S ulica Kabula i malo sire

Rujan 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (5)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (9)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (10)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (6)
Rujan 2007 (6)
Kolovoz 2007 (14)
Srpanj 2007 (22)
Lipanj 2007 (2)

< veljača, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Zemlja rata i terorizma. Pakao. cesto su rijeci kojima opisuju ovu zemlju, ovaj grad. Afganistan. Kabul. Ima istine u vijestima koje cujete i koje citate, ali postoji i nesto vise. Gostoljubivi ljudi, dobra hrana i 5000 godina stara kultura.
Kabul i Afganistan, koji vam nikada nece pokazati sluzbeni mediji, pornadjite ovdje.

ZASTICENO Copyrightom ©

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dnevnik.hr
Kabulonline.com


Blogovi koje volim i
ljudi na koje sam ljubommorna

Malo drugacija Kina
Dogodovstine pijanih glazbenika
Ljekovito bilje kakvo niste znali
Baba uvijek mudro zbori
Veterinarski kutak
Poliperspektiva za sve umjetnicke duse
Bolje Paksu nego onaj supak
Bijele vrane ili crne ovce
Jednostavno volim biti protiv. Ovaj put, protiv nasilja.

Web Hrvatska


FOTO
Uglavnom: Samo Lah
Ponekad: Ivana S. Lah


Pise
Ivana S. Lah
ivanin.mail@gmail.com


Blogerica.com>


Ja sam...
Ja sam dvadesetdevetogodisnja novinarka. U Kabulu radim vec vise godinu dana. I dok vecina drugih stranaca svoje kabulske dane provodi u svojim skupocjenim kucama u elitnom dijelu grada ili u jednom od elitnih, "foreign pasportss only" restorana, moj suprug i ja pronalazimo djelove Kabula u koje stranac nije usao vec trideset godina. Mi zivimo u kuci daleko od sigurnog centra, sa susjedima afganistancima i po obicajima Afganistana. Zimi cijevi odledjujemo let lampom, a na plus 47 nemamo klimu, pa cak ni ventilator. Mi znamo razliku izmedju bazara ptica i pilece ulice, i gdje kilo marihuane mozete nabaviti za tri dolara i gdje ce vas vlanik radnjice pozvati na caj, a kuda trebate proci sa sto manje zadrzavanja.



26.02.2009., četvrtak

Oprostaji

Kada smo kao nevjencan par suprug i ja prvi put dosli u nase kabulsko susjedstvo izazvalismo javnu sablazan. Muskarac i zena zivjeli su skupa a nisu bili vjencani. Bez obzira na neodobravanje naseg nemoralnog nacina zivota susjedi iz ulice dosli su u pomoc.

Netko je donio cekic, drugi je dionio balu tkanine za zavjese, treci je doino sivacu masinu na kojoj je balu pretvorio u zavjese i stoljnjake ti ih uz pomoc ostatka ulice pokacio po prozorima. Uskoro su iz ostatka susjedstva poceli pristizati ljudi noseci case, tanjure, escajg, pa i stolice i stolove. Uskoro smo u kuci imali sve sto nam je bilo potrebno, pa cak i jedan stednjak. Uprvih sedam dana naseg afganistanskog bivstvovanja, susjedi su nam nosili i ukusno spravljenu afganistansku hranu. Znali su da ne znamo sta i gdje kupiti, a nisu zeljeli da im novi susjedi, gosti Afgansitana budu gladni.
Mi smo u soku prihvacali velikodusne darove u stvarima i hrani ne svacajuci da je ono sto nas jesnaslo afganistanska gostoljubivost.

Kako bismo prestali biti javna sablazan, a svakako smo prije ili kasnije planirali vjencanje, na prvom godisnjem odmoru organizirali smo hitru svadbute se u Afganistan vratili kao bracni par. Nase prijatelje i susjededoveli smo pred novukontroverzu. Zasto oni nemaju djece, pitali su se izmedju sebe svakodnevno, a na nas vrseci stalan pritisak. Na ehsanovoj svadbi njegova mama mi se ljubazno obratila: „ Jeli tako da nam je mlada lijepa?“ „Krasna je.“ slozila sam se, iako sam u sebi jos prezvakavala cinjenicu kako su njih dvoje prvi rod, od dva brata djeca. „Ima samo 18 godina,“ nastavilaje uzareno pricati sretna majka „da si se ti udalamlada sada bi vec imla dijete od 10 godina. Saada si stara.“ Zakljucila je zena i ostavilame u soku. Sa svojih dvadeset i osam godina, uopce se nisam osjecala staro.

Kada smo nedavno Ehsanu, Aminu i Faridu objavili da sam trudna, iako su nam veselo cestitali, u njihovim glasovima se osjetila iskrena zabrinutost: „Miss Ivana,“ rekli su mi „moras sto porije prestati sa poslom i otici kuci. Ovdje nema dobrih bolnica.“
Unatoc njihovim savjetima, radila sam jos neko vrijeme, polako se pripremajuci za onaj tuzan dan kada cemo ih obavijestiti da napustamo Afganistan. Ucinili smo sve sto je u nasoj moci da svim nasim uposlenicima osiguramo nastavak rada i placu, te kada smo u tome i uspjeli, urucili smo im pisma preporuke, malu otpremninu i obavijestili ih o tocnom datumu odlaska.

