Blogovi i čudovišta

< travanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Travanj 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (3)
Prosinac 2007 (2)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (1)
Srpanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (4)
Travanj 2007 (8)
Ožujak 2007 (3)
Veljača 2007 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Rijetka i strogozaštićena vrsta. Ako se ikada kojim sretnim slučajem susretnete s kaćunom - nemojte ga dirati. Dozvoljeno je samo promatranje i fotografiranje.

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

blog.cudoviste@gmail.com

26.04.2007., četvrtak

Prijatelji noći

Nadiru.
Dok sjediš.
Nadiru.
Dok miruješ.

Usplahireni pokreti, munjeviti skokovi.
Grad je sad njihov. Grad je sad moj.
Grad pripada nama.

Uz mene su. Na meni.
U krilu. Na ramenu.
Samo prvi ugriz je bolan.
Samo prvi iznenađenje.

Sitni zubi. Sitne nožica.
Neizbrojivo mnoštvo.
Njihova je snaga u mnoštvu.

Grad je sad njihov. Grad je sad naš.
Pomest će nas.
Odnijet će nas.

Prijatelji noći.


Posvećeno četveronožnim stanovnicima Barcelone, koje sam upoznao jedne neobične noći u tom ludom gradu.

- 09:08 - Komentari (5) - Isprintaj - #

24.04.2007., utorak

Zvijezde

«Ako upreš prstom u svoju zvijezdu, umreš.» I prije nego je dovršila rečenicu, moja je ruka poletjela, prstom uperenim prema zvijezdama nad nama. «Budalo, nemoj to raditi» skočila je i privila moju ruku k svome srcu, čvrsto je stisnuvši. « Rekla sam nemoj. Šašavac jedan, zašto to radiš?» zabrinuto je upitala. «Jer je zazvučalo tako romantično...slučajno pogodim svoju zvijezdu i padnem ti pred noge» prozborio sam kroz smješak. «Jaka ti romantika. Radije me zagrli i poljubi tu pod noćnim nebom. Realnije je i jednako romantično» stisnula se uz mene, ugnijezdivši se u mom zagrljaju. «Želim da mi život bude prekrasan, ne realističan» izgovorio sam tiho, više za sebe nego za nju, pogleda uprtog u tamu. I zvijezde.
- 09:41 - Komentari (1) - Isprintaj - #

23.04.2007., ponedjeljak

Zagrljaj

More sve prihvaća.

I dok vali mi pijesak
pod stopalima odnose,
Sretan
ćutim svako zrno.

Pomiren sa sobom,
tonem.

