S ulica Kabula i malo sire

Rujan 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (5)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (9)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (10)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (6)
Rujan 2007 (6)
Kolovoz 2007 (14)
Srpanj 2007 (22)
Lipanj 2007 (2)

< siječanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Zemlja rata i terorizma. Pakao. cesto su rijeci kojima opisuju ovu zemlju, ovaj grad. Afganistan. Kabul. Ima istine u vijestima koje cujete i koje citate, ali postoji i nesto vise. Gostoljubivi ljudi, dobra hrana i 5000 godina stara kultura.
Kabul i Afganistan, koji vam nikada nece pokazati sluzbeni mediji, pornadjite ovdje.

ZASTICENO Copyrightom ©

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dnevnik.hr
Kabulonline.com


Blogovi koje volim i
ljudi na koje sam ljubommorna

Malo drugacija Kina
Dogodovstine pijanih glazbenika
Ljekovito bilje kakvo niste znali
Baba uvijek mudro zbori
Veterinarski kutak
Poliperspektiva za sve umjetnicke duse
Bolje Paksu nego onaj supak
Bijele vrane ili crne ovce
Jednostavno volim biti protiv. Ovaj put, protiv nasilja.

Web Hrvatska


FOTO
Uglavnom: Samo Lah
Ponekad: Ivana S. Lah


Pise
Ivana S. Lah
ivanin.mail@gmail.com


Blogerica.com>


Ja sam...
Ja sam dvadesetdevetogodisnja novinarka. U Kabulu radim vec vise godinu dana. I dok vecina drugih stranaca svoje kabulske dane provodi u svojim skupocjenim kucama u elitnom dijelu grada ili u jednom od elitnih, "foreign pasportss only" restorana, moj suprug i ja pronalazimo djelove Kabula u koje stranac nije usao vec trideset godina. Mi zivimo u kuci daleko od sigurnog centra, sa susjedima afganistancima i po obicajima Afganistana. Zimi cijevi odledjujemo let lampom, a na plus 47 nemamo klimu, pa cak ni ventilator. Mi znamo razliku izmedju bazara ptica i pilece ulice, i gdje kilo marihuane mozete nabaviti za tri dolara i gdje ce vas vlanik radnjice pozvati na caj, a kuda trebate proci sa sto manje zadrzavanja.



31.01.2008., četvrtak

Luna - fotke

Luna mala
Photobucket

Photobucket

Luna srednja
Photobucket

Luna sada
Photobucket

- 17:43 - Komentari (15) - Isprintaj - #

Luna - afganistanska kanalizacijska ovcarka

Kada sam javila svojoj obitelji da smo dragi i ja usvojili psa, svi su se odmah zapitali na sta je to cudoviste nalik.

S obizrom da smo je izvukli iz kanalizacije u kojoj se brckala vec dva dana, nije bila najreprezentativniji primjerak svoga roda, a bila je i smrdljiva. Naime, kanalizacija i ovdje sluzi, uglavnom za, da se nekulturno izrazim, govna.
S njom su u istom kanalu bila i jos dva psica, ali kako smo imali ogranicene mogucnosti, uzeli smo samo jednog.

Malo klupko dlake nesigurno se kretalo po dvoristu. BIla je toliko malena i nije imala dovoljno snage cak ni za penjanje uz niske stepenice.
Toliko se nepretno gegala, prevrcuci se i posrcuci pri svakom koraku, da sam na trenutak pomsilila kako smo od svih normalinih pasa mi usvojili bas ovog retardiranog.

Nazvali smo je Luna.

Uskoro se, to malo nesigurno stene, pretvorilo u tvrdoglavo, razmazeno pseto.

Dok je ganjala pticu slomila je vrtnu garnituru, pojela je nekoliko pari cipela, sakrila je dva para papuca, Ehsanov mobitel je ubacila u poljski wc, pojela je aminovu biljeznicu sa zadacom iz engleskog, skakala je na nase goste, rezala bi ako bi joj se netko primakao dok je drzala omiljenu kost.

Uporno je odbijala bilo kakvu suradnju. Cesto me je podsjecala na macku: svojgleva, svoja, samostalna i divlja.

Nedavno je na ulici veselo zaskocila covjeka koji je vodio dijete i gurao covjeka u invalidskim kolicima. Siroti covjek se toliko prepao raziglrane psine, pa se pokusavao zastiti invalidom koji je panicno vristao.

