S ulica Kabula i malo sire

Rujan 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (5)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (9)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (10)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (6)
Rujan 2007 (6)
Kolovoz 2007 (14)
Srpanj 2007 (22)
Lipanj 2007 (2)

< rujan, 2007 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Zemlja rata i terorizma. Pakao. cesto su rijeci kojima opisuju ovu zemlju, ovaj grad. Afganistan. Kabul. Ima istine u vijestima koje cujete i koje citate, ali postoji i nesto vise. Gostoljubivi ljudi, dobra hrana i 5000 godina stara kultura.
Kabul i Afganistan, koji vam nikada nece pokazati sluzbeni mediji, pornadjite ovdje.

ZASTICENO Copyrightom ©

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dnevnik.hr
Kabulonline.com


Blogovi koje volim i
ljudi na koje sam ljubommorna

Malo drugacija Kina
Dogodovstine pijanih glazbenika
Ljekovito bilje kakvo niste znali
Baba uvijek mudro zbori
Veterinarski kutak
Poliperspektiva za sve umjetnicke duse
Bolje Paksu nego onaj supak
Bijele vrane ili crne ovce
Jednostavno volim biti protiv. Ovaj put, protiv nasilja.

Web Hrvatska


FOTO
Uglavnom: Samo Lah
Ponekad: Ivana S. Lah


Pise
Ivana S. Lah
ivanin.mail@gmail.com


Blogerica.com>


Ja sam...
Ja sam dvadesetdevetogodisnja novinarka. U Kabulu radim vec vise godinu dana. I dok vecina drugih stranaca svoje kabulske dane provodi u svojim skupocjenim kucama u elitnom dijelu grada ili u jednom od elitnih, "foreign pasportss only" restorana, moj suprug i ja pronalazimo djelove Kabula u koje stranac nije usao vec trideset godina. Mi zivimo u kuci daleko od sigurnog centra, sa susjedima afganistancima i po obicajima Afganistana. Zimi cijevi odledjujemo let lampom, a na plus 47 nemamo klimu, pa cak ni ventilator. Mi znamo razliku izmedju bazara ptica i pilece ulice, i gdje kilo marihuane mozete nabaviti za tri dolara i gdje ce vas vlanik radnjice pozvati na caj, a kuda trebate proci sa sto manje zadrzavanja.



27.09.2007., četvrtak

Mazar e Sharif

Iznenada se otvorila mogucnost da odletim u Mazar e Sharif na dva tjedna.
Sigurnosna situacija se u ovom djelu zemlje naglo pogorsava. Svaki drugi ili treci dan bombas samoubojica se raznese u blizini najveceg kulturnog spomenika grada, Plave dzamije.

Vidjet cu gdje se smije ici bez nekog veceg rizika, te se nadam da cu ipak posjetiti i Plavu dzamiju. Otici iz Mazara bez najmanje pedeset fotki ove dzamije bio bi pravi grijeh, kazu mi.

Do citanja...
- 07:24 - Komentari (11) - Isprintaj - #

25.09.2007., utorak

Saga se nastavlja….

Oduvijek sam htjela imati psa. Bila sam ljubomorna na sve setace pasa, cak i onda kada su psecu kakicu rukom morali skupljati u plasticne vrecice.

Moja majka je uvijek imala dobre i razumne argumente zbog cega pas u nasem domu ne bi bio sretan. Moja neodgovornost je uvijek bila na tapetu, kao i nedostatak dvorista, jer smo naime, zivjeli u stambenoj zgradi.

Dolaskom u Kabul sve se promijenilo. Odmah smo iznajmili kucu sa dvoristem, a moja mama i njeni argumenti bilu su daleko.

I tako, dok smo jedan dan hodali prema pekari na kraju nase ulice, zaculi smo skicanje iz obliznje otvorene kanalizacije. Tri psica, brckala su se u plitkoj, zelenoj mjesavini prasine, vode, ostatakaka hrane, urina i fekalija.

Izvukli smo prvog kojeg smo dohvatili i odnjeli ga kuci. Nakon kraceg vijecanja i strucnog misljenja nasih susjeda zakljucili smo da je pas zenski, te smo je nazvali Luna.
Luna sada ima preko godinu dana. Iz malenog i neuhranjenog klupka dlake razvila su u psinu koje se boje i susjedi i Ehsan.

Upravo Luna je u meni uspjela probuditi strah, te sam prijetnju duha (dzina) koji se navdvio nad nasu kucu pocela shvacati ozbiljno.

