< | svibanj, 2007 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
blog.cudoviste@gmail.com
“Idem”, rekao joj je dok su stajali u zaklonu haustora, a zapusi hladnog vjetra rasprskavali kišu po njihovim nogama. “Kuda ideš?” upitala je, pogledavši ga začuđeno. Samo trenutak prije razgovarali su o tome koliko je prošlo od kad je zadnji puta prespavao u njenom stanu, a oči su odašiljale želju da se to dogodi i večeras. Ništa nije naslućivalo ove njegove riječi. “Nekud....”, promrmljao je. “Zar ti se stvarno ide?”, u njenom glasu bilo je iskrene znatiželje i prikrivenog poziva..da ostane još koji trenutak ovdje, s njom. „Ne, ne ide mi se, ali isto tako mi se više ne stoji ovdje“, rekao je izbjegavajući njezin pogled. „Znači, radiš ono što ti se ne radi, što ne želiš?“, nastojala ga je uvući u još jednu raspravu, održati ovaj status quo, ovo stajanje na hladnoći, kiši i vjetru. „Da, zar do sada to nisi već primijetila? No, jednom ću valjda i raditi nešto što želim...ali do tad će još puno puta vjetar povijati ječam.” “Hehe...pjesniče”, nasmiješila se. “Pjesnik...ili plagijator..ali netko i to mora biti”, odvratio je u pozdrav, susprežući drhtaj u glasu i otputio se mokrim kolnikom. |
I pomislila si već da nestao sam u megabitima veza, jureći nekud prema središtu ovog virtualnog svemira. Svaki ekran na kojem se pojavim, samo usputna je stanica prema konačnom cilju - velikom moru svjetlucavih informacija. U kojem individualne misli postaju nebitne, u kojem elektroni miješaju se s čežnjom, u kojem je sve laž i sve istina, a laž ili istina samo su položaj s kojeg promatramo sebe. I gle, u toj suludoj trci, djelić (tračak svjetla, linija koda, elektronski impuls) mene susreo se s djelićem tebe. Počeli su plesati jedan oko drugog. Misli i ideje isprepliću se riječi druže i sudaraju. Možemo li pratiti ovu nestalnu igru druženja ili bježanja, povjerenja ili obmane, tame ili svjetla? Tu sam što nisam i kakvim me sad vidiš jesam. Što si znala zaboravi, što pročitaš prihvati. I srest ćemo se opet, u mraku sobe, u kišno jutro, na ekranu tvome.. ..A nadahnuće jutra ne priča o tome što desit će se sutra, već trenutak je koji živim i novom danu se divim.. |
Gledajući bjelinu ..lovim nijeme usne melodiju prate ..glas..zvuk kriju se ...zašto izmiču? Slušajući tišinu.. ..lovim slijepe oči glasove slijede ..svjetlost..boja utišani ...gdje se sakriše? |
Osjetih jutros snijeg u svibnju. Hladnoću tvojih promrzlih obraza uvijek sam osjećao kao toplinu. I poljubac je tad bio nalik topljenju snijega. Sjećaš li se da si rekla kako ti se zbog načina na koji pogonimo svoju ljubavnu priču čini kao da nismo stvoreni za ovaj svijet? I odgovorio sam kako ni ne želim poznavati ljude koji su stvoreni za ovaj svijet. I pitam sam se što je to bilo u lanjskome snijegu, kad bi ga prvo jače Sunce potpuno istopilo. I što je to ugrijalo tvoje obraze, a ohladilo moje srce. I kakvog su sad okusa tvoje usne. I koliko je mene na njima ostalo. Danas se družim samo s onima koji nisu stvoreni za ovaj svijet. A prošlost me opet budalom pravi, kad u njenim očima promatram sebe. |