S ulica Kabula i malo sire

Rujan 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (5)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (9)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (10)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (6)
Rujan 2007 (6)
Kolovoz 2007 (14)
Srpanj 2007 (22)
Lipanj 2007 (2)

< kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Zemlja rata i terorizma. Pakao. cesto su rijeci kojima opisuju ovu zemlju, ovaj grad. Afganistan. Kabul. Ima istine u vijestima koje cujete i koje citate, ali postoji i nesto vise. Gostoljubivi ljudi, dobra hrana i 5000 godina stara kultura.
Kabul i Afganistan, koji vam nikada nece pokazati sluzbeni mediji, pornadjite ovdje.

ZASTICENO Copyrightom ©

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dnevnik.hr
Kabulonline.com


Blogovi koje volim i
ljudi na koje sam ljubommorna

Malo drugacija Kina
Dogodovstine pijanih glazbenika
Ljekovito bilje kakvo niste znali
Baba uvijek mudro zbori
Veterinarski kutak
Poliperspektiva za sve umjetnicke duse
Bolje Paksu nego onaj supak
Bijele vrane ili crne ovce
Jednostavno volim biti protiv. Ovaj put, protiv nasilja.

Web Hrvatska


FOTO
Uglavnom: Samo Lah
Ponekad: Ivana S. Lah


Pise
Ivana S. Lah
ivanin.mail@gmail.com


Blogerica.com>


Ja sam...
Ja sam dvadesetdevetogodisnja novinarka. U Kabulu radim vec vise godinu dana. I dok vecina drugih stranaca svoje kabulske dane provodi u svojim skupocjenim kucama u elitnom dijelu grada ili u jednom od elitnih, "foreign pasportss only" restorana, moj suprug i ja pronalazimo djelove Kabula u koje stranac nije usao vec trideset godina. Mi zivimo u kuci daleko od sigurnog centra, sa susjedima afganistancima i po obicajima Afganistana. Zimi cijevi odledjujemo let lampom, a na plus 47 nemamo klimu, pa cak ni ventilator. Mi znamo razliku izmedju bazara ptica i pilece ulice, i gdje kilo marihuane mozete nabaviti za tri dolara i gdje ce vas vlanik radnjice pozvati na caj, a kuda trebate proci sa sto manje zadrzavanja.



29.08.2007., srijeda

Nove kuce - novi kandidati

Ja obecah rjedje postove, ali sta cu kad se stalno nesto novo dogadja.
Jucer smo razgovarali sa agentom za nekretnine koji se ovdje zovu "dealer". Bio je sokiran nekorektnim ponasanjem naseg gazde, pa je odlucio da nas udomi kako treba i gdje treba.

Kao prvo, zao mi je sto nema slike kuca da potkrijepim opise, ali sve se odvija brzinom munje. Moramo pogledati stvo vise kuca i sto krace vrijeme.

Jucer smo isli u naselje Barghballa. To je dio naselja Karte Parwan, samo malo blize hotelu Interkontinetal i nekih dvije tri minute dalje od grada.

Ulica u koju smo dosli izgledala je jadno. Makadam i smece gdje god pogledas. Ipak, djeca, pa i djevojcice koje su se igrale na ulici, znak su mirnog i sigurnog susjedstva. Zaustavili smo se pred ofucanim vratima i zalupali na njih.

Kada je veseli bradonja u tradicionalnoj afganistaskoj tuniki otvorio vrata ugledali smo najljepsu kucu koju smo ikada vidjeli u Afganistanu, a vidjeli smo ih puno.

Ogromno dvoriste. Poplocani dio vodi do kuce, a travnjak je okruzen gredicama cvijeca. U jednom kutu dvorista je i stara loza puna grozdja.

Kuca ispred nas je plava. Gradjena u britanskom kolonijalnom stilu. Mala terasica sa dva stupa u dorskom stilu pridrzavaju balkonic na drugom katu.

Mogla sam nas zamisliti kako ispod guste loze sjedimo i pijemo kavu, dok nasa kujica Luna zakopava svoje igrackeu svjeze okopane gredice cvijeca sa mladicama dragoljuba, koje je tek pustio prva dva listica.

Kuca iznutra ima 6 soba na svakom katu. Sobe su male, spojene vratima, tako da se lakse griju zimi. Zbog mnogih vrata, kuca izgleda kao labirint. Kupatila su u relativno dobrom stanju, a kuhinjica je preslatka. Iako prljava, cadjava i masna, sa samo malo maste mogle se zamisliti kako izgleda sa nasim novim kuhinjskim elementima. Vrata u kuhinju su mala malena, pa se i ja, iako sam visoka samo 156 cm, moram sageti kad prolazim kroz njih.

I to nije sve. Gazda je pristao da kucu potpuno renovira za nas. Sve, od krecenja do popravka puknutih cijevi, pa i ciscenje bilo bi sredjeno prije nego se uselimo. I bas kada smo pronasli idealnu rezidenciju, sok!

Cesta koja vodi prema hotelu ce se uskoro siriti. Kuca je predvidjena za rusenje. Nitko ne zna kada, kazu nam. Ovo je Afganistan. Radovi ce poceti mozda za mjesec dana, a mozda i za dvije godine. Tko zna.

