S ulica Kabula i malo sire

Rujan 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (5)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (9)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (10)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (6)
Rujan 2007 (6)
Kolovoz 2007 (14)
Srpanj 2007 (22)
Lipanj 2007 (2)

< listopad, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Zemlja rata i terorizma. Pakao. cesto su rijeci kojima opisuju ovu zemlju, ovaj grad. Afganistan. Kabul. Ima istine u vijestima koje cujete i koje citate, ali postoji i nesto vise. Gostoljubivi ljudi, dobra hrana i 5000 godina stara kultura.
Kabul i Afganistan, koji vam nikada nece pokazati sluzbeni mediji, pornadjite ovdje.

ZASTICENO Copyrightom ©

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dnevnik.hr
Kabulonline.com


Blogovi koje volim i
ljudi na koje sam ljubommorna

Malo drugacija Kina
Dogodovstine pijanih glazbenika
Ljekovito bilje kakvo niste znali
Baba uvijek mudro zbori
Veterinarski kutak
Poliperspektiva za sve umjetnicke duse
Bolje Paksu nego onaj supak
Bijele vrane ili crne ovce
Jednostavno volim biti protiv. Ovaj put, protiv nasilja.

Web Hrvatska


FOTO
Uglavnom: Samo Lah
Ponekad: Ivana S. Lah


Pise
Ivana S. Lah
ivanin.mail@gmail.com


Blogerica.com>


Ja sam...
Ja sam dvadesetdevetogodisnja novinarka. U Kabulu radim vec vise godinu dana. I dok vecina drugih stranaca svoje kabulske dane provodi u svojim skupocjenim kucama u elitnom dijelu grada ili u jednom od elitnih, "foreign pasportss only" restorana, moj suprug i ja pronalazimo djelove Kabula u koje stranac nije usao vec trideset godina. Mi zivimo u kuci daleko od sigurnog centra, sa susjedima afganistancima i po obicajima Afganistana. Zimi cijevi odledjujemo let lampom, a na plus 47 nemamo klimu, pa cak ni ventilator. Mi znamo razliku izmedju bazara ptica i pilece ulice, i gdje kilo marihuane mozete nabaviti za tri dolara i gdje ce vas vlanik radnjice pozvati na caj, a kuda trebate proci sa sto manje zadrzavanja.



25.10.2007., četvrtak

Afganistanke ili tuzna prica koju sam obecala

Napomena: Dok budete citali ovaj tekst molim ne zaboravite – iako je stanje zena u Afganistanu jako lose, postoje i oni pozitivni primjeri. Ljudi koji svoje zene dovode u ovakve situacije, obicno ne poznaju Kuran i njegove odredbe, nepismeni su i primitivni. Po Kuranu, usprkos svemu, zene su poprilicno zasticene. Iako muskarac po serijatu ima pravo fizicki kazniti zenu, prije fizickog kaznjavanja mora uslijediti dugotrajan proces objasnjavanja i razgovora. Kada bi se ti serijatski zakoni postovali, nitko nikada ne bi smio udariti zenu.

Dvadesetcetvorogodisnja Nasima je majka cetvero djece. Ne govori. Ne moze govoriti. Ne moze cak ni plakati, jer slane suze samo povecavaju bol dok teku sprzenim licem mlade zene. Na licu, grc bola ne prestaje. Nasima se bori za goli zivot.

Ocajni suprug, Mahmood obajsnjava: “Nasa djeca su se svadjala sa djecom moga brata. Kada je moja zena pokusala zastiti nasu djecu, svekriva moga brata se odlucila osvetiti. Uzela je kantu benzina, polila je po mojoj zeni i zapalila je. Jos se ne zna da l ice prezivjeti.”

Mahmood ne zna sta da radi sa djecom. Boji ih se ostaviti u kuci skupa sa okrutnom starom zenom, koja samo igrom slucaja nije uzela Nasimin zivot. Mahmood mora i raditi, kako bi prehranio ne samo svoju djecu, nego i djecu svog brata, unuke one iste okrutne zene.

