S ulica Kabula i malo sire

Rujan 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (5)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (9)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (10)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (6)
Rujan 2007 (6)
Kolovoz 2007 (14)
Srpanj 2007 (22)
Lipanj 2007 (2)

< kolovoz, 2008 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Zemlja rata i terorizma. Pakao. cesto su rijeci kojima opisuju ovu zemlju, ovaj grad. Afganistan. Kabul. Ima istine u vijestima koje cujete i koje citate, ali postoji i nesto vise. Gostoljubivi ljudi, dobra hrana i 5000 godina stara kultura.
Kabul i Afganistan, koji vam nikada nece pokazati sluzbeni mediji, pornadjite ovdje.

ZASTICENO Copyrightom ©

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dnevnik.hr
Kabulonline.com


Blogovi koje volim i
ljudi na koje sam ljubommorna

Malo drugacija Kina
Dogodovstine pijanih glazbenika
Ljekovito bilje kakvo niste znali
Baba uvijek mudro zbori
Veterinarski kutak
Poliperspektiva za sve umjetnicke duse
Bolje Paksu nego onaj supak
Bijele vrane ili crne ovce
Jednostavno volim biti protiv. Ovaj put, protiv nasilja.

Web Hrvatska


FOTO
Uglavnom: Samo Lah
Ponekad: Ivana S. Lah


Pise
Ivana S. Lah
ivanin.mail@gmail.com


Blogerica.com>


Ja sam...
Ja sam dvadesetdevetogodisnja novinarka. U Kabulu radim vec vise godinu dana. I dok vecina drugih stranaca svoje kabulske dane provodi u svojim skupocjenim kucama u elitnom dijelu grada ili u jednom od elitnih, "foreign pasportss only" restorana, moj suprug i ja pronalazimo djelove Kabula u koje stranac nije usao vec trideset godina. Mi zivimo u kuci daleko od sigurnog centra, sa susjedima afganistancima i po obicajima Afganistana. Zimi cijevi odledjujemo let lampom, a na plus 47 nemamo klimu, pa cak ni ventilator. Mi znamo razliku izmedju bazara ptica i pilece ulice, i gdje kilo marihuane mozete nabaviti za tri dolara i gdje ce vas vlanik radnjice pozvati na caj, a kuda trebate proci sa sto manje zadrzavanja.



30.08.2008., subota

Kreativno prosjacenje


"Dijete mi je ispalo. Dijete mi je ispalo", urlikala je ocajno mlada majka iznad djecaka koji je gotovo nepomicno leazao uz rub prasnjavog plocnika. Na celu mu vidjela zgrusana krv. I automobili i pjesaci su je zaobilazili, ignorirali je. Zaustavili smo se da joj pomognemo, ali nas je policajac vikom potjerao dalje. Govorio je nesto o prometnoj guzvi. "Kako bezosjecajno", pomislila sam, ali nismo ostali. Otako su mi zimus uhapsili uspruga zbog fotografiranja, izbjegavamo sukobe, prepirke te bilo kakvo komuniciranje sa policajcima.

Nekoliko dana kasnije, na istom mjestu i u isto vrijeme vidjeli smo istu zenu i isto dijete u identicnoj situaciji. Mudra zena je igrala na samilost stranaca koji se bas u to vrijeme voze kuci s posla.

Photobucket

Nije proslo dugo a uz prozor naseg automobile zaustavila se jos jedna majka. U marami koja joj je visila oko vrata, visilo je dijete. Na celu je imalo krvavi zavoj. Izgledalo je ukomirano. Pokazivala je doktorske recepte i trazila novac za lijek. Sazalili smo se, kroz prozor joj dodajuci 50 afghana. Sutrada su se na istom raskrizju, potaknute inventivnoscu mlade zene od jucer, pojavilo desetak majki sa djecom koja su imala manje ili vise krvave zavoje oko glave. Tada smo shvatili: "Opet smo nasamareni." Nismo zalili za novcem koji smo joj dali. Sigurno joj je bio potreban.