Steta, rekao je moj muz. Ovdje bih se stvarno osjecao kao gazda sa americkog juga.

Prije nego smo napustili kucu, okrecemo se jos jednom.
Danas iza 5 u istom kraju idemo gledati jos jednu kucu. Kazu da je divna...



- 05:42 - Komentari (12) - Isprintaj - #

28.08.2007., utorak

Problem zvani nova kuca

O komu o cemu, ja pisem o novoj kuci. Razvoj situacije je slijedeci. Jucer je nas gazda dosao sa novom informacijom: prodao je kucu.

Kako naci odgovarajucu kucu u sto kracem roku, postala je nasa nova misija.

Rezervno rijesenje nas ne odusevljava, pa trazimo dalje. Zato ce moji postovi u narednih dvdesetak dana biti jako kratki i puno rijedji.

Nadam se da cu uskoro imati i neku dobru vijest.
- 07:07 - Komentari (6) - Isprintaj - #

27.08.2007., ponedjeljak

Pred ramazan: Bolani

Od sve hrane koju cete probati u Afganistanu, najzarazniji je definitivno bolani.
Bolani izgleda kao punjena palcinka, a ovdje se jede kao predjelo, glavno jelo, uzina, vecera, rucak ili dorucak. Ukratko, jede se kad god se moze ili stigne.

Bolani kachalo (krompir) je punjen krompirom i lukom. Ima ukus slican piti krompirusi.
Bolani gandana (zeleni) je punjen najcesce prasom (porilukom) ali i spinatom u kombinaciji sa prasom.

Ponekad cete dobiti i bolani kadu (sa tikvom) ili bolani dogh (sa jogurtom i krastavcima)
Uz bolani se najcesce servira jogurt, ali su odlicni i kada se jedu sami.

Najbolji bolani mozete kupiti za 15 afgana porciju (4 bolanija u porciji), na cesti prema gradicu Char –e Kar
Jedan bolani u nasoj ulici kosta 5 afgana (50 afghana = 1 $) i takodjer je jako dobar.
Osobno smatram da je najuskusniji bolani sa prasom.

Najbolji bolaniji su oni ulicni, ali s njima morate biti oprezni. Bolaniji po restoranima, pogotovo onim elitnim, nisu tako dobri. Nekako su suhi i bezukusni. Osim toga u restoranu bolani serviraju na tanjuru. Bolani na tanjuru nije bolani. Najbolje prijaju kada se jedu iz umastenih, proslogodisnjih novina.

Sastojci:
Brasno
Voda
Sol
Ulje
Fila

Fila od krompira
Krompir naribate, dobro posolite i malo pobiberite.

Fila od prase
Prasu isjeckate sitno, posolite i pobiberite

Za ostale kombinacije (spinat, tikva i dogh) nisam sigurna

Priprema
Napravite elasticno tijesto od brasna, vode i soli. Razvaljate kore oklagijom u obliku kruznice. Jufka (kora) mora biti tanka kao za bosansku pitu. U jednu polovicu kruznice stavite filu, a drugi dio kruznice prebacite preko file. Rubove stisnete tako da fila ne ispada. Na kraju, bolani izgleda kao polukrug. Przite na tavi, ali ne u previse ulja. Tava mora biti jako jako vruca.

- 08:01 - Komentari (7) - Isprintaj - #

26.08.2007., nedjelja

Dzibrail ili ljubav na afganistanski nacin

Dzibrail. Ime ovog sela uljeva stravu svim pripadnicima plemena hazara u okolini Herata i Hertu samom. Dzibrail – pogubljenje. Dzibrail – rat. U dzibrailu su talibani 2001. godine pogubili 300 ljudi u sat vremena.

Dzibrail: veliko turbe je u pozadini, a zastave oznacavaju grobove pogubljenih u 2001.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Talibanski vodje su pozvali ljude i njihove obitelji kod “starog turbeta” kako bi razgovarali o buducnosti i novim pravilima. Kada su se ljudi, zene, djeca i straci skupili na platou ispred turbeta, talibani su poceli pucati na masu. Nitko od prisutnih nije ostao ziv.

Seoce Dzibrail smjestilo se u dolini nedaleko od centra grada. Kada se prodju stari minareti, skrenete lijevo prema hotelu Paindz setare (pet zvijezda). Ovaj hotel je sagradio za sebe i svoje sinove guverner provincije. Iz drzavnog proracuna je uzeo novac namijenjen odrzavanju sirotista. Kada, dakle, prodjete taj hotel, krenete sirokom cestom koja vodi prema granici s Iranom. Uskoro, siroka cesta postaje uski makadam. Nakon desetak minuta voznje ugledat cete niske blatne kucice okruzene zelenilom. Dzibrail.

Selo je jedno od naprednijih u okolini. Imaju vodovod i kanalizaciju, a i struju dvadeset i cetiri sata dnevno. Dzibrail ima svoju skolu, policijsku stanicu, bazaar pa cak i poljoprivrednu zadrugu.

Skola u dzibrailu je blatna kucica u koju se, ako se jako stisnu, moze nagurati desetak djaka. Bazar je blatni plac gdje je na dekicama izlozena roba. Poljoprivredna zadruga su dva stara covjeka dugih brada i kolica sa grozdjem, a policijska stanica je kontejner sa dva zaspala policajca i starom toyotom sa koje su otpala sva cetiri tocka. Jedino vozilo „u voznom stanju“ ispred policijske stanice je privatni motocikl mladjeg policajca.