Vratila sam se kuci s posla, i pazljivo provirila kroz vrata. Cudnovato, posmislila sam, kada Luna nije dotrcala. Obicno me napadne cim udjem u dvoriste, skace, veseli se i mase repom. Jucer nista.

Umjesto jurnjave po dvoristu, ustrasenog pogleda je zurila u podrumski prozor. Pogledala sam, ali nisam vidjela nista sto bi moglo privuci njenu paznju.

“Pogledaj Lunu,” rekla sam ustraseno muzu. “Mozda cuje vodu u cijevima”, pokusao je muz naci logicno objasnjenje. Usli smo u kucu, skuhali kavu i vratili se u dvoriste. Luna jos uvijek ustraseno zuri u prozor.

Muz: Idem pogledati sta je to dole

Ja: Dobro ali pazi

Muz: Ama nije to nista.

Sisao je u podrum. Kada je iz podruma zacula zvuk, Luna je ustraseno odskocila, okrenula sam se i opazila crne sjenke kako se prevlace preko zidova. “To su oblaci,” tjesila sam se.

Muz se vratio iz podruma.

On: Dole nema nista. Mozda je stvarno voda.

Ja: Ama ne znam, cini mi se da sam vidjela neke sjenke na zidovima.

On: Ma ne budali

Ja: Ama jesam kao da je nesto preletjelo iz podruma kada si ti upalio svjetlo i sakrilo se u predsoblje.

Odvela sam ga do zida gdje sam vidjela „sjenku“. On je upalio svjetlo na ulazu u kucu. Luna je pocela tajanstveno skicati i vrtiti se u krug. Opet smo pogledali sta bi to moglo privuci njenu paznju.

Na zidu je stajala ogromna, smedja bogomoljka.
- 10:39 - Komentari (7) - Isprintaj - #

17.09.2007., ponedjeljak

Afganistanski aerodromi: Herat

Napomena: zbog prasine i pijeska te pjescane oluje, ovaj aerodrom nismo mogli slikati.

Nakon posjete Heratu, bilo je neizbjezno. Morali smo se vratiti kuci. Automobil nas ceka. Vozimo se prema zracnoj luci. Avion bi trebao krenuti u 7, kazu nam, a mozda I u 11. Cetiri sata cekanja na aerodromu za nas ne predstvaljaju veci problem. Vec imamo dosta iskustva. Ovaj put smo pripremili vodu, sokove I prenosni frizidercic. Ono sto nismo mogli ocekivati, te jedina situacija za koju nismo bili spremni, ipak se dogodila.

Cim smo usli na aerodrom dvije zene su me odvukle u prostoriju za zene. U maloj sobici sa jednim pokvarenim prozorom smjestilo se pet zena i osmero djece.

Djeca su pocela da placu. Prvo jedno, pa drugo, pa trece… Broj zena u sobici nije bio dovoljan da utjesi svu djecu, pa je I meni na tjesenje dopao djecacic od svojih 6 mjeseci. Jedna od zena je izvukla sisu I pocela dojiti jednog od svoja dva blizanca.

Djecak kojeg tjesim I dalje ne prestaje plakati.

Smrad uskoro obuzima sobu. Cini mi se da se najmanje dvoje djece usralo. Policajac stoji na ulazu u sobicu i odbija pustiti zene napolje. Kaze da je pocela pjescana oluja. Ja se trgam, zelim se probiti vani po svaku cijenu. Shvacam da jos uvijek nosim tudje dijete, koje mi se dere na uho. Pokusavam naci njegovu majku, ali je nigdje nema. Zaglavila sam s malim. Kazu da je otisla u bolnicu sa zenom kojoj je pozlilo.

Vidim supruga kroz poluotvorena vrata sa tri torbe i ruksakom u vrtlogu pjeska mlatara rukama pokusavajuci da mi da neki znak. Ne razumijem sta hoce od mene, a telefon u toj sobici nema signala.

U medjuvremenu su zene zakljucile da sam udata. Pokusavaju dogovoriti zenidbu svojih sinova za kcerku koju jos uvijek nemam. Uvjeravam ih da nemam djecu. Obecavam da cu kad dobijem kcerku sigurno razmotriti njihove ponude. Zadovoljne su. Daju mi brojeve telefona. Dvije me pozivaju na rucak.

Nesto se pocinje dogadjati. Iziritirani pjescanom olujem muzevi se pokusavaju probiti do zena. Neki uspjevaju, ali zbog smrada opet izlaze na vjetar i vrtloge pjeska.

Pocinjemo peti sat cekanja. Vise nema vode ni sokova ni slatkisa. Sve sam podjelila djeci. Izbaciju nas iz prostorije i tu organiziraju preuzimanje prtljage.

