S ulica Kabula i malo sire

Rujan 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (5)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (9)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (10)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (6)
Rujan 2007 (6)
Kolovoz 2007 (14)
Srpanj 2007 (22)
Lipanj 2007 (2)

< veljača, 2008 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29    

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Zemlja rata i terorizma. Pakao. cesto su rijeci kojima opisuju ovu zemlju, ovaj grad. Afganistan. Kabul. Ima istine u vijestima koje cujete i koje citate, ali postoji i nesto vise. Gostoljubivi ljudi, dobra hrana i 5000 godina stara kultura.
Kabul i Afganistan, koji vam nikada nece pokazati sluzbeni mediji, pornadjite ovdje.

ZASTICENO Copyrightom ©

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dnevnik.hr
Kabulonline.com


Blogovi koje volim i
ljudi na koje sam ljubommorna

Malo drugacija Kina
Dogodovstine pijanih glazbenika
Ljekovito bilje kakvo niste znali
Baba uvijek mudro zbori
Veterinarski kutak
Poliperspektiva za sve umjetnicke duse
Bolje Paksu nego onaj supak
Bijele vrane ili crne ovce
Jednostavno volim biti protiv. Ovaj put, protiv nasilja.

Web Hrvatska


FOTO
Uglavnom: Samo Lah
Ponekad: Ivana S. Lah


Pise
Ivana S. Lah
ivanin.mail@gmail.com


Blogerica.com>


Ja sam...
Ja sam dvadesetdevetogodisnja novinarka. U Kabulu radim vec vise godinu dana. I dok vecina drugih stranaca svoje kabulske dane provodi u svojim skupocjenim kucama u elitnom dijelu grada ili u jednom od elitnih, "foreign pasportss only" restorana, moj suprug i ja pronalazimo djelove Kabula u koje stranac nije usao vec trideset godina. Mi zivimo u kuci daleko od sigurnog centra, sa susjedima afganistancima i po obicajima Afganistana. Zimi cijevi odledjujemo let lampom, a na plus 47 nemamo klimu, pa cak ni ventilator. Mi znamo razliku izmedju bazara ptica i pilece ulice, i gdje kilo marihuane mozete nabaviti za tri dolara i gdje ce vas vlanik radnjice pozvati na caj, a kuda trebate proci sa sto manje zadrzavanja.



28.02.2008., četvrtak

Umalo pogiboh!

Jos jedan cetvrtak i jos jedan tekst na Nacional.hr

Kako sam umalo poginula


- 09:43 - Komentari (11) - Isprintaj - #

23.02.2008., subota

Luna lezi!

Nakon teskih muka i povlacenja po dvoristu, Luna je savladala naredbu sjedi i hodanje uz nogu. Ono sto nam nikako nije polazilo od ruke bila je naredba "lezi".

U pocetku je Luna pristajala leci samo kad bih joj pokazala kreker. Nakon toga je na tu naredbu jednostavno sjedila i nije se micala. Kada bih je gurnula u odgovarajuci polozaj, okrenula bi se na ledja - u polozaj za ceskanje. Uz to bi digla sve cetiri noge u zrak, veselo se smjeskajuci.

Dugo nam je trebalo, i jos uvijek nije savrseno, ali napredak je ocit.

Evo dokaza:



Sada prelazimo na vjezbu dozivanja.

- 04:43 - Komentari (13) - Isprintaj - #

21.02.2008., četvrtak

Svakodnevnica: naricanje i gluma

I evo jos jednog teksta na Nacional.hr

Cjenkanje - naricanjem i glumom do niže cijene


- 07:20 - Komentari (7) - Isprintaj - #

18.02.2008., ponedjeljak

Dani Afghanistana u vasem domu

ILI Nevjerovatno, al' i ja razmisljam

Mnogi blogeri su shvatili smisao moj prica: zelju da pokazem razlicitost, snagu i kulturu jednog napacenog naroda koji nije zasluzio svoju sudbinu.

Ipak, komentari nekih blogera koje primamam na blogu prisiljavaju me da razmisljam. Ovaj tekst je namijenjen ovim drugim.

Vise volim zivjeti nego razmisljati, ali eto.
Jos nisam domislila da li su 2 godine provedene u Afganistanu na mene uticale toliko da ne razumijem zasto su neki komentari na moje postove za mene neocekivani. Da li sam to ja usvojila afganistanski stoicizam kojim se stvari prihvacaju kakve jesu s optimizmom da ce biti bolje?