Photobucket

Oni najhrabriji vrebaju na neoprezne vozace. Rijetko koji automobil u Kabulu vozi brzo. Ceste su lose a promet je zakrcen. Mali kaskaderi znaju da im pri toj brzini automobil ne moze nanijeti veliku stetu te se sa plocnika bacaju pred neoprezne vozace, naricu i traze novac za lijecnika. Iako zvuci nevjerovatno, nikada nisam vidjela da su ta djeca zaista povrijedjena. Iako riskantna, ova metoda je, ukoliko upali, doista profitabilna.

Na istoj ulici prosjaci i Kamal. Kamal ima deformaciju ruku. Praznovjerni afganistanci smatraju da ce, ako ih dotakne Kamal svojim batrljcima imati nesretan dan. Kada je shvatio da ne nasjedamo na stos, Kamal nas je ostavio na miru. Ukoliko se sretnemo na ulici, prijateljski se pozdravimo i produzimo svatko na svoju stranu.

Zdravi djecaci i djevojcice pokusavaju na praznovjernima "zaraditi" novac tjeranjem zlih duhova. Afganistanci vjeruju da je dim koji nastaje paljenjem sjemena biljke "espand" najucinkovitiji u tu svrhu. Zato ce vas ili vase vozilo okruziti djeca koja ce vas pokusati dobro nadimiti tim smrdljivim dimom. U zelji da otklonim smrad sto dalje od mene, ovoj djeci cesto dajem novac.

Nad razbijenim jajima svakodnevno zali desetogodisnjak Shakir. Svaki dan sjedi uz rub parka u Sahre Naw tiho placuci iznad razbijene skoljeke jaja. Kada smo ga prvi put vdjeli kako jeca, nismo odoljeli. Dali smo mu dolar. Shakir nas je nagradio svojom pricom: "Prodavao sam jaja. Zapeo sam za ovaj kamen i pao. Sva su se razbila. Ne smijem majci na oci", rekao nam je Shakir na engleskom.

Sutradan smo prosetali istim putem. Shakir je opet tiho plakao. Nije nas prepoznao. Valjda smo svi mi stranci isti. Opet nas je pocastio identicnom jadikovkom. Vjerovatno su to i jedine recenice na engleskom koje zna. Ovaj put nismo nasjeli.

- 05:21 - Komentari (19) - Isprintaj - #

28.08.2008., četvrtak

Vratio se nas olimpijac

Junak! Jutros je u gradu vladao kaos. Probijali smo se kroz prometnu guzvu vozeci se na posao. Pitala sam se zasto, o zasto, bas danas guzva mora biti ovako grozna. Onda mi je sinulo: danas se Rohullan Nikpai vraca kuci!

Oko kabusle zracne luke skupljaju se vec od rane zore tisuce sretnih afganistanaca koji zele pozdraviti ovog "heroja nacije".

Danas ce u Kabul, nakon vise od 50 godina cekanja, napokon stici jos jedna olimpijska medalja.

Rohullan Nikpai osvoijo je olimpijsku bronzu pobjedivsi u taekwondou spanjolskog sampiona Juan Antonio Ramosa.

Inace, Atash, kolega s posla kroz salu tvrdi: "Nas izbornik je bio glup. Trebali su na Olimpijadu poslati i talibanske snajperiste. Siguran sam da bismo tada i u streljastvu osvojili zlato".


- 08:25 - Komentari (13) - Isprintaj - #

21.08.2008., četvrtak

Afganistanka Marijam i emo djeca

Citam nedavno na nekom od bezbrojnih tinejdzerskih blogova kako je mama kriva za sve. Ova sesnaestogodisnjakinja, koja se potpisuje kao Emocionalno Zlostavljana, kaze: “mama i inace nikad nije zadovoljna. Zato sam ju vec pocela odjebavati. Nije mi vise vazno njeno misljenje."

Druga curica koja sebe naziva Emo girl tvrdi kako nju nikada nitko ne razumije. Njeni osjecaju koji naglasavju njeno osjetljivo stanje svijesti, te njenu zelju za kretivnim izrazavanjem sputavaju zli roditelji.

Emo curica – opazate li iskonsku tugu u njenim ocima
Slika uzeta sa myemohairstyles.com

Photobucket

U isto vrijeme ovje curice i decki imaju racunar, mobitel, idu u skolu i oblace se po posljednjoj emo-modi, a kod frizera placaju enormno mnogo da ih osisa na poseban emo nacin. Svoj osjetljivost naglasavju "pirsanjem" obrva ili usnica. Sve to placaju, omogucavaju i daju roditelji koji se nadaju kako ce te curice jednog dana shvatiti kako im roditelji zele samo najbolje. Tu su i ona famozna indigo djeca koja svoje tinejdzerske musice objasnjavaju svojom neobicnom indigo aurom.