I dok Mahmood bdije nad svojom zenom ciji bol ne jenjava, doktor iz gradske bolnice Mazar e Sharifa, Muhamadullah Hamnawa Zada se bori za zivot jos jedne mlade zene. Ne zeli nam odati njeno ime, ali nam prica njenu pricu: “ Ovu mladu zenu zapalio je suprug. U ruralnim sredinama to je uobicajena kazna. Ono sto je zaista ubitacno je to da drustvo razumije ljude koji pribjegavaju ovoj kazni. Cesto, policija ne reagira.”

Doktor dodaje da su Nasima i zena koju je upravo operirao sretne. Objasnjava nam da je nedavno imao slucaj sesnaestogodisnje djevojcice, koju je u bijesu zapalio stariji brat. Curica je umrla.

Novinarka Shajahan Ahmadi, koja je uslikala fotografiju koju objavljujem u ovom postu kaze: “Dok sam slikala te jadne zene jedva sam suzdrzavala suze. Kada razmisljam o tome, jos uvijek dobivam grceve u stomaku. Taj bol, ta patnja. To nitko nije zasluzio.

Nisu samo zene Mazar e Sharifa u stalnoj opasnosti od vatre. Novinarka iz provincije Farah, koja radi za moju organizaciju ispricala mi je svoju pricu: “Moji roditelju su me udali za covjeka kojeg su dobro provjerili. Smatrali su da je posten. Pogrijesili su. Poceo me tuci za svaku sitnicu, a onda mi je poceo prijetiti vatrom. Dva puta me je polio benzinom, ali su me susjedi spasili. Roditelji su me uzeli nazad.”

Kada je dosla kuci, saznala je da je trudna. Rodilo se musko dijete. Kada je za to saznao njen suprug, dosao je u kucu njenih roditelja i dijete oduzeo silom. Ona vise nikada nece vidjeti svog sina.
Roditelji ove djevojke su policajci.

Zene Herata su najcesce zrtve vatre, ali s malom razlikom. Novinarka iz Herata Masooma nam objasnjava: “Zene u Heratu rijetko vatrom kaznjavaju muzevi i obitelji. One same zele pobjeci iz teskih brakova samozapaljivanjem. Rijetko kad uspiju.”

- 07:19 - Komentari (18) - Isprintaj - #

24.10.2007., srijeda

Bajramske radosti

Iako je Bajram poodavno prosao, mi smo tek nedavno zavrsili obilazak svih koji su nas pozvali u goste.

Prvu vecer smo proveli kod Amina i Farida. Pripremili su nam pravu gozbu: pecena riba, tri vrste rize, dva pecena pileta, ceitiri vrste deserta, suho voce, kolace i naravno nezaobilazni caj.

Hrana na slici - kod Amina i Farida: razni kebabi, kolaci, pile, bombone, suho voce i firni

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Slijedeci dan smo posjetili direktora za kontrolu kvaliteta hrane iz ministarstva za poljoprivredu i razvoj. Uz njegovu zenu, sestru, djecu, unuke i necake jeli smo najbolji mantu ikada. Suprug se zaustavio kada je gotovo ispraznio servirni oval. Sjetio se na vrijeme da mora ostaviti barem dva komada nepojedena, kako ne bi uvrijedio domacina.

Onda su gosti poceli dolaziti nama. Nakon Ajatolaha, posjetio nas je Hamid sa sestrom a zatim i jos nekoliko novih susjeda kojima ne znamo imena.

Nakon toga u posjetu je dosao stariji Ehsanov brat, Dzavid, te nas skupa sa Ehsanom pozvao na bajramsku veceru u njihovu obiteljsku kucu.
Posljednja obitelj koju smo posjetili bili su upravo oni.

Glava Ehsanove obitelji je naravno Otac – nacelnik prometne policije. On je ozbiljan, bradat i uvijek tradicionalno obucen.

Ehsanova majka je sitna, liepa zena. Udala se sa 17, a u 23 godine braka rodila je jedanaestoro djece.

Ehsan ima dva starija brata, dvije sestre i sestero mladje brace.
Stariji brat ima jednu zenu i dvije curice. Najstarija kcer najstarijeg brata i najmladji sin Ehsanovog oca rodjeni su iste godine.