Iako prozapadno uzgojena i odgojena ne razumijem vise frustracije, ogorcenost, jed, prigovore, upozorenja koje osjetim u komentarima nekih blogera.
Mislim da se neki od njih moraju nauciti afganistanskom stavu: siromastvo kojim si ne mogu priustiti drva za lozenje hladnih kuca s krpama na prozorima na - 20 stupnjeva ih ne sprijecava da se vesele, vole, tuguju, pricaju viceve i zive i rade s uvjerenjem da ce biti bolje.
Ili drugi primjer. Vodoinstalater ima kucu na periferiji Kabula, a njegov sanitarni cvor se sastoji od rupe u zemlji koja je otvorenim kanalom spojena s ulicnom otvorenom kanalizacijom. On zna sta su moderna kupatila. Pravi ih, instalira i zelio bi takvo za sebe, ali ga sebi nikad nece moci priustiti. I njegov optimizam i osmijeh su zarazni, a zna si priustiti i neka zadovoljstva.

Kako postici I dostici takav optimizam i stoicizam? Za one koji ne razumiju zasto afganistanci smrde i kako mogu biti takvi kavi jesu - predlazem mjesec dana Afganistana u vasem domu.

Pripreme:
Iskljucite struju u vasem stanu.
Iskljucite vodu
Iskljucite centralno grijanje
Iskljucite klima uredjaje
Kupite 21 kilogram drveta
Zaboravite na primanje palce te od place za taj mjesec izdvojite 60 $
Skinite stakla sa prozora i na njih stavite najlone
Skinite vrata sa ulaza i pokrijte ih poderanom krpom.
Zaboravite svu lijepu odjecu koju imate
Zaboravite sve cipele i carape

A zatim:
Ukoliko zivite u neboderu, po vodu idite kod susjeda u prizemlje
Ukoliko zivite u kuci ili u zgradi, po vodu idite u susjedni kvart
Automobile i ostala pomagala ne smijete koristiti
Za sve sto kupujete placajte duplu cijenu, tako da za dvije male vrecice platie oko 100 $
Racune za struju i vodu nastavite placati, iako ste ih iskljucili i ne koristite ih
Doruckujte suhi kruh i blagi caj svaki dan
Rucajte rizu i blagi caj svaki dan
Vecerajte suhi kruh i blagi caj svaki dan
Radite 16 sati dnevno
Ako izlazite na vjetar ognite se tankom dekicom
Ako izlazite na kisu ili snijeg ognite se starom vrecom od krompira
Umjesto ciplea stalno hodajte bosi (i po snijegu i kisi takodjer)
Ili u najboljem slucaju obujte gumene slape (na bose noge)
Pranje je dozvoljeno samo hladnom vodom ukoliko donesete dovljno vode.
21 kilogram drveta (3 sira - mjera za tezinu) vam mora trajati najmanje 30 dana iako je vani -24.
Osim sto se grijete, na tom drvetu i kuhate rucak.
Pronadjite snagu za smijeh, budite zadovljni i optimisticni

Ako uspijete prezivjeti takav mjesec dana, sigurno cete bolje razumjeti afganistance i moje price.
Pitam se samo koliko blogera bi uspjelo u tome...
- 06:54 - Komentari (34) - Isprintaj - #

14.02.2008., četvrtak

MUSKA LJUBAV

Novi tekst na Nacional.hr



Ah ta ljubav...



I naravno: uzivajte za Valentinovo!


- 11:07 - Komentari (13) - Isprintaj - #

11.02.2008., ponedjeljak

TIHA SNAGA NAPRETKA

Znam da sam vec pisala o zenama Afganistana, ali ove opet. Ovaj put i u subotnjem prilogu Vecenjeg lista - Obzor:

Samo za vas, stranice iz Vecernjeg je skenirala moja mama cerek

Photobucket

Photobucket

Photobucket

A sada evo i cijelog (neuredjenog)teksta:

ŽENE AFGANISTANA – TIHA SNAGA NAPRETKA

Zene Afganistana. Tradicionalno obespravljena stvorenja, cesto nezeljena od rodjenja, postojala su uglavnom radi upotrebne vrijednosti u obiteljskim zajednicama, bez prava na emocije, odlucivanje i osobnu egzistenciju. Bespogovorna poslusnost je bila jedini uvijet njihove egzistencije. Muskarac je bio neprikosnoveni vladar i kao takvom mu nisu trebale promjene nacina zivota. Muškarac je raspolagao životom žene prema mjeri svojih potreba i odlučivao o njihovom životu i smrti.