Kada sam ja bila tinejdzer nisu postojali ovi pomodni nazivi, ali da sam ih znala sigurno bih se pokusala proglasiti i emotivno zlostavljanom i indigo i emo tinejdzerkom. Moj pokusaj bi u samom zacetku zasigurno ugusila moja majka. Ono cega se iz tog doba jasno sjecam je da su mi roditelji bili za sve krivi. Danas sa zaljenjem priznajem: moji roditelji su bili u pravu.

U Afganistanu, na svu srecu, nema ni emo, ni indigo, ni emotivno zlostavljanih tinejdzera i djece. Bez struje, bez vode, bez odjece i obuce, djeca su suvise zauzeta pukim prezivljavanjem, pa nemaju vremana biti indigo ili emo.

Curica prosjaci zaljepljena na prozor automobile
Photobucket

Djeca za zivot najcesce zaradjuju prosjacenjem. Prilikom setnji gradom vase kretanje onemogucava mala vojska djece koja pokusava na bilo koji nacin od vas iskamciti koji cent.

Neki ce samo traziti dolar vjesajuci se za rukave i cmizdreci. Drugi ce hrabro rastjerivati ostalu djecu i oslobadjati vam put, trazeci od vas da ih unajmite kao tjelesnu strazu. Neki ce vam pokusati oteti novac iz ruke kada pokusate platiti neku kupljenu stvar.

Djeca ne prosjace iz obijesti. Prosjače da nahrane obitelj.
Marijam, djevojcica koja prodaje sibice, više prosjaci nego zaradjuje kako bi nahranila bracu, sestre i nepokretnog oca. Iako vecini djece odbijamo dati novac, jer tada postaju jos nasilnija, od Marijam uvijek nesto kupimo. Marijam osim za hranu skuplja i za skolovanje.

Marijam takodjer prati modu, pa je nos probusila i ukrasila ga spagicom.
Photobucket

Kada smo prije dvije i pol godine prvi put upoznali Marijam i od nje kupili kutiju sibica, otrcala je do prve pekare i kupila kruh. Dala je kruh musavom cetverogodisnjem djecaku koji je odmah s kruhom otrcao kuci.

Marijam, iako taj dan jos nije jela, nije htjela ici kuci. Savrsenim engleskim jezikom nam je objasnila da treba skupiti novac za skolske potrebstine. Kada je francuskinja u nasem drustvu nije dobro razumjela, Marijam je svoju pricu ponovila na tecnom francuskom jeziku.

Objasnila nam je: "U skoli ucim francuski, na tecaju engleski, a pocela sam uciti i njemacki. Pored toga govorim i pisem i dari i pashtu, pohvalila se."
Cak i univerzitetski profesori rijetko govore i pisu i dari i pashtu, a o ostalim jezicima i da ne govorimo.

Nedavno smo na Chicken streetu opet sreli Marijam. Uspjela se upisati u jednu od najelitnijih skola u gradu. U toj skoli nastava se odvija iskljucivo na engleskom jeziku jer je pohadjaju i djeca stranaca zposlenih u Kabulu. Pitala nas je zelimo li kupiti zvakace gume. Pitali smo je da li opet skuplja za skolski pribor. Ne, odgovorila je. Skola mi je daleko pa moram hodati nekoliko sati svaki dan. Sada skupljam za bicikl.

Ostarjele pakistanske zvake smo bez imalo zaljenja platili desetostruko.

- 10:14 - Komentari (27) - Isprintaj - #

16.08.2008., subota

Abaz Print and Photoshop

Abaz Print and Photoshop je prazan. Mala obiteljska fotokopirnica nekada je vrvjela ljudima koji su zeljeli iskopirati putne isprave, osobne iskaznice i razne potvrde. Radnja se nalazila u najprometnijem dijelu grada. Osim Indijske ambasade, tu je i poznata Passport ally – ulica u kojoj je smjesten ured za dobivanje putovnica i ovjeru viza te ministarstvo unutranjih poslova i poljska ambasada.

