena vrsta. Ako se ikada kojim sretnim slučajem susretnete s kaćunom - nemojte ga dirati. Dozvoljeno je samo promatranje i fotografiranje.

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

blog.cudoviste@gmail.com

20.09.2007., četvrtak

Vjerovanje je umjetnost, part 1

„Mali ustaj, moraš na posao“, probijao se zvuk kroz zadnje slojeve sna.
I ode. San. Bez šanse da ga sačuvam negdje za kasnije.

„Ajd, zovem te već peti put.“ Marija je stajala u dovratku i promatrala me kako bezuspješno pokušavam rastvoriti krmeljave oči. „A što ću ti ja, rekao si sinoć da te budim kad završim u kupaonici“, nastavila je utješno, s podsmjehom u glasu.
„Sinoć nisam bio normalan“, promrmljao sam i mrzovoljno se zavalio na leđa, promatrajući ju bez imalo namjere da ustanem.“Koji je uopće dan? Srijeda? Mog'o bi baš i ostat ležati ovdje.“
„Htio bi“ naglasila je“ ali neće moći ove noći. Ili jutra.“

Prišla je krevetu i elegantno se spustila na rub, te položila ruku na plahtu. Pridigao sam se u polusjedeći položaj i promatrao kako joj rub bademantila klizi s lijevog ramena, dok je pružala ruku prema mojoj nozi. Nije primijetila. Pogledala me u oči svojim smeđim bademima, a smiješak joj je zamijenila zamišljena crta. Suspregnuo sam želju da je poljubim i pogled mi je skliznuo na njene prste, kojima me nesvjesno počela grebuckati.
„Ako ti se ne ide na posao, nemoj, ali ovdje ne možeš ostati. To znaš.“

„Ma znam, ali pusti me malo da uživam“, molećivo sam ju pogledao i posegnuo za njenom rukom. Hitro se izmaknula i ustala s kreveta. „Hah! Nije ti dosta uživanja od noćas?“ protisnula je kroz smiješak, koji se učas stvorio. „A tebi je?“, moj je smiješak pratio njezin. „Uopće nisi fora. Budiš me tako naglo i tjeraš iz stana. Baš si okrutna.“

„Okrutan si ti. Već ti vidim u očima što smjeraš. A znaš da ne smiješ.“
Odmah sam složio lice nevinašca i upitao:„A što to vidiš?“
„Vidim da smišljaš kako ćeš me na brzinu opet namamit u krevet, eto što vidim, prozirni čovječe“, osmijeh joj je progutao riječi.

„Ma nije istina“, nastavio sam predstavu i prekriženih ruku pogledao prema prozoru. Skupljenih usana borio sam se da ne prasnem u smijeh.
„Istina je, istina. I neće ti uspjeti“, ogrnuvši se krenula je prema vratima sobe.

Igra je bila gotova. Znao sam.

„Čekaj, stani“ brzo sam ju zazvao. “Molim te nemoj otići. Želim te nekaj pitati“, moje misli su grozničavo smišljale pitanje kojim ću je zadržati.
Pogledala me sumnjičavo. „Pucaj.“

„Što radim ovdje?“, bilo je sve što sam, mudrac, u tom trenutku smislio.
„Kako što radiš? Ležiš u krevetu s namjerom da ustaneš i odeš na posao. U neko razumno doba, po mogućnosti“, loptica okrutnosti opet je u njenim rukama.

„Ma znaš što te pitam. Nemoj mi se sad izvlačiti“ krenulo je iz mene. „Nakon one prve večeri odlučila si da neće doći do ovoga. Rekla si mi to. A evo me opet ovdje. Zanima me zašto.“

„Pa nazvao si“, ni traga osmijehu.
„Mogla si me glatko odbiti“
Pogled joj je klizio po zavjesama. „Mogla sam, ali nisam htjela. Zašto sad to spominješ, Ivane?“, uzdahnula je, a licem joj proletješe stihovi o tuzi i očima.

„Okrutan sam. Sama si rekla.“

- 19:58 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.