Radnici sa aerodroma zelene u licu i nije im lako. Smrad usrane djece ne napusta prostoriju ni kroz otvorena vrata i prozorcic. Jedan covjek iskace kroz prozorcic u zelji da prije stigne na aerodrom. Dva policajca ga hvataju, mlate i vracaju nazad.

Napokon je dosao red i na nas. Ubacuju nas kofer grubo u kola koja vuku dva magarca. Napokon se krecemo ka aerodromskoj zgradi i cekaonici.

Cujemo glasinu da ce avion doci za dva sata. Nakon dva sata cujemo glasinu da je avion krenuo iz Kabula. Nakon jedanaest sati cekanja dobijamo provjerenu informaciju: let je otkazan.

Vozaca smo vec otpustili, taksija nema, a ako ih ima nisu sigurni. Sva sreca, hotel je predvidio dogadjaj i poslao svoj kombi. Cak smo dobili i istu sobu.

Tusiramo se, ali pjesak ne izlazi. Usi, nos, usta. Sve je puno pjeska. Pjesak nam skripi pod zubima dok veceramo.

Rano lezemo, psihicki se spremamo: sutra sve is pocetka.
Procedure iste. Soba, zene, smrad.

Ipak, avion je dosao. Gledamo ga na pisti. U cekaonici zene sjede pored vrata. Ja stojim sa suprugom. Jedna od zena dolazi da me odvede u dio za zene. Kaze da se muskarci bune sto stojim sa suprugom. Odlazim u prve redove. Opet su mi dali ono isto dijete od jucer. Majka je naime otisl au wc. Kada se vratila nije ga htjela uzeti nazat. Kaze, da se malo odmori.

Odjednom pokret. Zena otima djete iz mojih ruku. Saznajemo: samo je jedan avion, a putnika je previse samo oni prvi ce uhvatiti let. Guram se laktovima i pogledom trazim muz. Vidim njegovu celavu glavu kako se neuspjesno probija kroz hrpu ljudi. U ocima mu vidim lagani ludi sjaj. Odguruje narod i preskace preko klupa, stolica i zicane ograde. Afganistanci slijede njegov primjer. Policajci zatvaraju taj jedini prolaz prijeteci oruzjem. Nekako se uspostavlja red. Jos uvijek nismo skupa. Ja izlazim prva iz zgrade, on se gura sa ostalim muskarcima koji su se uspjeli dokopati vrata. Ulazim u avion, a jedna od zena mi cuva dva sjedista. Napeto iscekujem. Suprug napokon ulazi kroz vrata. Sjedamo u avion. Pobjeda!

Isti dan smo stigli u Kabul!

- 23:55 - Komentari (13) - Isprintaj - #

16.09.2007., nedjelja

Duhovi, takozvani džini...

Vratili smo se kući s godišnjeg odmora. Još ne raspakirane sive vreće pune nekorisnih stvari koje smo u godinu dana uspješno nagomilali blokiraju hodnik. Nemamo struje, tankovi sa vodom su prazni. Boja sa svježe okrečenih plafona se počela guliti, a i trava u dvorištu mi se nekako čini manje zelenom. Ni grožđe zaštićeno platnenim vrećama nije sazrelo do kraja i još uvijek je kiselo.

Nema veze. Napokon kući. Otvaram ormarić za cipele, neuspješno. Slomljena ručica mi se našla u ruci. Odlažem je. Još ne očajavam. Otvaram bocu vode, odlazim u dvorište i, tada je počelo.

Dok smo se suprug i ja relaksirali poslije puta i ponovno se prilagodjavali na nadmorsku visinu došao je Ehsan i ustrašeno objavio: „Ovu kuću nastanjuje džin!“

Ehsan je jedan od dva momka iz susjedstva koje smo zaposlili kao prevoditelje i kuećepazitelje. Ujedno je naš susjed i prijatelj.

Zbunjeno smo se pogledali. Uskoro je objasnio. Po noći čuje škriputanje vrata, struja nekako čudnovato blinka, voda grgulja i cijevi su začepljene. Uvjeravanje i logična objašnjenja nisu imala nikakvog uspjeha.

Susjedi kažu da je gazda ovu kuću sagradio na starom groblju. Dok je kopao temelje za podrum, pomjerio je kosti sahranjenih ljudi. Od davnina, rekao je, gazde ove kuće ne mogu pronaći sreću.

Neki indijci koji su tu nekada živjeli morali su ostaviti sve svoje stvari, a vrata nisu mogli otvoriti ni eksplozivom.