Ispred Abaz Print and Photoshop nekadaPhotobucket

U toj smo radnji suprug i ja bili stalni klijenti. Radnja je nudila i tiskanje fotografija po odlicnim cjenama. U toj radnji smo se i fotografirali svaki put kada bi morali vaditi novu afganistansku vizu.
Hamed, sin gazde, bi nas uvijek veselo pozdravio i ponudio svjezim cajem. Dok smo cekali fotografije koje je spora masinerija tiskala, razgovarali smo o buducnosti. "U Afganistanu nema buducnosti," zakljucio bi Hamed svoj monolog uvijek istom recenicom. "Samo mladi i talentirani ljudi kao ti mogu dovesti ovu zemlju na pravi put." odgovarali smo mu suprug i ja recenicom jednako ofucanom.
Hamed je zarko zelio postati nogometas. Sa sjajem u ocima pricao je o treninzima na ozloglasenom kabulskom stadionu. "Na tom stadionu, talibani su vrsili pogubljenja i kamenovanja, a sada na toj istoj travi mi treniramo nogomet." Izvjestaje o golovima i kako je izveo ovaj ili onaj potez nisam slusala. Nogomet me nikada nije interesirao.
Hamedu to nije bilo jasno. Svaki put kada bi kopirao vizu iz moje putovnice rekao bi: "Hrvati imaju super nogometni tim, a ti ne znas nista o tome??" I dok se on iscudjavao mom neznanju, ja sam se uvijek nanovo cudila kako djecacki snovi u Afganistanu mogu trajati tako dugo.
Kada je cetvrtog srpnja Kabul potresla eksplozija koja je odnijela 58 zivota, svih 8 odraslih muskih clanova te obitelji radilo je u pretrpanoj radnji. Svih osam clanova obitelji i sve osobe koje su se tada nalazile u maloj radnjici izgubile su zivot.
Tim putem se inace vozimo na posao kao i nas cimer Jan.
Dan prije eksplozije iz Kabula mi smo odletjeli na odmor. Nas cimer Jan je prosao Indijsku ambasadu samo 20 minuta ranije i izbjegao masakr.

Kabul
Photobucket

Nama se slicna stvar dogodila vec nekoliko puta. Prvi put smo za samo nekoliko minuta izbjegli strahovitu eksploziju na Massoudovom kruznom toku. U tom napadu je poginulo 16 uposlenika amercike ambasade. Iskreno receno, ja eksploziju nisam ni cula zbog ulicne buke, buke vozila i buke iz auto radija koji je vozac navio do daske.

Kad samo stigli kuci zatekla su me blijeda i uzasnuta lica Eshana i Amina. Vijest o eksploziji stigla je do njih prije nas, a znali su da sam ja u to vrijeme na tom mjestu u kupovini. Bili su uvjereni da me vise nema. Praznovjerni Ehsan nas je gledao kao da je upravo video duha.

Drugi put sam lezerno usetala u svoju kancelariju, iznenadjeno zakljucivsi kako nema nigdje nikoga. U prvi mah sam pomislila da je u pitanju neki vazan sastanak na koji sam zaboravila, a onda su mi javili da su svi u sklonistu. Samoubojica se raznio u susjednoj ulici, na raskrizju koje smo suprug, Jan i ja upravo prosli.
Treci put nekoliko raketa je palo na nase susjedstvo, samo za jedno dvoriste fulajuci nasu kucu.
U Afganistanu ljudi umiru svaki dan. U Afganistanu strasni samoubilacki i ostali napadi se dogadjaju svakodnevno. Ali ako se dogode u blizini neke od medjunarodnih institucija, to postaje vijest. Tada analiticari donose strasne prognoze o situaciji koja se stravicno pogorsava. Da je 58 Afganistanaca poginulo u nekom polju, u provinciji, daleko od stranaca, vijest o eksploziji bila bi duga jednu recenicu ili dvije.
Stanje u Afganistanu i Kabulu je otprilike isto kao i svake godine ljeti. Nesto cesci napadi, malo vise sigurnosnih snaga po ulicama koje usporavaju saobracaj i, kao i svake godine, panika koju internacionalni analiticari prezentiraju javnosti.
Mali ljudi kao Hamed iz Abaz Print and Photoshop u Afganistanu ginu svaki dan. Oni nikada nisu vijest.

