S ulica Kabula i malo sire

Rujan 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (5)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (9)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (10)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (6)
Rujan 2007 (6)
Kolovoz 2007 (14)
Srpanj 2007 (22)
Lipanj 2007 (2)

< kolovoz, 2007 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Zemlja rata i terorizma. Pakao. cesto su rijeci kojima opisuju ovu zemlju, ovaj grad. Afganistan. Kabul. Ima istine u vijestima koje cujete i koje citate, ali postoji i nesto vise. Gostoljubivi ljudi, dobra hrana i 5000 godina stara kultura.
Kabul i Afganistan, koji vam nikada nece pokazati sluzbeni mediji, pornadjite ovdje.

ZASTICENO Copyrightom ©

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dnevnik.hr
Kabulonline.com


Blogovi koje volim i
ljudi na koje sam ljubommorna

Malo drugacija Kina
Dogodovstine pijanih glazbenika
Ljekovito bilje kakvo niste znali
Baba uvijek mudro zbori
Veterinarski kutak
Poliperspektiva za sve umjetnicke duse
Bolje Paksu nego onaj supak
Bijele vrane ili crne ovce
Jednostavno volim biti protiv. Ovaj put, protiv nasilja.

Web Hrvatska


FOTO
Uglavnom: Samo Lah
Ponekad: Ivana S. Lah


Pise
Ivana S. Lah
ivanin.mail@gmail.com


Blogerica.com>


Ja sam...
Ja sam dvadesetdevetogodisnja novinarka. U Kabulu radim vec vise godinu dana. I dok vecina drugih stranaca svoje kabulske dane provodi u svojim skupocjenim kucama u elitnom dijelu grada ili u jednom od elitnih, "foreign pasportss only" restorana, moj suprug i ja pronalazimo djelove Kabula u koje stranac nije usao vec trideset godina. Mi zivimo u kuci daleko od sigurnog centra, sa susjedima afganistancima i po obicajima Afganistana. Zimi cijevi odledjujemo let lampom, a na plus 47 nemamo klimu, pa cak ni ventilator. Mi znamo razliku izmedju bazara ptica i pilece ulice, i gdje kilo marihuane mozete nabaviti za tri dolara i gdje ce vas vlanik radnjice pozvati na caj, a kuda trebate proci sa sto manje zadrzavanja.



20.08.2007., ponedjeljak

Kako smo sprzili stopala

Prohladan dan u Heratu. Temperatura nije bila visa od +46 stupnjeva. Imamo srece. Nekoliko dana prije bilo je i preko +50. Vjetar neprestano puse, ali nista ne pomaze. Sjedimo u uzarenom kombiju i vozimo se prema centralnoj policijskoj stanici. Jedna talijanska organizacija donirala je cizme, uniforme i lijekove policajcima.

U odnosu na Kabul, Heart je relativno cist grad. Otvorenu kanalizaciju redovno ciste, smece bacaju samo na odredjena mjesta na ulici, a i puno je drveca. Ni parkovi nisu unisteni.

U centru grada su uglavnom rusko-komunisticke zgrade. Najcesce su to ministrarstva i bolnice. Nisu rijetke ni gradjevine u “iranskom stilu” kako to ovdje zovu. Puno ukrasa, keramckih plocica i ogledala ukrasava fasadu jedne ovakve gradjevine. Cesto su lampe iznad ulaza ogromni kristalni lusteri.

Kako se priblizavamo glavnoj policijskoj stanici na periferiji grada, ostavljamo iza sebe zgrade i ulazimo u predio kucica od blata.

Niske kucice, iako gradjene od istog materijala kao i one u Kabulu, imaju potpuno drugaciju “arhitekturu”.
Jednostavni zuti zidovi od blata sa malim prozorima bez stakala, te niski ulaz bez zastitnih vrata slicni su onima u Kabulu. Ono sto je zanimljivo su krovovi. Za razliku od kabulskih ravnih krovova, krovovi cerpicara u Heratu su u obliku kupole. Na sredini kupole je jedan jedini dimljak.
Kucice su jako male. Gotovo je nemoguce zamisliti kako u jedan takav kucerak stane obitelj od 15 clanova.

U takvom susjedstvu odjednom nailazimo na velepnu gradjevinu. Okruzena malim radnjicama i siromasno opremljenim suvenirnicama, plava dzamija izgleda kao svemirski centar. Zaboravljamo press konferenciju na koju smo do tada isli, i naglo skrecemo prema ulazu dzamije krseci najmanje tri prometna propisa.

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Plava dzamija. Velicanstvena dzamija. Najljepsa dzamija koju sam ikada vidjela. Plocice u nekoliko nijansi plave pokrivaju fasadu dzamije. U kombinaciji sa plocicama crne, crvene, smedje i zelene boje, plave plocice grade cvjetne mozaike po minaretima. Plavetnilo “utapa” sarene mozaike koje vidite tek kada se potpuno priblizite ulazu.

Velika, teska, drvena vrata su sirom otvorena. Ulazimo. Dvoriste dzamije je siroko 120 a dugo 175 metara. Okruzeno agradama svetilista sa sve cetiri strane. Fasade zgrada su takodjer u plavim plocicama koje u kombinacij sa rijetkim plocicama drugih boja cine mozaike. Cijelo dvoriste je poplocano sivim mramorom.

Dok u nevjerici gledamo oko sebe, zaustavljaju nas dvojica naoruzanih policajaca i vracaju na vrata. Na ulazu u dvoriste dzamije moraju se skinuti cipele i carape. Poslusno se vracamo i ispunjavamo naredbu, posramljeni. Sami smo se trebali sjetiti tog detalja.

Ponovo ulazimo u dvoriste. Stali smo na ulaz i za pocetak se jednostavno okretali oko sebe. Gdje god pogledas, plavetnilo. Uskoro uzareni mramor pocinje prziti nasa stopala. Kako bismo ih ohladili pocinjemo hodati. Ne uspijava nam. Svaka mramorna ploca je uzarena. Suzdrzavamo se od nedostojanstvenog skakutanja. Ne zelimo uvrijediti ljude koji se mole ili uce u zaklonjenim nisama svetilista. A i nema smisla skakutati u preko 800 godina starom svetom mjestu. Drzimo se ruba dvorista. Tamo zgrade jos uvijek bacaju malo sjene. Prelazimo dvoriste brzo. Svaki dodir stopala sa kamenom uzrokuje opekotine treceg stupnja, samo sto ne cujes zvuk cvrcanja. Ipak, uspjevamo obici cijelo dvoriste. Fasada svakog svetilista je slicna, a opet razlicita.


Na zalost policajci ne znaju povijest mjesta, a postavljeni natpisi nisu detaljni. Saznajemo da je i unutrasnjost dzamije nekada bila ista kao i vanjstina, ali das u plocice otpale. Saznajemo i da za odrzavanje dzamije nema novca, te da se i fasada pomalo pocela raspadati. Za restauraciju su potrebne ogromne svote novca. U jednom od malih unutrasnjih dvorista vidimo na hrpe nabacen plocice koje su nedavno otpale sa zidova. Bez obzira na stetu, dzamija je jos uvijek prelijepa.

Izlazimo iz dvorista u zaklonjenu nisu gdje smo ostavili cipele i carape. Sjedamo na pod i pregledavamo stetu nastalu na stopalima. Nekoliko plikova i crvenilo.
Na dodir jako boli. Jos uvijek. Vrijedilo je svake rane vidjeti Plavu dzamiju.

- 08:06 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>