I tako, nas dvoje, i brojna Ehsanova obitelj sjednemo u sobu koja je specijalno pripremljena za goste. Sjedi se na dusecima poredanim oko zidova, a u sredini sobe na plasticnom stoljnjaku servirana je gomila kolaca, suhog voca i caj.

Nakon caja, dobiamo juhu. Juhu, kao specijano jelo ne jedu svi, samo nas dvoje i Ehsanov Otac.

Nakon toga, dvoje mladje djece, curica i djecak, dolaze sa specijalnim porebrenim lavorom i istim takvim ibrikom. Peremo si ruke iznad lavora, a najmladji djecak nam donosi peskir.

Tada Ehsanova majka i mladja sestra pocinju donositi hranu. Kabuli palaw, kofta kebab (cufte u sosu), kebab sa lukom, janjeci kebab, bamiju, tikvice, patlidzane i salatu. Vecina ih jede rukama i uz pomoc afganistanskog kruha – naana. Jesti rizu rukama poprilicno je tesko. Priikom mog zadnjeg pokusaja imala sam rizu i u kosi.
Nas dvoje ipak jedemo s escajgom.

Nakon obilne vecere na stol iznose voce. Domace grozdje iz obiteljskog vinograda, jabuke iz provincije Wardak I punu, ogromnu zdjelu nara.

Pocinjem netremice gledati u nar. Zdjela je puna ociscenih roza sjemenki. Zamisljam trud koji su djeca i zene morali uloziti da istrijebe svaku, i najmanju koricu. Nar izgleda savrseno, socno. Vidim da je sigurno kandaharski. Samo kandahrski nar ima tako sitnu kospicu, gotovo neprimjetnu.

Dzavid uzima tanjur i sipa mi nar. Cijelo brdo. Vec zamiljam kako cu ogromnim zalogajima isprazniti cijeli tanjur dok mi se slatkasto kiselkasti sok razljeva po ustima i spusta u zeludac.

I kada sam vec htjela uzeti tanjur koji mi se cinio i vise nego dovoljno pun, Dzavid, uzima solnicu sa stola.
Naivno ga gledam i ne slutim sta se sprema. Mislim u sebi da mozda zeli raspremniti stol. Ali ne! On uzima tanjur pun onog divnog nara i pocinje nemilice soliti te scone bobice. S osmjehom mi objasnjava da Afganistanci obozavaju posoljeni nar.

Dodaje mi tanjur. Pitam se da li se ocajanje primjeti na mom licu. Smjesim se koliko mogu, uzimam kasiku posoljenog nara, stavljam je u usta. Polako zvacem. Smjersim se i govorim da je divno. U sebi tiho jecam.

Zasto su posolili moj nar?!

Pored slanog nara, koji se u Afganistanu zove Anar, poslastica su i slane visnje koje ovdje zovu halu balu.

- 06:03 - Komentari (10) - Isprintaj - #

18.10.2007., četvrtak

Kako prezivjeti zimu koja se priblizava trcecim korakom

Afganistan je zemlja nevjerovatnih planina. Velicanstveni Hindu Kush formira prirodnu granicu izmedju sjevernih provincija i ostatka zemlje. Upravo ova planina podjelila je zemlju na tri vrlo razlicite regije. Centralni dio Afganistana cine uske doline ovicene velicanstvenim planinama. Na jugu preovladavaju pustinje, dok je sjever plodna oaza zemlje. Bez obzira na razlicitosti, zemlja ima nesto zajednicko: divlju prirodu koja je u isto vrijeme najbolji saveznik i najljuci neprijateljAfganistana. Ljeti su temperature u nekim krajevima zemlje preko 50, dok zimi padaju ispod 30 stupnjeva celzijusa. Hind Kush je skoro cijele zime neprohodan, a vecina afganistanaca ga tijekom zime izbjegava. Mnogi se sa okrutnih planinskih puteva nikada nisu vratili kuci.


