Plava džamija Mazar-e-Sharifa nije jedina plava džamija u Afganistanu. Ipak, plava džamija Mazar-e-Sharifa uvjerljivo je najljepša, tvrde stanovnici ovog grada.
I mislim da ne griješe. Džamija je doista impresivna. Rawze-e-Sharif, kako je plavoj džamiji u Mazar-e-Sharifu ime, sagrađena je 1512 godine. Sve zgrade ovog ogromnog kompleksa popločane su tirkiznim i tamno plavim pločicama, koje u kombinaciji sa žutom i zelenom čine na stotine mozaika.
Neki kažu kako je u krugu ove džamije sahranjen Hazrat Ali, rođak i zet Proroka Muhameda. Hazrat Ali je po sunitima četvrti kalif cijelog islamskog svijeta. Po muslimanima šiitima on je bio prvi imam, drugi kalif i najveći vojskovođa na svijetu.
Upravo ovaj islamski svetac uzrokovao je raskol islama i podjelu muslimana na šiite i sunite, koji se oko tijela, pripadnosti, svetosti i važnosti ovog sveca ne prestaju sukobljavati. Sukobi su vrlo cesto završavali okrutnim krvoprolićima.
Šijiti vjeruju da se grob Hazrat Alija nalazi u mjestu Najaf u Iraku, ali stanovnici Mazar-e-Sharifa odlučno odbijaju ovu priču nazivajući je ružnim tračem i blaćenjem tradicije islama.
Lokalna legenda, koju pričaju i šijiti i suniti kaže da su lopovi ukrali tijelo sveca iz Iraka, i sakrili ga u Mazar-e-Sharif.
Kada je Džingis Khan napao grad, u želji da zaštite grob, vjernici su ga zasuli zemljom. Lokacija groba je zaboravljena, a počivalište poznatog kalifa je izgubljeno. Dvjesto ili tristo godina kasnije, kada je započela rekonstrukcija potpuno uništene džamije, grob je ponovo pronađen.
Zbog groba Hazreti Alija grad je i dobio ime Mazar-e-Sharif ili po naški Grob izabranog.
Džamija i grob privlače hodočasnike iz cijelog Afganistana, koju polažu nadu u magične moći ovog kompleksa.
Nepokretni pužu po užarenom mramoru džamijskog dvorišta. Ukoliko obiđu deset krugova oko džamijskog kompleksa, legenda kaže, pokretnost će im se vratiti.
Oružje koje se unese u krug džamije nikada vise neće ispaliti metak.
Majkama koje se mole za svoju djecu u plavoj džamiji, molitva će sigurno biti uslišana. U džamijskom muzeju je izložena fotografija nekog zakržljalog dlakavog bića, a iznad fotografije je priča. Stara majka došla je pomoliti se u džamiju. Njen sin je previše pio, te ju je pod utjecajem alkohola surovo tukao. Majka je molila Allaha za pravdu. Kada je došla kući, pijani sin je ponovo digao ruku na nju, u tom momentu se pretvorivši u stvorenje sa slike.
U džamijskom muzeju su i dokazi o divovima Afganistana. Kustos mi pokazuje ogromnu, rukom rađenu cipelu: "Ova je pripadala jednom momku iz Mazar-e-Sharifa prije stotinu godina." Divim se iskreno i naglas komentiram slavnu prošlost Afganistana. Kustos me prekida i s ozbiljnim glasom govori: "Ova je cipela iz prošlosti, ali znaj, za vrijeme talibana jedam momak je došao u muzej. Tražio je da proba cipelu. I bila mu je mala!" Nije to čudo, objasnjava kustos, to je utjecaj Hazreti Alija. I on je bio ogroman čovjek.
Najveće čudo Hazreti Alija, tvrde stanovnici Mazar-e-Sharifa nisu čudovišta, divovi i čarobna izlječenja. Najveće čudo su golubovi. U ovom gradu svi su golubovi isključivo bijeli.
Legenda kaže da čim golub preleti Hazreti Alijev grob i Plavu dzamiju, poprima sniježno bijelu boju, postaje sveti golub mira. I doista, oko Plave džamije, okuplja se na tisuće bijelih golubova.
Pokušala sam dokazati suprotno, pa sam tjedan dana hodala po gradu tražeći goluba koji nije bijel ili ima makar kakvu mrlju druge boje. Nisam uspjela.
Propala potraga za sarenim golubovima
|
>