Kuća je mijenjala vlasnike i stanare, i svi su dolazili i odlazili. Samo su džini i dalje ostajali. U tom trenutku, i na vrhuncu priče, došla je struja. Lampa na balkonu počela je zujati i uskoro je crkla.

„Eto ga! Džin!“ uskliknuo je Ehsan, uvjeren da veći dokaz nismo mogli dobiti.

Za naš problem postoje samo dva rješenja rekao je. Moramo zovnuti mulu da izvrši egzorcizam ili moramo zaklati ocu i njenom krvlju poprskati kuću, a meso podijeliti susjedima. Idealno bi bilo oboje

Obećali smo pozvati mulu, a kao poklonicima raznja, ni ono janje ne zvuci lose. Do daljnjeg, Ehsan se i dalje boji sam otići iza kuće i upaliti agregat.

Slike uklete kuće

Detalji sa stropa
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Vjesalica
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Lampa
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Terasa
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Fasada
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


- 19:20 - Komentari (16) - Isprintaj - #

13.09.2007., četvrtak

Vratili se s godisnjeg

Evo, samo kratko: vratili smo se u Kabul. Nemamo vode, a struja dolazi samo na momente. U nedjelju pocinjem raditi pa cu postaviti novi post i slike.
Pozdravi
- 10:53 - Komentari (6) - Isprintaj - #

02.09.2007., nedjelja

Nismo vise beskucnici

I napokon dobra vijest. Nismo vise beskucnici. Vec drugi dan nocimo u nasoj novoj kuci. Zdanje je na prvi pogled neprivlacno. Bez duse. Kuca me je suvise podsjecala na one bogataske vile u centru grada, samo u nesto manjem izdanju.

Kada se prodju zelena vrata sa zlatnim siljcima, udje se u dvoriste poplocano crnim mramorom. Imala sam osjecaj da ulazim u dobro uredjeno groblje sa ruzicnjakom.

Crninu mramora u samo nekoliko sekundi razbija fasada poplocana crvenim, smedjim i sivim, pravougalastim plocicama. Ali to nije sve! Pravu divotu ovog zdanja cine stropovi obljepljeni gipsanim, zivopisno oslikanim ukrasima.

Svaki strop je uokviren ruzicastim i ljubicastim cvjeticima u gustom vjencu od lisca koje plazi po plafonu od prizemlja do terase na krovu, provlaceci se kroz sva vrata, u sve sobe, pa i u zahod i kuhinju.

Na sredini plafona, tamo gdje bi trebao visiti kristalni luster, a ne gola sijalica kao sada nalazi se pravo remek djelo. U vecim sobama oko cvjetnog dezena lete pticice zutog, plavog, zelenog i smedjeg perja, te sa crvenom cubicom na glavi. Pticice se jate oko tockova starih kola ofarbanih nekad zlatnom a ponekad i rustikalnom smedjm bojom.

U manjim sobama su ili manji kruzici roza cvjetica sitno rasporedjenih po gusto isprepletenom brsljanovom liscu. U drugim to su cvjetni aranzmani u obliku zvjezdica na koje slijecu krupni leptirovi umornih plavih krila i zutih tjelesaca.

Necu otkriti cijenu koju placamo za ovu divotu u kojoj smo se iznenada nasli, ali cijene kuca u ovom dijelu grada krecu se od 500 do 1500 dolara. One jeftinije kuce zahtijevaju previse posla, iako su puno zanimljivije i privlacnije. Ipak, bez obzira koliko covjek u godinu dana moze ocvrsnuti, nismo spremni provesti zimu smrzavajuci se u poljskom zahodu na drugoj strani dvorista.

Kuce u elitnijim dijelovima grada kostaju pravo bogatstvo. Moja kolegica placa 3000 mjesecno za nenamjesteni kucerak u naselju Wazir Aqbar Khan. One malo bolje kuce u tom naselju kostaju i preko 15000 dolara mjesecno. U naselju Sare Naw cijene su nesto skromnije. Najskuplja kuca koju smo gledali tamo kosta bijedinh 8000.

Mnogi koji tmo zive smtraju ta dva naselja sigurnijim od ostalih, ali upravo tu se najcesce dogadjaju demnstracije i neredi.

Ah i pravamvijest! Dok sam ovo pisala cula se pucnjava u susjedstvu. Uhvacen je lopov na djelu! Nije bilo nastradalih, pucalo se samo u zrak. Susjedi su uhvatili kriminalca, zovnuli policiju i gad je odveden iz nase male ulice.

Slike slijede....
- 20:09 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se