Stanovnici Dzibraila imaju i nesto o cemu vecina mjesta u provinciji Afganistana ne smije ni mastati. Dzibrail ima puno vecu slobodu.

O plemenu hazara kruze strasne price. O njihovoj okrutnosti napisane su legende. Njihovo „gostoprimstvo“ su ostala plemena Afganistana osjedila duboko na svojoj kozi. Potmoci Jingis Khana, grizli su zivo meso sa vratova svojih protivnika. Hazare su spremne uciniti sve za svoju slobodu.
Zene hazara, za razliku od ostalih zena u Heratu ne nose burke. Njihova odjeca je zivih boja, pa ih mnogi muskarci u gradu nazivaju zavodnicima. Mnoge zene hazara ne pokrivaju glave maramom. Zbog tog razvratnog ponasanja mnoge su zatvarane i mucene. Ipak, ovo pleme vec stoljecima uspijeva odbraniti svoj identitet.

U Dzibrailu, na mjestu najveceg pokolja u povijesti heratskih hazara, desava se nesto nezamislivo. Pored grobova sehida i „starog turbeta“ upoznaju se mladi muskarci i zene. Obuceni lezerno, bez okova tradicionalnosti, razgovaraju i zaljubljuju se.

Mladi iz ostalih plemena pridruzuju se hazarama. Na ovom ih mjestu nitko ne sudi. Muskarce nece baciti u tamnicu jer im je brada prekratka, a zene bez sala nece biti kamenovane.

Tu se biraju mlade i mladozenje. Kada se upoznaju kod “turbeta”, par obavjestava roditelje, pa se organiziraju zaruke i vjencanje.

U provinciji gdje 5 od 20 zena pokusava iz braka pobjeci samoubojstvom, brakovi iz ljubavi napokon su moguci.
- 08:17 - Komentari (7) - Isprintaj - #

25.08.2007., subota

Sve moje je tvoje i obratno

Ravni krovovi prokisnjavaju :( Napomena: Imam spreman tekst o Heratu i povratku u Kabul, ali ce to morati malo sacekati s objavljivanjem. Naime ,kako smo se vratili iz Herata nas zivot je pun raznih tipicno afganistanskih tegoba.

Nasa prva kuca izgledala je bajkovito. Gradjena od blata, sa starim krovom i prekrasnim vrtom. Uspjeli smo je ocistiti i srediti kupatilo, i taman smo poceli uzivati kad se desilo. Dok sam se tusirala, bojelr je pao sa zida, skrsio ves masinu i eksplodirao na podu.

Odlucili smo da je dosta. S mravima, buba-svabama i skorpionima koji su milili iz zidova i sa blatnog krova smo mogli izaci na kraj. Nisu nam toliko smetali ni misevi, stropovi od kartona i rupa na zidu u kuhinji. Pad bojlera nas je potakao na to da donesemo konacnu odluku: vrijeme je da se selimo.

Nasa ulica je divna. Uspjeli smo se sprijateljiti sa susjedima koji su nas prihvatili kao svoje. Poceli su nam donositi voce i pozivati nas u vlastite kuce. Ulozili smo jako puno truda i strpljenja u izgradnju dobrosusjedskih odnosa. Nismo se htjeli seliti daleko. Na svu srecu samo jedna vrata nize pronasli smo novu kucu. I gazda se cinio dobar i posten, ugovor je sastvljen tako da nam u potpunosti odgovara.

“Man khana ast shma khana” rekao je gazda. Moja je kuca je tvoja kuca. Uz uobicajene pristojnosti nas je uvjerio da bez obzira na sve, mi u kuci mozemo ostati sve dok smo u Afganistanu.

„Man khana ast shma khana“ je nedavno prestala vaziti. Stariji brat, narkoman i crna ovca u obitelji je odlucio prodati kucu. A stariji brat je stariji brat, bio on crna ovca ili ne, njegova odluka se postuje.

Morali smo se baciti na trazenje nove kuce. Razumljivo, jos uvijek zelimo ostati u blizini nasih susjeda.

Jucer smo pogledali sest kuca. One sa blatnim krovom i trosnim zidovima nisu dolazile u obzir. Iako su u pravilu puno ljepse nego one betonske, novije kuce, za popravku krova se mora uloziti jako puno. Osim toga te blatne kuce obicno nemaju zahod u kuci, nego u basti. Ljeti to ne bi bio problem, ali zimi na -30 sigurno nije ugodno.

Kuca u blizini policijske stanice je potpuno obnovljena, ali je ogromna i ima jako mali vrt. Osim toga, u blizini je policijske stanice, sto ovdje nije prednost. Policajci su najcesci pljackasi.

Odusevljeni smo bili jednom kucom u brdu. Prilaz jeste tezak pa bi zimi vjerojatno morali pjesaciti do nizih ulica kada krenemo na posao, ali nema ni struje ni vode.

Potraga se nastavlja.
- 07:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.08.2007., utorak

Dug iz Bamiyana

Opet su me uposlili. Pripremam vaznu prezentaciju. Zato samo malo fotki iz Bamiyana. Napokon ih je moj dragi prebacio u odgovarajuci format.