Nekoliko dana nakon tog veselog dozivaljaja, Luna je zaustavila promet u cijelom naselju. Uspjesno je rastjerala poveliko stado ovaca koje je u panici zakrcilo sve ulice. Ovce su bjezale u stampedu jedna drugu boduci rogovima.

Odlucili smo kako je doslo vrijeme da nesto ucinimo: od nedavno, Luna ide u on-line skolu.

Trener nam salje video klipove sa vjezbama, a mi ih pokusavamo izvesti kod kuce.
Nepotrebo je reci, Luna nije bila odusevljena.

Vjezba vodjenje psa uz lijevu nogu cinila se jednostavna. Uzmes psa, stavis mu ogrlicu i vodlicu, a zatim se pocnete kretati po dvroistu mjenjajuci tempo kretanja.

Prvi dio nije prosao lose: stavila sam joj ogrlicu i zakacila vodilicu bez problema. Ono kretanje po dvoristu i nije islo tako glatko.

Kada je svojeglava luna shvatila da vise ne moze hodati kako ona zeli, bacila se na ledja I odbijala dalju suradnju.

Mamila sam je hranom I igrackama. Cak sam nekoliko puta autoritativno povisila glas. Nista nije pomagalo. Ali nisam htjela odustati. Sada sam slomljena.
Dvadeset minuta sam po dvoristu vukla psa teskog 35 kilograma. ito mjenjajuci tempo.

Dobra vjezba. Mislim da cu nakon tri dana ponavljanja, psa po dvoristu vuci bez ikakvih problema…

- 06:31 - Komentari (8) - Isprintaj - #

20.01.2008., nedjelja

Uhapsise mi supruga!

Petak. Slobodan dan. Spremamo se na rucak kod prijateljice koja zivi u naselju Qala e Fatullah.

Sunce obasjava grad na onaj pravi nacin. Sve boje su bistre, izrazene. Dan je stvoren za fotografiranje. Dok se vozimo prema njenoj kuci, zaustavljamo se nekoliko puta kako bi uslikali snjeznu idilu. Hladno je. Nekoiko dana je padao snijeg, a sada je toliko smrzlo da se na snijegu prave oni sjajni kristalici koji daju bajkovit izgled svakom drvetu, kuci, cesti.

Usprkos brojnim zaustavljanjima ipak na vrijeme stizemo kod Vesne. Njena ulica je danas posebno zanimljiva. Naime, sutradan je praznik koji posebno slave muslimani Siiti, a u njenoj ulici zive bas ti. Cijela ulica je ukrasena drvenim slavolucima presvucenim crnom tkaninom, zastavama, parolama.

Vesnin je kuhar za taj dan pripremio pravu gozbu, a ona je cekala mene da skupa pripremimo gljive. I dok smo se mi zabavljale u kuhinji, moj suprug je izasao na turu fotografiranja. I tada se dogodilo.

Moj suprug koji vrlo rijetko kasni, je kasnio. Gljive su bile gotove, a ostale djakonije su cekale podgrijane u pecnici, njega nema. Zovem ga, ali mobitel je iskljucen. “Pa gdje je” pomisljam ljuto i izlazim na ulicu da ga trazim. Nema ga nigdje. Obicno se njegova celava glava istice u moru crnokosih afganistanaca. Nista.

Opet ga zovem – nema ga. Kaze da je korisnik nedostupan. Polako me hvata panika, a tada ipak zazvoni telefon i moj muz se napokon javlja. Kaze, uhvatila ga policija.

Prototip afganistanskog policajca
Photobucket


“Ma sta te uhvatila policija! Sta si uradio”, derem se ja. “Nista” kaze on i smije se.
Dok je fotografirao jednu od dekoracija za nadolazeci praznik, dojurila su policijska kola, blokirala promet i odvela ga u policijsku stanicu. Rekao je da ce malo popricati sa komandrom pa ce doci za desetak minuta.

Prolazi pola sata, mog supruga nema. Opet ga zovem. On se smije. Kaze, mora u glavni stab policije. Ja lagano gubim zivce: “Pa rekao si da ces doci za deset minuta. Hladi se rucak.” Samo me smiruje rijecima: “Eto me za deset minuta.” To mi zvuci poznato, ali popustam.

Prolazi sat vremena, prolazi i sat i pol. Vesna mi predlaze da zovemo njenog prijatelja koji ima veze u policiji. Zovemo njenog prijatelja ali on se ne javlja. Ne javlja se ni Samo. Opet je nedostupan. Prolaze dva sata.