- 05:54 - Komentari (12) - Isprintaj - #

12.08.2008., utorak

Zbog guzice zamalo izgubih glavu

“Mmm…. Hobotnica”, bijase moja misao jucer ujutro neposredno poslije budjenja. “Mogla bih u Ciano”, bila je moja druga misao. Tu se mogu kupiti pancetta, prsut, mortadela, sirevi te razni morski plodovi. Tu sam jednom vidjela i zamrznutu hobotnicu. Cijene su astronomske, ali kada guza zine...

Kada sam vec u Cianu, mogla bih posjetiti i nase vojnike u obliznjoj vojnoj bazi. Uskoro idu, pa bih se htjela pozdraviti i pozvati se na oprostajnu zabavu. Prave odlicne rostilje.

Ciano i posjet hrvatskoj vojsci ne priustimo si cesto. Pored astronomskih cijena razlog je i cesta koja vodi i do jednog i do drugog objekta. Strasni “Jalalabad road”. Cesta se zove Jalalabad road zato sto je to jedina cesta koja vodi do Jalalabada. Ujedno, cesta vodi i do zatvora Pole Charhi, dvije-tri baze, UNovog sjedista, te jos nekih vaznih institucija.
Na ovoj cesti poginulo je vise ljudi nego bilo gdje u Kabulu. Statisticki gledano, ova cesta najcesca je meta samoubilackih i inih napada.

To jutro sam dosla u kancelariju sa odlukom da svoje jutarnje mastarije sprovedem u djelo za vrijeme pauze za rucak. Raspitala sam se kod osobe za sigurnost, njemca, koji me je obavijestio kako cestom danas ne bih smjela ici, jer je dojavljeno da se neki Mirwais zeli taj dan raznjeti bas tu negdje. Ma nece Mirwais u koprive pomislim i zakljucim kako je upozorenje jednostavni pokusaj zastrasivanja, te kako se posto poto moram dokopati zeljene mi hobotnice.
Nagovorila sam kolegu makedonca da mi se prikljuci, zamolili smo Farida da nas pokupi pred zgradom u 12, te smo se nakon rucka veselo zaputili u kupovinu. Nakon kupovine i ugodnog posjeta, vratili smo se na posao.

Nekako neplanirano, kolege su nas nakon posla pozvale i na setnju gradom. Kako smo vec dugo ovdje, vecina novih kolega nas moli za pomoc pri kupovini salova, tunika, nakita i ostalih turistickih budalastina. Taxi smo zaustavili na pola puta. Odlucili smo da je bolje ici pjeske, nego se kuhati u autu koji vec deset minuta stoji u guzvi. Od Ministarstva za zenska pitanja smo se zaputili kroz flowerstreet gdje mozete nabaviti sve od detrdzenta, igle, svijeca, soka i cvijeca do Chicken streeta. Chicken street je raj za sve koji tek dodju u Kabul. Prodavaci govore engleski, puno je suvenira, i nakita.
Kroz sporedne ulicice dosli smo i do moje omiljene radnje sa salovima, a onda smo prosetali do obliznjeg restorana. Ustanovili smo da je u procesu renoviranja, te smo onda prosetali do jednog malo udaljenijeg restorana.

Nakon vecere zovnuli smo Farida da nas vozi kuci. Sjeli smo u sivu corrolu, a on nas je obavjestio: “Prosli smo pored Ciana na vrijeme. Pola sata kasnije bila je grozna eksplozija.”

Provjerila sam. Eksplozija nas je mimoisla za dvadeset minuta. Odnijela je pet zivota, a deset ranjenih je jos uvijek u kriticnom stanju.

U Cianu nije bilo hobotnice. Morala sam kupiti lignje.

- 06:11 - Komentari (25) - Isprintaj - #

07.08.2008., četvrtak

Povratak u Kabul

Ma koliko god se trudili da na godisnji odmor odemo, a da pri tom ne dodjemo u kaoticnu kucu, to nam vec godinama ne uspijeva. Naime, moj dragi suprug ima teoriju: "Bolje je da radnici rade dok smo na godisnjem, nego da nam drndaju nad glavom dok smo tu."