Stepenice u velikom Budi. Pitam se koliko li je redovnika ovdje slomilo noge.
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Crtezi iz malog Bude. Molitvena nisa.
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Nastambe oko Buda. U nekima jos uvijek zive ljudi.
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Grad buke
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Na Hindu Kushu. Konvoj.
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Skupna fotografija: djeca nomada na Hindu Kushu, susjed i ja
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Romantika na jezeru. Jedva se dise na 4000 metara nadmorske visine.
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Zahod. Jedan od boljih i ciscih.
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

- 10:22 - Komentari (7) - Isprintaj - #

20.08.2007., ponedjeljak

Kako smo sprzili stopala

Prohladan dan u Heratu. Temperatura nije bila visa od +46 stupnjeva. Imamo srece. Nekoliko dana prije bilo je i preko +50. Vjetar neprestano puse, ali nista ne pomaze. Sjedimo u uzarenom kombiju i vozimo se prema centralnoj policijskoj stanici. Jedna talijanska organizacija donirala je cizme, uniforme i lijekove policajcima.

U odnosu na Kabul, Heart je relativno cist grad. Otvorenu kanalizaciju redovno ciste, smece bacaju samo na odredjena mjesta na ulici, a i puno je drveca. Ni parkovi nisu unisteni.

U centru grada su uglavnom rusko-komunisticke zgrade. Najcesce su to ministrarstva i bolnice. Nisu rijetke ni gradjevine u “iranskom stilu” kako to ovdje zovu. Puno ukrasa, keramckih plocica i ogledala ukrasava fasadu jedne ovakve gradjevine. Cesto su lampe iznad ulaza ogromni kristalni lusteri.

Kako se priblizavamo glavnoj policijskoj stanici na periferiji grada, ostavljamo iza sebe zgrade i ulazimo u predio kucica od blata.

Niske kucice, iako gradjene od istog materijala kao i one u Kabulu, imaju potpuno drugaciju “arhitekturu”.
Jednostavni zuti zidovi od blata sa malim prozorima bez stakala, te niski ulaz bez zastitnih vrata slicni su onima u Kabulu. Ono sto je zanimljivo su krovovi. Za razliku od kabulskih ravnih krovova, krovovi cerpicara u Heratu su u obliku kupole. Na sredini kupole je jedan jedini dimljak.
Kucice su jako male. Gotovo je nemoguce zamisliti kako u jedan takav kucerak stane obitelj od 15 clanova.

U takvom susjedstvu odjednom nailazimo na velepnu gradjevinu. Okruzena malim radnjicama i siromasno opremljenim suvenirnicama, plava dzamija izgleda kao svemirski centar. Zaboravljamo press konferenciju na koju smo do tada isli, i naglo skrecemo prema ulazu dzamije krseci najmanje tri prometna propisa.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Plava dzamija. Velicanstvena dzamija. Najljepsa dzamija koju sam ikada vidjela. Plocice u nekoliko nijansi plave pokrivaju fasadu dzamije. U kombinaciji sa plocicama crne, crvene, smedje i zelene boje, plave plocice grade cvjetne mozaike po minaretima. Plavetnilo “utapa” sarene mozaike koje vidite tek kada se potpuno priblizite ulazu.

Velika, teska, drvena vrata su sirom otvorena. Ulazimo. Dvoriste dzamije je siroko 120 a dugo 175 metara. Okruzeno agradama svetilista sa sve cetiri strane. Fasade zgrada su takodjer u plavim plocicama koje u kombinacij sa rijetkim plocicama drugih boja cine mozaike. Cijelo dvoriste je poplocano sivim mramorom.

Dok u nevjerici gledamo oko sebe, zaustavljaju nas dvojica naoruzanih policajaca i vracaju na vrata. Na ulazu u dvoriste dzamije moraju se skinuti cipele i carape. Poslusno se vracamo i ispunjavamo naredbu, posramljeni. Sami smo se trebali sjetiti tog detalja.

Ponovo ulazimo u dvoriste. Stali smo na ulaz i za pocetak se jednostavno okretali oko sebe. Gdje god pogledas, plavetnilo. Uskoro uzareni mramor pocinje prziti nasa stopala. Kako bismo ih ohladili pocinjemo hodati. Ne uspijava nam. Svaka mramorna ploca je uzarena. Suzdrzavamo se od nedostojanstvenog skakutanja. Ne zelimo uvrijediti ljude koji se mole ili uce u zaklonjenim nisama svetilista. A i nema smisla skakutati u preko 800 godina starom svetom mjestu. Drzimo se ruba dvorista. Tamo zgrade jos uvijek bacaju malo sjene. Prelazimo dvoriste brzo. Svaki dodir stopala sa kamenom uzrokuje opekotine treceg stupnja, samo sto ne cujes zvuk cvrcanja. Ipak, uspjevamo obici cijelo dvoriste. Fasada svakog svetilista je slicna, a opet razlicita.