Samo se napokon javalja i obavjestava me kako su Amin, Farid i Ehsan na putu u policijsku stanicu da ga pokupe. Nakon toga me zove Ehsan i pita me gdje je Samo. “U policiji”, odgovaram. “U kojoj policiji, pita on”, kako da ja znam u kojoj je policiji negdje u Qala e Fatullah. Vesna zove svog strazara, koji zove Vesninog kuhara. Vesnin kuhar ide zvati nekog svog prijatelja.

Amin, Ehsan i Farid su u policiji i pokusavaju saznati sta se desilo. Zove me Samo i objasnjava kako su ga uhvatili jer je hodao okolo sam i kako su ga htjeli upozoriti da to ne radi. Jos samo trebaju otici u glavni stab. Puca mi film: “Koji ces klinac u glavnom stabu. Imas uredne dokumente, neka te puste i dolazi ovamo!” Sve vise panicarim. Policija ga drzi vec dva i pol sata. To nije normalno, kaze Vesna i samu sebe prekorijeva sto ga je pustila samog da hoda okolo. Vesna opet zove svoju vezu, ali se ta osoba i dalje ne javlja.

U medjuvremenu je Samo prebacen u glavni stab policije. Nasi susjedi ga ne napustaju, iako ih policajci pokusavaju otjerati. Zvoni moj telefon. Samo mi objasnjava da mora cekati nekog sefa. Osjecam kako i on polako gubi zivce i da mu ova avantura i nije vise tako smijesna. Jos prije pola sata se veselo smijao ovoj dogodovstini. Mora da je promjenu raspolozenja uzrokovao komentar jednog od policajaca: “Ti ces ovdje i prenociti.”

Vesnu zove njen kuhar. Kaze da trebamo poslati nekog po Samu, nekoga tko ce se za njega zaloziti. Ja se sjetim jednog kolege koji garant ima veze u policiji. Kolega P. (tako cemo ga zvati) kaze da zaista ima veze. Poslao je svog covjeka da se raspita zasto ga i gdje drze. P. se javlja sa informacijom da je iz nekog razloga moj suprug na krimi policiji.

Tada zaista pocinjem panicariti: “Sta na krimi policiji! Pa zasto? Za sta ga terete” P. me je strpljivo saslusao i prokomentirao: “Ne bi bilo prvi put. Ako ga ne izvucemo u roku od 24 sata, imamo jos tri dana a onda ide pred tuzitelja”.
“Ma pred kakvog tuzitelja, zasto?” P. mi kaze da ne bi bilo prvi put, te das u znali ljude bez razloga zatvoriti i ranije. “Ovo je Afganistan”, dodaje P. I spusta slusalicu.

Tada zove i Vesnina afganistanska veza koja onda zove svoje veze. Uvjerava nas da ce sve biti ok i da ako ga danas ne izvucemo, sigurno cemo sutra. Ocajavam od same pomisli na afganistanski zatvor. Prije neki dan kolega afganistanac mi je pricao kako kod njih u zatvoru nema celija, nego samo drvene kutije metar sa metar, i sa malim otvorom za zrak.

Zovem Samu. Govorim mu sta sam saznala. On kaze da mu policajci hoce oduzeti foto aparat i da se s njima vec poceo svadjati. Cini mi se da je i on na rubu ekspolzije. On ima tako cvrste zivce, i rijetko se svadja. Prica mi kako se na njemu pokusavaju igrati “good cop/bad cop” rutine.

Oko njega pravi ustraseni kriminalci. Na njih ova rutina izgleda djeluje. Tu su i policajci u civilu, koji u povjerenju informiraju Farida, kako bi Samo trebao dati nesto para i fotoaparat. Samo odbija dati fotoaparat i nnovac, a policajac mu prijeti: “Neka neka, dat ces ti nasem sefu.”

Za to vrijeme ja sjedim kuci i cekam i cekam i cekam. Samo je vec tri sata u policiji i polako se spusta noc. Napokon, zove me P. i kaze kako moram poslati nekoga sa posla po njega. Pitam da li mogu ja otici, on kaze bolje da nije rod.

Zovem cimera Jana. On ima goste ali ih ostavlja same kod kuce, sjeda u auto i odlazi po Samu u policijsku stanicu.

Najduzih sat vremena u mom zivotu pocinje. Gledam na sat svake minute, a svake dvije zovem Samu da provjerim ima li sta novo.

Jan na kraju dolazi. Glumeci autoritet i ljutnju vadi mog supruga iz kandji policije i vraca ga meni.