Odluke o postojanju jedne žene muškarac je donosio čim se žensko dijete rodi. Ako je prvo dijete žensko često se ubijalo kako bi prvenac bio sin. Ako je u porodici već previše rođene ženske djece muškarac je donosio odluku da se novorođeno žensko dijete ubije.
I tako stotinama godina. Okrutna tradicija nastala iz teških uvjeta života afganistanaca, zemlje siromašne svim osim pustinjskim pjeskom i kamenom, kad su se u ime opstanka porodica uništavale najslabije i najnepotrebnije jedinke. Tradicija nastala iz potrebe za preživljavanjem duboko se ukorijenila kao tradicija koju nalaže gajret – čast i dostojanstvo afganistanca.

Stvarnost sama je veoma daleko od časti i dostajanstva jer se svela na pravo raspolaganjanja ženom, a to pravo je i dan danas na snazi, drastično u ruralnim sredinama, a prilagođeno u onim razvijenijim.

Afganistanske porodice su u pravilu veoma brojne. U afganistanu su djeca uvijek dobrodošla kao besplatna radna snaga koja počinje raditi jako rano. Bez obzira na to djeca kao i svugdje nađu vremena za igru i radost, ali kad se duže posmatra primijeti se da su to uglavnom dječaci. Djevojčice su upućene na igru u kući ako se igraju i ako imaju kuću.

Veoma rano postaju svjesne svoje obaveze da budu dobre u kucnim poslovima, privlacne i pozeljne za udaju. A kad se udaju, sretne su one čiji muževi postupaju po šerijatu: izdržavaju ih i ne tuku. .” Muskarci koji poznaju šerijatsko pravo nikada nece udariti zenu, jer znaju da je to samo krajnje rjesenje,” obajsnjava Yahya Najafizada, student pravnog fakulteta u Mazar e Sharifu.Nažalost, afganistanska tradicija je mnogo okrutnija.

Kazna vatrom
Seeta, dvadesetogodisnja novinarka iz provincije Farah, bila je u braku nepunih sest mjeseci kada je od supruga pocela dobivati prve batine. Prije vjencanja, njeni su roditelji dobro provjerili i njega i njegovu rodbinu. Bili su sigurni da Seetu daju u dobre ruke. Pogrijesili su: “Dva puta me je polio benzinom, ali su me susjedi spasili. Roditelji su me uzeli nazad.” Tada je saznala da je trudna. Rodilo se musko dijete. Kada je za to saznao njen suprug, dosao je u kucu njenih roditelja i dijete oduzeo silom.
Iako nikada vise nece vidjeti svoje dijete, Seeta je sretna. Spasena je.

Seetina prica nije izuzetak i u onim manje tradicionalnim provincijama, zene se za neposlusnost kaznjavaju zapaljivanjem.
Na odjelu za intezivnu njegu u Mazar e Sharifu leže dvije zene koje se bore za zivot Dvadesetcetvorogodisnja Nasima je majka cetvero djece. Nasimu je zapalila svekrva. Njen muž je očajan, bdije nad njom i želi da preživi.
Doktor iz gradske bolnice Mazar e Sharifa, Muhamadullah Hamnawa Zada se bori za zivot jos jedne mlade zene. Ne zeli nam odati njeno ime, ali nam prica njenu pricu: “ Ovu mladu zenu zapalio je suprug. U ruralnim sredinama to je uobicajena kazna. Ono sto je zaista ubitacno je to da drustvo razumije ljude koji pribjegavaju ovoj kazni. Cesto, policija ne reagira.”

Dodaje i da je nedavno imao slucaj sesnaestogodisnje djevojcice, koju je u bijesu zapalio stariji brat. Curica je umrla.

Zene Herata su najcesce zrtve vatre, ali s malom razlikom. Zene u Heratu rijetko vatrom kaznjavaju muzevi i obitelji. One same zele pobjeci iz teskih brakova samozapaljivanjem. Rijetko kad uspiju.