Na zalost policajci ne znaju povijest mjesta, a postavljeni natpisi nisu detaljni. Saznajemo da je i unutrasnjost dzamije nekada bila ista kao i vanjstina, ali das u plocice otpale. Saznajemo i da za odrzavanje dzamije nema novca, te da se i fasada pomalo pocela raspadati. Za restauraciju su potrebne ogromne svote novca. U jednom od malih unutrasnjih dvorista vidimo na hrpe nabacen plocice koje su nedavno otpale sa zidova. Bez obzira na stetu, dzamija je jos uvijek prelijepa.

Izlazimo iz dvorista u zaklonjenu nisu gdje smo ostavili cipele i carape. Sjedamo na pod i pregledavamo stetu nastalu na stopalima. Nekoliko plikova i crvenilo.
Na dodir jako boli. Jos uvijek. Vrijedilo je svake rane vidjeti Plavu dzamiju.

- 08:06 - Komentari (6) - Isprintaj - #

15.08.2007., srijeda

Porodiliste Herat

Khatija (citaj Hatidza) je dvadesetogodisnja majka troje djece. Dvoje, od njeno troje djece oboljelo je od djecije paralize. Afganistan je jedna od 6 zemalja na svijetu koje jos uvijek nemaju redovna cijepljenja protiv ove opake bolesti. Djecija paraliza je drugi najcesci razlog inavliditeta kod afganistanaca. Khatija je opet trudna. Plod koji nosi prevelik je za njeno jos uvijek nerazvijeno tijelo, tako da mora roditi na carski rez. Dvije curice izvitoperenih tijela i zdrav trogodisnji djecak sjede s ocem ispred porodilista i cekaju ishod operacije.

Skupa sa Khatijinim suprugom i troje djece, u sali za intenzivnu njegu, cekamo i novinarka Masooma i ja.

U Heratu, ali i u cijelom Afganistanu, radja se jako puno nedonoscadi. Nepravilna i nedovoljna prehrana trudnica, kao i teski zivot koji vode, cesto uzrokuju prerane trudove. Novorodjencad su sitna. Blizanci koji su na intenzivnoj njezi vec sedam dana nisu veci od 20 centimetara.

O djeci na intenzivnoj njezi najcesce brinu majke. Odjel je pun majki koje gledaju djecu kroz staklo inkubatora ili ih hrane na spricu. Babice i medicinske sestre imaju pune ruke posla baveci se drugom, tek rodjenom djecom. U Heratu je prije cetiri dana pokrenuta akcija cijepljenja protiv tuberkuloze i djecije paralize odmah po rodjenju.
Khatijina nova beba imat ce sansu za zdrav, bolji zivot.

I napokon beba dolazi. Jos krvava od operacije. Glasno se dere. Nezadovoljna je tretmanom. Spretne medicinske sestre se uzurbavaju. Dok jedna cisti dijete od krvi, druga priprema toliko bitne vakcine. Khatijina majka viri kroz vrata i ponosno gleda prinovu u obitelji. i ovaj put je curica. Zdrava curica. Zahvaljujuci novopokrenutoj akciji, ovaj put dijete ce i ostati zdravo.

Jedna od babica je otisla javiti ocu. Ne vidimo njegovu reakciju, jer je muskarcima u porodiliste strogo zabranjen ulaz. Na vratima stoji nauruzani vojnik, i puskom zadrzava radoznale muskarce.

Umjesto da slijedimo babicu i saznamo od oca sta misli o prinovi, odlucili smo se prisustvovati bitnijem cinu: rezanju pupcane vrpce!

Napomena: Fotke iz porodilsta nije radio moj suprug, nego ja. Da je on usao u porodiliste, vjerovatno bi ga kamenovali.

Khatijina beba
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Ponosna baka
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Zadovoljna majka: napokon sin!
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Curica stara 7 dana dosla na vakcinaciju
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Blizanac "bijela kapica"
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Blizanac "bijela kapica sa zutim prugicama"
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
- 05:52 - Komentari (16) - Isprintaj - #

14.08.2007., utorak

Riza iz Herata

S obzirom da osim pisanja bloga, imam i posao, a i sefa koji ocekuje da nesto radim, za danas samo recept.

Kabuli Palaw kakvog ga poznajemo u gotovo cijelom Afganistanu u Heratu ne postoji. Tu se uglavnom jede riza sa safranom i brusnicama.

Sastojci:
riza
safran
brusnice
sol
ulje

Priprema:
Od ukupne kolicine rize koju zelite skuhati odvojite trecinu.
Dvije trecine rize kuhate samo s vodom, uljem i soli na uobicajeni nacin (omjer riza:voda 1:2)
Rizu koju pravite sa safranom kuhate na slijedeci nacin:
Preprzite safran (kolicina ovisi od rize) na ulju sa soli, dok ulje potpuno ne pozuti. Na ulje dodate rizu, i sve skupa przite jos nekoliko minuta, sve dok zrna rize ne postanu potpuno zuta. Tada safran i rizu prelijete kljucalom vodom. Kuhate dok riza ne bude gotova.Normalno.
Dok se rize kuhaju, isprzite brusnice na malo ulja. Ulje iscjedite, a brusnice ostavite da se hlade u odvojenu posudicu.

Serviranje:
Bijelu rizu stavite na oval za serviranje. Po bijeloj rizi rasporedite zutu rizu , a onda pospete brusnicama.
Uz ovu rizu servira se dinstana ovcetina, i dinstano povrce, uglavnom bamija i patlidzani.