Nakon cetiri i pol sata, Samo dolazi na Vesnina vrata s usklikom: "Pravda je pobijedila!"

Jos uvijek ne znamo zasto su ga uhvatili. Taj ce misterij zauvjek ostati nerijesen...
- 06:27 - Komentari (49) - Isprintaj - #

19.01.2008., subota

Kako se riza jede rukom

Vec dugo pisem o jedenju rize rukom, ali kako to izgleda, nikada detaljno ne pokazah. Evo nas dakle u restoranu na planini Solang (5.000 metara), a slike pokazuju moj prvi pokusaj.

Restoran
Photobucket

Riza se medju prste uhvati ovako
Photobucket

A u usta se utrpa na slijedeci nacin
Photobucket
- 05:27 - Komentari (17) - Isprintaj - #

08.01.2008., utorak

Tardzami – darivanje mladenaca

I kao nekoliko dana prije toga, opet se s mukom penjem uz uzbrdicu koja vodi k blatnoj kuci Ehsanova oca. Danas ja, predstavnoca familije, darivam mladence. Familiju podrazumjevamo moj suprug, ja i kolega Jan s kojim vec nekoliko mjeseci djelimo kucu.

Poklone smo kupili nekoliko dana prije. Uz dvadeset metara raznih materijala za odjela I haljine, u kovertu smo brizljivo spremili 500 $, bogatstvo koje afganistancu nije lako dostupno.

Osim toga, moramo se pokazati – od poklana zavisi obiteljska cast.

Poucena predhodnim iskustvom kada sam bila najjadnije odjevena gosca na svadbi, obukla sam se lijepo u crveni pandjabi i crvene sandalice. Isla sam na sigurno.

Na ulazu u dvoriste opet stoji cuvar – Ehsanov brat Javeed, koji propusta zene, a muskarce salje u Fridovu kucu, par metara dalje niz ulicu. Pogledom trazim krvavu plahtu, ali je ne vidim. Garant su je skinuli jos jutros.

Dok prolazim kroz dvoriste prema glavnoj zgradi, gledam prema sobi u koju je jucer Ehsan uveo mladu.
Pitam se u sebi kako li je prosla prva bracna noc, to pitanje nas muci jos od sinoc. Znam da necu vidjeti Ehsana, a sigurna sam da mi mlada nece reci. „Ako mlada bude tuzna, nije dobro proslo“, mudro je prozborio moj suprug kada smo kod kuce raspravljali o znacima na koje moram obratiti paznju.

Ulazim u sobu sa zenama. Sada su se vec navikle na mene, pa ih posebno ne odusevljavam. Naravno odmah me nagovaraju da plesem, a ja bez ustezanja pristajem.
Jos uvijek su moji pokreti grubi i neprilagodjeni, ali bar uspjevam slijediti ritam. Zene zadovoljno pljescu. Neke pokusavaju komunicirati, ali ja razumijem svaku desetu rijec i smisao njihovih pitanja se gubi u nepovrat. Klimam glavom i pokusavm im objasniti da moj dari jos uvijek nije tako dobar. „Man dari kam kam“ (moj dari malo malo) govorim svima.

Napokon me pronalazi djevojka koja je jucer djelila tanjur samnom i obavjestava me da ce uskoro rucak. Opet jedemo rukama, ali ovaj put nesto spretnije nego jucer.

Poslije rucka, djeca su nam oprala ruke i pokupila mrvice s poda. Ehsanova punica i majka u sobu unose ogroman metalni sanduk. U njemu je miraz. Pokloni mladenikine obitelji i mladenke Ehsanovoj obitelji. U sobu po prvi put ulazi i mlada. Ne izgleda veselo. Sjeda do majke i gleda u pod. Cini mi se da prva bracna noc i nije prosla najbolje, ali ne mogu biti sigurna.

U medjuvremenu, mladenkina majka pocinje vaditi darove iz sanduka pokazujuci ih okupljenim zenama I glasno uzvikujuci svrhu dara a zatim i “Khana e Shabat” sto bi koliko sam uspjela shvatiti trebalo znaciti “za srecu u kuci”. Sve zene vicu Khana e Shabat pa vicem i ja. Nakon toga se treba pljeskati, poce me pa ja i pljescem.

