S ulica Kabula i malo sire

Rujan 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (5)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (9)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (10)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (6)
Rujan 2007 (6)
Kolovoz 2007 (14)
Srpanj 2007 (22)
Lipanj 2007 (2)

< rujan, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Zemlja rata i terorizma. Pakao. cesto su rijeci kojima opisuju ovu zemlju, ovaj grad. Afganistan. Kabul. Ima istine u vijestima koje cujete i koje citate, ali postoji i nesto vise. Gostoljubivi ljudi, dobra hrana i 5000 godina stara kultura.
Kabul i Afganistan, koji vam nikada nece pokazati sluzbeni mediji, pornadjite ovdje.

ZASTICENO Copyrightom ©

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dnevnik.hr
Kabulonline.com


Blogovi koje volim i
ljudi na koje sam ljubommorna

Malo drugacija Kina
Dogodovstine pijanih glazbenika
Ljekovito bilje kakvo niste znali
Baba uvijek mudro zbori
Veterinarski kutak
Poliperspektiva za sve umjetnicke duse
Bolje Paksu nego onaj supak
Bijele vrane ili crne ovce
Jednostavno volim biti protiv. Ovaj put, protiv nasilja.

Web Hrvatska


FOTO
Uglavnom: Samo Lah
Ponekad: Ivana S. Lah


Pise
Ivana S. Lah
ivanin.mail@gmail.com


Blogerica.com>


Ja sam...
Ja sam dvadesetdevetogodisnja novinarka. U Kabulu radim vec vise godinu dana. I dok vecina drugih stranaca svoje kabulske dane provodi u svojim skupocjenim kucama u elitnom dijelu grada ili u jednom od elitnih, "foreign pasportss only" restorana, moj suprug i ja pronalazimo djelove Kabula u koje stranac nije usao vec trideset godina. Mi zivimo u kuci daleko od sigurnog centra, sa susjedima afganistancima i po obicajima Afganistana. Zimi cijevi odledjujemo let lampom, a na plus 47 nemamo klimu, pa cak ni ventilator. Mi znamo razliku izmedju bazara ptica i pilece ulice, i gdje kilo marihuane mozete nabaviti za tri dolara i gdje ce vas vlanik radnjice pozvati na caj, a kuda trebate proci sa sto manje zadrzavanja.



25.09.2008., četvrtak

Strpljen - spasen

Neka istrazivanja pokazuju kako prosjecan covjek provede vise od jedne godine zivota cekajuci u raznim bankama, supermarketima, zracnim lukama, stanicama te prometnim guzvama.

Sigurna sam da prosjecan afganistanca cekajuci potrosi puno vise zivota.
Zato se strpljenju i "inshallah" filozofiji svaki afganistanac uci od malih nogu. Mi smo, kako bismo sacuvali zivce, morali proci brzi tecaj.

Pocinje se sa prometnim guzvama. Prometne guzve u Kabulu su svakodnevnica. Ulice ovog grada pravljene prije trideset godina nisu sanirane niti jedan jedini put. U medjuvremenu se broj vozila udesetostrucio. I to kakvih vozila. Pored vas u guzvi mirno stoji magarac. Ulicu, izmedju vozila, prelazi stado ovaca. Pored vas je sareno oslikani pakistanski kamion, a desno od vas vojno vozilo sa vojnicima naoruzanim do zuba, koji se bezuspjesno pokusavaju probiti rubom plocnika, pravdajuci se glasnom sirenom.

Neki vidovi transporta:
Pakistanski kamion i kabulski taksi
Photobucket

A moze i ovako
Photobucket

Bicikli - pouzdani drugovi svakog Afganistanca
Photobucket

Kao ustalom i magarci
Photobucket

Svi vozaci trube, tako da glasnu sirenu vojnog vozila mogu cuti samo oni najblizi susjedi. Nekoliko vozaca dovikuje pastiru da pozuri sa prelaskom ulice. Djeca prosjace oko vozila glasno vicuci "bakshish, bakshish". U tom momentu motocikl ispred vas se pomakne za dva metra. S obzirom da je sa vase strane upravo dosao prodavac sa malim standom na tockovima ne uspijevate se pomaknuti, nego to ucini vas lijevi susjed koji sada zadovoljno blokira prolaz i vama i svima iza sebe.

Prometne guzve u Afganistanu prati strahovita neizvjesnost. Nekim cudom, ovakve se guzve znaju rascistiti za desetak minuta, dok drugi put morate cekati dva do tri sata.
Nakon mjeseci nerviranja, potpuno smo se opustili. Cekanje u prometnoj guzvi ne izazva nam vise blage slomove zivaca.