Burka
Na zalost, u zemlji gdje je vise od 70% nepismenih, razradjena pravila Kurana, tumace jedva pismene mule, koji se, zbog straha od napretka, cvrsto drze tradicije, a gajrat je jedini zakon kojeg tradicionalni afganistanci priznaju.
Garjrat je razlog zbog kojeg afganistanke skrivaju lice i tjelo pod tradicionalne burke, koje unatoc razvoju ne nestaju sa ulica afganistanskih gradova.
Sajahan Ahmadi, je nedavno diplomirala zurnalistiku. Sada joj je lice otkriveno, ali kada ide u grad nosi burku: “Voljela bih da ne moram nositi burku, ali ako me netko pogleda, moja obitelj gubi cast, ja nemam gajrat. Moj brat ima obavezu osvjetlati moj obraz, i onda dolazi do nasilja. Ovako je sigurnije i lakse.”
Burke su uglavnom plave, ali ima i bijelih i blijedo zelenih. Burke ovih boja se najbolje uklapaju u okolinu i djeluju “nevidljivije”. Kada se burka stavi na glavu i mrezica namjesti na oci, tkanina s prednje strane mora dosezati do struka, a sa straznje do gleznjeva. Tako zasticene casti i sigurna od pogleda zena se bez problema sama krece ulicama.
U Mazaru nije uvijek bilo tako. Sajahan sa mnom dijeli i sjecanje svoje tete: “Prije 40 godina, za vrijeme ruske okupacije koja se zavrsila vladavinom talibana, zene su hodale u mini suknjama, sminkale su se i radile sta su htjele.”
Primjecujem neslaganje u tonu njenog glasa. Sajahan uskoro objasnjava: “Kao sto je danas neprihvatljivo nositi modernu odjecu, tada je bilo neprihvatljivo sve sto je tradicionalno. Zene u tradicionalnoj odjeci su izrugivane i izopcavane iz drustva.”
Mazar e Sharif je jedan od razvijenijih gradova Afganistana, tako da se na ulicama moze primjetiti i pokoja zena bez burke. Broj zena koje ne nose ovu tradicionalnu odjecu je u porastu, pogotovo u Kabulu, gdje se mladi odjevaju sve slobodnije i manje tradicionalno.

Borbene žene
Sukria Berzahi, predstavnica u parlamentu za provinciju i grad Kabul kaze: “Sve vise mladih zeli napredak. Sve vise mladih zeli bolje obrazovanje. Sve vise mladih zeli zivot.”
Sukria nije jedina zena u afganistanskom parlamentu.
Hrabra Malalyi Joya, iz provicije Farah, izaziva bijes “starih parlametaraca” trazeci da se iz parlamenta izbace ratni profiteri. Prije nekoliko tjedana je zavrsila u bolnici kada ju je muski dio parlamenta gadjao flasama zbog njenog odlucnog govora.
Iako nema podrsku parlamenta, Malalayi ima puno podrsku mladih i obrazovanih zena, i muskaraca. Dvdesetosmogodisnji trgovac Fatah kaze: “Nevjerovatno je sta je sve postigla. Ja bih je evo, sutra ozenio!” Ova izjava je jedan od najotvorenijih komplimenta koji jedan afganistanac smije uputiti nekoj zeni.
Rodno mjesto Malalyi Joye je grad Farah u istoimenoj provinciji koja slovi za jednu od najtradiciuonalnijih provincija u Afganistanu.
Nijedan od mnogobrojnih ducancica u glavnom gradu ove provincije ne prodaje nikakve higijenske proizvode za zene. Desava se, nerijetko, da zene umiru od infekcija izazvanim prljavim krpama koje koriste u vrijeme mjesecnice. Rijec mjesecnica u dariju ne postoji. Za „te dane u mjesecu“ koristi se fraza „zenska bolest“, a sramotno je i zatraziti novac od oca ili supruga za kupnju ulozaka.