- 06:43 - Komentari (6) - Isprintaj - #

13.08.2007., ponedjeljak

Kabul – Heart ili zasto mi predsjednik Karzai nije vise drag

Predsjednici Karzai i Musaraf na kabulskom aerodromu (slika preuzeta sa www.operations.mod.uk) Zvoni mobitel. Cetiri je sata. Nakon bijedna tri sata spavanja tegobno ustajemo i spremamo poslijednje sitnice za put. Na aerodromu moramo biti tocno u 5, rekli su nam strogo u agenciji Sky Travels. U 4:30 vozac je vec tu. Usplahireno isprobava trubu ispred nase kuce budeci susjede koji glasno protestiraju.

Zijevamo. Nerazbudjeni smo i pospani. Dok sjedam u auto, puknem se celom u rub od vrata. To me malo dozove, ali uskoro opet tonem u nerazbudjenost dok se vozimo po potpuno praznoj cesti. Po prvi put u Kabulu POTPUNO PRAZNA CESTA.

Na putu susrecemo nekoliko poznanika naseg vozaca. Kaze da su to njegove kolege iz osigranja predsjednika Karzaija. Naime, i on je prije radio u njegovom osiguranju.
Jos uvijek se ne pale nikakvi alarmi u nasim glavama. Ne cini nam se neobicno da ljudi iz predsjednickog osiguranja ranom zorom osiguravaju put koji vodi upravo do aerodroma. Uskoro stizemo na nase odrediste. Uzimamo torbe i krecemo se ka ulazu. Nas vozac odlazi kuci.

Bez problema prolazimo prvu barikadu. Istina, vojnik na ulazu nam se sazalno nasmijesio, ali nas je pustio naprijed. Na slijedecoj barikadi saznajemo uzasavajucu novost. I Karzai leti danas. On, doduse, leti u Washington a ne u Heart, ipak to ne mijenja cinjenicu da je zracni promet obustavljen. Do daljnjeg. Do nepoznatog daljnjeg. Vracamo se na prvu barikadu, gdje nam se onaj vojnik opet smjesi. Znao je tacno da cemo se vratiti. Kapija se zatvara. Pet je sati, i nase traumaticno cekanje tek pocinje.

05:05 - Razmisljamo da ponovo zovemo vozaca, ali s obzirom da neznamo kada krece let, odustajemo od te zamisli i organiziramo cekanje.

05:15 – Dolazi jos jedan putnik za Heart. Mi smo zauzeli najbolje pozicije na jednom zidicu kod cajne kuce. Tu je hlad i jos uvijek je ugodno, a mozemo i sjesti. Kunjamo.

05:45 – Dolazi jos mnogo putnika za Heart. Svi hoce sjesti na nas zidic. Borimo se za poziciju i uspijevamo je odrzati.

05:55 – Kinez sa kcerkom se uspjeva ugurati do nas. Velikim koferom blokira put. Mi i svi ostali protestiramo. Kinez (mozda i japanac) radi za UN. I UN letovi su odgodjeni. Bahati smrad sta on misli. Vise ne kunjamo. Nemamo dovoljno prostora, a nije ni ugodno. Lagano postaje sve toplije i toplije.

06: 10 - Kcerka od Kineza je ogladnila i jede cokoladicu. Mi nemamo cokoladicu.

06:22 - Pokusavamo nagovoriti vojnika da nas pusti. Dolaze tri bahata stranca, naoruzana do zuba i u neprobojnim prslucima. Masu karticama neke cool organizacije. Ni njih nisu pustili. E neka im bas.

06:31 - Dolazi jedna zena u uskoj majici i bez sala, te se paznja vecine afganistanaca sada okrece prema njoj. Muz i ja pocinjemo igrati karte

06:33 – Opet smo privukli paznju svih putnika. Ja pobjedjujem dva puta za redom. Muz se ljuti. Prestajemo igrati karte.

06:50 – Ja ogladnila, a nemamo nikakve hrane. Ni radnjice ni cajna kuca jos ne rade. Kcerka od kineza jede trecu cokoladicu. Kinez jede smoki.

07:02 – Prolazi predsjednik u blindiranom autu. Neki ga psuju, neki mu masu. Saznajemo da je nas let odgodjen na 9 sati, te da ce nas na aerodrom pustiti za pola sata.

07:05 – Upoznajemo afganistanku koja radi za crveni kriz. Ona zove agenciju i saznaje da je avion odgodjen za jos dva sata. Izgleda da polecemo tek u 11.

07:10 – Glumim da cu se onesvijestiti i da mi je slabo, ali vojnici koji blokiraju prolaz nemaju milosti. Propustaju samo putnike za Dubai.

07:12 – Piski mi se. Nema WC-a. Moj muz odlazi da pronadje WC, i pronalazi ga u jednoj udaljenoj zgradi.

07:22 – Muz se vraca i obavjestava me o ishodu portage. Odlazim u WC. Preskacem jarak sa smecem, dvije stare kamionske gume, par dasaka i hrpu starog zeljeza. Tada se ugledava putic do oronule zgrade. Ulazim u hodnik bez svjetla, a nema ni struje. Sa obje strane hodnika su sobice u kojima grupice aerodromskih radnika piju caj. Jedan stariji afganistanc sa bradom me vodi do zahrdjalog cucavca. Vrata ne rade, pa ih on drzi i “cuva strazu”.