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Ova fotka je radjena na -20 u centu Kabul. Suprug ju je nazvao ocaj


Kako prezivjeti
Upravo ovakva klima, od afganistanaca je napravila rasu izdrzljivih, zilavih i snaznih ljudi. Ljudi koji prezivljavaju. Ljudi koji se bore za zivot. Majstore improvizacije.
Ljude koji ce u svoju kucu ilegalno dovesti struju uz pomoc plasticne kutije za sir, ili ce sagraditi krov od blata koje su nasli pokraj puta. Mnogi beskucnici su si na plocniku za zimu izgradili prave male kamene kolibe. Na nesrecu, policajci cesto ruse ove siromaske domove, koji onda ponovo nicu na nekom drugom kraju ceste.
Ceste su u cijeloj zemlji gotovo neprohodne, pa cak i u metropolis, gdje prometne guzve, sudari i klizava cesta postaju svakodnevnica koja traje sve do kraja veljace.

Kabul
U glavnom gradu Afganistana, Kabulu, zivi oko 3 miliona ljudi.Tacan broj je nemoguce odrediti, pogotovo zimi, kada se iz provincija i sa planina u Kabul slije rijeka sareno obucenih kuchija. Sa juga su u grad dosli, u crno obuceni Kandaharci, a sa sjevera stizu u deke zamotani stanvnici Baghdisa. Strasne poplave u ovoj provinciji bez krova nad glavom su ostavili na tisuce ljudi. Rijetki imaju pravi “krov nad glavom”. Vecina zivi u doniranim satorima ili cerpicarama bez stakala na prozorima. Mnogi su sva nepotrebna vrata i prozore oblozili najlonom u nadi da ce teperaturu kuce podici za dva ili tri stepena. Najsiromasniji se griju tako sto na sredini metalnog stola zapale vatru u zdjeli. Cijela porodica sjedne u krug oko dekom ogradjenog stola. Iz deka im vire samo glave. Zbog takvog nacina grijanja vrlo cesto dolazi do pozara.

Kako zive bogati
Malo bogatiji sloj stanovnista muci drugu vrstu muke. Oni koji se nisu uspjeli dokopati dragocjenog drveta ili uglja, griju se na benzin ili plin. Plin se, u bocama od 50 kilograma, prodaje za oko 40 dolara. U zemlji gdje je prosjecna placa oko 50 dolara mjesecno, plin kosta pravo bogatstvo. Jedna boca plina traje u prosjeku 15 dana, ukoliko grijanje korsitite oko 12 sati dnevno. Kada temperature padnu, nekvalitetni plin, koji je cesto pomjesan s vodom, se zaledi.


Zimska odjeca
Uobicajena zimska odjeca su tradicionalne pamucne nosnje, preko kojih se ogrne vunena deka. Rjtko tko zaista nosi pravu zimsku garderobu. Vrlo cesto i muskarci i zene i djeca hodaju u gumenim papucama, bez carapa. Zene to cesto rade samo radi mode. Vrlo cesto cete vidjeti bogato obucenu zeu, u sandalama i bez carapa kako gazi po, do koljena visokom, snijegu.
I dok vecina europljana, amerikanaca, pa cak i kanadjana, zimu provodi zavucena u tople stanove.rijetki koji su se zimu odlucli provesti u afganistanskom susjedstvu mogu shvatiti koliko je truda potrebno da bi se prezivjelo.
Za to vrijeme, afganistanci jednostavno zive.
- 06:00 - Komentari (15) - Isprintaj - #

17.10.2007., srijeda

Najvrijednji poklon na svijetu

Svaki grad im svoju ludu, kaze izreka, i zaista je tako. Gdje god sam, makar i nakratko spustila stopalo, u oci upadne cudnovato obucena spodoba koja hoda ulicom i razgovara sama sa sobom.

U Sibeniku to je bio Ive sa Gorice, pokoju mu dusi. Prije nekoliko godina zgazio ga je auto i do danas, grad nije nasao odgovarajucu zamjenu za ovog tihog, povucenog a opet tako prepoznatljivog lika.