Sutradana mi je Farid, dok me uje vozio na posao rekao: „Miss Ivana, ja sam ljut i umoran.“ Zbunjeno sam ga upitala zastose tako osjeca, a on mi je odgovorio iznenadjeno: “Pa zato sto mr. Samo i ti idete...“ Neko vrijeme smo proveli u razgovoru zbog njegove ljutnje i umora, dok mi napokon nije zasjalo sunce! On ne zeli koristiti rijec tuzan, jer afganistanac to nece reci ni kada mu umru majka,otac ili dijete, ali je osjecao strahovitu potrebu da samnom podijeli svoju tugu oko naseg odlaska.

I Ehasn i braca Farid i Amin pozvali su nas na oprostajnu vecere koje zbog obiljakojim su nas pocstili, darova i izljeva krite afganistanske njeznosti zasluzuju odvojenu pricu.

- 19:26 - Komentari (16) - Isprintaj - #

07.02.2009., subota

P.S.

Moj oprostajni post je tekst gdje se oprastam od Afganistana, ne od bloga. Jos puno afganistanski prica, ostalo je neispricano.
Mozete ocekivati jos afganistanskih prica, cim nam u novom domu proradi internet, a sada odoh pakirati.
Do skorog citanja!
- 04:23 - Komentari (12) - Isprintaj - #

06.02.2009., petak

Oprostajna prica

Danas je u mom uredu eksplodirala klima. Najprije su iz nje poceli dolaziti cudnovati zvuci. Potom se iz otvora ukazao lagani bijeli dim nakon kojeg je slijedila lavina neke crnkaste prasine i bijelog pepela. Zatim se lagano zaiskrilo kod kutije sa osiguracima, a nedugo zatim cijela moja kancelarija bila je u mraku.

Klime i kutija sa osiguracima najvece su misterije moje kancelarije. Rijetko im se priblizavam, a jos rjedje imam poriv da ih diram. Dakle, o tehnici "sam svoj majstor" nije bilo govora, pozvala sam elektricare.

Dva zbunjena taljana gledala su uokolo u dimom zagusenoj prostoriji, zbunjeno se ceskajuci po savrseno uredjenim bradicama. Nedugo zatim u prostoriju su iz nepoznatog pravca dolutala i dva turcina koji su poceli pregledavati uticnice, testirajuci ih mojim kuhalom za vodu.

Nakon pola sata, ova cetvorica su otisla, te su se vratili pobjedonosno sa sobom vodeci dvojicu afganistanca. Dvojica afganistanca su doista izgledali kao elektricari. Na radnom opasacu nosili su razne, meni nepoznate alate a na glavi su imali zute sljemove.

Podsmjesljivo su pogledali plasticne posudice koje sam postavila uz rub zida, kako bih uhvatila vodu koja je sada u slapovima curila iz pokvarenog klima uredjaja.
Nisu ponjeli lojtre, pa su najprije pokusali popraviti klimu stojeci na mojoj stolici. Moja stolica ima tockice, te je vrlo nestabilna. Ustanovil sa da tako ne ide. Iz konferencijske sale donijeli su koznu, potpuno novu stolicu. Pokusala sam ih nagovoriti da na stolicu prije nego je upropaste blatnjavim cipelama, stave papir, ali to su odlucno odbili.

Nesto su poceli cackati po kutijici sa osiguracima, dok sam ja radila za svojim racunalom koje je zahvaljaujuci cudnoj bateriji ispod stola jos uvijek funkcioniralo.
Tada je radnik na stolici okrenuo glavu na suprotnu stranu od uredjaja koji je popravljao i kihnuo prosuvsi svoje klice po mom vratu, monitoru i stolu. Kihanje je popratio glasnim izvlacenjem sekreta iz najudaljenihih dubina sinusne duplje, te je isti istresao u jednu od zdjelica na podu. Na crnoj vodi iz klima uredjaja sada je plutala ogromna zelena fleka. Izasla sam iz kancelarije i ostavila ih da rade. Kada sam se nakon dva sata vrtila nazad, radnici su nestali, struja je funkcionirala, a u plasticnoj posudi jos je uvijek plutala zelna fleka. Klima jos uvijek nije radila.

Kasljanje, kihanje, hrakanja i zijevanje potpuno su prihvatljiv dio svakodnevnice, cak iako prilikom tih radnji ne pokrijete usta rukom. Kapljice pljuvacke koje izlaze pri tom, ne smatraju se odvratnim niti nepristojnim. Osim toga, u potpuno prihvatljiva ponasanja za muskarce spadaju sve vrste pljuvanja, ceskanja i uriniranje na javnim mjestima, ukoliko pristojno cucnete kod nekog zidica

Ipak, dvije stvari smatraju se odvratnima. Ukoliko prdnete na javnom mjestu, obitelj ce vas se vjerovatno odreci, a istresanje nosa u maramicu, popraceno odgovarajucim zvukovima izazvat ce negodovanje i izrugivanje slucajnih prolaznika.

Dakle, hracite i pljujte, ali na javnom mjestu nikadane praznite nosu maramicu …

I dok mi se zeludac lagano okrece dok pisem ovaj tekst, jedino sto mogu da pomislim je: "Nedostajat ce mi Afganistan i afganistanci. Stvarno ce mi nedostajati."

Farid i Amin su nas u petak pozvali na oprostajnu veceru, a subotu na oprostaj odlazimo kod Ehsana.

Slijedeceg utorka putujemo u Evropu gdje je korištenje maramice poželjno. Ako sve bude teklo po planu za sedam mjeseci suprug i ja cemo postati roditelji. Nase se obitelji raduju zbog toga sto se vracamo kuci, a ja imam osjecaj da napustam dom i odlazim u nepoznato.

- 09:08 - Komentari (28) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>