A noć i more se grle.
- 09:50 - Komentari (5) - Isprintaj - #

19.04.2007., četvrtak

Pogled

Šetao sam jednoć šumom, upijajući tople zrake Sunca koje se probijalo kroz rijetke krošnje. Meni nepoznata španjolska brda, kojima sam sam kročio, odisala su podnevnim mirom i meditativnom izolacijom, kakvu samo priroda može pobuditi. Par minuta prije, podijelio sam svoj skromni ručak s jednim čupavim žutim mačkom (meni kruh,njemu sir) i sad se lagano uputio dalje prema svom zamišljenom odredištu. Izgubivši se u svojim mislima, skoro se sudarih s njih tri. U prvi mah nalikovale su mi na Jutrenjku, Sutonku i Noćenku, tri vile suđenice što sudbine svih ljudi poznaju. No to bila je to samo igra moje bujna mašte, razigrane opojnim mirisima i toplinom šume, i tri vile ubrzo postadoše samo tri gospođe, poprilično zajapurene, izmorene i pomalo uplašene. Osupnuvši se preda mnom zastale su, a licima im prosrtuji i iznenađenje i strah i olakšanje i prijaznost, sve u djeliću sekunde, koliko je bilo potrebno da uoče moju nimalo prijeteću pojavu što je banula pred njih. A iznenađenje što su nekoga srele, brzo je zamijenilo pitanje „Oprostite mladi gospodine, biste li nam pomogli?“ upućeno meni na nekoliko europskih jezika. Pročitavši u mom osmijehu potvrdno razumijevanje i ne čekajući moje riječi odgovora, odmah je slijedilo: „Znate li koliko je još do hrama St. Joana? Hodamo već dulje nego što je pisalo na putokazu, pa nas zanima koliko je još udaljen.“
„O gospođe moje drage, pa vi ste malo s puta svog skrenule, jer mjesto za koje pitate sasvim je u drugom smjeru od ovoga kojim ste krenule“, veselo sam započeo svoj odgovor promatrajući šok, razočaranje i laganu posramljenost što ispisivala se po njihovim licima.“No ne brinite i ne žalite zbog promašenog smjera“ moj osmjeh nastavlja „jer jedno krivo skretanje ne znači i pogrešan put.“ Sad su se već upitnici počeli javljati na licima, koja su maločas skoro u očaju zaplakala. „Bio sam već u tom zdanju, koje hramom St. Joana nazivaju, ali jao i pomagaj! Hram koji tražite ruševno je ruglo, što u davna je vremena sagrađeno na službu ljudima. No ljudi što sagrade, jednakom brzinom i razruše. Tako bješe i s tim hramom. Pregažen je nadilaženjem vlastite svrhe i sad stoji kao ruševan spomenik ljudskom duhu, koji u želji za vlastitim uzdizanjem brzo gradi, a zatim sam ruši i odbacuje ono što je tako mukotrpno gradio.“ Nerazumijevanje moje tirade bilo je ono što sam očekivao, ali gospođe su mirno stajale u iščekivanju nastavka i poante ove moje, sad već razvijajuće, pričice.
„ Međutim, ustrajete li dalje ovim putem obećajem vam nagradu. Ponijet ćete kućama nešto, zbog čega će vam se sva ova šetnja, strah i umor činiti snom što ga ostaviste u nekoj nemirnoj noći za sobom. Nakon petsto metara stići ćete do jednog obronka i srest ćete žutog mačka. Umiljata je to životinja i obradovat će se vašem dolasku, a milovanje nagraditi umirujućim predenjem. S lijeve strane nalazi se izglačana stijena, koja kao da poziva da se odmorite na njoj. Sjednite, predahnite, pomilujte, a možete i nahraniti mačka, bit će jako zahvalan. I tada podignite pogled. Pogledajte ono zbog čega svako skretanje puta dobija smisao. Pogledajte nešto što ćete pamtit dok ste žive. Ono što ćete ugledati jest pravi hram. Ne još jedan spomenik ljudskom egu, već hram što ga je priroda podigla. Hram koji slavi ljepotu i život, neopterećen niskim pobudama i zatomljenim strastima. Pred vašim pogledom prostirat će se stijene začudnih oblika, naslagane pod nemogućim kutevima. Upijat ćete boje i oblike, Sunce i sjenu što po stijenama plešu i nećete se moći nagledati tog prizora. Izgleda kao da su se Golemi nabacivali u svojoj razigranosti, te ih nešto prekide i stijene ne pospremiše. Pred ovim zadivljujućim pogledom, u prvi mah osjećat ćete se malima, no prvotno strahopoštovanje i udivljenje zamijenit će osjećaj neobuzdane radosti i sreće. Kad se zasitite, okrijepite, odmorite, uzmete iz tog pogleda ono što vam srcu nedostaje, lagano možete krenuti natrag tražiti ljudske hramove, ako će vam još biti do njih. No ubrzo nakon što vi odete, naići će netko drugi po svoj komadić radosti, po komadić pogleda. Izvor je neiscrpan.“
Ništa im sigurno nije bilo jasno, ali siguran sam da, nakon što su stigle do vidikovca, kućama su ponijele jedan veličanstveni pogled i jedan komadić radosti, da ga dijele svojim ukućanima. Kao što sam prije njih ja uzeo svoj i dijelim ga sada s vama.

