Šetao sam jednoć šumom, upijajući tople zrake Sunca koje se probijalo kroz rijetke krošnje. Meni nepoznata španjolska brda, kojima sam sam kročio, odisala su podnevnim mirom i meditativnom izolacijom, kakvu samo priroda može pobuditi. Par minuta prije, podijelio sam svoj skromni ručak s jednim čupavim žutim mačkom (meni kruh,njemu sir) i sad se lagano uputio dalje prema svom zamišljenom odredištu. Izgubivši se u svojim mislima, skoro se sudarih s njih tri. U prvi mah nalikovale su mi na Jutrenjku, Sutonku i Noćenku, tri vile suđenice što sudbine svih ljudi poznaju. No to bila je to samo igra moje bujna mašte, razigrane opojnim mirisima i toplinom šume, i tri vile ubrzo postadoše samo tri gospođe, poprilično zajapurene, izmorene i pomalo uplašene. Osupnuvši se preda mnom zastale su, a licima im prosrtuji i iznenađenje i strah i olakšanje i prijaznost, sve u djeliću sekunde, koliko je bilo potrebno da uoče moju nimalo prijeteću pojavu što je banula pred njih. A iznenađenje što su nekoga srele, brzo je zamijenilo pitanje „Oprostite mladi gospodine, biste li nam pomogli?“ upućeno meni na nekoliko europskih jezika. Pročitavši u mom osmijehu potvrdno razumijevanje i ne čekajući moje riječi odgovora, odmah je slijedilo: „Znate li koliko je još do hrama St. Joana? Hodamo već dulje nego što je pisalo na putokazu, pa nas zanima koliko je još udaljen.“
„O gospođe moje drage, pa vi ste malo s puta svog skrenule, jer mjesto za koje pitate sasvim je u drugom smjeru od ovoga kojim ste krenule“, veselo sam započeo svoj odgovor promatrajući šok, razočaranje i laganu posramljenost što ispisivala se po njihovim licima.“No ne brinite i ne žalite zbog promašenog smjera“ moj osmjeh nastavlja „jer jedno krivo skretanje ne znači i pogrešan put.“ Sad su se već upitnici počeli javljati na licima, koja su maločas skoro u očaju zaplakala. „Bio sam već u tom zdanju, koje hramom St. Joana nazivaju, ali jao i pomagaj! Hram koji tražite ruševno je ruglo, što u davna je vremena sagrađeno na službu ljudima. No ljudi što sagrade, jednakom brzinom i razruše. Tako bješe i s tim hramom. Pregažen je nadilaženjem vlastite svrhe i sad stoji kao ruševan spomenik ljudskom duhu, koji u želji za vlastitim uzdizanjem brzo gradi, a zatim sam ruši i odbacuje ono što je tako mukotrpno gradio.“ Nerazumijevanje moje tirade bilo je ono što sam očekivao, ali gospođe su mirno stajale u iščekivanju nastavka i poante ove moje, sad već razvijajuće, pričice.
„ Međutim, ustrajete li dalje ovim putem obećajem vam nagradu. Ponijet ćete kućama nešto, zbog čega će vam se sva ova šetnja, strah i umor činiti snom što ga ostaviste u nekoj nemirnoj noći za sobom. Nakon petsto metara stići ćete do jednog obronka i srest ćete žutog mačka. Umiljata je to životinja i obradovat će se vašem dolasku, a milovanje nagraditi umirujućim predenjem. S lijeve strane nalazi se izglačana stijena, koja kao da poziva da se odmorite na njoj. Sjednite, predahnite, pomilujte, a možete i nahraniti mačka, bit će jako zahvalan. I tada podignite pogled. Pogledajte ono zbog čega svako skretanje puta dobija smisao. Pogledajte nešto što ćete pamtit dok ste žive. Ono što ćete ugledati jest pravi hram. Ne još jedan spomenik ljudskom egu, već hram što ga je priroda podigla. Hram koji slavi ljepotu i život, neopterećen niskim pobudama i zatomljenim strastima. Pred vašim pogledom prostirat će se stijene začudnih oblika, naslagane pod nemogućim kutevima. Upijat ćete boje i oblike, Sunce i sjenu što po stijenama plešu i nećete se moći nagledati tog prizora. Izgleda kao da su se Golemi nabacivali u svojoj razigranosti, te ih nešto prekide i stijene ne pospremiše. Pred ovim zadivljujućim pogledom, u prvi mah osjećat ćete se malima, no prvotno strahopoštovanje i udivljenje zamijenit će osjećaj neobuzdane radosti i sreće. Kad se zasitite, okrijepite, odmorite, uzmete iz tog pogleda ono što vam srcu nedostaje, lagano možete krenuti natrag tražiti ljudske hramove, ako će vam još biti do njih. No ubrzo nakon što vi odete, naići će netko drugi po svoj komadić radosti, po komadić pogleda. Izvor je neiscrpan.“
Ništa im sigurno nije bilo jasno, ali siguran sam da, nakon što su stigle do vidikovca, kućama su ponijele jedan veličanstveni pogled i jedan komadić radosti, da ga dijele svojim ukućanima. Kao što sam prije njih ja uzeo svoj i dijelim ga sada s vama.
|