07:40 – Vracam se na nas zidic za cekanje. Oko nas se okupila gomila ljudi koja pokusava zauzeti nase mjesto. Neki se cak i ruzno guraju, ali mi se pravimo blesavi. U medjuvremenu je proradila i cajna kuca, pa neki odlaze i tamo. Postalo je vruce

07:43 – Ja posjtajem nervozna od gladi i pospanosti, te uspjesno iritiram muza koji onda postaje nervozna zbog gladi, pospanosti i mog iritiranja.

08:00 – Pustaju putnike za Heart kroz kapiju. Pustaju neke druge ljude, nama ne daju. Samo putnici koji se voze Arianinim letom mogu proci.

08:30 – Ja opet glumim da sam lose. Ovaj put nam vojnici na prvoj barikadi povjeruju. Pustaju nas da prodjemo, ali nas onaj vojnik s druge barikade jos ne pusta.

Cekamo na drugoj barikadi jos oko sat vremena. Napokon, vojnik nam se smiluje i pusta nas do aerodromske zgrade. Red u zgradi, vaganje prtljage, prepiranje s putnicima koji se pokusavaju i uspijevaju uvaliti preko reda. Mi se ljudimo i guramo, ali ne uspijevamo izboriti bolju poziciju u redu. Na kraju, ipak smo dosli na red. Jos sat vremena u cekaonici i polecemo.

Avion je umjesto u predvidjenih 7:00 poletio tek u 11:30.
Po prvi put u tri tjedna avion Kabul-Heart je odgodjen. Zasto bas mi pitam se i kukam glasno. Zbog toga sto je predsjednik morao da leti. Zbog njegovog zaksnjenja tri puta su pomakli vrijeme leta. Ma mogu ga sto puta proglasiti najbolje odjevenim politicarom, da sam afganistanka, sigourno vise ne bih glasala za njega.

Ono sto nisam znala je da su nevolje koje smo imali u kabulskoj zracnoj luci nista u odnosu na nevolje koje ce nas zadesiti sedam dana kasnije na heratskom aerodromu.
- 07:58 - Komentari (4) - Isprintaj - #

Vratili se kuci!

Evo nas u Kabulu. Zivi smo i zdravi. Jos uvijek se oporavljamo od puta. Uredjujemo fotke, sredjujemo dojmove i istresamo prasinu iz laptopa, fotoaparata, te iz nosa, usiju, kose, ociju i grla. Naime, dok smo cekali avion, uhvatila nas je pjescana oluja.
Sta mozete ocekivati:
Kako doci do Herata i zasto
Posjet porodilistu
Kako smo sprzili stopala
pet starih minareta
posjeta hazarskom groblju gdje su talibani u sat vremena pobili 300 ljudi.
te kako zivi grad gdje tradicija jos uvijek igra jako jako veliku ulogu.
- 06:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.08.2007., ponedjeljak

Novorodjencad iz Herata

Danas sam bila u porodilistu na vakcinaciji djece. Slike i tekst slijede.
- 09:57 - Komentari (4) - Isprintaj - #

04.08.2007., subota

Herat!

Herat (nepoznati fotograf, skinuto sa interneta) Eto, opet idemo na put. U Herat. Odlucili smo ici zracnim putem, jer cesta prolazi kroz Kandahar i Helmand, pa nije sigurno ici autom. Na tom putu svaki dan netko ostane bez glave. Doslovno. Talibani vole odrubljivati glave strancima i onima koji za njih rade.
Nekoliko dana necu pisati nista, ali ocekujte detaljan izvjestaj kad se vratimo.
Do citanja!
- 08:28 - Komentari (10) - Isprintaj - #

01.08.2007., srijeda

Nasa prva kuca ili kimat ash chand ast?

Detalj iz nase ulice Napomena: U komentaru sam dobila dobru kritiku, pa ispravljam gresku. Ispravno napisana fraza je:kimat ash chand ast. Izgovarajte je: kimatash chan dast.

1. dan
Kada sam trebala potpisati ugovor za kucu, zhtjevala sam da gazda prvo sredi kupatilo.
Oni su se slozili. Novi sastanak smo ugovorili za sutra.

2. dan
Dosli smo pogledati uradjeno, a ono skoro pa nista. Ljudi malo pomeli bastu. Tada sam se razljutila i rekla da necu potpisati nista niti platiti predujam dok sve ne bude gotovo. Oni rekli sutra.

3. dan
Opet nista. Otisli smo pogledali kucu i ja se pocela hvatati za glavu, kukati i zaliti se kako su malo napravili. Jadna ja jadna ja. Onda smo otisli u kancelariju dvije ulice nize i cijelo to vrijeme smo raspravljali glasno i lamatali rukama.