U Sarajevu, to je bio Pinjo. Uvijek je nosio gace preko hlaca, a oko glave je imao zavezanu kravatu. Cesto j imao i jaknu od teskasa uvucenu u te gace preko hlaca. Glasno je psovao svakoga tko je bio na vlasti. Iako su ga ljudi izbjegavali, bio je potpuno bezopasan.

U Afganistanu, vazi drugo pravilo. Ovdje svaki kvart, ma ne, svaka ulica imaju svoju ludu.

Nasa luda je Ayatolah. Kazem nasa, jer kad smo se nedavno preselili, Ayatolah je preselio s nama.

Ayatolah nema nista. Ni novac, ni kucu, ni obitelj ni razum. Sve je izgubio u isti dan. Dok je u Afganistanu bjesnio rat izmdju talibana i mudjahedina, Ayatolahovu obiteljsku kucu sravnila je raketa. Tada jos dijete, Ayatolah je bio u gradu. Kupovao je kruh. Kada se vratio, ugledao rusevinu i mrtva tijela svoje obitelji, Ayatolh je od soka izgubio razum.

Ayatolaha, dobricu velikih zecijih zuba, tada je usvojilo susjedstvo. Prezivljavao je radeci sitne poslove, a susjedi su mu za uzvrat davali staru odjecu, kruh i vodu.

Za bocu vode i par afghana, Ayatolh ce iznjeti smce i odvesti ga na kraj ulice pred necija tudja vrata. Za bocu vode, Ajatolah ce premjestiti i najtezi komad namjestaja. Za bocu vode Ayatolah je prilikom selidbe natovario 6 kamiona nasih stvari, a zatim ih i istovario u nasoj novoj kuci.

Jos uvijek, Ayatolh dolazi u nasu kucu. Pokupi smece iz kuhinje i dvorista i odnese ga van. Ponekad me iznenadi dok se rano u jutro spremam na posao. Dok, jos uvijek u pidzami, teturam prema WCu vidim njegove sitne oci kako me posmatraju iz kuhinje. “Selam,” kazem mu i nastavim, a on, ocaran mojom roza pidzamom ne govori nista. Kad izadjem iz kupatila ni Ayatolah ni smece vise nisu tu.

Ayatolah je najcesce obucen u prnje koje su dali susjedi: Zutu odrpanu majicu sa natpisom, smedje hlace koje uvijek uvuce u najmanje tri para carapa i stare crne, prevelike cipele pune rupa.

I jucer je Ayatolah dosao kod nas. Jucer je bio Eid – Bajram. Ayatolah se sredio. Umjesto zute majice obukao je bijelu kosulju, plavi sako i odgovarajuce plave hlace, utrpane u tri para carapa. Ponosno je istakao i novu crvenu kravatu sa zlatnim dezenom.

Jucer je Ayatolah dosao da nam pokloni sve sto ima – 20 afghana (oko 40 centi).

- 06:32 - Komentari (11) - Isprintaj - #

13.10.2007., subota

Fotke Mazar e Sharif

Fotke je radila novinarka Shajahan Ahmadi.

Kulturna bastina
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Grad

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Plava dzamija i ljudi oko nje

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket










- 14:18 - Komentari (12) - Isprintaj - #

11.10.2007., četvrtak

Napokon kuci!

Nakon gotovo dva tjedna u Mazar e Sharifu, vratila sam se u Kabul razocarana. Organizacija za koju radim nije me pustila proviriti nos na ulice grada. U dva tjedna, tri eksplozije kod Plaved dzamije uzele su preko 10 zivota, a iznakazile i osakatile devetoro djece.

Bez obzira na sve, mislim da bih bila relativno sigurna uz kolege afganistance, ali moj sef nije zelio riskirati.

Ne ocajavajte! Iako sam bila zatvorena, uspjela sam skupiti puno zanimljivih prica, a i fotografija.

Radila sam sa sestoro talentiranih novinara, koji su mi osim prica, na koristenje ustupili i fotografije.

Ukoliko struja bude suradjivala prvu pricu i fotke mozete ocekivati uskoro.

Na zalost, sve price nisu lijepe i ugodne…

- 11:13 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>