Na pocasnom mjestu mladenkinog miraza je starinska sivaca masina, koja je u njenoj obitelji najmanje dvadeset godina.
Tu su i jorgani, jastuci, posteljina, odjeca, igracke, pidzame, stoljnjaci, tkanine za zavjese, cipele, ogledala, servisi, zlato… Gubim se u tim silnim poklonima i vise ne znam za koga je sta i zasto.

Kada je mladenikana majka zavrsila sa darivanjem mladenke i njene nove obitelji, i ostali gosti daju svoje poklone.
Uloge pokazivacica darova i uzvikivacica usklika za srecu preuzimaju Ehsanova majka i zena njegovog najstarijeg brata.

Zene jedna po jedna daju poklon.

Ehsanova majka uzvikuje: Hanum Ferza wua famili(Gospodja Feroza i obitelj) su dali zlatni lancic. Khana e Shabat.

Zatim sve zene ponove u horu: Khana e Shabat!

Prilazim i ja sa svojom najlon kesom i dajem je zeni ehsanovog najstarijeg brata.
Hanum Iwuana (tako izgovaraju moje ime) wua famili i onda otvori onu kesu i izvuce onaj odvrati roza materijal. Ja se lagano zacrvenih od neugode, ali cujem zene se dive. Raspakira i onaj grozni bijeli materijal sa prugicama – zene se opet dive. Meni pada kamen sa srca. Uzima kovertu s novcem i javno broji: JAK SAD DOLARI. Cujem uzvike odusevljenja. DU SAD DOLARI, SEI SAD DOLARI, CAR SAD DOLARI, PAINDZ SAD DOLARI. Zene su u euforiji, a majka ehsanove zene me grli u suzama.

Dobro je pomisljam, obiteljska cast je sacuvana.
Tada ehsanova majka negdje odlazi i vraca se sa predivnom narodnom nosnjom i poklanja mi je. Naravno, odmah je oblacim da im dokazem kako mi se jako svidja.Naravno opet plesem, da demonstriram kako to sve izgleda u pokretu. Zene su zadovoljne samnom, a mladenka mi se cak lagano nasmijesila jednim kutom usana.

I dok zene ostaju da pregledaju poklone, ja se presvalcim u svoj crveni panjabi i spremam se kuci. Na ulazu me docekao Ehsan: „Miss Ivana, hvala ti, sada cu moci da ispunim svoj san!“ “A koji ti je to san”, pitam ga odsutno. “Pa da pobjegnem”, odgovori Ehsan bez imalo ustrucavanja.

“Samo probaj” zaprijetila sam mu “I da si pola dao zeni, jesi cuo!” Kaze da razumije, ali ja mu ne vjerujem.


- 05:39 - Komentari (21) - Isprintaj - #

03.01.2008., četvrtak

FOTKE!

Kuci nemamo struje. Internet nam ne radi, a strop u kupatilu jos uvijek prokisnjava. To znatno usporava sredjivanje slika sa vjencanja, a ne zelim objaviti tekst bez slika.
Ipak, zelim objaviti nesto. Fotke koje sam ranije sredila na racunaru na poslu(I tijekom radnog vremena – zlocesta). Uglavnom su djelo mog supruga. Jedna je moja, a za fotku iz ministarstva financija moram zahvaliti Vesni Stojanovic.

Photobucket

Ova scena je snimljena nedaleko od nase kuce. Cesto smo se pitali sta ovi ljudi rade jedni drugima. Tek nedavno smo saznali da je ovo frizerska ulica.

Photobucket

Zena kucija. Najzivopisniji narod u Afganistanu. Uvijek se oblace sto sarenije mogu, I redovno imaju probusene usi, nos, obrve. Zovu ih jos i romima Afganistana.

Photobucket

Mrkva je najrasirenije povrce u Afganistanu. Koristi se u svim jelima, a glavni je dodatak tradicionalmom kabulskom pilavu. Seljaci pripremaju mrkvu za prodaju u rjecici kod kabulskog zooloskog vrta. Rjecica nije cista.

Photobucket

“Raznjelo nam radnju? Ma koga briga!” Poslije jedno od najgorih eksplozija u Kabulu.

Photobucket

“Hoces i ti malo?” prodavac patlidzana u Heratu doruckuje.


Photobucket

Pita iz hrvatskog restorana “Zadar” u Kabulu. Zeljanica.

Photobucket

Djelo Vesne Stojanovic. Toalet u ministarstvu financija. WC kabine se pored primarne upotrebe koriste i kao cajne kuhinje. Ne smao u ministarstvima nego i u muzejima, radnjicama, bolnicama…

- 06:09 - Komentari (28) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se