I dok se neke zene ustrucavaju i obratiti svome mužu ili ocu, nevjerovatna Hava Nooristani okrenula je uloge supruznika naopacke. Ona je jedina zena u Afganistanu ciji je osobni asistent njen suprug: “On je uvijek bio na mojoj strani. Ja sam peta supruga svom covjeku, ali sam mu i najbitnija.“
Ljubavna prica Have Nooristani je zaista zanimljiva. Covjek za kojeg se udala ju je osvajao punih deset godina, a na kraju je i uspio.
Havina politicka karijera je impresivna. Iako rodom nije iz provincije Nooristan, njihova je predstavnica za parlament vec drugi izborni termin. Dok je radila svoju promotivnu turneju po Nooristanu, dva puta su je napali Talibani, pretukli i ostavili da umre u pustinji. Spasio ju je njen suprug. Kada je video da mu se Hava ne vraca, otisao ju je potraziti. Dva puta ju je nasao kako krvari, te je na svojim ledjima prenio do bolnice. “Nooristan je provincija koja nema ceste, pa se svuda mora ici pjeske. I naselja su rijetka, pa ako si povrjedjen, tesko da ces uspjeti preci put do najblizeg zaklona,” prica nam Hava svoja iskustva.
Ne samo Hava, nego i sve druge afganistanske politicarke svjesne su opasnosti koja im prijeti od strane Talibana i tradicionalnog drustva, ali ne odustaju od svoje misije.

Tihi napredak
Zene sad imaju svoje ministarstvo, pravo na medicinsku skrb, imaju pravo na obrazovanje, sve vise je zena koje rade i sto je najbitnije – sve vise oceva za svoje kcerke zeli bolji zivot. Dok se sve rjedji tradicionalisti jos uvijek drze svoga, mnogi mladi ocevi salju svoje djevojcice u skole.
Za vrijeme talibana, u skole je isao samo mali postoitak djecaka. Prema podacima ministarstva za obrazovanje, za vrijeme Talibana skolovalo se oko 10% djece. Danas jet a brojka porasla na 75%, a vise od pola ucenika su djevojcice.
I dok mnogi djecake vole zato sto tako nalaze tradicija, nisu rijetki ocevi koji njezno vole svoje djevojcice i koji za svoje kceri zele vise nego sto oni pruzaju svojim suprugama: „Ako bi jednog dana moju kcerku Asmin muz udario, udavio bih ga vlastitim rukama.“, kaze trideset petogodisnji taksista iz Kabula, Farid Muhamad. Farid ima petero djece. Tri djevojcice i dva djecaka. Svi idu u skolu. Tijekom zime, kada se skole zbog strasnih hladnoca zatvaraju, Farid svojoj djeci placa privatnu uciteljicu: „Asma je najpametija, a za njom ostale djevojcice. Moji djecaci se ne mogu mjeriti sa moje tri curice. Mozda ce cak ici i na fakultet,“ posi se svojim curicama Farid.

Na srecu Afganistana i afganstanski, takvih je oceva sve vise.

Mimona Gizhal Afghanzoi:Kultura se vraca u Afganistan
Najpoznatija afganistanska glumica, koja je nedavno zablistala u holliwodskoj ekranizaciji knjige “Kite Runner”, Mimona Gizhal Afghanzoi (u filmu Jamila Taheri), zivi u Kabulu i ne nosi burku: “Moja majka je nosila burku, a ja sam nosila kratku suknju. Ja sam postovala svoju majku, a ona je postovala mene i moj izbor.”
U to vrijeme obje su radile na nacionalnom radiju. Mimona kako glumica, a njena majka kao prva afganistanska žena – pjevačica.
Mimoni u Kabulu ne smetaju burke, koliko joj smeta nedostatak kulture, ipak, kaze, stanje se popravlja. U Afganistanu su se ponovo pocela otvarati kazalista, a sve je veci broj mladih zena koje se zele baviti glumom, a kultura je uvijek znacila napredak, ne samo za Afganistan, nego i za bilo koju drugu zemlju.


- 04:50 - Komentari (25) - Isprintaj - #

10.02.2008., nedjelja

Uspjeh s Lunom!

Evo, nakon mog prvog teksta o bezuspjesnom treniranju naseg tvrdoglavog psa, moram javiti svima koji su zainteresirani da Luna ovih dana ne samo da sjedi neki lezi.

S naredbom lezi jos uvijek imamo malih problema. Naime, Luna ce leci samo ako joj pokazem kreker koji joj obicno dajem za nagradu.

Samo ce vrijeme pokazati da li ludi pas misli da "lezi" zapravo znaci "kreker".


- 06:30 - Komentari (8) - Isprintaj - #

07.02.2008., četvrtak

Procitajte i ovo..

Evo me opet na Nacional.hr

Nacional: U autobusima se voze kokoške i koze
- 09:09 - Komentari (4) - Isprintaj - #

05.02.2008., utorak

Smrdljivci

Sjedim u najpoznatijem kabulskom restoranu za strance “L’ atmosphere”. Ovaj restoran je stjeciste snobova. Hrana je bezveze, cjene su grozne, ali je mejsto gdje mozes “vidjeti i biti vidjen”.