- 15:48 - Komentari (1) - Isprintaj - #

16.04.2007., ponedjeljak

Kradljivac

Ukrao sam noćas utjehu.
U toplom zagrljaju.
U slatkom mirisu kože.
U valovima kose na jastuku.

Dao sam noćas utjehu.
I suze u tami.
I poljupce na licu.
I nježnost ljubavnika.

Radost buđenja podijelili smo.
- 09:02 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Staro čudovište 2


Stajao sam tamo
ogoljen pred tobom i čekao
udarac krvnika.
Čekao izvršenje kazne ili razrješenje krivnje.

Hladnoću tvojih plavih očiju
prebojala je nijasna žutog
crvenog, zelenog..
i duga što iz njih je izašla
obuhvatila me
moju nagost prožela do
kostiju.
Lomila ih
vadeći otrovanu srž,
puštala je da u zemlju otječe.
A sa njom i bol,
i radost,
i tugu,
i smijeh.

I pogled tvoj sad govorio je
Ozdravi.
Budi ono što jesi,
što već dugo nisi bio.
Razgovarat ćemo poslije.
- 08:10 - Komentari (2) - Isprintaj - #

12.04.2007., četvrtak

Riječi


Sjedim u tramvaju.

Preslagujem riječi u umu svom. Misli i pojmove, što riječima postaju kad ih izgovorim. Postoji li riječ bez uha što ju sluša? Postoji li ljepota bez oka promatrača?

Promatram ljude, živote, što pored prozora promiču. Hej djevojko..ženo..da ti..što izvanjsku ljepotu tako brižno njeguješ..skrivaš li nutrinu svoju zapravo? Slažeš li ikad riječi i pojmove u ono što jesi, a ne ono što htjela bi biti? Ljubavi tražiš, kažeš mi, no koliko sigurna si u to? Mladiću..gospodine..da ti..što nadolazećem djetetu svome toliko se raduješ..i krinkom blagosti pokrivaš se..a ne vidiš da te se boje..oni što vide ispod krinke tvoje..da, hladnoćom ogrnut si. Ne galami o izgubljena dušo..da ti, koja uvijek najglasnija si..ušutkati želiš tu galamu u svojoj glavi..što viče..što zaglušuje..što pravdu traži..za tebe, za žrtvu tvoju, što sebičnu nesebičnost je hranila..život ti uništila..utihni malo..da drugi mogu te čuti..pažnju, za kojom žudiš, ti posvetiti...drugim putem možeš krenuti.

A tko sam ja, iza stakla? Govornik, promatrač, slušač?

Život sam koji živim.

- 15:05 - Komentari (3) - Isprintaj - #

11.04.2007., srijeda

Tišina

«Ti sve znaš», rekla je dok su joj prsti iscrtavali likove iz bajki po mojim golim grudima, a licem prevlačio smješak znatiželje i odobravanja. «Postavljaš jednostavna pitanja», jezik mi je opet bio brži od misli. Idiot. Munjeviti grč boli što joj je preletio licem, učas je zamijenjen smješkom. Taman kad htjedoh zaustiti riječi isprike, ispalila je «Osjećam se kao da sam živjela na drugom planetu.» «Uz mene se tako osjećaš?» progovorio je moj ego. «Ne, samo razgovarajući s tobom». I opet taj djetinji smješak. I opet taj znatiželjni pogled.

«Što radiš?», njeni prsti u mojoj kosi.
«Ništa. Promatram te. Skidam tajne s tvoga lica.»
«Tajne?»
«Pa,da. Kad sam te prvi put upoznala, bio si tajnovit.»
«Tajnovit sam još uvijek?»
«Jesi. Iako je nešto više svjetla u tebi», rekla je obješenjački.
«E pa baš ti hvala.» Poljupcem sam joj razmuljao taj zadirkujući osmijeh.

«Kakvo će vrijeme biti sutra?»
«Nemam pojma.»
«Hehe, evo da i ti nešto ne znaš.»

Zagrljeni prebirali smo tišinu.

- 08:55 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se