Kada smo dosli u kancelariju, malu sobicu u kojoj su se nekako nagurali pisaci stol dva dvosjeda, dvije fotelje i jos dva niska stolica pocela je prava rasprava. Momak koji je isao sa mnom da pogleda kucu prvo je zovnuo svog oca da nesto provjeri s njim. Onda je nakon deset minuta dosao otac glavom i bradom. Malo smo se poklonili jedno drugom. Objasnila sam mu da cu ja platiti tek kad sve to bude popravljeno jer se ne mogu useliti u takvu kucu. Onda je on nesto poceo lasno govoriti sinu. Uzeo je telefon i derao se na telefon desetak minuta. Onda je rijec uzeo Islam, momak koji mi je pomogao naci kucu. I on nesto vikao. I ja sam vikala: “jausambe finish, jausambe finish”. To znaci da hocu da radovi budu gotovi u nedjelju. Nedjelja se na pashtu jeziku kaze jausambe.

Otac je opet nazvao nekoga i pojavio se nakon desetak minuta momak za kojeg sam nakon nekog vremena shvatila da je vodoinstalater. Onda je pocela rasprava o klozetu. Ukljucila sam se sa mudrim “Tashnab no good” sto bi trebalo znaciti da kupatilo i wc nisu zadovoljavajuci. Sada je u kancelarijici velikoj kao malo veca ostava sjedilo nas sestero: otac, sin, islam, vodoinstalater, vozac i ja.

U medjuvremenu se pokrenula rasprava o moleru, pa su uskoro dosla i dva molera. E tek tada je nastala prava guzva. Svi su pricali u isto vrijeme, derali se lamatali rukama. Onda su iznjeli na stol bocu vode i jednu casu. Prvo nasuli meni i kada sam ja popila, onda je popio otac, pa sin, pa Islam, i onda i svi ostali iz te prostorije.

Onda su se muski rukovali, meni su klimnuli i otac je zakljucio da sam ja jako dobra i da sam mu sestra. Tada smo napokon otisli. Sve to je trajalo oko dva sata. Bila sam sigurna da je sada moj problem rijesen. Kako sam bila u krivu.

4. dan
Opet smo dosli u kucu. Majstor me je ponosno poveo u kupatilo i suocio me sa “zavrsenim poslom”. Vodokotlic je ovaj put radio, ali je kapalo na sve strane. “To nije moguce popraviti, to je tako u Afganistanu”, rekao je vodoinstalater pomirljivo. Tus kabina je bila nasadjena na cetiri velika kamena. Kamenje i tus kabina medjusobno su bili povezani gromadama betona. Kako nisu dobro ucvrstili tus kadu, te kako doticna nije imala oslonac na cijeloj povrsini, na sredini se raspukla. Voda je kroz pukotinu prolazila i pojavljivala su u potocicu koji je vijugao kroz kamenje, kao neki mali vodopad. Sve je licilo na neku umjetnicku instalaciju. Povratka vise nije bilo, kuca nam je bila hitno potrebna pa smo se odlucili ipak potpisati ugovor.

Tek tada su poceli pravi pregovori. Gazda je zahtjevao stanarinu sest mjeseci unaprijed. Mi to nismo htjeli platiti. Tada se gazda ocajno uhvatio za glavu i poceo kukati: “Ja sam siromasan covjek. Moja obitelj je iz Ghaznog, ja moram svaki mjesec putovati po stanarinu, ja to ne mogu, ja sam bolestan covjek o jadna moja djeca o jadna moja obitelj o kuku meni sta cu sada.” Tada se mi hvatamo za glavu i ocajnicki naricemo: “O mi stranci u ovoj zemlji, mi gosti a nitko nema razumijevanja, o boze sta cemo sada, kako cemo ovo prezivjeti, i jos banja nije dobra, moramo toliko uloziti, joj kako ce nas gazda oderati, a mi cemo mu jos i kucu popraviti, o cime smo ovo zasluzili, jadni mi jadni mi.” Kukanje s obadvije strane traje otprilike oko sat vremena. Napokon pada dogovor: placamo unaprijed tri mjeseca.

Slicna procedura vrijedi ne samo kada pokusavate iznajmiti kucu. Cjenka se za sve. Za sal, povrce, voce i za taksi. Cjenkanje je kultura, dio kupovine na koji se morate pripremiti. Ukljucite sarm, patetiku, glumacke vjestine i odvojite dovoljno vremena. Tek tada krecete u osvajanje radnji ili pronalazak vozila koje ce vas odvesti do kuce.

Taxi. Ukrasi na vozilima navodno privlace musterije
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Ukoliko se jednog dana odlucite zaputiti u Afganistan, “Kimat ash chand ast” je fraza koja ce vam definitivno olaksati zivot. “Koliko ovo kosta?” tek je pocetak razgovora, i uvod u dugo i neizbjezno cjenkanje.

Ja: Zaustavljam taxi.
Taxi: Staje

Ja: Cinema Baharistan, kimat ash chand ast?
Vozac: Gleda sa dubokim nerazumijevanjem

Ja: Kimatash chan dast? Afghani?
Vozac: (napokon shvatio) Du sad (200) afghani.

Ja: Du sad? Ne ne ne (hvatam se za glavu i kukam). Hashtad (80) afgani.
Vozac: Ne neee ne (i on kuka). Sad (100) afghani

Ja: (Pokusavam se sjetiti kako se na dariju kaze 90 i ne uspijevam) Ok, sad afghani
Vozac: Hub (dobro)

Sada znam, 90 se kaze nosdad. Sada takodjer znam, ta voznja nije trebala biti skuplja od 60 afghana.

- 06:55 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>