Moram priznati kako njegova teorija u teoriji zvuci primamljivo. Tako je bilo i ovaj put, pa smo, s obzirom da su stropovi opet poceli otpadati u hodniku, dnevnoj sobi, kupatilu i kuhinji. Kada nam se iz one rupe za dimnjak u dnevnoj sobi slijevao crni curak cadzi pomjesane sa proljetnom kisom, odlucili otici na odmor i pozvati radnike.

Moler i zidar
Photobucket

Radnici u Afganistanu su zabavna celjad koja osim sto imaju nevjerojatan talent izazivanja sloma zivaca ujedno imaju i cudne navike koristenja stvari koje pripadaju poslodavcu. Jednostavno se odomace.

Zbog toga su na radnike koje smo pozvali budnim okom pazili Ehsan i Amin.
Prije odlaska na godisnji odmor, suprug i ja smo sve nase stvari i one vrijedne i one nevrijedne zapakirali u crne najlon vrece i prebacili ih u jedinu sobu koja nije trebala krecenje. One potpuno nevrijedne stvari koje se nakupe tijekom godina i za koje ne znate tko vam ih je poklonio ili gdje ste ih kupili i zasto, ostavili smo u dnevnoj sobi prekrivene velikim komadima tkanine.

Postere koji nam ukrasavaju hodnik, a koje smo kupili na nekom buvljaku u Istambulu, takodjer nismo sklanjali sa zidova.

I dok smo frizider zastitili najlonskim vrecama, sa sporetom smo bili neoprezni. Iako smo ga pokrili najlonom kako se ne bi prasio, plinsku bocu smo ostavili povezanu.
Sva alkoholna pica smo sigurno zakljucali u spavaonicu, skupa sa laptopom, printerom, dvd playerom i televizorom.
Sigurni u to da smo sve uradili kako treba, zadovoljno smo otisli na godisnji.

Kada smo se nakon dvadeset i cetiri satnog leta vratili nasem kabulskom domu, zakljucili smo, ponovo i iznova, kako teorija o radnicima opet nije funkcionirala kako treba. Iscrpljeni neispavani zazeljeli smo kavu. Plina u plinskoj boci nije bilo.

"Radnici su htjeli sebi kuhati kada su bili na pauzama, pa su koristili vas sporet."
Moj sporet je jedina stvar u kuci koju zaista savjesno odrzavam. Bio je uljepljen svim mogucim vrstama iskipljenih masti, umaka i komadica nekoliko tjedana starog mesa.
Cistacica Najiba ga je pazljivo i u rukavicama posipala sredstvom za otcepljavanje zahoda.

Vrece sa pazljivo slozenom cistom odjecom bile su razbacane po krevetu, a na nekada cistoj plahti video se ogromni otisak nekog vrlo prljavog bosog stopala.

Htjeli su pronaci DVD-e te posuditi jedan. Tom prilikom su pronasli vino koje smo sklonili "na sigurno", a Ehsan ih je ulovio kako skidaju zastitnu foliju sa cepa.
Rekli su mu tada: "Ma hajde brate, posudi nam koji DVD, reci nam gdje su. Stranci ih sigurno imaju."

Na svu srecu, Ehsanovi "bratski" osjecaji prema molerima nisu bili dobro razvijeni, pa im je oduzeo vino i otjerao ih iz sobe.
Stvari koje su ostale nespakirane i ponudjene izgleda da su dobro bile prihvacene jer ih nije bilo.

Primjetili smo i ruznu poderotinu na jednom od postera u hodniku. Ehasn nam je objasnio kako je bio sa zidarima na krovu kada je jedan od njih otisao u toilet. Kada ga nije bilo jako dugo, Ehsan je sisao da ga potrazi. Nasao ga je kako pokusava odlijepiti poster sa zida.

Poster koji je plijenio paznju radnika
Photobucket

"Sta to radis?" upitao je Ehsan.
"Nista," odgovorio je radnik i dodao: "Htio sam samo ovaj poster ponijeti kuci".

Kad bolje promislim, ovaj put smo ipak dobro prosli. Najdraze nam je sto radnici iz nase kuce nisu odnijeli sebe pripite jer bi to nanijelo prilicnu stetu nasem ugledu u zemlji u kojoj je pice zabranjeno.

To sto nakon 24 sata nespavanja na putu nismo imali gdje leci vec smo zaboravili.

- 10:37 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se