Ljeti se snobovi okupljaju ovdje pored malog bazena, a zimi oko otvorenog ognjista. Konobari, uglavnom afganistanci su toliko arogantna bica, da se jezim svaki put kad neki od njih prodje pored mog stola.

Iako nemam ambicija da “bivam vidjena”, a hrana, cijene i osoblje me uzasavaju, dolazim povremeno u “L’ atmosphere” kako bih zadovoljlia jednu od svojih potreba – prisluskivanje.

Dvije dame zaposlene u UN-u ponosno su istakle kartice svoje organizacije. Sjede u blizini toplog kamina jedu salatu i ispijaju neko picence. Jedna je nosata francuskinja na pocetku klimaksa, pa ovo je ipak francuski restoran. Druga je ne njemica. Isprana plavusica u ranim cetrdesetim. Razgovaraju na engleskom: “Ovi afganistanci su tako slampavi. Prevoditelj u mom uredu vec tri dana nosi isto odjelo. Pa to je fuj!” kaze nosata

Njemica odgovra: “Uh kako mrzim te smrdljive afganistance. Nije mi jasno kako mogu prezivjeti dan bez tusiranja.”

Imala sam poriv pribliziti im se, sjesti pored njih, zasmrditi im okolinu i reci: “Ja smrdim, ali vas dvije ste prave koze.” Naime, ni ja ni suprug se nismo istusirali zadnja tri – cetiri dana dana.

Iako nemamo obicaj smrditi dogodilo nam se ono sto se dogadja vecini afganistanaca. Nemamo vode. Usljed teperatura kouje su se ovo zime supustale i ispod – 30 stupnjeva celzijusa, sve cijevi u kuci su zaledile. Kada smo pokusali napuniti tank za vodu koji se nalazi na krovu kuce, zaledjene cijevi su popustile i propustile vodu u nase kupatilo i kuhinju unistavajuci svjeze okreceni plafon. Grijanjem kuce nismo uspjeli odobrovoljiti cijevi u zidu da se odlede, ali zato s plafona povremeno kapa pa su posude na podu sastavni dio kucnog ugodjaja.

Sada vodu za kuhanje donosimo sa obliznje cesme u kvartu. Nosenje vode nije jednostavno. Na cesmi se mora cekati red. Kada se na red napokon dodje, ledena voda koja puni kante, prska okolo kvaseci ti cipele, hlace, majicu. Temperature su daleko ispod nule i ruke pocinju pucati od hladnoce otvarajuci bezbroj malih krvavih rana. Ja se redovno izvlacim od takvog posla, ali ostale zene iz kvarta tesko si to mogu priustiti.

Dok kante s vodom doneses do kuce, pola si vec prosuo. Ono sto je ostalo preljeva se u skaf. Skaf je velik, a voda do koje si s mukom dosao pokriva samo dno. Skaf se mora napuniti do kraja, kako bi vode bilo dovoljno i za kuhanje i za kupanje. Dakle, sada sve ispocetka.

Vodu sa cesme mi koristimo samo za pranje, polivanje wc-a i kuhanje. Vodu za pice kupujemo u bocama od litru i pol, tako da za nasu dvoclanu obitelj ne treba vise od pola skafa vode dnevno.

Za obitelji koje broje dvadesetak clanova treba znatno vise. Jer zamislite, i afganistanci i kuhaju i jedu i piju i peru rublje. Cak se i peru kad mogu. A znaju potrositi i ono malo para sto imaju za odlazak u hamam ka dim dozlogrdi.

Misterija je rjesena: afganistanci smrde zato sto nemaju vode, zato sto je voda dragocjena. Ako imaju vode cuvaju je za pice ili kuhanje. Ako imaju dovoljno vode i za kupanje, onda nemju drva da je ugriju, a nitko se nece kupati vodom na kojoj su se nahvatali komadici leda.

Osim naseg cimera Jana, ali Jan je svakako malo opicen.

- 10:37 - Komentari (11) - Isprintaj - #

01.02.2008., petak

Procitajte i ovo

Nacional: Kako sam doletila u Kabul

Od danas svakog cetvrtka, blog i ovdje!
- 03:22 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>