Uzmete Republiku Hrvatsku. Oduzmete more. Dodate nekoliko planina visih od 7 tisuca metara. Sve to pomnozite sa 12 i napokon dobijete Afganistan. Da pojednostavim: Afganistan je 12 puta veci od Hrvatske.
Tu obitava, koliko je poznato preko 32 miluna stanovnika. Tocan broj se ne zna. U bespucima Hindu Kusha lutaju kuciji (kochiji??), na planinama i u pustinjima su se skrile tisuce sela koja nemaju ime, za cije se postojanje ne zna.
Ljudi se unutar zemlje sele svakih nekoliko godina zbog rata, suse, potresa, poplava ili lavina. Zbog prirodnih nepogoda nestaju desetci sela godisnje, a desetci novih se pojavljuju na nekom drugom mjestu. Nitko ih ne biljezi. Nitko im ne daje ime. Nitko osim seljana koji tu zive ni ne zna za njih. Za par godina, selo ce svakako nestati, a seljani ce se rasuti na sve cetri strane u potrazi za novim mjestom koje ce znaciti zivot.
Ceste do ovakvih mjesta ne postoje. Stovise, ceste su rijetke i lose, cak i kada postoje. Makadmaski putevi kojima mogu proci samo terenci i izdrzljive Toyotini kombiji vode do centara provincija. Ovakvim cestama put traje danima, satima, tjednima, ovisno da li idete automobilom, magarcem ili pjeske.
Zracna luka
Ni vlakovi ne postoje. Ali zato postoje zrakoplovi. Vecina Afganistanskih gradova ima zracnu luku. Uglavnom su ih sagradili rusi prije trideset godina, I od tada, po svoj prilici nisu nikada obnavljane. Iz raspucale piste raste trava, glavna zgrada aerodroma obicno je u raspadu, a jedino osvjezenje mozete dobiti od pristalog tinejdjera koji u kanti s ledom nosi prasnjave boce vode.
Zrakoplovi su u slicnom stanju, a vozni red ne postoji. Mozete samo zamisliti kako neudobno iskustvo mozete dozivjeti cekajuci danima na jednom ovakvom mjestu. Nakon sto sam nekoliko puta sebi priustila jedno takvo uzivanje, odlucila sam se okrenuti pouzdanijem nacinu transporta: Njemackom vojnom avionu.
Vojni aerdromi su puno ljepsi. Novac poreznih obveznika sirom Europe omogucio je ISAF-ovim vojnicima ugodno putovanje. Opremljene cekaonice, cisti toaleti, sank sa svim vrstama osvjezenja i grckalica, te relativno siguran vozni red i mene su primamili, te sam na povratku iz Mazar e Sharifa za Kabul odlucila letjeti njemackim vojnim zrakoplovom tipa C-160.
Kabina C-160
Njemacka preciznost ni ovaj put nije zakazala. Krenuli smo tocno u minutu. Smjestili smo sa na neudobne, ali ciste platnene sjedalice. Oruzje, namirnice i paketi profesionalno stegnuti ulijevali su samopouzdanje. Momci su ocigledno znali sve procedure, a pazili su i na detalje. Nekih tridesetak putnika se relativno brzo opustilo, prigusilo zvuk spuzvastim cepovima za usi i zaspalo. Let je krenuo u 4 sata u jutro.
U snu sam osjetila kako se zrakoplov naginje, gubi visinu i ponovo je zadobiva. Pripisala sam to slkozenom vojnickom manevriranju. U sebi sam protestirala zbog neugode u stomaku, ali nisam zeljela otvarati oci. A tada se desilo. Ozbiljni glas pilota je najavio putnicima da se spreme za prinudno sletanje. "Emergency landing" odjekivalo je u mojim usima. Otvorila sam oci i vidjela blago unezvjeren face putnika. Njemacki vojnik je tada dosao medju putnike objasnjavajuci situaciju. "Ne bi rebalo biti problema ali ako cujete zvuk broj 1, pognite glave, uhvatite se za koljena i cekajte. Sve ostalo bi trebalo biti normalno", rekao je
Na zvuk 2 trebamo krenuti prema izlazu za nuzdu i iskociti, objasnio mi je amerikanac koji je sjedio do mene. Cvrsto sam odlucila da ma sta se dogodilo, necu iskakati iz zrakoplova u letu.
Tada se oglasio zvuk broj 1. Svi su pogeli glave ka koljenima, a amerikanac do mene je ustao, zgrabio svoj neprobojni prsluk tezak zillion kila i krenuo prema izlazu glasno uzvikujuci "follow me!". Necu te slijediti budalo, pomislila sam. S tim prslukom ces pasti kao kamen. Ja cu se radije slupati. Posto su ga i ostali putnici ignorirali, moja odluka da niposto ne iskacem se dodatno ucvrstila. Stavila sam glavu na koljena i cekala.
S obzirom da je polozaj koji smo zauzeli jako neudoban, mnogi su se nakon nekog vremena ispravili u neki polusjedeci stav. Primjetila sam da se putnici preko puta mene smiju, te da uzbudjeno razgovaraju jedan s drugim. "Propeler se ne okrece" objasnili su mi.
Usta su mi se izvijala u posuaj smijeska dok je jedan od putnika pokusavao fotoaparatom snimiti nepokretni propeller. Tada sam i ja obratila paznju na motor koji se vidio sa mog sjedista. Iz njega je kuljao gusti bijeli dim.
Sjetila sam se jednog od osnovnih zakona elektrotehnike: "Sve masine rade na bijeli dim. Kad on izadje, masina vise ne funkcionira". S obzirom na kolicinu i intenzited bjelog dima, masina koju gledam ce svaki trenutak prestati sa radom, ako vec nije.
Odjednom, zrakoplov se poceo naglo spustati. Ugladali smo aerodrome i pistu, zelenilo. Blagi strah pomjesan sa rastucom panikom ukrasio je lica putnika cudnovatim grimasama. Nije se znalo da li ce se tockovi izvuci. A onda je avion ipak na dotakao pistu. Malo grublje nego inace, ali bez vecih problema! Spaseni smo.
Njemacki vojnik, koji je do sada s uspjehom obuzdavao paniku putnika, otvorio je vrata i rekao: "Dobro dosli u Uzbekistan."
|
>