Kada smo svaladali prometne guzve, prelazimo na visi nivo: zracni prevoz.
Zaboravite na sve predstave o tome koje ste stekli na zapadu. Vrijeme je za probijanje u zracnu luku. Da biste usli na Kabulski internacionali aerodrome morate prvo proci pregled torbi. Skener za torbe ponekad radi, a ponekad i ne. Naravno, radi se o jednom jedinom skeneru. Bez obzira na to da li skener radi, savjesni redari ce otvoriti svaku torbu i detaljno je pregledati. Na pregledanje torbi u zenskom redu, znatno se manje ceka. Zbog toga smo suprug i ja razvili strategiju: sve torbe na pregled nosim ja. Zene putuju rjedje, pa sam u zenskom redu cesto sama.

Kada prodjete prvu kontrolu torbi, dolazite do velike ograde i betonskog zida gdje cekate da vam se novi strazar smiluje i pusti vas naprijed. Zbog cega tu stojimo, ne zna se. Nakon nekog vremena, dogadja se i ta radost pa napredujete dalje ka novim strazarima koji vas zadrzavaju na neko vrijeme. Zbog cega, takodjer se ne zna. Sa te pozicije vec mozete vidjeti aerodromsku zgradu i dugacak red do drugih strazara koji pregledavaju torbe. Sluzimo se istom tehnikom, te opet odnosim sve stvari u zenski red. Prolazimo relativno brzo do aerodromske zgrade. Iako kazu da je nedavno obnovljena, zgrada jois uvijek potsjeca na rusevinu koju su sagradili rusi nekoliko desetljeca ranije. Na ulazu pretresaju muskarce pa baterijsku lampu i upaljac skrivamo u moju torbu. To cesto zna biti jedini prosvercovani upaljac pa pusaci stoje u redu kako bi dosli do dragocjene spravice.

Dolazimo do treceg reda. Tu placamo aerodromsku taksu. Tu ce onima slabijih zivaca za desetak dolara pomoci vojnik. Provesce vas preko reda u prostoriju u kojoj cete opet cekati kako biste se cekirali na let. Mi smo strazara potplatili samo jednom. Veselje koje osjecate prilikom naguravanje je nesto sto ne zelimo propustiti.

U redu za cekiranje na let primjecuju da nam nisu umotali torbe u neku foliju. Pokusavaju nas nagovorit da izadjemo iz reda jer je umotavanje u foliju obavezno. Odlucno odbijamo i idemo dalje. Umotavac torbi u foliju ne odustaje te nas slijedi do samog saltera. Tu nam daju komadic papira i torbe, neumotane, odlaze na let.

Doalzimo do pretposljednjeg reda. Tu cekamo da nas jos jednom ispipaju i pregledaju rucni prtljag. Ne dozvoljavaju nam ponijeti kablove za fotoaparat te ih suprug potplacuje sa deset dolara a ja radim laganus scenu pokazujuci svoju press karticu te bitno preuvelicavajuci cijenu fotoaparata. Galamim kako ce mi strazari osobno platii stetu ako se bilo sto dogodi mojoj cijenjenoj opremi.

Cetvrti red je sala. Tu nam kratko osmotre putne dokumente i idemo dalje.
Tek tada pocinje pravo cekanje. Da li ce zrakoplov doci ili ne, ne zna se. Misterija je i koliko dugo cemo cekati.

Ukoliko imamo srece, te zrakoplov doista poleti taj dan, cekaju nas jos dva reda. Prvi red je zapravo stampedo putnika koji se pokusavaju sto prije probiti do autobusa koji nas treba odvesti do naseg zrakoplova.
Drugi red je gori. Cekate na strasnoj zegi ili strasnoj zimi, dok strazar pusta putnike u avion. Jednog po jednog. Kada se napokon ukrcate u letjelicu pitate se hoce li ta skalamerija uopce moci poletjeti. Ali, nevjerovatno, skalamerija leti i, za razliku od svih ostalih avioprevoznika, ima najbolju hranu na svijetu. Nekoliko puta sam posumnjala da se kod pilotove kabine krije pakistanski pretis lonac koji lagano krcka na malenom plinskom kuhalu. Zahvaljujuci tradicionalnoj afganistanskoj gostoljubivosti i postovanje prema gostu putnici mogu dobiti i repete, a mi tu divnu mogucnost nerijetko iskoristavamo.

- 05:23 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se